FAP
(fabrika automobila Priboj – na Limu)

To je bila legendarna poslijeratna kamiončina domaće proizvodnje a služio je višestruko, za prevoz raznorazne robe i putnika. Glasio je za jače kamione. Postojali su još iz ratne odštete Džems i Praga. Kasnije je počela i proizvodnja TAM – Maribor.

FAP je bio legenda.

Mislim da je za njega motore proizvodio FAMOS iz Hrasnice. Dole gdje se sada nalazi tehnički pregled vozila i praonica je bila radnička autobusna stanica sa koje nisu polazili (u počektu) autobusi nego FAP-ovi. Svakog dana su polazili u pravcima okolnih sela prevozeći radnike na posao i obratno. Unutra su bile klupe sa strane i u sredini. Obavezno je bila cerada.
Tu je uvijek bio neko od Kljamove slastičarne prodavajući kolače i sladoled.

Svakog petka bi stari i ja išli tim kamionom najčešće do Babina i ponekad do Sebuja. Bila je to prava avantura. Unutra smrad od znojnih radnika, a ako podigneš ceradu uguši prašina, pa izvoli, biraj. Cesta bog dao “makadam” pa odvali bubrege. Ko je imao kamenac morao se pokrenuti sigurno. Jedva sam čekao da stane. Obavezno smo se morali otresti od prašine. Nije bilo k’o danas – ako bus nema klimu nema vožnje.

Bože, kad pomislim kako se narod patio da zaradi koru kruha / hljeba.

Olimpik ekspres ili deničar

Prije par godina odu ti moja žena i djeca malo u Bosnu zajedno i to prvi put avionom. Naoružala se djeca kamerama da snime sebi stanje u bivšoj domovini za uspomenu. 5 dana ništa ne jedu spremajući da to naprave na Baščaršiji. Hodali dva dana po Sarajevu, spavali na Ilidži, posjetili neka stare prijatelje i odlučiše pravac rodnog grada.

Kad su došli na stanicu ode žena na šalter da kupi vozne karte. “Molim vas kada ide Olimpik ekspres i mogu li dobiti 3 karte?” Čovjek gleda u nju, izdreljio oči kao da prvi put čuje tu riječ. ”Gospođo, taj voz ne postoji već 15 godina”, reče onako iznenađeno’’. Dobro, dajte mi onda za neki brzi voz”, opet će ova moja bolja polovina. ”Ali gospođo, mi imamo samo jedan voz koji vozi za Zenicu i to vam je neka vrsta brzog- putničko- lokalnog koji stane gdje mu se ćefne “, sad već smješkajući reče gospodin iza šaltera.

Nemajući drugog izbora sjedoše u voz i pravac Zenica. Ženi bilo neprijatno što nije bila dovoljno upućena i osjećala se malo osramoćeno.

Ali sva sreća da se kolo istorije nije više unazad zavrtilo pa da vide šta znači lux prevoz vozom. Radi se o vozu koga smo mi zvali deničar. To je bio voz sa običnim vagonima koji su na sredini imali klizna vrata i to sa obe strane. Po sredini je bila vodoravna šipka 1m visine. Vagoni su služili za prevoz stoke ili organizovanog putovanja putnika, npr.odlaska u Armiju. Za putnike su bile klupe po dužini vagona.

Još se sjećam kada bi momci odlazili u Armiju sa drvenim sanducima, pa se pjesma još iz daljine orila. Posjedali bi u sredinu na klupe a oni do vrata na sanduke proturivši noge napolje i držeći se za željeznu šipku.
To je bio doživljaj za njih a i za nas djecu koji smo im mahali. Duž cijele pruge do samog semafora stajali bi ljudi i pozdravljali naše dike.

To je bio u ono vrijeme za pojedine Olimpik ekspres. Sreća da moje dame nisu još i to doživjele.

Pitanje br. 15 je imalo tri slike sa jednim pitanjem.

Pitanje je glasilo:
Koje je ovo naselje u Zenici, kako se zove i gdje se nalazi? Ko zna, može napisati i kada je izgrađeno, radi koga i šta se dešavalo nekada između zgrada?

