Kad ti dojadi meso. Kakve li cinične rečenice! Dojadilo mi jest’ ćevape, dojadili mi bureci, dojadile mi teleće čorbe, filane paprike i sarme. Ama baš sve mi dojadilo.

Napisane riječi nisu moje ali me zanima kako i na koji način razmišlja čovjek kada odluči postati vegan, vegeterijanac ili slično? Kada isti želi promjeniti životni stil, naviku, stanje zdravlja ili pak kada mu proradi savjest kao što je proradila meni. Nedavno sam odgledao predavanje američkog aktiviste koji se bori za prava životinja u svijetu, i moram priznati da sam nakon pogledanog predavanja ostao u jednoj vrsti šoka, ali ne zbog tradicionalne floskule »haj’ bolan, čime nas sve ne truju« nego zbog osjećaja savjesti. Predavatelj je predstavio fakte prehrambene mesne i mliječne industrije te svoja lična iskustva. Svjestan sam mnogobrojnih otrova koja se stavljaju u hranu i prehrambene proizvode, te se izvjesno vrijeme trudim da ih izbjegnem, ali prije odluke ili zaključka nakon pogledanog predavanja, izdvojio sam pojmove kao npr. trovanje hrane i ubijanje životinja? Zanimljivo, ali ova dva pojma imaju dobru vezu u prehrani ljudi. Koristiš li bilo koju računsku radnju rezultat je uvijek isti. Trovanje + (-, :, x ) Ubijanje = Profit.

Trovanje hrane ili dodavanjem različitih preparata u svrhu dužeg trajanja, boljeg ukusa ili slično valjda je svima jasno, i ne poznam nikoga ko ne bi barem malo, bio upoznat sa mnogobrojnim E-ima. No, kada sam došao na red kod pojma ubijanja životinja tu sam klonuo. Savjest mi je proradila. Odlučio sam u momentu. Nejesti nešto što sam nažalost svih ovih godina jeo bez imalo savjesti o tome, da je šnicla na stolu ipak ubijena životinja, da je mlijeko sa kojom sam zalio puru uzeto teletu, a ono opet uzeto od svoje mame i ubijeno za neku moju novu šniclu. Zbog prehrambene navike, tradicije, hira ili nečega drugogog došao sam do zaključka da konstantno podržavam nekoga da i dalje nastavlja ubijati životinje kako bi Ja preživio, a preživjeti se da i bez ubijanja i zarade iz tog naslova.

Novi kocept prehrane vozi me čas u jednu, čas u drugu stranu. Otkrio sam, da je mnogo toga u frižideru uglavnom mesnog i mliječnog porijekla, a ono malo voća i povrća na kuhinjskom pultu čini 10% ukupnog prehrambenog asortimana. Kažu novi život novi izazovi. Odluka pojedinca o tome kada, šta i kako jesti valjda je osobna stvar, jer u svijetu u kojem danas živimo sve je prepušteno kritici i (ne)razumijevanju ukoliko želiš pratiti puteve kojima glavno stado ne ide. Ne kažem da mi u budućnosti burek, roštilj i dolma neće zamirisati, ali spoznaja da svojim životnim izborom spašavam pokoju životinju, ipak teži više…Spoznaja da svojom prehrambenom navikom ne želim više podržavati i održavati današnji sistem ohole prehrambene mliječne i mesne industrije, gdje se ubija da bi se preživjelo i pored toga zaradilo.

Mislim da smo kao ljudska zajednica dovedeni do krajnjih granica gdje je sve na prodaju, i ne bi me začudilo da se jednoga dana i naša koža nađe na cjenovniku pokojeg restorana ili trgovačkog lanca. Vrlo vjerovatno je da bi se tek tada znali postaviti u ulogu žrtve.

Permakultura zeničkog krajolika naziv je brošure prezentirane na web stranicama Općine Zenice. Iskreno, pojma nemam šta su kolege iz Agencije za ekonomski razvoj (ZEDA) mislili ali u svakom slučaju mi permakultura na prvu loptu ne znači nešto što bi imalo veze sa Zenicom. Dobra stvar u ovome je da je brošura bila plaćena stranim novcem pa nisu zakinuli porezne obveznike za ovakve gluposti, a sa izdavanjem jedne ovakve brošure namjera je bila, da se da poticaj razvoju ruralnog turizma i ujedno unaprijedi turistička ponuda Vranduka.

U brošuri je predstavljen tradicionalni običaj Čimburijade onako kako bi ono malo normalnih građana željelo da bude, a ne onakav kakav se već godinama odigrava, a ako turistu namjerniku »nije dovoljno Kamberovića polje« može izabrati alternativu noćenja u hotelima i odabiru okolnih zeničkih zanimljivosti poput Lisca, Smetova, Babine rijeke, Bistričaka… Poticaj ruralnog turizma, prema ovoj brošuri, bazira na tome da turista namjernika smjestiš na spavanje u Zenicu i ne na selo!? Elem, brošuru nam neće biti nezgodno dati turistu namjerniku jer ovaj i tako pojma nema gdje je došao, a to što je na fotografijama sve tako lijepo i harmonično uređeno, u realnosti vala i ne treba da bude. Izdavanjem jedne ovakve »napucane« brošure neko se samo dobro nalagao o Zenici, i pojedine činjenice dobro zavio u celofan kako bi turist namjernik odlučio obići Zenicu i njene krajolike. OK, kada čovjek malo bolje pogleda i razmisli koja je to budala da se hvali sa aerozagađenjem, prljavštinom, nezaposlenošću, padom vrijednosti svih vrsta? Ali opet, bilo bi dobro upitati se šta će danas ili sutra turist namjernik misliti o Zenici i krajolicima nakon viđenog i doživljenog, jer kada pročitaš »napucanu« brošuru, očekivanja turista mogu postati jako, jako velika pa se bojim da ne dođe do kontraefekta. Prema wikiju: Permakultura osmišljava i razvija sustave te primjenu etičkih smjernica i načela za planiranje, projektiranje i održavanje održivih prostora ljudi u skladu s prirodom. Permakulturu može se opisati kao etički oblik sustava koji je pogodan za proizvodnju hrane, uporabu zemljišta i izgradnju kuća. Da li tumačenje ovih riječi i ujednom segmentu liči na nešto što se odvija ili dešava u Zenici i njenim krajolicima??? Uvijek mi napamet padne preporuka naših stručnjaka da se zbog prekomjernie zastupljenosti teških metala u zemlji ne preporučuje sadnja određenog voća i povrća u radijusu nekoliko kilometara, pa onda primjeri bruceloze… dok građani Zenice, prema napisanom živimo u skladu sa prirodom i prirodnim zakonima!?

