U jednom od prošlih postova želio sam da čitaoci obrate pažnju na Kantonalni zavod za javno zdravstvo Zenica http://zenica-online.com/2011/08/zdravstveni-radnici-o-aerozagadenju/. Samo pet mjeseci nakon autogola ova institucija ponovo iznenađuje svojim »obrazovnim metodama« u borbi protiv aerozagađenja.  U zadnjim besplatnim novinama objavljen je poučan članak o tome šta to građani trebaju poduzeti da zaštite sebe i svoje zdravlje. Više na slici u nastavku.

Da li je ovo krovna kantonalna zdravstvena organizacija?!?

Ovo pitanje postavljam upravo zato što članak spada ni manje ni više nego u domenu učenja đaka prvaka, gdje bi se možda i djeca začudila, šta i kome ovi ljekari govore? »Kada šetate ulicama svoga grada, taj zagađeni zrak vam iritira nos, grlo i pluća…« Zar zaista treba biti stručnjak, ljekar, a ono najvažnije dobro plaćen za ovaj posao, da u javnost lansiraš jednu ovakvu…poučnu? Na ovome se nije stalo sa obrazovanjem ili bolje rečeno pranjem mozgova … »Najveću štetu disajnim putevima svakako nanosi smog, pun sićušnih čestica koje emituju automobilski izduvni gasovi i koje udišete čim izađete na ulicu.« WOW! Smog nastaje isključivo od automobilskih izduvnih gasova?!? Hallo!!! Ovo bi značilo kao: Zen’co! Sama sebe truješ i dajmo malo pješaka do posla! Da,da…stručnjaci iz krovne zdravstvene organizacije poznavanje svoje struke kao i problem aerozagađenosti Zenice potkrepljuju ovakvim izjavama javnosti ne bi li javnost kojim slučajem ostala neinformisana. Sačuvaj me bože ovakve zaštite! Stvarno ne volim biti »picajzl« al’ brate iz svake rečenice viri »stručnost«… »Zato se sve češće pitate da li, osim nošenja maske na licu, postoji neki drugi način da se zaštite od smoga (automobilskog izduvnog gasa op.a.) ili bar da ublažite  njegove negativne efekte«

Umjesto da se ljekarska krovna institucija bavi stručnim, naučno dokazanim tezama, radovima i elaboratima iz problematike zvane uticaj aerozagađenja na zdravlje građana, oni plasiraju »zabrinutost« na način da se eto Zeničani sve češće pitamo treba li nositi respiratorne maske ili ne? Pitam se, šta to ljekari znaju, a mi ne? Teoretičari urota bi se zakačili na ovu rečenicu, koja može biti i dvosmislena. No, glupost ili ironija u savjetima ljekarskog zavoda nastavlja se auto odgovorom, kako za zdravlje svojih pluća treba paziti na zdravu prehranu. Pored navedenog povrća koje se preporučuje, ljekari savjetuju prehranu lososom. Da. Dobro ste pročitali. Losos je jako pojeftin ovo dana, imaju ga u akciji skoro u svakoj trgovini, a i dijaspora ga masovno šalje u paketima pomoći protiv aerozagađenja!

Nažalost, ovo je zbilja našeg industrijskog geta. Pojedini ljekari iz ovog zavoda zauzimaju visoka mjesta u nekim tamo komisijama za zaštitu okoliša, gdje naravno pokazuju svoju profesionalnost i predanost u znanju oko aerozagađenja.  Nastavlja se indoktrinacija ovako smiješne i neozbiljne ljekarske institucije nad zeničkom svješću i intelektom, jer to je jedino njihovo oružje gdje na jeftin način peru mozgove javnosti sa kvazi- savjetima. Time zapravo žele reći kako oni ipak rade svoj posao i ne smrde u foteljama.

Moja malenkost vam poručuje, smrdite Vi i više od zeničkog smoga!

Uprava Zemaljskog muzeja u Sarajevu najavila je gašenje ove temeljne bh institucije počev od 01. 01. 2011. Posljedica je to dugotrajnog, višegodišnjeg iscrpljivanja djelatnika Zemaljskog muzeja. Obrazovanoj i probosanski orjentiranoj osobi ne treba tumačiti što Zemaljski muzej znači u domenu čuvanja baštine, kao kultorološki modus vivendi, kao čuvar našeg identiteta. Kako god, izgleda da nam ustanova te vrste nije potrebna. Samodestrukcija bosanskog identiteta, bosanske državnosti djeluje unazad desetak godina očitujući su uglavnom u domenu nebrige o finansijskim temeljima za funkcioniranje muzeja.

No, bitnije za nas je što takva samodestrukcija zapravo znači. Ukoliko se možemo odreći srednjevjekovne prošlosti države, osmanske, avnojske, mi se zapravo odričemo temelja bosanske državnosti i dajemo za pravo svima, neprijateljima BiH, koji tvrde kako je BiH vještačka tvorevina, a Bošnjaci izmišljeni narod. Upravo u Zemaljskom muzeju, i u drugim muzejima u BiH, čuvaju dokaze o tome da unazad 800 godina Bosna traje kao država, da su Bosanci sve to vrijeme sačuvali kontinuitet u zakonodavstvu, organizaciji države, jeziku i pismu, te osobenoj kulturi.

Dakle, nije vrijeme za postavljati pitanje trebaju li nam uopće ustanove poput muzeja, nego da li mi kao narod trebamo prošlost, da li naša država ima prošlost? Ukoliko si dopustimo upasti u zamku birokratskih procedura, u kojoj zapravo tavori cijela država, te nepoštivanja zakona na kojima država počiva, na takva pitanja ne moramo uopće tražiti odgovore. Jer pitanje kojim se naše izvršne vlasti na svim nivoima bave jeste, ko bi trebao finansirati Javne ustanove, dakle i Zemaljski muzej, zapravo na pitanje kako finansiranje izbjeći.