Odgovor:
Naselje se naziva “željezničko naselje”, ali i “željezničke kuće”. Nalazi se adresom na ul. Fra Grge Martića, a inače je između te ulice, bulevara Kulina bana i ul. Dr. Abdulaziza Aska Borića. Izgradila je naselje uprava Jugoslavenskih državnih željeznica (JDŽ) u vremenu 1947÷48 godina. Useljavalo se u nezavršene stanove uslijed potrebe useljavanja željezničara iz raznih krajeva BiH. Između kuća su često bile priredbe raznih akrobata na žici. Razvuče se sajla između te dvije paralelne zgrade, veže valjda za dimnjake, a posjetioci sjede u stolicama i promatraju. To bijaše u godinama 1951÷1959.
Dakle, nije C-blok ni nešto drugo. Radi boiljeg razmijevanja dodao sam sliku Ajdina Šabanovića sa koje se vidi dio C-naselja, željezničko naselje i C-blokovi (C1 i C2) samački smještaj ŽZ (rekonstruiran u stanove 1996. g.).

Tačne odgovore su dali Blentoven i Miro. Sanjin se izgleda malo do umjereno šalio, a ostali su bili podaleko, dok nam je a alic napisao i ko je bio glavni. Obzirom da se alić bavi fotografijom, trebao je dodati jednu Hansovu . Mislim da bi a alic mogao da me pronađe s kafom i sokićem jal pivicom.

Nešto mi se slabo javljate sa ponudom čašćenja kafom i pićem. Da nisu novčanici otanjili ili je udarila skleroza prije vremena.

Već par godina za neke praznike u Zenicu dolaze trubači. Zadnji puta su bili za 1. Maj i tada su bili iz okoline Loznice. Ovi jutrošnji trubači su brzo odrađivali svoj posao, da bi svirali na više mjesta, tako da nisam uspjeo svoju znatiželju zadovoljiti. Kako ja pratim, dolaze za 1. Maj, 25. Novembra i sve muslimanske vjerske praznike. Vjerovatno im se isplati, čim dolaze. Dok su svirali, na balkone i prozore zugrade sa slike, izašlo je desetak Zeničana. Vjerujem da su za 2÷3 minute svirke zaradili minimlano 7÷10 KM. U grupi je bilo pet svirača. Eto, vrijeme se mijenja. Sada imamo i trubače za praznike!

Da posjetimo, prije 150 godina, osnivač Crvenog križa, švicarac, gosp. Anri Dinan, po prvi put u svijetu je organizovao pružanje prve pomoći u bici kod Solferina. Tako je nastala organizacija Crveni križ, te njegov znak i zastava obrnuti zastavi Švicarske, a u čast njegovog osnivača.

Stoga naša organizacija svake godine tradicionalno obilježava drugu subotu mjeseca septembra kao Svjetski dan prve pomoći, Zakonom o sigurnosti saobraćaja na cestama u BiH ima ekskluzivno pravo na obuku kandidata za vozače u pružanju prve pomoći, te svake godine obuči oko 100 učenika osnovnih i srednjih školi iz ove značajne oblasti,te organizuje takmičenja.

Nervozno čupkam dok čekam da kasirka “ispipa” novčanicu koju sam joj dao i primjeni integral Klein-Gordonove jednačine za obračun kusura od 48,00 KM.
To me oduvijek nerviralo kod Munevere. Zna mene, majku, oca, djeda – sina Dervišovog kojeg rodi Junuz, a on sin Fadilov koji je unuk Ishakov … a čiji je brat Jakov sin Avramov, koji rodi Judu i braću njegovu… Helem, cijeli rodoslov.

Ali ne, majčin sine. Otkako joj je neki student prije 34 godine podvalio lažnog Arifa Heralića, Munevera ne bi povjerovala kad bi joj i sam Arif došao u kupovinu, a kažu da sigurnosnu nit traži i u kovanicama.

- Imaš 2 KM da ti vratim 50 – promrmlja.
Uzmem mašice i pružim joj.

Za to vrijeme jednim okom stalno gledam prema autu kojeg sam ostavio parkiranog po ne baš ovozemaljskim propisima, misleći da ću kupovinu odraditi “na brzinu”. A brzina je kod ove gospođe relativna stvar. Da je stavite u vakuum, fizičari bi to nazvali “Muneverin paradoks”.

I dok je Munevera pripremala otopinu za analizu procenta krutine u leguri kovanice, ugledam drugove unutrašnje organe kako manevrišu s lijevog boka prema obližnjoj trafici. Uh, dobro je. Još ne vide auto.

Da se razumijemo. Jesam, blokirao sam autom prolaz rezervisan za dostavna vozila, na mjestu gdje postoji znak zabrane parkiranja i zadržavanja. Ali već je 3 popodne, pa majku mu valjda se dostavlja ujutro, šta bi se sad moglo dostavljati, pa samo sam mislio biti tu par minuta, ja mislim da sam OK pa čak i da me vide…

TRUUUUUB, TRUUB, TRUUUUUB!!!

