U jednom od prošlih postova želio sam da čitaoci obrate pažnju na Kantonalni zavod za javno zdravstvo Zenica http://zenica-online.com/2011/08/zdravstveni-radnici-o-aerozagadenju/. Samo pet mjeseci nakon autogola ova institucija ponovo iznenađuje svojim »obrazovnim metodama« u borbi protiv aerozagađenja.  U zadnjim besplatnim novinama objavljen je poučan članak o tome šta to građani trebaju poduzeti da zaštite sebe i svoje zdravlje. Više na slici u nastavku.

Da li je ovo krovna kantonalna zdravstvena organizacija?!?

Ovo pitanje postavljam upravo zato što članak spada ni manje ni više nego u domenu učenja đaka prvaka, gdje bi se možda i djeca začudila, šta i kome ovi ljekari govore? »Kada šetate ulicama svoga grada, taj zagađeni zrak vam iritira nos, grlo i pluća…« Zar zaista treba biti stručnjak, ljekar, a ono najvažnije dobro plaćen za ovaj posao, da u javnost lansiraš jednu ovakvu…poučnu? Na ovome se nije stalo sa obrazovanjem ili bolje rečeno pranjem mozgova … »Najveću štetu disajnim putevima svakako nanosi smog, pun sićušnih čestica koje emituju automobilski izduvni gasovi i koje udišete čim izađete na ulicu.« WOW! Smog nastaje isključivo od automobilskih izduvnih gasova?!? Hallo!!! Ovo bi značilo kao: Zen’co! Sama sebe truješ i dajmo malo pješaka do posla! Da,da…stručnjaci iz krovne zdravstvene organizacije poznavanje svoje struke kao i problem aerozagađenosti Zenice potkrepljuju ovakvim izjavama javnosti ne bi li javnost kojim slučajem ostala neinformisana. Sačuvaj me bože ovakve zaštite! Stvarno ne volim biti »picajzl« al’ brate iz svake rečenice viri »stručnost«… »Zato se sve češće pitate da li, osim nošenja maske na licu, postoji neki drugi način da se zaštite od smoga (automobilskog izduvnog gasa op.a.) ili bar da ublažite  njegove negativne efekte«

Umjesto da se ljekarska krovna institucija bavi stručnim, naučno dokazanim tezama, radovima i elaboratima iz problematike zvane uticaj aerozagađenja na zdravlje građana, oni plasiraju »zabrinutost« na način da se eto Zeničani sve češće pitamo treba li nositi respiratorne maske ili ne? Pitam se, šta to ljekari znaju, a mi ne? Teoretičari urota bi se zakačili na ovu rečenicu, koja može biti i dvosmislena. No, glupost ili ironija u savjetima ljekarskog zavoda nastavlja se auto odgovorom, kako za zdravlje svojih pluća treba paziti na zdravu prehranu. Pored navedenog povrća koje se preporučuje, ljekari savjetuju prehranu lososom. Da. Dobro ste pročitali. Losos je jako pojeftin ovo dana, imaju ga u akciji skoro u svakoj trgovini, a i dijaspora ga masovno šalje u paketima pomoći protiv aerozagađenja!

Nažalost, ovo je zbilja našeg industrijskog geta. Pojedini ljekari iz ovog zavoda zauzimaju visoka mjesta u nekim tamo komisijama za zaštitu okoliša, gdje naravno pokazuju svoju profesionalnost i predanost u znanju oko aerozagađenja.  Nastavlja se indoktrinacija ovako smiješne i neozbiljne ljekarske institucije nad zeničkom svješću i intelektom, jer to je jedino njihovo oružje gdje na jeftin način peru mozgove javnosti sa kvazi- savjetima. Time zapravo žele reći kako oni ipak rade svoj posao i ne smrde u foteljama.

Moja malenkost vam poručuje, smrdite Vi i više od zeničkog smoga!

Hikmete,doš’o sam dušu da ti vadim!, uviknu Azrail.

- Čiju dušu?, upita Hikmet.

- Tvoju Hikmete, tvoju! Hajd‘ spremaj se plako… Vrijeme ti je.

- A ja budale ovog Azraila, braćo mila!, uzviknu Hikmet.

- Što budale?, upita Azrail.

- Pa zato, bolan, što ti ja duše nemam. Možeš vaditi i bušiti i roviti koliko hoćeš, ali duše ti u mene ne nađe, to ti garantujem.

- Ti si se, Hikmete, samo prep’o, pa bi da me malo zavaraš, ali nema toga. Kome ja dođem, tom se od duše rastati.