Izlišno je napominjati kako je rješenje za sve probleme moguće naći ukoliko ima volje da se takvo rješenje nađe. Ili se pozivati na zakone… Naime, na stranu nedostatak dobre volje, finansiranje Javnih ustanova iz kulture zakonski je riješeno u Dejtonskom sporazumu, kao i u Ustavu Bosne i Hercegovine. Proizilazi da je samo nezbrinjavanje Zemaljskog muzeja protuustavno, te ga može poticati neko koga bismo morali okarakterizirati kao državnog neprijatelja broj 1. No, u ovih petnestak poslijeratnih godina nebrojeno smo se puta uvjerili kako rat još uvijek traje, samo drugim sredstvima. Uz destrukciju bh političke scene, destrukciju ekonomije, obrazovanja, pridodajmo još i destrukciju muzejske djelatnosti. Naravno da muzeji smetaju neprijateljima Bosne, jer dokazuju suprotno, kako Bosna nije nekakva vještačka tvorevina, jer se upravo muzealci, na prvom mjestu Zemaljski muzej, suprotstavljaju onima koji su našu državu namjereni pocijepati na tri dijela.

Neprijatelje koji umjesto u rovovima sjede u parlamentima ili u ministarskim foteljama mogu shvatiti. Ali ne i one koji se zalažu za opstojnost Bosne i Hercegovine kao države. Nije to više pitanje zakona, niti Budžeta, već pitanje opstanka. Ako pristanemo na to, svi koji se Bosancima smatramo, onda pristajemo biti `repa bez korijena`, te na sve posljedice koje iz neimanja korijena proizilaze. Po meni, najznačajnije posljedice će biti potpuna deindentifikacija Bošnjaka kao naroda, eliminiranje državnosti Bosanac iz društvenog i političkog života, te na koncu konačno fizičko cijepanje Bosne i Hercegovine.

Ukoliko je sva krv tokom agresije na Bosnu i Hercegovinu uzalud potekla, onda neka bude…

(Adnadin Jašarević, direktor Muzeja grada Zenice)

Zahvaljujući nevladinoj organizaciji „Zora“ iz Zenice imao sam priliku posjetiti i upoznati sistem školovanja i zapošljavanja u Švicarskoj, te vidjeti i „specijalni“ zatvor i jednu od najsavremenijih pošti na svijetu.

Jasno mi je bilo da idem u državu koja je poznata po tačnosti i još mnogim stvarima ali imati priliku lično se upoznati sa gore navedenim mjestima nije lako ni ljudima koji žive u toj državi.

Školovanje je nešto što je za mene savršeno i način na koji oni djecu od malih nogu upoznaju sa zanimanjima i poslovima je fenomenalan. Jednostavno skupe na jedno mjesto djecu i firme koje im praktično na licu mjesta demonstriraju zanate. Posjetioci mogu i lično da probaju svaki od poslova, npr. da voze bager, zidaju, prave kruh, rade u bolnici itd… I tako već od rane mladosti polako idu u smjeru koji im odgovara. Lutajući tako tim „sajmom“ gledao sam lica te djece i ozbiljnost kojom oni isprobavaju sve te poslove te ispunjavanje formulara tj. traženje posla u firmi koja će ih zaposliti dok budu išli u srednju školu.

E tu počinje prava stvar, odmah u prvoj godini učenik dobije posao (naravno u skladu sa školom) a u školi boravi jedan dan dok „na poslu“ bude ostala četiri dana u sedmici. Naravno, poslodavac plaća te „radnike“ – prva godina 600, druga 800, treća 1000 i četvrta 1200 franaka. I tu nije kraj. Direktor građevinske škole koju smo posjetili nam je otkrio kako zbog savršenog funkcionisanja javnog prevoza učenicima u Švicarskoj ne trebaju studentski domovi i iznajmljeni stanovi (onima koji stanuju dalje od škole i posla) nego su mišljenja da dijete treba da živi u porodici a ne samo (znamo kako mnogi naši studenti „studiraju“ kad su daleko od kuće), nego dobiju kartu za voz koji nikad ne kasni.

Informacija da oni đaci koji puše dobiju novac i za to zadovoljstvo sigurno će obradovati mnoge. Naravno da im ne pada na pamet (kao vama sad) da kažu da puše iako to ne rade. Sa ovakvim obrazovanjem naravno da skoro i nema nezaposlenih.

Javni prevoz (vozovi, autobusi i tramvaji)… eh ovi zadnji su tako tačni i česti da sam imao dojam da je to jedna velika pokretna traka ,dok na stanicama postoje displeji koji vam kažu za koliko minuta dolazi sljedeći tramvaj (naravno, tačno). Tako je i sa autobusima dok su vozovi „peace of art“ u svakom smislu – dizajn Pininfarina, čistoća, tačnost, udobnost itd… To ide do te mjere da su oni niklovani rukohvati topli i tako klize da je prosto nevjerovatno da su točak i šine od željeza.

Pošta ili preciznije dio koji se bavi pošiljkama je kako sam već naveo među najsavremenijim na svijetu. Veličine poput 8 nogometnih terena i dnevna obrada preko 15 miliona pošiljki mene je zaprepastila (pa ko toliko piše?). Naravno tu su dobar dio računi i one dosadne marketinške ponude ali svejedno, 15 miliona je 15 miliona. Ljudi skoro da i nema, dok su meni u oči upali „radnici“ čiji je posao da nadgledaju da se neki od ogromnih postrojenja ne pokvari. Oni se vozaju na onim skuterima (trotineti) i gledaju.

Postoji i projekat koji se tiče zatvora i postupanja sa kriminalcima. Posjetili smo jednu od ustanova koje imaju potpuno drugačiji pristup od onoga na šta svi pomislimo kad su zatvori u pitanju. Nema ograda, zidova, kapija željeznih, čuvara, bodljikave žice i oružja. Nema ništa od tih „primitivnih“ mjera nego samo „psihološki“ pristup. Dakle stanovnici su između 18 i 30 godina starosti, tu su zbog pokušaja ubistva, pljački, dileri, nasilnici itd… Ustanova se nalazi na jako lijepom mjestu i izgleda kao sve osim zatvora. Stanovnici borave u tri odvojene zgrade (podjela po počinjenom djelu) i imaju prevaspitavanje svaki dan izeđu 7 ujutro i 17 sati koje se sastoji iz raznih (grupnih ili samostalnih) razgovora koje vode socijalni radnici i psihijatri. Jedan od socijalnih radnika nam je rekao da u 5 godina koliko on radi „nije bio ni jedan razbijeni nos“ jer onaj ko napravi takvo nešto gubi pravo boravka i odmah ide u „pravi zatvor“ koji je prema riječima socijalnog radnika lakše izdržati nego u ovom „krivom zatvoru“. Bilo je bježanja i svađe među „rajom“ ali onda slijedi „razgovor“ o tome zbog čega su se svađali itd… (jadna li im majka).