Sledih se. Pogledam u pravcu svog vozila, kombi sa natpisom “Shoe-Packs! Dolazimo kad Vam najmanje trebamo” stoji okomito u odnosu na moje auto i trubi. Ona dvojica gorepomenutih, izviriše iza trafike poput mungosa Kalaharija u vrijeme parenja. Sad sam već u panici.

Pogledam u Gusztáva za kasom i molećivo je očima upitam kad će Vége. Medutim ne vrijedi. Nije me vidjela od maske za zavarivanje.

E neka ti Adnane. A fino te žena pitala imaš li sitno. Ti hoćeš još sitnije.

Sad već nema vremena. Odlučim da uzmem stvar u svoje ruke. Odlučim da onako ponosno, samosvjesno i argumentovano izađem i … preklinjem i molim.

I dok u glavi počinju prvi taktovi ” Uz Maršala Tita…” Oskara Danona, ja krenem prema vratima. Ma nisam ni trokorak napravio, a već sam uspio stati nekom malcu na nogu i… tu me zanese u krivini. Bez ABS-a i lanaca, u nastojanju da se ispravim, zapnem rukom za teglu krastavica, one povuku ajvar, a ajvar gljive i tako svi zajedno, sinhrono, kao na sletu za Dan mladosti, padnemo na pod.

Još Oliver Mlakar sa žlicom Vegete i imate “Male tajne…” usred prodavnice.
U mom slučaju, gledanost bi bila zagarantovana.

Ustanem, otresem se. Vidim Munevera završila uviđaj. Ja joj zahvalim, čestitam na njenom budućem angažmanu u MOSAD-u, uzmem kusur i izađem iz radnje.

Pomislim na trenutak da mi možda ipak nije odbila troškove razbijenih staklenki…

Ma vala nije ni bitno. Ionako znam gdje će taj kusur svakako otići…

Sve do 1941. godine, jedan dio zeničke čaršije je imao naziv Mejtaš. To je dio čaršije, koji počinje od Hercegova hana i kajmekamove kuće (Hadžimazića kuće) do Tahmiščijina hana (tahmisa). Taj dio čaršije je bio redovno najprometniji iz više razloga: kuća kajmekama (načelnika), tri hana, održavanje pijace, brojnih dućana, mekteba, medrese, džamije i drugih sadržaja, ali i radi običaja klanjanja dženaza namaza umrlim muslimanima. Mejtaš kao dio čaršije je dobio ime po mrtvačkom kamenu – mejtašu, koji je bio u tom dijelu čaršije. Na mejtaš (mrtvački kamen) se polagao tabut sa umrlim (mejtom), kojemu se klanjala dženaza.

Sam naziv mejtaš (meyt-taş) dolazi od arapske riječi mejt (leš, mrtvac) i turske riječi taš (taş, kamen). To je poseban kamen, na koji se polaže tabut sa mejtom prilikom obavljanja dženaze namaza.

Nema pouzdanih podataka o vremenu kada je mejtaš postavljen u zeničkoj čaršiji. Austrougarska administracija ga je zatekla u zeničkoj čaršiji i uredno zabilježila njegovo postojanje u pisanom i fotografskom obliku. Arhiv Srednje Bosne (Travnik) ima popis čaršijkog inventara Zenice. Na sačuvanim fotografijama je vidljivo postojanje mejtaša i njegov prvobitni položaj u čaršiji. Koliko se po sačuvanim fotografijama može vidjeti, mejtaš je dva puta mijenjao mjesto u čaršiji. Sa fotografije iz 1894. g. se vidi da je mejtaš bio bliže Hercegovu hanu i da je oba oslonca imao ista, od pravougaonog kamena. Fotografija iz 1907. godine pokazuje mejtaš na istoj lokaciji sa istim osloncima. Na slici iz 1941 godine, oslonci su različiti međusobno, širine manje od gornje kamene ploče mejtaša, ali su različiti i u odnosu na oslonce na slikama iz ranijega perioda.

Zenička čaršija se formirala koncem XVIII stoljeća, kada se Zenica iz temelja obnavljala nakon paljenja i razaranja 18.10.1697. od strane austrijske vojske pod komandom Eugena Savojskog, pa postoji mogućnost da je tada mejtaš postavljen u čaršiji, bilo da je prevezen sa Male musale, bilo da je izrađen i dovezen iz Mošćanice.

Po pričama kamenoklesara iz Mošćanice, mejtaš je izrađen u majdanu kamena blizu toga sela. Sve su priče neprovjerene, pa od svih njih navodim dvije.