- Od duše, veliš… E, moj jarane, vadiš duše, a nisi se naučio šta je to. Duša ti je, bolan, nešto fino. Dušom zoveš samo onoga koga voliš, duša ti zatrepti od sreće, pa te zaboli od tuge, duša ti je duhovna, duševna, produhovljena… Duša ti je Azraile dragi, ispunjenje, to ti je insan u cjelosti, `nako kako misli i osjeća…

I ti doš’o meni dušu vaditi? Jah budale, braćo mila!

Pa vidiš li ti ovdje u meni čovjeka koji se voli? Znaš li ti da ja ne znam kad sam zadnji put od sreće zatrept’o, znaš li ti da sam i ono malo duha što sam hudnik im’o izgubio u ovom krkanluku oko sebe, pa onda i sebi…

Doš’o si dušu vaditi u čo’jeka koji ide čaršijom nadograđujuci duh povicima: gaćaaaa, čarapaaa, štrampliiii, dividiovaaaa… hajde narodeeeee…

Dušu vadit‘ od čo’jeka kojeg šćenad uspavljuju, bude i prate, dušu vadit‘ od čo’jeka koji vidi zrak koji udiše, čo’jeka koji svaki dan misli da je iz Mittalovog dimnjaka izbio vulkan… dušu vaditi ljudima u ovoj čaršiji…

Ma marš stoko! Nema duše! Nama su dušu izvadili još davno i đavolu je prodali, a ne takvom naletu poput tebe.

U Hikmeta ne’š naći što tražiš. Možeš mi iščupati ovaj gastritični želudac, crna, napušena i napuhana pluća, začepljene aorte, aritmično srce, ona dva gelera što mi se zabiše u onim vremenima zablude koja neki zovu ratom… i gušteraču mi možeš iščupati ako ho’š, al‘ duše nema.

Ja sam ti bolan ne bio, Hikmet. Hikmet iz Zen’ce, nama su duše iščupane davno, tijela nam na rezervi, obaraju se sama, pa tako bezdušno mi ti sami odosmo jal‘ Prašnice, jal‘ Crkvice, jal‘ neko drugo groblje… Ovdje ti je lotto k’o prebaci ono između 50-60, jer smo otrovani. Svim i svačim! Hikmet ti je moj jarane sinoć iš’o iz Crkvica prema čaršiji i nije vidio niti jedno jedino svjetlo svoga grada. Stuštilo se, što od dima, što od magle, što od smoga… prst se pred okom ne vidi. Da nisam znao `đe stanujem ne bi kuće ni naš’o od tame, od smrada, od jada… a ti doš’o duše tražiti.

- Pa gdje su te vaše duše onda, upita Azrail?

- Ne znam. Kod nas ti vlada ona: Bogu dušu, Bog je neće. More bit‘ da ima neko skladište tih izvučenih duša iz bosanskog naroda, a gdje je… ne bih ti znao reć‘. Ako se to jednom otkrije, ja mislim da će izgledati k’o masovna grobnica. Nejse, samo da ne požele da svaku iščupanu duču vrate njenom pripadniku. Ne znam ima li za dušu onaj DNK (da nije komšijina), ako nema more bit‘ da pogriješe i ture mi Šabanovu, a on vala nikad neki čo’jek nije ni bio, k’o bi još i s tim dever’o.

Meni je vala ne trebaju ni vraćati, sve i da je nađu. Navik’o sam se bez nje, k’o da sam se tako i rodio. Nit‘ se za koga brinem, niti koga volim. Psujem sve odreda i sve mrzim. Zajebem‚ vako ponekad u prolazu koga mogu, a ako i ne mogu ne bude mi krivo. Uglavnom zajebem one kojima još nisu baš sve iščupali, ali iščupaće… ne brinem se ni za to. To čupanje ti se ovdje širi k’o kuga.

A u Hikmeta, rupa. Šta su čupali, čupali su…

Nego, hajd‘ ti Azraile… put pod noge. Ovdje si zalut’o. Duše nema, para nema, posla nema, države nema, friške have nema, vladu tek napravili pa čekamo da se vrati sa skijanja… tako da ti kod nas ništa nema, a `vako sa strane izgleda da nema šta nema.

Ako hoćeš navadi sebi tamo gaća za marku, dividiova za dvije… pa opleti. Nema posla kod Hikmeta iz Zen’ce!

Azrail odmahnu glavom pa lagano prošeta do trafika na Staroj pijaci. Zatraži jednu ultru od 10 KM. Teta s mrtvim pogledom urođene dosade prevali žvaku preko jezika i pruži mu jednu ultru preko izloženog Dnevnog avaza. Uze deset maraka, prebaci žvaku preko jezika i napuha veliki balon, pa ga onda zubima stisnu i on puče k‘o petarda. Azrail se trznu i poskoči.

- Pa kakav ste vi to narod?, uzviknu. Vi se ni Azraila ne bojite!

Teta podiže svoj umrtvljeni pogled i preko iste te žvake promrmlja: Ja kak’i si, u snu se ne snio!