Ukoliko se neko od stanovnika naljuti na predavača, psihijatra ili nekog od osoblja oni mu samo kažu „dobro, u pravu si, idi ako hoćeš“. Čak ni ključevi od službenih automobila nisu zaključani nego ko hoće da bježi bolje je da uzme taj nego da ukrade neki auto od stanovnika obližnjih gradića. Jah „zatvor“ ili psihičko s…….e mozga pa bujrum, kome sudija omogući da bira on ima te dvije opcije.

Švicarci neke od takvih revolucionalnih ideja čak i izvoze, lijepo žive, nemaju vremena, jedu finu čokoladu itd…

Prvo šta sam ja rekao kad smo se vratio bilo je „mi živimo na najboljem mjestu na svijetu“ i dodajem najjeftinijem jer „Švica“ je tako skupa da to nije normalno. Kafa na tramvaskoj stanici košta 4,50 franaka a to je 6,50 KM. Ma znam, plate im jesu u skladu sa cijenama ali ni oni ne piju i jedu po mnogobrojnim klubovima i restoranima često.

I na kraju bih samo da pohvalim domaćine „Solidar“ Suise organizaciju na izvrsnoj organizaciji i odabiru mjesta koja smo obišli.

Zamolila me žena da kupim sok. Na razmnožavanje. Nektar kreditno zaglibljenih (da Labud izgovori, ispao bi dobar reklamni džingl). Kažu naspeš litar, a dobiješ osam. Hm, kad se preračuna, bolji koeficijent nego na Barceloni. Ko preživi, pričaće.

Stojim ispred police i sve mi se pomiješalo. Neznam kriterij po kojem bih birao. Sličica, boja, aroma? A na polici sve sama egzotika. Jagoda, brusnica, tikva, brezova metla. Evo ga i ananas. Nije skup. A i sličica je lijepa. Samo ambalaža je užasna. Okreneš je naopako i ko infuzija. Neka.

Višnja. Flaša lijepa, ali sličica…ko da je Burho crto. Tehnikom kašljanja, otvorenih usta. Eno i zova. Uvijek sam je volio. Ali po izgledu, žutoj boji, prozirnosti…vidio sam bistrije katetere.

Nego zažmiri i šta uhvatiš. Metodom slučajne kontaminacije. Nije loše ispalo. Ljepše od vode iz Krškog.

Tunjevina. Križam. Nakon detonacija na Maršalskim otocima ne jedem ribu ni sa Bistričaka.

Buljim u spisak i koračam. I tako polućorav stanem nekoj postarijoj gospođi na…koljeno.

- Pardon, ja se izvinjavam…
- Ne, ne. Sve u redu mladiću. Dobro sam.
- Jao kriv sam zaista, ne gledam pred sebe pa…
- Ma sve u redu. Ne brinite se. Zaista sam dobro.

Ljubazno se pozdravim sa gospođom u nevjerici. Ja sto posto kriv. Nema šta.

Nakon ovakvog starta Wolfgang Stark bi mi pokazao crveni, a Arjen Roben bi odsustvovao s terena minimum dva mjeseca. A ona ništa. Još kaže sve u redu.

Volio bih da sam barem nekad takav, da je i meni sve u redu, a ne ovakav ters…

Ponovo famozni spisak. Eno opet tahan halva. Eh eto baš. Kolači koji se spremaju fanglom i mistrijom nikad nisu bili na mom repertoaru. Ali da ne bi večeras postelju dijelio sa žoharima obližnje ruševine, napravim kompromis i uzmem 200 grama.

Pobogu, još ova “turbe” kolica. Ubaciš marku, odvojiš lanac i moliš Boga da te od težine u krivini ne zanesu. Pogađate… upravo mi se to desilo. Stradale konzerve sa kompotom. Naravno ponovo sam u centru pažnje. I krave sa gulaša su gledale u mene. Sagnem se više od stida nego zbog potrebe da počistim nered. Nekako istovremeno stvori se pored mene mladić u uniformi dotičnog marketa:

“Gospodine, nema problema ja ću”
“Nema veze, ja sam oborio i ja ću da podignem…”
“Ne, ne gospodine, zaista je sve u redu…nema potrebe…u redu je” vrlo ljubazno odgovori.

Kakav dan. Kad će meni nešto biti u redu. Stalno se nešto žalim, kukam, prebacujem. Ništa nije u redu.

Guram dalje svoja kolica. Već postaje hladno. Znak da prilazim zoni sa zamrzivačima. A u njima mesa svih vrsta, od najmanje živine do one najveće. Još im samo Volt Dizni fali da upotpuni asortiman.

Odjendnom ispred mene iskoči neka djevojka.

“Ako kupite ovu bočicu majoneze, dobijete salvetu i dvije kutljače” reče.
“Ako kupim bure, mogu li dobiti jorgan i skije”?

Razumijem ih. Nije nimalo zahvalno raditi ljudima i moliti ih za pažnju, jer za većinu osmijeh i ljubaznost kod nas više nije vrlina, nego bolest. Strpam tu majonezu u kolica, kutljače iza uha i krenem dalje.

Idem prema policama sa kozmetikom. A u blizini opet promocija nekog proizvoda. Ovog puta neki mladić.

“Gospodine, novi CD od…”

Odmahnem grubo rukom. Samo ne on. Ne znam odakle mu volja i novac da izdaje nove albume, a posjeta mu se na tzv. koncertima mjeri u odsutnima umjesto prisutnima. Za svojih desetak godina “karijere” obišao je više sela nego partizani u 2. svjetskom ratu. Užas.