Priča prva. Navodno je mejtaš napravljen na prelazu iz XV u XVI stoljeće i prvobitno bio postavljen na musali, gdje su klanjane dženaze i vršen ukop. Priča možda stoji iz razloga što je groblje na musali starije od svih ostalih grobalja u Zenici. U tom groblju najstariji sačuvani nišan potječe iz 1585. godine. Uređenjem zeničke čaršije u periodu obnove nakon paljenja i razaranja 1697. g., je mejtaš navodno prenesen na poziciju trga kod čaršijske džamije u novostvorenoj zeničkoj čaršiji.

Priča druga. Mejtaš je napravljen sredinom XIX stoljeća i postavljen na trg zeničke čaršije, a u blizini čaršijske džamije i novopodignute kajmekamove kuće, bolje poznatije kao Hadi Mazića kuća. Kajmekamova kuća je izgrađena 1835. godine i tada je uređen i dio čaršije oko nje, a stvoren prostran trg između Hercegova hana, kajmekamove kuće i Tahmiščijinog (Šestića) hana. Trg je služio za više namjena. Jednom nedjeljno se održavala pijaca, jednom sedmično. Prostora je bilo dovoljno da dženazu može klanjati više stotina ljudi. Zabilježeno je, da se na Mejtašu održavao i zenički vašar. U turskom popisu stanovništva iz 1604. g. neko je 2. Aprila 1869 rukom dopisao, da je carskim odobrenjem preporučeno održavanje vašara sredinom ljeta u trajanju tri dana, na Alidžun (Ilindan).

Sve ostale priče su zasnovane na ove dvije. Meni se obje priče čine vjerovatnim, a koja je istinitija, teško je kazati, jer za sada nema dovoljno podataka.

Pouzdano se zna, da je mejtaš bio u dijelu čaršije, koji se do 1942. godine, nazivao Mejtaš. Položaj mejtaša se više puta mijenjao, ali se pouzdano zna za slijedeće:
- Kod kaldrmisanja čaršije i obnavljanja česme Kulovica, mejtaš je 1907. g. par metara pomjeren podalje od kajmekamove kuće i Hercegova hana.
- Pri postavljanju čaršijske (austrijske) česme 1910. g. položaj je pomjeren za par metara u pravcu tadašnjeg Tahmiščijinog (Šestića) hana.
- Nakon II Svjetskog rata je premješten u dvorište čaršijske džamije. Tu je jedno vrijeme bio sklonjen, pa je 1949÷50. neko napravio oplatu oko kamena i zalio ga sa pet strana betonom. Vjerovatno što je mejtaš bio prilično grubo obrađen. Nakon „betoniranja“ mejtaš je postavljen na oko 6÷8 metara ispred šadrvana u dvorištu čaršijske džamije. Tu je ostao sve do kraja šezdesetih godina XX stoljeća.
- Krajem 60. godina XX stoljeća je vršena eksproprijacija zemljišta na Velikoj musali, ekshumacija grobnih mjesta, prosijecanje ceste za novi „drveni most“, te izmještanje odnosno gradnja novog turbeta od savremenih materijala. Tada su se u Islamskoj zajednici pobojali, da mi mogla stradati Mala musala, na kojoj je bila zidana gradnja sa mihrabom i mimberom, te su na Malu musalu prenijeli mejtaš iz dvorišta čaršijske džamije i tri nišana koja su se nalazila između uskotračne pruge i bašte Doma armije. Kod prenošenja mejtaša, nisu prenesene njegove nogare, nego su napravljene dvije od betona.

Prethodno napisano se zorno vidi sa priloženih fotografija. Pri pomjeranjima, mejtaš je ostajao istim, ali su stativi (nogare) se mijenjale.

Dimenzije mejtaša su približno 140 x 50 x 30 cm i mase oko 500 kg. Mejtaš je izrađen od kamena znanog kao miljevina (vodeni kamen). Dimenzije prvotnjih stativa (nogara) su bile 100 x 50 x 25 cm, sa pojedinačnom masom od po cca 280÷300 kg.

Po predanjima, mejtaš je „usječen“ (lomljen) u kamenolomu kod sela Mošćanica, grubo obrađen i prevezen volovskom zapregom. Iz „Opširnog popisa Bosanskoga sandžaka 1604. g.“ ne vidi se da li se u Mošćanici tih godina lomio i obrađivao kamen, a iz razloga, što se porez nije plaćao na bavljenje zanatima. Mošćanica je tada bila velika. Popisano je tada 90 „glava kuće“. Koliko je to stanovnika, ne zna se.