Možda i griješim u tumačenju namjere i načina kako se približiti turistu namjerniku ali kao građanin Zenice ne mogu se oteti dojmu da svi u gradu postajemo žrtve strategija lokalnih političara gdje se atakira na društvenu senzibilnost društva za materijalnu egzistenciju. Sve što lokalni političari serviraju nama vežu za preživljavanje i opštu korist dok je realnost na terenu potpuno drugačija pa tako i sa ovom brošurom. Turistu pa tako i nama predstavlja se nešto što želimo možda biti ili pak imati, ali u biti smo od toga doista daleko.

Mnogo puta sam čuo za orgonit ali nikada nisam našao dovoljno vremena da bi podrobnije pogledao ili pročitao nešto više o tome. Sada, kada ih radim, upitam se kako da nisam ranije znao za njih? Mnogo ljudi me upita kako to radi, čemu služi, pa šta će ti to…? Moji odgovori praćeni su u većini primjera, sa podsmjehom ali kada bi prijateljima poklonio kakav primjerak, njihovo osobno iskustvo ih je uvjerilo u istinost mnogih navoda koji se mogu naći na netu. Šta je zapravo orgonit?

Orgonit je primitivna naprava, koja je sastavljena iz 50% metalne piljevine, 50% smole i pokojeg kristala ili dragog kamenja, odnosno organskog i anorganskog materijala. Možda bi bilo najlakše opisati funkciju orgonita kroz sljedeći primjer: krvna zrnca u ljudskoj krvi bogata su željezom koje je obdano organskim tkivom; što više krvnih zrnaca imamo u krvi bolje se osjećamo. Tako je i sa orgonitom. Metalna piljevina okružena smolom i kristalima djeluje kao živ organizam!

Opstoj orgonske energije (chi,ki,prana…) u naučnim krugovima, prvi je dokazao dr.Wilchelm Reich, da bi se naknadnom modifikacijom i primjenom njegovih načela došlo do izrade manjih orgonskih naprava, poput orgonita, broadcastera, cloudbustera…Osnovna uloga ili možda zadatak orgonitnih naprava je u akumulaciji i transformaciji tzv. DOR-a ( death orgon ) u POR ( positive orgon ) što znači da iste naprave »usisavaju« negativnu, a »izbacuju« pozitivnu, životnu energiju potrebnu svim živim bićima. Sva usisana negativna energija koja ulazi u napravu započinje ples baziran na optičkim zakonima te unutar naprave nastaje energetski haos, koji rezultira izbacivanjem univerzalne, životne energije.

Čitavši mnogo toga o orgonitima, na početku sam stvar pratio sa priličnim skepticizmom, što me naravno nije pokolebalo da se ne odlučim napraviti svoje prve orgonite. Sa malo nestašluka, radoznalosti i početničkih grešaka prilikom izrade, morao sam priznati sebi, da naprave, koje na prvi pogled izgledaju samo kao ukras na nekom ormaru, doista i rade. Moji prvi eksperimenti bili su kao i kod većine početnika, stavljanje istih naprava u zamrzivač. Nad orgonitom bi stavio čašu vode, i sutradan uporedio sa drugom čašom koja nije bila ispostavljena djelovanju orgonita. Struktura leda unutar čaša bila je drugačija. Da orgoniti doista rade svoj posao pokazati će vam vaše cvijeće, kojega imate u blizini. Nevjerovatno, al’ ono malo cvijeća što ga imam vidno i pojačano raste. Nekolicina sličnih primjera je na netu.

Orgonit će vam pomoći kod neutralisanja štetnog sijevanja npr. mobitela, telefonskog odašiljača, trafo stanice ili bilo kojeg drugog objekta koji je okružen tzv. DOR-om. Sijevanje se ne može potpuno anulirati ali se može smanjiti na nisku i podnošljivu razinu. Želite li u svojoj bašti pojačati rast voća i povrća, i pri tome još harmonizirati sebe i okoliš u kojem živite onda vas neće ništa spriječiti da započnete svoje iskustvo sa orgonskim napravama.

Obzirom na to da uvijek imam šta reći o slabom kvalitetu zraka u Zenici ne bi bilo loše da neko od nas Zeničana započne razmišljati o izradi tzv. orgonskog topa (cloudbustera) koji se pokazao kao izuzetno dobar u harmonizaciji okoliša uopšte. Vjerujem da ima skeptika i po ovom pitanju ali sam siguran da je krajnje vrijeme da građani sami započnemo tražiti alternativna rješenja u našoj zaštiti pred najezdom polutanata. Očito da se može neutralisati prisustvo polutanata u zraku poput benzola, SO2 i ostalih, jer kada se to radi u našoj regiji zašto se ne bi moglo i kod nas?

Način izrade kao i značenje mnogo drugih pojmova vezanih na orgonite može se naći na mnogim net stranicama, a moja radoznalost započela je ovdje. Da napomenem još i to da naprave nisu skupe, i da svaka radi…od onih u razredu low budgeta pa do onih skupljih.