U trenutku skontam da sam bio malo grub prema momku, pa se okrenem.

“Izvini molim te, nije do tebe, nego mi se nakupilo svašta, još mi samo njegov CD treba pa da se ritualno spalim”
“U redu je gospodine, razumijem” nasmija se on.

Opet sve u redu. Zaista milina. Neće mene ta sreća da bude i meni u sve redu.

Ali kako da bude kad evo već desetak minuta tražim gospođu koja otvara ormariće sa dezodoransima. Samo jedan ključ i on je naravno kod osobe koja nije tu. U ovoj masi, na ovolikoj površini ni Simon Vizenthal je ne bi našao.

Odustajem. Mogu bez dezodoransa narednih par dana. Oslanjam se na klauzulu “u dobru i u zlu” potpisanu pred matičarem.

Uzmem kolica i prema kasi. Neki dedo iza mene trčkara i pokazuje mi na neki dim koji dolazi s vana.

“Pogušiće nas” veli, i nastavlja “ne znam od čega može biti ovakav gust dim. Da nije auto, da nije benziska pumpa, da nije…”

“Dedo ja koliko znam Papa je izabran, može biti samo kontejner na parkingu”

Ostavim dedu u nedoumici i krenem prema kasi, a tamo krkljanac. Na svim kasama ljudi čekaju u kolonama dugim nekoliko desetina metara.

Zvoni mobitel. Supruga.

“Hej, dokle si, gdje si”

“Hej evo me…u redu…”

Savremena medicina je valjda dostigla mnoštvo svojih vrhunaca, ali u današnjem vremenu gdje kapital ima glavnu riječ, ipak joj je još uvijek u interesu da ljudi budemo bolesni. Želio ja to ili ne, kada se razbolim neko će od moje muke zaraditi. I dok tražim utjehu ili tobože pravi lijek za sebe upadam u mašinu servisiranu od strane farmaceutske bande, političara i malog broja amoralnog ljekarskog osoblja. Zašto baš malog broja ljekara?

Nedavno mi se kolega ljekar »pofalio« kako su se proveli izvan BiH, a na poziv farmaceutske kompanije koja vjerovatno vidi svoju poslovnu šansu u BiH. Ništa čudno, pomislih. Tako se danas vrti svijet, ali koliko su današnji ljekari iskreni u njihovoj preporuci lijeka koji će nam zaista pomoći, a da pri tome novac od kupovine lijekova ide u one kompanije, koje imaju iskrene namjere, ili možda griješim ako pomislim da ijedna od farmaceutskih kompanija ima iskrenu namjeru? Iskrena namjera danas ne postoji jer je jednaka profitu, a visina profita je jednaka borbi bez obzira na sredstva. To bi značilo, da se je moj kolega ljekar lijepo proveo ali ne znam da li će mi danas sutra pripisati upravo lijek one iste firme koja ga je tako lijepo dočekala, vodala i tetošila, jer pametni farmaceuti su računali i na njega, kao zadnju kariku na kraju prodajnog lanca. Sve je to OK. Pravila igre su takva i ne mogu ih mijenjat sve i da hoću ali zato mogu gledati stvari iz drugog ugla.

Učestvovanje na pojedinim seminarima su mi pomogla da npr. sebe kao ljudsko biće gledam kao jedan univerzalan energetski stroj, koji se u pravom smislu riječi valja u neopisivo velikoj količini životne energije. Upravo te energije negdje nekada imamo malo, a negdje previše. Negdje je protok energije na našim tijelima blokiran, a negdje nije. Ukratko, tamo gdje smo najtanji tamo nas i udari bolest, a većinom zbog stresa, koji u modernom društvu dolazi kao obevezno i nezaobilazno sredstvo manipulacije svih oblika. U biti sve ono što propovijeda istočna tradicionalna medicina je više manje tabu tema za savremenu zapadnu. Drugim riječima, kada bi zapadna medicina prihvatila barem dio shvatanja i poimanja što je to ljudsko tijelo i pod kojim zakonima djeluje, sigurno bi farmaceutskih kompanija bilo znatno manje, ili bi se možda pojavile neke sa iskrenim namjerama. Navodim primjer engleskog naučnika Harrya Oldfielda, istog onog čike koji je izumio PIP kameru http://www.electrocrystal.com/pip.html tj. kamericu koja je u stanju snimiti vašu auru ili biopolje bilo čega u okruženju. U skladu sa trenutnim stanjem tijela moguće je predvidjeti bolest koja vam prijeti, ili pak odmah na licu mjesta vam mogu reći da bolujete od nedaj bože nečega. Ista ova kamera bila je i na bosanskom tlu, gdje su arhivirani video sažeci energetskog polja piramida u Visokom http://www.youtube.com/watch?v=cCSw4Zj0mN8. Primjera ima mnogo, ali ova kamerica kao alternativa ne nalazi na oduševljenje medicine iako je aktivna u malom broju bolnica u Velikoj Britaniji.

Savršeno lobiranje političara i ljekara od strane farmaceutskih kompanija dovelo je raju na nizak nivo svijesti gdje ne razmišljamo o obstoju drugih, ako ne i boljih načina tretiranja različitih vrsta bolesti sadašnjice, a u situaciji kao što je ova jedino nam preostaje da se prepustimo zastarjelom načinu misli »idi ljekaru«, ili bi se valjalo potruditi da na internetu pronađemo i pokoju alternativu. Rekoše mi nedavno da postoji univerzalan, a ipak alternativan lijek protiv raka svih vrsta, i nakon pročitanog i viđenog, vjerodostojnost zapadne medicine i farmakologije pala je za više stepenica unazad.

Uoči uvodne baraž utakmice za Euro 2012 protiv reprezentacije Portugala, u Zenicu nam opet dolazi željno iščekivana nogometna euforija. Svi oni koji znaju o čemu se radi sigurno očekuju ili već osjete napetost, adrenalin, veselje i ono konačno što nas sve zanima, a to je rezultat. Kao uvijek pa tako i sada, svi se potajno i sigurno nadamo pozitivnom ishodu, i istorijskom ulasku nogometne reprezentacije BiH na prestižno takmičenje. Šta pored željenog pozitivnog rezultata ostaje Zenici? Šta Zenici donosi jedan ovakav važan sportski međunarodni događaj?