Nema pisanih podataka o tome kada je nastala musala. Obzirom da su musale bile prve džamije na otvorenom, te da je turska vojska pravila musale prvenstveno radi obavljanja namaza vojske, moglo bi se kazati, da potječe iz 1483 ili 1484. godine. Zenička musala spada u tri očuvane u BiH. Ima dva dijela, kolokvijalno nazvana Mala i Velika musala. U Maloj musali je ozidan mihrab sa mimberom za obavljanje namaza i nekoliko grobova iz XVI i XVII stoljeća, te novijeg doba, dok su u Velikoj musali, grobovi novijeg vremena počev od XVI stoljeća. Velikoj musali pripada i turbe u kojem su po predanju sahranjena četiri Sirijca, koji su nekoliko godina prije turskoga osvajanja, došli u Zenicu propovjedati islam, pa su tokom noći tu umrli ili ubijeni i zakopani, a turbe im je po predanju, izgradila porodica, nakon turskoga osvajanja Bosne. Na grobovima su četiri drvene kubure (sarkofaga), bez nišana i natpisa. Po tradiciji se kubure pokrivaju zelenom čohom. Kao i kod većine turbeta i ovo ima prorez za novčane priloge, koji se daju za sreću ili nakon sretnog kraja neke nesreće.

Hercegov han – nalazio se nasuprot kajmmekamove kuće, srušen 1927. g.
Kajmekam, kajmakam – (ar.) zastupnik vezira ili valije u jednom upravnom području ili nekoj dužnosti; sreski načelnik (Glasnik zemaljskog muzeja 1909 g., str. 585).
Mihrab – niša u zidu džamije ili musale, usmjerena u pravcu Kabe u Meki kojoj su muslimani okrenuti za vrijeme molitvi.
Mimber (minber) – je u potpunosti po svojoj funkcionalnosti govornica i treba da je izdignuto mjesto, kako bi se osiguralo da se govornik dovoljno jasno čuje u svim krajevima džamije, te je uobičajeno sa nekim brojem stepenica, redovno smješteno desno od mihraba.
Musala – prostor na otvorenom, ograđen ili samo naznačen sa izgrađenim zidom koji sadrži mihrab i mimber. Musalle su građene na mjestima na kojima je, po tradiciji, obavljen prvi namaz po zauzeću grada
Tahmiščijin han – Češće nazivan Šestićev han, imao više naziva, a naziv Tahmiščijin potječe od zakupaca koji su istovremeno bili i vlasnici državne licence na prženje, tucanje i prodaju kafe. Srušen oko 1970. g. Na njegovu mjestu je dio RK „Bosna“.
Turbe – mauzolej, grobno mjesto sa građevinom iznad i počesto gradnjama pored, kao što su česme, džamije, šadrvani i sl. Sem toga značenja, počesto turbeta imaju i određena religijska značenja.

Eto, ja na ovaj tekst i tako šture podatke izgubih gotovo šest mjeseci.
Dobro bi bilo, ukoliko neko od posjetilaca ZO ima podataka, koji nisu ovdje navedeni, da ih ostavi u komentarima.

Sve posjetioce očekuje veliki spektakl jer su organizatori pripremili extra light, turbo sound sistem, video wall 8 x 8 i još mnogo toga…

Ulaz na party će koštati 8 KM do 23h a poslije 23h će biti 10 KM…!!! Sav party obezbjeđuje agenicja Alarm West što govori o ozbiljnosti projekta i o tome da će svaki posjetilac moći uživati u party-u…

Marko Nastić, jedan od najboljih srpskih DJ-a, počeo se baviti muzikom još kao 14-godišnjak. Veliki utjecaj na njega imao je njegov ujak sa DJ shopom. Zanimljivo je da je još kao maloljetnik imao rezidencije u beogradskim klubovima “Industria“ i “Omen“.

Danas iza sebe ima mnoštvo nastupa po čitavom svijetu. Osim publike, Marka jednako voli i kritika, kao i kolege s elektronske scene. Sa Dejanom Miličevićem, prijateljem iz djetinjstva, osnovao je 1996. “Teenage Techno Punks“.

Surađujući s mnogim gradskim DJ-ima, postao je ključno ime za promociju srpske techno scene.
Susret sa Slovencima Umekom i Kanzyanijem označio je početak njegove međunarodne karijere.

Veliku ulogu u karijeri imao je i DJ Rush, kao i najjača europska booking kuća “Kne’ Deep“ koja je usmjerena na tvrđi techno i zahvaljući kojoj je Nastić imao prilike nastupati sa svim velikanima techna i obići sve veće europske gradove.