Slika 1.: Ukrasno cvijeće, slikano Kirlianovom kamerom (preuzeto sa foruma davidicke.com)

Slika 2.: Orgonit tzv. TowerBuster, slikano Kirlianovom kamerom (preuzeto sa foruma davidicke.com, mandrilo.com)

Slika 3. Biljka lijevo bez uticaja orgonita. Biljka desno pod uticajem orgonita. Posađene na isti dan pod istim uslovima (preuzeto sa foruma davidicke.com)

Jutro je, 8. mart 2009. godine. Nedelja. Pokušavam držati oči otvorenim, protežem se u krevetu, i polako uključujem moždane funkcije. Jutarnju nirvanu prekida zvuk mobitela – dobila sam dvije poruke, jedna za drugom. Lijeno uzimam mobitel, otvaram inbox i čitam. Prva poruka: “Mi smo žene zmajice rođene ko kraljice. Anđeli nas stvorili da bi muške lomili. Zbog nas su pjesme pjevali, ponos gubili, vodili rat, i zato ti sretan 8. mart.” Druga poruka glasi: “Da budeš puna ko brod i da sve muškarce bacaš na pod. Jer mi smo ribetine a oni škart, sretan ti ženo 8. mart.”

Glasno sam se nasmijala, od srca. Poruke više aludiraju na revolucionarni pokret žena, odnosno pokret žena za ugnjetavanje muškaraca. Pokušavam se sjetiti šta se zaista obilježava 8. marta i naći bilo kakvu konekciju između sadržaja poruke i Dana žena.

Ideja za obilježavanjem međunarodnog dana žena pojavila se prvi put početkom 20. stoljeća. Žene zaposlene u industriji odjeće i tekstila javno su demonstrirale 8. ožujka 1857. u New Yorku, zbog loših radnih uvjeta i niskih plaća. 1910. godine prva međunarodna ženska konferencija je održana u Kopenhagenu u organizaciji Socijalističke Internacionale te ustanovila ‘Međunarodni dan žena’ na prijedlog slavne njemačke socijalistice Clare Zetkin. Pod sloganom “Hljeb i ruže” žene su započele borbu protiv ekonomske nejednakosti i za bolji i kvalitetniji život, pri čemu hljeb simboliše ekonomsku sigurnost, a ruže poboljšanje kvaliteta života. Na Zapadu se Međunarodni dan žena uglavnom prestao obilježavati 1930-ih, međutim, 1960-ih su ga ponovno počele slaviti feministice.

Na žalost, nikakvu bitnu konekciju između sadržaja poruka i razloga za obilježavanje Dana žena nisam našla, osim što se u obje pominju žene.

Nije mi potreban 8. mart da shvatim kako su žene uveliko zaglibile u gubljenju vlastitog identiteta, kroz istoimeni pokret, koji usko sarađuje sa pokretom “žene mogu sve”. Svaka žena je član oba pokreta, a da toga nije ni svjesna.

Žena danas teži da bude univerzalna i multipraktična, ali ne zna da pri tome gubi vlastiti identitet. Kontradiktorno, ali tačno. Žena danas teži da bude supruga, majka, domaćica, čistačica, snaha, kćerka, kuharica, vozač, radnik, direktor, da ima vlastiti biznis. Pored te šume obaveza, žena mora uvijek biti uredna, čista, dotjerana, lijepa, moderna, skromna, nasmijana, raspoložena, srdačna, učtiva, ali i prosta po potrebi. Žena mora biti “all in one”, ako i jedna kockica u mozaiku nedostaje, cijeli sistem je u kvaru.

Dovoljno je napraviti komparaciju sadržaja ženskog i muškog časopisa. Evo nekoliko naslova ženskog časopisa: “Vlasnica savršene ljubavi”, “Ljubavne poslastice”, “Poljubac đavolice vs anđeoski poljubac”, “Individualni vs grupni trening”, “Iz njegovog ugla – 10 signala koji vas razotkrivaju”, “Antiage njega – sačuvajte mladost”, “Oslobodite svoje trepavice, budite jedinstveni, budite odvažni”, itd, itd. Evo naslova iz muškog časopisa: “”Kako izvesti djevojku i ne osramotiti se”, “Pakovanje kofera”, “Istaknite vašu osobnost”, “Boks – plemenita vještina”, “Kladionice Mozzart”, “Svi na snijeg”, itd, itd.

Razlika je više nego očigledna.

Činjenica je da se časopisi u velikom dijelu finansiraju od reklama kozmetičkih, farmaceutskih, modnih i dr. kuća, te da se iz tog razloga forsiraju tekstovi koji uglavnom imaju za cilj nametnuti neki novi proizvod. Međutim, takođe je činjenica da te iste kuće ne bi sa tim intenzitetom radili marketinške aktivnosti da nemaju efekta (zaradu) koju im omogućava njihova ciljna grupa – žene. Ali, zašto takvih sadržaja nema u muškim časopisima, odnosno, zašto ih nema u tom broju i zašto nisu tako intenzivni? Sadržaji muškog časopisa su (recimo) prilično racionalni. Muškarci moraju znati kako spakovati kofer za put, ili kako pametno izgubiti na kladionici. Takođe, muškarci moraju znati kako se ponašati i ne osramotiti na prvom sastanku sa djevojkom, što je ništa drugo do prepisana pravila opšteg bontona. Možda sam u svom životu nešto propustila, međutim, do danas sam vidjela samo jednu reklamu za muškarce protiv bora. Pa i muškarci se boraju, i muškarci stare, ne samo žene.

Cijelo moje razmišljanje može stati u jedan naslov (gore nepomenut) iz ženskog časopisa: “Zašto se žene potroše, a muškarci samo umru?”. Da, žene se potroše u nastojanju da se ne potroše (čitaj: da ne ostare). Žene će učini sve da dođu do nove kreme sa specijalnim lifting učinkom, pa čak i napraviti minus na kartici. Sve za ljepotu. Slažem se, za ljepotu, ali ne sve.