Velikoj većini građana događaj ove vrste ne donosi ništa osim skromnog zadovoljstva da se u gradu ipak nešto događa, da grad postaje življi i živahniji. Najveću finansijsku korist zasigurno imaju ugostitelji i hotelijeri, dok ljubitelji nogometa i oni vatreniji mogu biti zadovoljni ponosnom titulom Zenice kao domaćina. Pored koristi lokalnog karaktera postoje i one koristi na međunarodnom nivou. Siguran sam da većina evropske i svjetske javnosti ne zna za Zenicu, ali sa svakom odigranom nogometnom utakmicom Zenica samo može pridobiti na međunarodnoj prepoznatljivosti. Upitati se treba, kako li će odzvanjati, ili koliko puta će se ponoviti ime Zenica u ušima Portugalaca ako iole pobijedimo? Na koliko medija, televizijskih i radijskih kuća će se izgovoriti ime grada, gdje se je za većinu međunarodne sportske javnosti desio nogometni presedan? Pobjeda BiH reperezentacije nad Portugalom u Zenici!? Naravno da se u Zenici od međunarodnog medijskog i eterskog spominjanja niko neće najesti niti obogatiti ali možda bi bilo dobro vratiti se u onaj lokalni krug i napomenuti par činjenica vezanih za nogometnu euforiju zvanoj reprezentacija BiH u Zenici.

Svima dobro poznata činjenica da za odigravanje međunarodnih kvalifikacijskih nogometnih utakmica treba imati dobru infrastrukturu, dobru lokaciju, dobru prometnu povezanost. Zenica je ispunila te kriterije, ali bez obzira na male stvari koje smetaju običnim građanima poput roštiljada i seoskih sajmova oko stadiona, na domaćim vlastima stoji velika odgovornost da pored sigurnosti i bezbjednosti u gradu, obezbjedi još bolje uslove za odigravanje istih utakmica. Zadnji primjer portugalske delegacije i njihovim stalnim nezadovoljstvom terenom u Zenici daje nam za pravo misliti, da nam se slučajno ne zadesi oduzimanje prava na igranje međunarodnih utakmica na Bilinom Polju iako je UEFA potvrdila ispravnost terena. Nažalost pored svih tekućih problema koji tište Zenicu lokalnim vlastima preostaje da postojeće kapacitete dovedu na još kvaltetniji nivo, jer utakmice ovog tipa se još uvijek odigravaju samo u Sarajevu i Zenici, a ne smijemo zanemariti druge gradove BiH iako, barem zasada, ne ispunjavaju tražene kriterije evropske krovne nogometne organizacije. Zašto ne iskoristiti slabu trenutnu situaciju u sferi nogometne infrastrukture BiH i slabog političkog stanja, a u korist potpunijeg i boljeg nogometnog branda Zenice i reprezantacije? Ako nemamo uslova za ulazak u EU zasigurno imamo razloga da preko Bilinog Polja odemo na zasluženo evropsko prvestvo 2012. Razloga za to imamo dovoljno:

- od 1998 – 2011g., od svih 38 domaćih kvalifikacijskih utakmica, ( za EP i za SP ) na Bilinom Polju je odigrano 17 utakmica;
- broj pobjeda, izgubljenih i neriješenih utakmica stadion Bilino Polje 11 – 5 – 1;
- broj pobjeda, izgubljenih i neriješenih utakmica stadion Asim Ferhatović – Hase 6 – 8 – 8;
- čitav ciklus kvalifikacija za SP 2010 bio je u cijelosti odigran u Zenici, gdje je zabilježena i najviša pobjeda nad Estonijom (7:0);
- najteži i najbolniji porazi na Bilinom Polju zadesili su se u kvalifikacijama za EP 2008 od Grčke (0:4) i Mađarske (1:3);
- u trenutnim kvalifikacijama za EP 2012 od 6 domaćih utakmica, na Bilinom Polju će se odigrati i 5-ta utakmica; u četiri prethodne nije zabilježen nijedan poraz.

Idemo Zmajevi!

Ugodna dvosatna vožnja brodom švedske proizvodnje od Pirana do Venecije prošla je jako brzo. Turistički vodiči su se potrudili ispuniti slobodno vrijeme 320 putnika na način da se ih animira kroz priče o Veneciji kao i preporuke na šta paziti, gdje jesti i piti…a ona najvažnija preporuka mi je bila nekako najneobičnija: Morate biti tačni prilikom isplovljavanja! Ne čekamo nikog! Svaka minuta više provedena u luci plaća se 1.000€!

Ulaskom u lagunu otkriva se veličanstvena Venecija, koju sam viđao samo na velikom ekranu kina ili u dnevnoj sobi uz čips, kikiriki ili kokice. Sve što smo bliže i bliže, promet u Velikom kanalu postaje toliko frekventan, da me je ponekad bilo i strah taxi vozača, koji su nonšalantno vrtjeli volane svojih čamaca. Prisutna je talijanska ležernost ali na moje iznenađenje i velika doza prometnog bontona i tolerancije. Bus-lađe krcate, i plove redovnim linijama. Prolazimo pored velikog parka kojeg je dao sagraditi Napoleon, jer gospodin nije imao gdje šetati u Veneciji. Danas se tamo odvija tradicionalni umjetnički bienale. Pogled sa vode mami na trg sv. Marka, koji je u vrijeme ovog nedeljnog jutra prepun ljudi. Arhitektura, tempo života, promet i frekfencija turista je prvo što uočiš prilikom ulaska u Veneciju.