Sinoć je bila 27. noć Ramazana, poznatija kao Lejletu-L-Kadr. Kažu da to nije obična noć, već noć mjerenja, planiranja, određivanja, pokajanja i događanja.

S tom noći se jedna mala djevojčica susrela nekada davno u svom djetinjstvu i taj susret je ostao duboko urezan u njeno sjećanje.

Bilo je jako toplo ljeto, Ramazan i dani otegnuti u nedogled. Postilo se u tim dugim, ljetnim, ramazanskim danima. Djevojčica nije postila, u njenoj kući to nije bio običaj. Nije bila odgajana u vjerskom duhu. Rasla je nekako “po onom sistemu”, u miješanom komšiluku gdje je sve bilo dozvoljeno i normalno. Djevojčica se radovala Bajramu, baklavi koju mama nije pravila od kupovnih kora, nego ih je tanko razvlačila i sušila na čaršafu, ružicama, torti, pitama i pituljicama, mirisima… Ništa se nije smjelo pipnuti dok se kroz prozor ne vidi da se ljudi vraćaju iz džamije. Nije se tad puno ljudi vraćalo iz džamije sa Bajram-namaza. Te ljude si mogao na prste prebrojati i djevojčica je jedva čekala da čika Osman i njegov sin Ibrahim prođu pored kuće, pa da u kuću uđu teta Marija i teta Ana sa svojom djecom i da se sve to što je njena mama napravila zajednički pojede. Poslije bi svi siti stenjali, a djevojčica bi u rukama imala i koju paricu. Toj djevojčici bi svakog Bajrama teta Marija i teta Ana dale po koji dinar, a ona bi ih poslije davala mami govoreći joj šta treba da joj kupi od tih para. Odnos želja i novca nije bio uvijek realan, uglavnom su želje bile skuplje i tu razliku je djevojčici nadomirivao uglavnom otac.

Kad prođu Bajrami, djevojčica se radovala Božiću i najvećoj jelki u komšiluku, u teta Marijinoj kući. Bila je uvijek visoka do plafona i stajala je tako ponosna i nakićena pored prozora. Na njoj su visile sjajne kugle raznih boja, komadići vate koji su simbolizirali snijeg, šećerne bombone u sjajnim papirićima i djevojčica je smjela svake godine prisutvovati kićenju te jelke. Teta Marijini sinovi Toni i Branko su bili stariji i djevojčici jedino nisu dozvoljavali da uzima te sjajne kugle u ruke da se ne razbiju. Bile su osjetljive i krhke, baš kao i ona sama. Ali, djevojčica je smjela prva skidati šećerne bombone sa božićnog drvceta, nikako ne shvatajući zašto ona u žutom papiru ima potpuno isti okus kao i ona u crvenom. Pa i zelenom i plavom… Patila se sa tim šećernim bombonicama, zamotavala ih u taj isti papir i trpala u džepove jer ih nije mogla progutati i pitala se zašto u ove fine sjajne papiriće ne umotaju one suhe kekse sa stola i objese na jelku. Hm, to ne bi morala trpati po džepovima i glumiti da je pojela.

Poslije su dolazile “mačkare”. Djevojčica nije znala da postoji neki drugi izraz za maskenbal. To je bilo malo strašno i veselo istovremeno. Čekalo se da padne mrak i onda su na vrata lupali razno-razni šejtani, svih oblika i boja, sa rogovima, u životinjskim i vanzemaljskim izdanjima. Neki su bili umiljati, a neki su pokazivali svoje vampirske zube i svi su imali svoj show program. Teta Ana je od svakog tražila da pleše i igra. I onda bi se kikotala kao malo dijete. Poslije odrađene “seanse” mačkara bi dobila krofnu i novac, naklonila se i otišla. Oni malo hrabriji su pokazivali svoje lice. Bilo je malih i velikih mačkara. Djevojčica je zavidjela malim mačkarama i bilo joj je krivo što i ona ne nasmijava teta Anu. Da ne bi tugovala, tata joj je jednog dana pred nove mačkare kupio masku. Nije bila čemu, plastična s likom nekog umiljatog cukice.

- Ali, bolje išta nego ništa!, mislila je djevojčica. Tu noć se maskirala, obukla očeve pantalone koje je stegla kaišem i pet puta zavrnula nogavice da se ne vuku po zemlji, očevu košulju i cipele broj 43, stavila bratovu kapu na glavu i na kraju masku tog umiljatog psića. Nigdje veze, ali napokon je bila mačkara i pozvonila je teta Ani na vrata. Otvorila je i naravno iza njenih leđa je stajala sva ekipa: Stipo, Željko, Željka, Mira… i smijuljili su se.