Žene su same sebi postavile sve gore navedene i nenavedene zadatke u cilju postizanja svoje multifunkcionalnosti, do te mjere da se na kraju same prepadnu mjesta gdje su se našle i – onda su krivi svi, a naročito muškarci. Muškarci kao glavni krivci što su se žene (uglavnom) samopostavile na datu poziciju, postanu predmet osuđivanja i nađu se, u nezahvalnim situacijama i pozicijama, (uglavnom) ni krivi ni dužni, u osmomartovskim porukama pripadnica ljepšeg pola.

8. marta se slave (radna) prava žena.

8. marta se ne slavi gubljenje vlastitog identiteta, kroz istoimeni pokret, koji usko sarađuje sa pokretom “žene mogu sve”. Navedeni pokreti neka podnesu nadležnom ministarstvu zahtjev za obilježavanje dana “žena koje mogu sve”.

Žena ne mora biti (kao) muško da bi bila žena “all in one”. Žena ne mora biti “all in one” da bi bila žena. Žena jednostavno treba da bude žena. Onakva i onako kako je priroda i Bog stvorio.

(Sanela Agačević)

Tako su nekad nazivali kojekakve inspektore, tržne ili poreske.

Šikucije o kome ću pisati je sada među najstarijim Zeničanima. Rodio se neke daleke 1919. u selu Grabovčići podno Prenja u blizini Drežnice. Kao dječak je pohađao školu u Vehterauzu. To vam je stanična zgrada uz željezničku stanicu gdje su stanovali službenici i oni su u dijelu zgrade dozvolili da se održava nastava do 4. razreda za nekoliko djece iz obližnjih sela, među njima i našeg Šikucije. Kasnije je putovao sa iste te stanice u Drežnicu i kasnije u Mostar na dalje školovanje. Kao i svaki Hercegovac – ako mu daš šansu on će je iskoristiti. Brzo je napredovao i dospio u državnu službu. Naravno kao Šikucije. Kontrolisao je protok duvana po vozovima od Mostara do Sarajeva. Posao je nastavio i za vrijeme 2. svjetskog rata sprečavajući šverc državnog monopola, pića i cigara. Poslije rata, kao i svaki Hercegovac, ostvario je svoj san preselivši se u Bosnu u brzorastući industrijski centar Zenicu. Tu je upoznao moju tetku i naravno – postao mi tetak.

Radio je šta drugo nego kao Šikucije. Kotrolisao je sve vrste trgovine i radnji koje su bile obavezne plaćati porez. Svakodnevno krstareći gradom zadavao je muke uličnim trgovcima (kamo sreće ovim današnjim). Kad sam se ja rodio bio sam 56 cm dug a težak ispod svake normale. Nasavjetovaše mi mater da me direktno iz porodilišta nosi u crkvu da me krsti, da ne umrem nekršten. Radni dan, svi na poslu, kako naći kuma? Na koga da mati naleti, zna se – na Šikuciju tetka. Tako meni Šikucije postade kršteni kum, što ne mora značiti da ću prebaciti devedesetu kao on sada, a nije nemoguće da doživi i stotu. Nije šala mada je rođen 1. aprila. A kako? Moj ti je Šikucije čitav život živio sportski. Njegova taktika (sportska je bila) Raštika – blitva – raštika na ovaj, pa na onaj način, samo lešo, a za vratima kad uđeš tegla sa nakiseljenim smrekovim bobama i još nekim drugim, ne mogu se sjetiti kojim. Kad uđe u kuću prvo zagrabi jednu kutljaču koja je uvijek stajala u tegli i onako na dušak popije jednu a ponekad i dvije. Pušio (rijedak primjer Hercegovca) i pio nije nikad. Svakodnevno održavajući kondiciju po gradu a vikendom je redovno planinario. Svi su nosili ruksake samo je naš Šikucije brocak (riječ nastala od švapske Brod zak što znači otprilike – kesa za kruh ili sl.) To je torbica preko ramena dovoljno za njega jer je uvijek pazio na ishranu.

Kako svi kubure sa viškom težine i upotrebljavaju kojekakve dijete, mogli bi da se ugledaju na osnovni patron ishrane mog tetka Šikucije. Tajna tako dugog života je u tome što, od ovih novih zanimacija ima samo stari “Kosmaj” radio iz 1955. i crno bijeli TV koji je kupio pred penziju, nemogavši trpiti zezanje kolege Saliha “Grbe”.

Dakle nema gledanja TV-a uz “grickalice”nego šetnja. Ako na bulevaru ugledate na klupi čovjeka sa šeširom, naravno u odijelu, i da pomalo treska glavom, čakulajući sa penzionerima koji su po 10-tak godina mlađi od njega, to je on – moj tetak Šikucije. A ja sigurno neću doživjeti da on doživi stotu iako sam 30 godina mlađi od njega.

Još jedna značajna – taj se nikad nije nasekirao u životu, povisio ton i sl.

Kada je tetka kupila auto onda sam ja sa njima stalno išao na duge ture jer se tetka nije usuđivala sama. Kad ona vozi ja sam morao da pogledam znakove, a kad ja, ona. To je bila Šikucijina ideja za što sigurniju vožnju. Usput kada bi stali da kahvenišemo ili jedemo, prvo bi mu bilo da upita za prezime vlasnika. Tada bi odjednom sve ispričao o porijeklu prezimena, gdje su se izrodili a gdje nastanili. To sam jedino od njega dobio u nasljedstvo. Ja mislim da i dan danas zna sve o zeničkim porodicama više od najstarijih i najrođenijih Zeničana. Mnogo puta smo planirali da odemo zajedno na Planinu Čabulju gdje je on nekad tjerao ovce na ispašu. On tvrdi da je to najljepša planina u BiH. Šanse su male da nam se to ostvari i to će mi biti i ostati jedna od želja koje u životu nisam ostvario, a malo ih ima (skromno iako je od mene).

Šikucije je zavrijedio da se još mnogo tome o njemu napiše ali evo ja sam to malo u kratkim crtama pokušao.