Nakon iskrcaja hvatam se za najglasnijeg vodiča, jer sam primjetio da su jedni od njih bili jako tihi. Grupisanje po vlastitoj volji i put pješice kroz uske uličice, kanale, mostove. Jedini orijentir u svoj toj gužvi je vodičev kišobran duginih boja, naširoko otvoren, kako bismo ga svi mogli ulovit’. U euforiji dolaska nemaš vremena za fotografisanje ne znam kakvih umjetničko vrijednih fotografija, jer sve se radi onako »s nogu«. Sam pogled na izloge prestižnih firmi iz svijeta obuće i odjeće mi je potvrdio tezu kako je Venecija skupa do neba! Pomislih, ovdje ljudi zaista žive u nebesima. Obuća, torbice, staklo…po cijenama od 1.000 – 4.000€.…Iz prikrajka vidim gondole, gondoljere, zadovoljne turiste…otići u Veneciju, a ne provozati se gondolom je grijeh vele! Oprostite ali nije grijeh! Za mene je veći grijeh dati za odraslu 25€, a za dječiju kartu 15€, za 15-20 minuta vožnje po kanalima. Bus-lađe su ipak jeftinije pa smo za nekih 5 stanica odbrojali 7€ po osobi. Na ispijanje kafa na zenički način je potrebno zaboraviti još dok sjedite na brodu prema Veneciji. Cijena kafe se kreće i do 18€. Želite li piti znani venecijanski šampanjac, za čašu jednog dcl. potrebno je izdvojiti 16€. Poznato je da u baštama sjede samo imućni, koji ispijaju buteljke vina dok u njima nema mjesta za raju. Ukoliko vas potjera na potrebu, troškovi javnog WC-a su 1,5€ na osobu, a kada ogladnite, samo da sjednete za postavljen stol, i prije negoli ste dobili menu kartu, iz vašeg džepa već ide 5€.

Ne tako kratka šetnja dovela nas je na trg sv. Marka, gdje se uz izlaganje vodiča pokušavaš vratiti u doba kako je to bilo nekad, i pokušavaš shvatiti kako je doista Venecija bila važno trgovačko središte ondašnje Evrope. Iznenađujuća činjenica je da su u ondašnjem brodogradilištu gradili jedan brod dnevno, bilo za potrebe trgovine, bilo za potrebe vojske. Vodič nam je malim primjerom pokazao da iako veličanstvena, Venecija još uvijek ima problem tzv. »stajanja na vodi«. Zabodavši špic svog kišobrana u rupu jednog kanalizacijskog pokrova, prezentirao nam je prisutnost vode na samo 10 cm. ispod trga, opločanog kamenitim pločama.

Venecija pored kanala i mostova otkriva beskrajan niz arhitektonske ljepote jedinstvene u svijetu. Pored toga da se standardom drži na visokoj nozi, Veneciju godišnje posjeti 2 miliona turista, koji se, siguran sam zadovoljni vraćaju kućama. Ali ima i iznimki. Naš brod isplovio je ostavljajući iza sebe jedan mlađi par, koji vjerovatno nije čuo onu preporuku: Morate biti tačni prilikom isplovljavanja!

Bili smo počašćeni novim valom huliganstva koji je svakodnevan i za nekog prijeko potreban u Zenici…Ovaj put se radi o putokazima, gdje ZO veli: »Taman pred sajam«, a ja odgovaram, i neka je pred sajam! Zašto sakrivati naš primitivizam? Zašto se ne stidjeti pred međunarodnim privrednicima? Zašto Zenica treba da sja samo u vrijeme sajma?

Naš primitivizam nam je onoliko dozvoljen koliko nam to dozvoljavaju društvene norme, napisani zakoni i norme koje proizilaze iz njih, nivoa kontrole i nadzora, i onog najvažnijeg – nivoa svijesti pojedinca…Sjetio sam se nestalih kanalizacijskih šahtova, nedavno polomljenih lipa, iživljavanja na priredbi Lastavica, i kada pri tome još dodam probleme gradskih vlasti kao npr. problem napuštenih pasa, nepravilnog parkiranja, sive ekonomije i još mnogo toga, zaista se pitam, kako i na koje načine će još ljudi na vlasti prikrivati i sakrivati naš primitivizam? Primitivizam nam je dozvoljen, svakodnevan i kao takav postao nam je normalan. Ne znam zašto bi se zbog poteza jednog ili više vandala trebao stidjeti pred međunarodnim privrednicima, koji u Zenicu dolaze na račun svojih velikih i manjih firmi potrošiti novce. I oni imaju tamo negdje svoje vandale, grafite, i polomljene grane. Ako se ko treba stidjeti međunarodne javnosti i sajamskih delegacija onda je to trenutna vlast i njihova nesposobnost držanja kontrole u gradu, neprovođenja zakonskih regulativa, odugovlačenja rješenja na duži period. Ukratko, ogledalo grada je sposobnost gradskih vlasti da grad drži pod kontrolom, a parola trenutnih vlasti u Zenici je da u vrijeme sajma stavljaju tekuće probleme grada pod otirač! Ne bi nam se možda desio vandalizam ili huliganstvo ako bi doista Zenica imala »ugodan privredni ambijent«, kojega tako često izgovaraju vlastodršci, jer taj isti ugodan privredni ambijent donosi po sebi velik broj radnih mjesta, potrošnju i potražnju, punjenje općinske blagajne. Ugodan privredni ambijent bi trebao po nekoj logici stvari dohakat’ primitivzmu i unijet’ svjež vjetar, al’ kod nas godinama puše isti vjetar.

Vratiću se na ono što je po meni najvažnije za sve nas u ovakvoj situaciji – nivo svijesti pojedinca. Kako da nivo svijesti jednog djeteta ostane na nivou društveno prihvatljivog ili normalnog, kada svoju realnost prihvata kakva ona jest!? Zar nije slomljeno drvo ili vandalsko pošprican putokaz realnost? Jesu li napušteni psi realnost? Da li je aerozagađenje, smrad u gradu i gomila smeća realnost? Da. Sve nabrojano je naša realnost, i kao takvu smo je prihvatili, skupa sa vlastima na čelu.

Državne i lokalne vlasti žele Zenicu pretvoriti u sajamski centar, i to je OK. Sajam će doći, biti i proći, a mi u Zenici ćemo još uvijek stajati pred vratima, možda onim istim vratima, gdje jedna pjesma veli: »Ključ je ispod otirača«.