- Čiji si ti?, upita teta Ana.
Djevojčica je mudro šutila i mahala glavicom. Taman posla da progovori, odmah bi je prepoznali.
- Hajd’ igraj! reče tata Ana.

Djevojčica jedva dočeka, napokon i njen show, čitavih pet minuta. Skakutala je onako kako su to radile iskusnije mačkare, izletila iz očevih cipela broj 43, ali nije se dala zbuniti.

Teta Ana se glasno smijala isto k’o i ostalim iskusnim mačkarama od ranije, a tako isto i svi oni iza njenih leđa. Djevojčica je znala da je uspjela. Naklonila se duboko kao u pozorištu.

-Eh, sad da vidim ko si? Pokaži lice, da vidim čiji si?, reče tata Ana.
Djevojčica skide masku i pokaza lice. Prvo mali tajac, a onda gromoglasan smijeh. Svi su se kidali, uvrtali, neki njeni ukućani su čak i sjeli na stepenice, brišući suze od smijeha. Djevojčica se malo rastuži. Ispade im smješnija bez maske, nego sa maskom.

- Nešto mi nije uspjelo! pomisli, ali nije mogla sebi objasniti što. Svakoj mačkari se više smiju dok ima masku, samo se meni više smiju kad je skinem. Ništa joj nije bilo jasno, a i kako bi.

Poslije “mačkara” dolazio je Uskrs. Djevojčica se radovala korpama šarenih jaja. Raznih boja, sa sličicama, sa motivima djeteline, kunice, manjih listova… Nekada je smjela prisustvovati činu farbanja jaja u teta Marijinom podrumu i umotavanju istih u najlon štrample da bi se ofarbala i oslikali motivi po želji. Tu je smjela izraziti vlastitu želju i reći kakvo jaje ona želi i koju sličicu. Čika Matija je imao strpljenja s njom i lijepio bi više djetelina i listića na jedno jaje da bude unikatno i drugačije od ostalih. U nedelju, na Uskrs bi joj poklonio najoriginalnije jaje u cijelom komšiluku.

I tako su se u tom komšiluku smjenjivali praznici. Smjenjivale su se godine, mijenjali su se životi i od tog nastajale sudbine. Djevojčica je iznenada izgubila oca, a majka joj se teško razboljela. Nije bilo više mirisnog Bajrama u kući, ni Božić nije bio što je bio, nije skidala sjajne šećerne bombonice sa jelke pored prozora, ko zna gdje li je završila ona maska sa likom nedužnog psića… Odjednom, sve što je bilo nije više bilo. Desi se to ponekad. I ponekome.

Onda je opet bio Ramazan. Postilo se. Teta Fatma je bila najbliža osoba u djevojčicinom komšiluku koja je redovno postila. Svaki dan i svaki Ramazan, kao i njeni ukućani. Nikad nije rekla da je teško postiti. Kretala se s lakoćom po dvorištu, prala veš na ruke, nešto bi i sašila u međuvremenu i onda bi se dala na spremanje mirisnih iftara kojih u djevojčicinoj kući nije bilo. Pravila je najljepše i najbolje punjene paprike na svijetu. Njene su bile bez safta, zapečene u rerni i čitav komšiluk je mirisao na te njene paprike. U teta Fatminoj kući je bilo života koji je u djevojčicinoj polako zamirao i zato bi se ona počesto sakrila baš kod nje, na velikoj sećiji. Tu je čak imala i svoje mjesto, u ćošku pored vitrine. Njen najmlađi sin Edin je često drijemao na suprotnoj strani, pokriven tankom dekicom. Djevojčicu je bilo stid, a često je poželjela da “na svom ćošku” sećije i ona malo odspava, pa da je pokriju tom dekicom. I tako, tog jednog Ramazana u pripremama za teraviju teta Fatma reče djevojčici:

- Večeras je Lejletu-L-Kadr, 27. noć Ramazana, kad se otvara nebo i Meleci uzimaju naše želje. Ako možeš nemoj spavati večeras i u ponoć saopšti melecima svoju želju, oni dolaze samo tamo gdje imaju kome doći.

Djevojčica ode svojoj kući. Širom otvorenih očiju je dočekala ponoć. Nije palila svjetlo da bolesna majka ne vidi da je budna. Polako je prišla prozoru i otvorila ga. Gledala je u nebo, puno malih i velikih zvjezda. Čekala je da se otvori i da mu kaže svoju želju. Čekala i čekala. Nebo se nije otvaralo.

- Ipak, pomisli djevojčica… reći ću nebu svoju želju, možda se i otvorilo, ali to ne mogu vidjeti ljudi.