U jednom od prošlih postova želio sam da čitaoci obrate pažnju na Kantonalni zavod za javno zdravstvo Zenica http://zenica-online.com/2011/08/zdravstveni-radnici-o-aerozagadenju/. Samo pet mjeseci nakon autogola ova institucija ponovo iznenađuje svojim »obrazovnim metodama« u borbi protiv aerozagađenja.  U zadnjim besplatnim novinama objavljen je poučan članak o tome šta to građani trebaju poduzeti da zaštite sebe i svoje zdravlje. Više na slici u nastavku.

Da li je ovo krovna kantonalna zdravstvena organizacija?!?

Ovo pitanje postavljam upravo zato što članak spada ni manje ni više nego u domenu učenja đaka prvaka, gdje bi se možda i djeca začudila, šta i kome ovi ljekari govore? »Kada šetate ulicama svoga grada, taj zagađeni zrak vam iritira nos, grlo i pluća…« Zar zaista treba biti stručnjak, ljekar, a ono najvažnije dobro plaćen za ovaj posao, da u javnost lansiraš jednu ovakvu…poučnu? Na ovome se nije stalo sa obrazovanjem ili bolje rečeno pranjem mozgova … »Najveću štetu disajnim putevima svakako nanosi smog, pun sićušnih čestica koje emituju automobilski izduvni gasovi i koje udišete čim izađete na ulicu.« WOW! Smog nastaje isključivo od automobilskih izduvnih gasova?!? Hallo!!! Ovo bi značilo kao: Zen’co! Sama sebe truješ i dajmo malo pješaka do posla! Da,da…stručnjaci iz krovne zdravstvene organizacije poznavanje svoje struke kao i problem aerozagađenosti Zenice potkrepljuju ovakvim izjavama javnosti ne bi li javnost kojim slučajem ostala neinformisana. Sačuvaj me bože ovakve zaštite! Stvarno ne volim biti »picajzl« al’ brate iz svake rečenice viri »stručnost«… »Zato se sve češće pitate da li, osim nošenja maske na licu, postoji neki drugi način da se zaštite od smoga (automobilskog izduvnog gasa op.a.) ili bar da ublažite  njegove negativne efekte«

Umjesto da se ljekarska krovna institucija bavi stručnim, naučno dokazanim tezama, radovima i elaboratima iz problematike zvane uticaj aerozagađenja na zdravlje građana, oni plasiraju »zabrinutost« na način da se eto Zeničani sve češće pitamo treba li nositi respiratorne maske ili ne? Pitam se, šta to ljekari znaju, a mi ne? Teoretičari urota bi se zakačili na ovu rečenicu, koja može biti i dvosmislena. No, glupost ili ironija u savjetima ljekarskog zavoda nastavlja se auto odgovorom, kako za zdravlje svojih pluća treba paziti na zdravu prehranu. Pored navedenog povrća koje se preporučuje, ljekari savjetuju prehranu lososom. Da. Dobro ste pročitali. Losos je jako pojeftin ovo dana, imaju ga u akciji skoro u svakoj trgovini, a i dijaspora ga masovno šalje u paketima pomoći protiv aerozagađenja!

Nažalost, ovo je zbilja našeg industrijskog geta. Pojedini ljekari iz ovog zavoda zauzimaju visoka mjesta u nekim tamo komisijama za zaštitu okoliša, gdje naravno pokazuju svoju profesionalnost i predanost u znanju oko aerozagađenja.  Nastavlja se indoktrinacija ovako smiješne i neozbiljne ljekarske institucije nad zeničkom svješću i intelektom, jer to je jedino njihovo oružje gdje na jeftin način peru mozgove javnosti sa kvazi- savjetima. Time zapravo žele reći kako oni ipak rade svoj posao i ne smrde u foteljama.

Moja malenkost vam poručuje, smrdite Vi i više od zeničkog smoga!

Uprava Zemaljskog muzeja u Sarajevu najavila je gašenje ove temeljne bh institucije počev od 01. 01. 2011. Posljedica je to dugotrajnog, višegodišnjeg iscrpljivanja djelatnika Zemaljskog muzeja. Obrazovanoj i probosanski orjentiranoj osobi ne treba tumačiti što Zemaljski muzej znači u domenu čuvanja baštine, kao kultorološki modus vivendi, kao čuvar našeg identiteta. Kako god, izgleda da nam ustanova te vrste nije potrebna. Samodestrukcija bosanskog identiteta, bosanske državnosti djeluje unazad desetak godina očitujući su uglavnom u domenu nebrige o finansijskim temeljima za funkcioniranje muzeja.

No, bitnije za nas je što takva samodestrukcija zapravo znači. Ukoliko se možemo odreći srednjevjekovne prošlosti države, osmanske, avnojske, mi se zapravo odričemo temelja bosanske državnosti i dajemo za pravo svima, neprijateljima BiH, koji tvrde kako je BiH vještačka tvorevina, a Bošnjaci izmišljeni narod. Upravo u Zemaljskom muzeju, i u drugim muzejima u BiH, čuvaju dokaze o tome da unazad 800 godina Bosna traje kao država, da su Bosanci sve to vrijeme sačuvali kontinuitet u zakonodavstvu, organizaciji države, jeziku i pismu, te osobenoj kulturi.

Dakle, nije vrijeme za postavljati pitanje trebaju li nam uopće ustanove poput muzeja, nego da li mi kao narod trebamo prošlost, da li naša država ima prošlost? Ukoliko si dopustimo upasti u zamku birokratskih procedura, u kojoj zapravo tavori cijela država, te nepoštivanja zakona na kojima država počiva, na takva pitanja ne moramo uopće tražiti odgovore. Jer pitanje kojim se naše izvršne vlasti na svim nivoima bave jeste, ko bi trebao finansirati Javne ustanove, dakle i Zemaljski muzej, zapravo na pitanje kako finansiranje izbjeći.