Foto: Mirsad Đulbić)

Kao i prošle godine tačno u isto vrijeme i bez minute zakašnjenja, na ove naše prostore došla je jesen. Svako od nas ima svoje godišnje doba koje mu je drago i u kojem se osjeća ugodno. Svako je lijepo i zanimljivo na svoj način, ali kako starim čini mi se da upravo jesen postaje moj favorit i nešto u čemu najviše uživam.

Proljeće je po meni personifikacija rođenja i predstavlja početak novih stvari u našim životima. Duva onaj lijepi vjetrić koga od milja zovemo razvigorac, priroda se budi iz zimskoga sna a s njom u našim tijelima neki uzavreli sokovi stvaraju jednu čudnu hemiju. Pa smo sve nešto ljepši, nešto veseliji i nekako zaljubljeniji. Da, ali sa svakim novim proljećem taj osjećaj je sve slabiji i neuočljiviji. Da li je to zbog toga što su s vremenom neke od ovih stvari izgubile smisao i što su ih u našim srcima zamijenile druge, važnije stvari, ili je to zbog toga što velika većina misli da u tamo nekim godinama ne priliči biti zaljubljen kao neki bubuljičavi srednjoškolac. A mi se povinujemo mišljenju većine. Nikako nije dobro praviti budalu od sebe, šta će reći svijet, pa nisi pubertetlija. To bi u prevodu trebalo da znači, da ako se prisjetimo one narodne …use, nase i podase …. da je u ovom dobu najviše ovog prvog a najmanje onog zadnjeg. Zato Halid i pjeva … u meni jesen je, mada kažu svi da sad je proljeće…Eto iz tog, a i nekih drugih razloga sve manje osjećam proljeće kao svoje.

Ljeto se ponajviše promijenilo, prvo što ljeta više nisu ljeta a bogami ni ja više nisam ja. Ljeto mi je uvijek bilo sinonim za more i ona prava raja će reći …more su koke, more je izvor života, jel’ tako Moke. Nema više onih beskrajno dugačkih školskih raspusta ili pripremanja zaostalih ispita da bi se uhvatio posljednji voz koji vozi na sljedeću godinu, nema više cjelodnevnih remijaških seansi po veš-banjama ili polumračnim podrumima i nema više igranja ‘na male’ po cijeli bogovetni dan i sve to po suncu i užarenom asfaltu. Od svega toga ostala je jedna rasklimana kamp stolica zabačena u najdublju hladovinu i okružena hrpom dnevne štampe razbacane unaokolo. Ostala je i poneka hladna “Žuja” ili “Karlovačko” uz ispraćanje zamamnih ženskih oblina u plavetnilo mora, naravno sjetnim pogledima i uz tiho pjevušenje, onako za sebe… djevojke u ljetnim haljinama volim, ljubim ih u leđa…. Ne nije to više to, od toga mi se manta. Pa onda skontam ili bolje sam sebi priznam da mi se od sunca i vrućine manta a ne od te ljepote. Pa iako sam rođen u ljetnom mjesecu julu siguran sam da sve manje uživam u ljetu.

Na zimu ne bih trošio riječi. Ne skijam, ne sanjkam, ne kližem niti liguram, pa čemu onda služi zima. Znam, malo sam pretjerao ali iskreno nisam neki ljubitelj zime i zimskih radosti. To je vrijeme kada na sebe navlačim pola ormara garderobe i kada nikako ne mogu da pronađem cipele ili čizme koje ne propuštaju vodu. To je vrijeme kada promrzlim rukama držim čašu i polako, da ne spržim jezik, srčem vreo salep, naravno “kod Škrte”. To je period godine u kojem su mi se desile definitivno najvažnije stvari u mom životu To je vrijeme kada sam se ludo, baš ludo zaljubio u jednu prelijepu djevojku sa kojom sam i dan danas. Pogodio sam je, sasvim slučajno, grudvom u glavu koju sam kasnije liječio poljupcima. To je moja Aida, moja najveća ljubav, koja jadna nije ni znala za kakvu će se ludu udati i sa kakvim će sanjarom provesti ostatak svog života. Krajem zime, tačnije u mjesecu februaru su rođena oba naša djeteta, krune naše ljubavi. Lijepi razlozi da se voli zima, ali kad me na nju, i to sve češće, podsjeća probadanje u krstima i koljenima i kada mi treba pola dana da mi se razigraju prsti i postanu sastavni dio mojih ruku, ne umirem od želje da izađem i gacam po ovom našem garavom snijegu. A da ne kažem da još uvijek tražim cipele koje su tople i ne propuštaju vodu. Dakle o zimi sve najbolje ali iz nekog toplog kutka, gdje uz tiho pucketanje radijatora čitam neku lijepu knjigu ili slažem svoje poštanske marke. Samo mi nemojte reći da sam ko pravi penzioner, jer znam da mnogi od vas misle ovako kao ja. Jedina razlika je što većina vas umjesto ovih poštanskih maraka voli slagati neke druge marke.

Nego da se ja vratim jeseni i onome kakva je u mojim očima.

Jesen prije svega liči na majku grudi nabreklih od mlijeka a kojoj je jedina briga da joj čedo ne bude gladno. Jesen je kao poklon koji dobijamo od Deda Mraza nakon što smo cijelu godinu bili dobri i poslušni. Jesen je doba zrenja, branja udaje i ženidbe. Njeno blago sunce nas miluje poput zaljubljene djevojke u čije krilo smo spustili glavu. To je paleta neurednog ali darovitog slikara sa svim mogućim kombinacijama boja koje je koristio ko zna koliko puta a potom ostavio da bi ih se ponovo sjetio u nekom trenutku božanskog nadahnuća. Jesen je puna pijaca, pune magaze, puni špajzevi naših baka i majki i puna duša. To je takav spektar mirisa kakav nijedan meštar nemože smućkati ni u Parizu ni u Londoni ni u New Yorku i koji bi rahat dao i svoj život da se dokopa te čudotvorne formule i dobro čuvane tajne. Jesen je onaj nestašni vjetar koji se sa lakoćom provlaći kroz granje i poput Seviljskog berberina nježno otkida raznobojno lišće, igra se s njim jedno vrijeme a onda ga pažljivo spušta na zemlju stvarajući tepih takvih boja, šara i mustre kakav nisu u stanju da naprave ni najbolji perzijski tkalci. U jeseni su se izmješala sva bogatstva ovog svijeta (darovi majke prirode i njihovi savršeni ukusi, čarobni mirisi, umirujući zvuci i neponovljivi spektri boja), a koja nesebično i bezuvjetno okrepljuju i našu dušu i naše tijelo.