- Drago Nebo, drage Zvjezdice i Meleci… ispunite mi samo jednu želju, jednu i jedinu… nek’ mi mama ozdravi, pa da u kući opet imamo smijeh, toplinu i Bajrame.

Djevojcica još jednom pogleda u Nebo, pruži ruke i reče:
- Molim te, drago Nebo, otvori se i uzmi ovu moju želju.

Te 27. noć Ramazana Nebo se nije otvorilo. Ni Meleci nisu silazili. Djevojčica nije znala zbog čega. Teta Fatma je rekla da dođu tamo gdje imaju kome doći. A ona je otvarala prozor, prizivala ih i širila ruke. Valjda je nisu vidjeli, nisu je primjetili. Bila je jako mala.

Vrijeme prolazi brzo. Tog komšiluka više nema. Mnogi sad “nebeske njive oru”. Praznici se i dalje smjenjuju, dolaze i prolaze. Neki novi klinci se sigurno raduju.

Sinoć je opet bila 27.noć Ramazana, poznatija kao Lejletu-L-Kadr. Kažu da to nije obična noć, već noć…
Djevojčica zna da nije više djevojčica, ali je sinoć kao i svake godine otvorila prozor u ponoć. Nije širila ruke, samo je pogledala u Nebo. Imala je želju, jednu jedinu… Ako se Nebo nekada otvori onako kako joj je to jednom objasnila teta Fatma, neka zna da ta djevojčica i sada želi isto kao i prije mnogo, mnogo godina. Majku joj ne možeš vratiti, ali molim Te, drago Nebo, da u njenoj kući još dugo, dugo bude smijeha, topline, Bajrama i praznika. I ne samo u njenoj! Ako su zvjezde Tvoje oči, molim Te, drago Nebo, da pogledaš svojim očima na sve one dole ostavljene i sebi prepuštene koji Ti večeras u mraku šire ruke.

Molim Te, drago Nebo, otvori se i uzmi djevojčicinu želju.

Odavno još slušam o toj (posebnoj) noći mjeseca Ramazana. Moja rahmetli majka mi je kao djetetu govorila da treba nešto proučiti i pred spavanje zaželiti nešto. Kako ja i nisam baš neko ko praktikuje vjeru onako kako bi trebalo ja i dan danas izgovorim nekoliko riječi (arapskih) pred spavanje i eto.

Već sam nekoliko puta do sad imao namjeru provjeriti priče o tome kako ustvari vjernici obilježavaju tu noć i fotografijama to prenijeti onima poput mene. Učinio sam to sinoć i proveo jednu divnu i (za mene) neobičnu noć. Počeo sam pomalo na čudan način, obilaskom otvorenja izložbe jednog starog Izraelskog fotografa pa nešto kontam “Ipak sam ja u Bosni a tu je sve moguće”. Uslijedile su pripreme za obilazak zeničkih džamija. Raspitao sam se postoji li neki poseban događaj ili zvanično obilježavanje 27. noći te na moju radost odgovor je bio ne (neka je barem neki običaj ostao netaknut). Obišao sam nekoliko vjerskih objekata između 22 sata i ponoći te zatekao veoma mnogo ljudi koji malo klanjaju pa onda se malo druže, razgovaraju, slušaju horove koji izvode islamske vjerske pjesme (ilahije i kaside) pa onda opet klanjaju. Za to vrijeme djeca se igraju i ganjaju baš kao kod kuće.

Od svih mjesta koje sam obišao najugodnije mi je bilo u Sejmenskoj džamiji gdje su se nalazile samo žene (ne samo zbog toga) jer su me tamo tako lijepo dočekali i omogućili da i taj dio zabilježim. Djevojke, žene i nane na jednom mjestu uz kolače i sok sjede i svi su k’o jedna. Nema galame, neslaganja, nego slušaju, klanjaju i u pauzama razgovaraju. Primijetio sam da mnogi vjernici u toku te noći obilaze više džamija te da postoji raspored u koliko sati počinju molitve i tako sve do jutra. Naravno dan poslije nema policijskih izvještaja o ubistvima, tučama i saobraćajnim nesrećama (zbog alkohola).

Zaista bih preporučio svima poput mene da probaju jedan ovakav izlazak jer prošla su mi 2-3 sata tako mirno i bez stresa, kod kuće nisam grlio wc šolju (iz poznatih razloga), danas ne moram oprati svu odjeću (zbog dima) a bilo mi je fino. Još kad sam po dolasku kući na televiziji ugledao Supermena (film) sve je izgledalo kao nova godina.