Izlišno je napominjati kako je rješenje za sve probleme moguće naći ukoliko ima volje da se takvo rješenje nađe. Ili se pozivati na zakone… Naime, na stranu nedostatak dobre volje, finansiranje Javnih ustanova iz kulture zakonski je riješeno u Dejtonskom sporazumu, kao i u Ustavu Bosne i Hercegovine. Proizilazi da je samo nezbrinjavanje Zemaljskog muzeja protuustavno, te ga može poticati neko koga bismo morali okarakterizirati kao državnog neprijatelja broj 1. No, u ovih petnestak poslijeratnih godina nebrojeno smo se puta uvjerili kako rat još uvijek traje, samo drugim sredstvima. Uz destrukciju bh političke scene, destrukciju ekonomije, obrazovanja, pridodajmo još i destrukciju muzejske djelatnosti. Naravno da muzeji smetaju neprijateljima Bosne, jer dokazuju suprotno, kako Bosna nije nekakva vještačka tvorevina, jer se upravo muzealci, na prvom mjestu Zemaljski muzej, suprotstavljaju onima koji su našu državu namjereni pocijepati na tri dijela.

Neprijatelje koji umjesto u rovovima sjede u parlamentima ili u ministarskim foteljama mogu shvatiti. Ali ne i one koji se zalažu za opstojnost Bosne i Hercegovine kao države. Nije to više pitanje zakona, niti Budžeta, već pitanje opstanka. Ako pristanemo na to, svi koji se Bosancima smatramo, onda pristajemo biti `repa bez korijena`, te na sve posljedice koje iz neimanja korijena proizilaze. Po meni, najznačajnije posljedice će biti potpuna deindentifikacija Bošnjaka kao naroda, eliminiranje državnosti Bosanac iz društvenog i političkog života, te na koncu konačno fizičko cijepanje Bosne i Hercegovine.

Ukoliko je sva krv tokom agresije na Bosnu i Hercegovinu uzalud potekla, onda neka bude…

(Adnadin Jašarević, direktor Muzeja grada Zenice)

Zahvaljujući nevladinoj organizaciji „Zora“ iz Zenice imao sam priliku posjetiti i upoznati sistem školovanja i zapošljavanja u Švicarskoj, te vidjeti i „specijalni“ zatvor i jednu od najsavremenijih pošti na svijetu.

Jasno mi je bilo da idem u državu koja je poznata po tačnosti i još mnogim stvarima ali imati priliku lično se upoznati sa gore navedenim mjestima nije lako ni ljudima koji žive u toj državi.

Školovanje je nešto što je za mene savršeno i način na koji oni djecu od malih nogu upoznaju sa zanimanjima i poslovima je fenomenalan. Jednostavno skupe na jedno mjesto djecu i firme koje im praktično na licu mjesta demonstriraju zanate. Posjetioci mogu i lično da probaju svaki od poslova, npr. da voze bager, zidaju, prave kruh, rade u bolnici itd… I tako već od rane mladosti polako idu u smjeru koji im odgovara. Lutajući tako tim „sajmom“ gledao sam lica te djece i ozbiljnost kojom oni isprobavaju sve te poslove te ispunjavanje formulara tj. traženje posla u firmi koja će ih zaposliti dok budu išli u srednju školu.

E tu počinje prava stvar, odmah u prvoj godini učenik dobije posao (naravno u skladu sa školom) a u školi boravi jedan dan dok „na poslu“ bude ostala četiri dana u sedmici. Naravno, poslodavac plaća te „radnike“ – prva godina 600, druga 800, treća 1000 i četvrta 1200 franaka. I tu nije kraj. Direktor građevinske škole koju smo posjetili nam je otkrio kako zbog savršenog funkcionisanja javnog prevoza učenicima u Švicarskoj ne trebaju studentski domovi i iznajmljeni stanovi (onima koji stanuju dalje od škole i posla) nego su mišljenja da dijete treba da živi u porodici a ne samo (znamo kako mnogi naši studenti „studiraju“ kad su daleko od kuće), nego dobiju kartu za voz koji nikad ne kasni.

Informacija da oni đaci koji puše dobiju novac i za to zadovoljstvo sigurno će obradovati mnoge. Naravno da im ne pada na pamet (kao vama sad) da kažu da puše iako to ne rade. Sa ovakvim obrazovanjem naravno da skoro i nema nezaposlenih.

Javni prevoz (vozovi, autobusi i tramvaji)… eh ovi zadnji su tako tačni i česti da sam imao dojam da je to jedna velika pokretna traka ,dok na stanicama postoje displeji koji vam kažu za koliko minuta dolazi sljedeći tramvaj (naravno, tačno). Tako je i sa autobusima dok su vozovi „peace of art“ u svakom smislu – dizajn Pininfarina, čistoća, tačnost, udobnost itd… To ide do te mjere da su oni niklovani rukohvati topli i tako klize da je prosto nevjerovatno da su točak i šine od željeza.

Pošta ili preciznije dio koji se bavi pošiljkama je kako sam već naveo među najsavremenijim na svijetu. Veličine poput 8 nogometnih terena i dnevna obrada preko 15 miliona pošiljki mene je zaprepastila (pa ko toliko piše?). Naravno tu su dobar dio računi i one dosadne marketinške ponude ali svejedno, 15 miliona je 15 miliona. Ljudi skoro da i nema, dok su meni u oči upali „radnici“ čiji je posao da nadgledaju da se neki od ogromnih postrojenja ne pokvari. Oni se vozaju na onim skuterima (trotineti) i gledaju.