Ne mogu a da se ne prisjetim svojih odlazaka u šume pitomog kestena koje su razbacane po brdima oko Bosanske Kostajnice. Bili smo djeca, bila je jesen i sve je ličilo na avanturu. Šuma se prošara nevjerovatnim bojama a kretanje po debelom sloju opalog lišća je neopisiv doživljaj. Sklanjajući velike opale listove ispod stabala kestena tražili smo bodljikave loptice u kojima su se nalazili ukusni plodovi. Kojeg li zadovoljstva kad se nabasa na one krupne kapitalce za koje smo znali da će završiti u našim stomacima. Bodljikave lopte su u većini slučajeva od zrelosti bile poluotvorene tako da nije bilo teško doći do smeđih i čistih, uglancanih kestena. Moj stric Bakir je bubanj stare mašine za pranje veša povezao sa akumulatorom i napravio uređaj koji sam ja zvao roštilj za kestene. Ispod bubnja se naloži vatra, u bubanj stave kesteni a ostalo odradi akumulator. Znali smo se najesti tih pečenih kestena da su nas kasnije bolili stomaci. I to je jesen. Nešto slično sam doživio mnogo kasnije kad sam se ko ljubitelj prirode penjao po okolnim brdima oko Zenice. Samo smo tada ispod zlatnožutog , zelenog ili crvenog opalog lišća stare kruške tražili njene sitne ali izuzetno ukusne plodove. Čini mi se kao da sam nekad bio u nekoj bajkovitoj zemlji pa vam sad sa oduševljenjem pričam šta sam tamo vidio i doživio. A zapravo se radi o mom gradu, o mom brdu i o jednoj mojoj jeseni.

I naš život je sastavljen od godišnjih doba ali ona u ljudskom vijeku mnogo duže traju i neprimjetno prelaze iz jednog u drugo. Siguran sam da ako se svako od njih proživi kako treba i ako se uzme sve ono što ona pružaju, čovjek ne treba da žali kada shvati da je prešao iz jednog u svoje drugo godišnje doba. Možda je zato meni draga ova moja jesen. Ko zna. Ne pjeva Halid uzalud …U meni jesen je, mada kažu svi da sad je proljeće…

Washington, 26.09.2011

Upoznati mlade ljude, kako dobiti posao?

Tribina na ovu temu trebala je dati odgovor, a to su očekivali i brojni mladi učesnici ili barem da čuju neki savjet. Svoje znanje o ovoj temi bili su odlučni podijeliti brojni gosti izlagači: političari, nevladine organizacije, poslodavci, predstavnici ministarstava i zavoda za zapošljavanje itd. Bilo je predviđeno i vrijeme za pitanja kojih toliko ima.

Lijepa klimatizirana sala u kojoj je tribina održana nije mogla spriječiti da temperatura poraste među onima koji su strpljivo slušali kako su u stvari oni sami krivci što nemaju posao te da su trebali voditi računa o tome koji će fakultet završiti. Savjete i informacije koje smo slušali mene su u nekoliko navrata dovele do toga da u sebi kažem „Hvala Bogu pa nisam jedan od ovih ljudi koji traže posao“. Između ostalog čulo se i to da nam smeta ovaj liberalni pristup koji od nas traži EU jer to nije ono na šta smo navikli te da su ogromne reforme promjena sistema i ovo ono. Pa onda ko je kriv studentima što su odabrali „pogrešne fakultete“ pa je sad gužva na tim poslovima te da bi trebali, kako je nekad bilo, na prekfalifikaciju pa fino ko je pedagog nek ide za zubara ili šta već. Naravno da su pojedini slušaoci počeli da se znoje i vrte u udobnim stolicama pa su počeli da postavljaju pitanja, naravno iz njihovog ličnog iskustva, što se izlagačima nije svidjelo. Oni su htjeli da čuju na koji način da riješe probleme za koje oni znaju a ne neko tamo lično kukanje.

Na red je došao i poslodavac koji je počeo izlaganje parolom „Ne pitaj šta za tebe može država napraviti nego šta ti možeš za nju“. Ne baš ovim riječima ali je to poruka – nego šta kukate, pa šta ako ste završili 10-kom školu trgnite se malo jer bolje je džabe raditi nego sjediti. Naveo je da njemu trebaju školovani i pametni ljudi a ne i koliko je spreman platiti za njihovo znanje, te da je upravo tu na tribini zaposlio jednog sretnika. A kad je ustala djevojka koja već duže vrijeme obilazi škole i „moli“ da volontira a niko neće ni da čuje ja sam morao da se uštinem da bi provjerio da ne sanjam. Naravno da je dobila odgovor o tome kako to nije po zakonu i da nije dobro tražila a da je sve u redu jer juče u ministarstvu su viđena dva odobrenja za takvo nešto (pa i za džabni rad treba ministarstvo). Na kraju je izašao jedan od onih koji su se javili za riječ (naravno vlast) i počeo o Napoleonu, Džingis kanu i nekakvoj revoluciji te da se rijetko rađaju ovakve vođe. Naravno da je bolje bilo da ispriča prisutnima na koji način je ON dobio posao.

Na kraju nismo čuli ništa o pravim problemima u zapošljavanju i kriterijumima za dobijanje poslova jer normalno je da prednost treba imati pamet a ne položaj i podobnost. Borba se vodi i oko sistema bodovanja izvrsnosti ili pripadnosti povlaštenim kategorijama iako su ocjene mnogo niže. Ja lično bih više volio da moje dijete u školi uči neko ko je svojim mozgom došao do posla a ne kovertama i poznastvima.