Postoji i projekat koji se tiče zatvora i postupanja sa kriminalcima. Posjetili smo jednu od ustanova koje imaju potpuno drugačiji pristup od onoga na šta svi pomislimo kad su zatvori u pitanju. Nema ograda, zidova, kapija željeznih, čuvara, bodljikave žice i oružja. Nema ništa od tih „primitivnih“ mjera nego samo „psihološki“ pristup. Dakle stanovnici su između 18 i 30 godina starosti, tu su zbog pokušaja ubistva, pljački, dileri, nasilnici itd… Ustanova se nalazi na jako lijepom mjestu i izgleda kao sve osim zatvora. Stanovnici borave u tri odvojene zgrade (podjela po počinjenom djelu) i imaju prevaspitavanje svaki dan izeđu 7 ujutro i 17 sati koje se sastoji iz raznih (grupnih ili samostalnih) razgovora koje vode socijalni radnici i psihijatri. Jedan od socijalnih radnika nam je rekao da u 5 godina koliko on radi „nije bio ni jedan razbijeni nos“ jer onaj ko napravi takvo nešto gubi pravo boravka i odmah ide u „pravi zatvor“ koji je prema riječima socijalnog radnika lakše izdržati nego u ovom „krivom zatvoru“. Bilo je bježanja i svađe među „rajom“ ali onda slijedi „razgovor“ o tome zbog čega su se svađali itd… (jadna li im majka).

Ukoliko se neko od stanovnika naljuti na predavača, psihijatra ili nekog od osoblja oni mu samo kažu „dobro, u pravu si, idi ako hoćeš“. Čak ni ključevi od službenih automobila nisu zaključani nego ko hoće da bježi bolje je da uzme taj nego da ukrade neki auto od stanovnika obližnjih gradića. Jah „zatvor“ ili psihičko s…….e mozga pa bujrum, kome sudija omogući da bira on ima te dvije opcije.

Švicarci neke od takvih revolucionalnih ideja čak i izvoze, lijepo žive, nemaju vremena, jedu finu čokoladu itd…

Prvo šta sam ja rekao kad smo se vratio bilo je „mi živimo na najboljem mjestu na svijetu“ i dodajem najjeftinijem jer „Švica“ je tako skupa da to nije normalno. Kafa na tramvaskoj stanici košta 4,50 franaka a to je 6,50 KM. Ma znam, plate im jesu u skladu sa cijenama ali ni oni ne piju i jedu po mnogobrojnim klubovima i restoranima često.

I na kraju bih samo da pohvalim domaćine „Solidar“ Suise organizaciju na izvrsnoj organizaciji i odabiru mjesta koja smo obišli.

Zamolila me žena da kupim sok. Na razmnožavanje. Nektar kreditno zaglibljenih (da Labud izgovori, ispao bi dobar reklamni džingl). Kažu naspeš litar, a dobiješ osam. Hm, kad se preračuna, bolji koeficijent nego na Barceloni. Ko preživi, pričaće.

Stojim ispred police i sve mi se pomiješalo. Neznam kriterij po kojem bih birao. Sličica, boja, aroma? A na polici sve sama egzotika. Jagoda, brusnica, tikva, brezova metla. Evo ga i ananas. Nije skup. A i sličica je lijepa. Samo ambalaža je užasna. Okreneš je naopako i ko infuzija. Neka.

Višnja. Flaša lijepa, ali sličica…ko da je Burho crto. Tehnikom kašljanja, otvorenih usta. Eno i zova. Uvijek sam je volio. Ali po izgledu, žutoj boji, prozirnosti…vidio sam bistrije katetere.

Nego zažmiri i šta uhvatiš. Metodom slučajne kontaminacije. Nije loše ispalo. Ljepše od vode iz Krškog.

Tunjevina. Križam. Nakon detonacija na Maršalskim otocima ne jedem ribu ni sa Bistričaka.

Buljim u spisak i koračam. I tako polućorav stanem nekoj postarijoj gospođi na…koljeno.

- Pardon, ja se izvinjavam…
- Ne, ne. Sve u redu mladiću. Dobro sam.
- Jao kriv sam zaista, ne gledam pred sebe pa…
- Ma sve u redu. Ne brinite se. Zaista sam dobro.

Ljubazno se pozdravim sa gospođom u nevjerici. Ja sto posto kriv. Nema šta.

Nakon ovakvog starta Wolfgang Stark bi mi pokazao crveni, a Arjen Roben bi odsustvovao s terena minimum dva mjeseca. A ona ništa. Još kaže sve u redu.

Volio bih da sam barem nekad takav, da je i meni sve u redu, a ne ovakav ters…

Ponovo famozni spisak. Eno opet tahan halva. Eh eto baš. Kolači koji se spremaju fanglom i mistrijom nikad nisu bili na mom repertoaru. Ali da ne bi večeras postelju dijelio sa žoharima obližnje ruševine, napravim kompromis i uzmem 200 grama.

Pobogu, još ova “turbe” kolica. Ubaciš marku, odvojiš lanac i moliš Boga da te od težine u krivini ne zanesu. Pogađate… upravo mi se to desilo. Stradale konzerve sa kompotom. Naravno ponovo sam u centru pažnje. I krave sa gulaša su gledale u mene. Sagnem se više od stida nego zbog potrebe da počistim nered. Nekako istovremeno stvori se pored mene mladić u uniformi dotičnog marketa:

“Gospodine, nema problema ja ću”
“Nema veze, ja sam oborio i ja ću da podignem…”
“Ne, ne gospodine, zaista je sve u redu…nema potrebe…u redu je” vrlo ljubazno odgovori.

Kakav dan. Kad će meni nešto biti u redu. Stalno se nešto žalim, kukam, prebacujem. Ništa nije u redu.

Guram dalje svoja kolica. Već postaje hladno. Znak da prilazim zoni sa zamrzivačima. A u njima mesa svih vrsta, od najmanje živine do one najveće. Još im samo Volt Dizni fali da upotpuni asortiman.

Odjendnom ispred mene iskoči neka djevojka.

“Ako kupite ovu bočicu majoneze, dobijete salvetu i dvije kutljače” reče.
“Ako kupim bure, mogu li dobiti jorgan i skije”?

Razumijem ih. Nije nimalo zahvalno raditi ljudima i moliti ih za pažnju, jer za većinu osmijeh i ljubaznost kod nas više nije vrlina, nego bolest. Strpam tu majonezu u kolica, kutljače iza uha i krenem dalje.

Idem prema policama sa kozmetikom. A u blizini opet promocija nekog proizvoda. Ovog puta neki mladić.

“Gospodine, novi CD od…”

Odmahnem grubo rukom. Samo ne on. Ne znam odakle mu volja i novac da izdaje nove albume, a posjeta mu se na tzv. koncertima mjeri u odsutnima umjesto prisutnima. Za svojih desetak godina “karijere” obišao je više sela nego partizani u 2. svjetskom ratu. Užas.

U trenutku skontam da sam bio malo grub prema momku, pa se okrenem.

“Izvini molim te, nije do tebe, nego mi se nakupilo svašta, još mi samo njegov CD treba pa da se ritualno spalim”
“U redu je gospodine, razumijem” nasmija se on.

Opet sve u redu. Zaista milina. Neće mene ta sreća da bude i meni u sve redu.

Ali kako da bude kad evo već desetak minuta tražim gospođu koja otvara ormariće sa dezodoransima. Samo jedan ključ i on je naravno kod osobe koja nije tu. U ovoj masi, na ovolikoj površini ni Simon Vizenthal je ne bi našao.

Odustajem. Mogu bez dezodoransa narednih par dana. Oslanjam se na klauzulu “u dobru i u zlu” potpisanu pred matičarem.

Uzmem kolica i prema kasi. Neki dedo iza mene trčkara i pokazuje mi na neki dim koji dolazi s vana.

“Pogušiće nas” veli, i nastavlja “ne znam od čega može biti ovakav gust dim. Da nije auto, da nije benziska pumpa, da nije…”

“Dedo ja koliko znam Papa je izabran, može biti samo kontejner na parkingu”

Ostavim dedu u nedoumici i krenem prema kasi, a tamo krkljanac. Na svim kasama ljudi čekaju u kolonama dugim nekoliko desetina metara.

Zvoni mobitel. Supruga.

“Hej, dokle si, gdje si”

“Hej evo me…u redu…”

Savremena medicina je valjda dostigla mnoštvo svojih vrhunaca, ali u današnjem vremenu gdje kapital ima glavnu riječ, ipak joj je još uvijek u interesu da ljudi budemo bolesni. Želio ja to ili ne, kada se razbolim neko će od moje muke zaraditi. I dok tražim utjehu ili tobože pravi lijek za sebe upadam u mašinu servisiranu od strane farmaceutske bande, političara i malog broja amoralnog ljekarskog osoblja. Zašto baš malog broja ljekara?

Nedavno mi se kolega ljekar »pofalio« kako su se proveli izvan BiH, a na poziv farmaceutske kompanije koja vjerovatno vidi svoju poslovnu šansu u BiH. Ništa čudno, pomislih. Tako se danas vrti svijet, ali koliko su današnji ljekari iskreni u njihovoj preporuci lijeka koji će nam zaista pomoći, a da pri tome novac od kupovine lijekova ide u one kompanije, koje imaju iskrene namjere, ili možda griješim ako pomislim da ijedna od farmaceutskih kompanija ima iskrenu namjeru? Iskrena namjera danas ne postoji jer je jednaka profitu, a visina profita je jednaka borbi bez obzira na sredstva. To bi značilo, da se je moj kolega ljekar lijepo proveo ali ne znam da li će mi danas sutra pripisati upravo lijek one iste firme koja ga je tako lijepo dočekala, vodala i tetošila, jer pametni farmaceuti su računali i na njega, kao zadnju kariku na kraju prodajnog lanca. Sve je to OK. Pravila igre su takva i ne mogu ih mijenjat sve i da hoću ali zato mogu gledati stvari iz drugog ugla.

Učestvovanje na pojedinim seminarima su mi pomogla da npr. sebe kao ljudsko biće gledam kao jedan univerzalan energetski stroj, koji se u pravom smislu riječi valja u neopisivo velikoj količini životne energije. Upravo te energije negdje nekada imamo malo, a negdje previše. Negdje je protok energije na našim tijelima blokiran, a negdje nije. Ukratko, tamo gdje smo najtanji tamo nas i udari bolest, a većinom zbog stresa, koji u modernom društvu dolazi kao obevezno i nezaobilazno sredstvo manipulacije svih oblika. U biti sve ono što propovijeda istočna tradicionalna medicina je više manje tabu tema za savremenu zapadnu. Drugim riječima, kada bi zapadna medicina prihvatila barem dio shvatanja i poimanja što je to ljudsko tijelo i pod kojim zakonima djeluje, sigurno bi farmaceutskih kompanija bilo znatno manje, ili bi se možda pojavile neke sa iskrenim namjerama. Navodim primjer engleskog naučnika Harrya Oldfielda, istog onog čike koji je izumio PIP kameru http://www.electrocrystal.com/pip.html tj. kamericu koja je u stanju snimiti vašu auru ili biopolje bilo čega u okruženju. U skladu sa trenutnim stanjem tijela moguće je predvidjeti bolest koja vam prijeti, ili pak odmah na licu mjesta vam mogu reći da bolujete od nedaj bože nečega. Ista ova kamera bila je i na bosanskom tlu, gdje su arhivirani video sažeci energetskog polja piramida u Visokom http://www.youtube.com/watch?v=cCSw4Zj0mN8. Primjera ima mnogo, ali ova kamerica kao alternativa ne nalazi na oduševljenje medicine iako je aktivna u malom broju bolnica u Velikoj Britaniji.

Savršeno lobiranje političara i ljekara od strane farmaceutskih kompanija dovelo je raju na nizak nivo svijesti gdje ne razmišljamo o obstoju drugih, ako ne i boljih načina tretiranja različitih vrsta bolesti sadašnjice, a u situaciji kao što je ova jedino nam preostaje da se prepustimo zastarjelom načinu misli »idi ljekaru«, ili bi se valjalo potruditi da na internetu pronađemo i pokoju alternativu. Rekoše mi nedavno da postoji univerzalan, a ipak alternativan lijek protiv raka svih vrsta, i nakon pročitanog i viđenog, vjerodostojnost zapadne medicine i farmakologije pala je za više stepenica unazad.