Odmače Azralil do prvog ćoška, sjede u Trijumf, naruči kafu za marku, zagreba karticu i utipa broj u mobitel, te pozva svog jarana Azraila u romingu.

- Jarane, kako pos’o? Ima li šta?

- Dobro, reče Azrail u romingu. Pet duša za dva sata, šestu evo upravo vadim. A kod tebe?

- Šta kod mene? Gdje ste me ovo poslali? Kakva je ovo čaršija? Kakav je ovo narod?

- Štoooo?

- Isprepadali me, dušu mi izvadili, ma samo da mi se dočepati Broda i crte!

- Ma čekaj bolan, ko tu kome dušu vadi?

- Ovi Azrailu! Ma da mi se samo dokopat‘ onih što im te duše povadiše prije mene, golim bi‘ ih rukama zadavio.

- A to… pa ti što su njima duše povadili i ukrali, svoje su davno prodali. I to poskupo. Oni su sad parlamentovani, motorizovani, siti i puni k’o brod, tako da i kod njih ne možeš naći što tražiš, a ovo ostalo što imaju za ponuditi mi Azraili ne uzimamo.
Nego, jarane… `fataj se crte, nema od tog posla tu izgleda ništa. Čuo sam ja da je ta čaršija, kao i ta zemlja crnjak. Svejedno, ovaj svijet ima 236 država, jedna manje-više…

- Shvatam, krećem odmah. Nego prije što krenem, odoh samo još jednom da vidim onog Hikmeta… prič’o mi nešto o zajebanciji… onako u prolazu, tek sad sam skont’o.

- Ma mani se Hikmeta… budaletina.

- Možda, al‘ izgleda da ipak on bez duše zajeba mene u prolazu i s dušom, a da okom ne trepnu… Pa ti sad sračunaj ko je tu budaletina.

Danas su u po bijela dana, negdje oko pola jedanaest neki “mangupi” napali vlasnicu jedne od najstarijih zlatarskih radnji u našem gradu. Upali su joj u radnju i nakon prijetnje pištoljem svezali je za pult. Ovo ne bi bilo ništa neobično da se zlatara ne nalazi u najstrožem centru grada preko puta ulaza u pijacu gdje svakodnevno cirkulira rijeka ljudi koja se ne zaustavlja do ranih noćnih sati.

Danas je dovoljno kupiti pištolj na crno i krenuti u “privatni obrt” koji ova država na neki način stimuliše jer tužiteljstvo skoro pa nikako ne sankcioniše ovakve vrste razbojništva i svako malo se regrutuju nove generacije kriminalaca koji su spremni na ovakve poduhvate. Vlasnici zlatare su decenijama pošteno radili i omiljeni su u našem gradu ali to ne predstavlja ništa ovim kriminalcima kojima ništa nije sveto.

U Zenici je oduvijek bilo ljudi koji su na lak način dolazili do para pljačkom ali nikada nisu “radili” po Zenici. Ovo novo demokratsko društvo nam je donijelo razne promijene pa tako i ovakve događaje. Moram se opet osvrnuti na “onu državu” i pomisliti šta bi se desilo sa pljačkašima koji bi se drznuli da urade ovako nešto. Mislim da bi ih prvo prolaznici zaganjali i polomili ako ih uhvate a ako ih ne bi uhvatili onda bi opalili sigurno desetak godina teškog guljenja u KPD Zenica.

Svugdje na svijetu čovjek ima zakonsko pravo da se bori za svoju imovinu a kod nas u Zenici ako tražiš dozvolu za pištolj kao da si tražio dozvolu za rukovanje nuklearnim bojevima glavama. Jedan prijatelj mi je pričao kakva je procedura i nisam mogao ušima svojim vjerovati. Ispitaju ti rodbinu, komšije, banke i šta sve ne još pa tek onda ideš na razmatranje. A lopov uredno kupi pištolj na crno, za manje od 500 KM, i udri po pljačkama. Nedavno je jedan zenički taksista ulovio lopova kako mu obija auto i prebio ga, onako junački. Došla je naša bajna policija i napravila zapisnik. Iako je lopov uhvaćen na djelu, taksista je dobio tri mjeseca zatvora radi nanošenja telkih tjelesnih povreda jer je lopovu slomio nos i ruku.

Valjda tako i treba.

Sve dok imamo ovakvo sudstvo pljačke će biti naša svakodnevnica, na žalost!

Update: Policija uhapsila pljačkaše zlatare u centru Zenice

Nikad u životu nisam imala kućne ljubimce i isto tako nikad nisam znala uspostaviti odnos sa životinjama. Odnosno, moj odnos prema svim životinjama je bio – ja se bojim njih a vjerovatno i one mene. Jednostavno, nismo se sretali i nismo se poznavali, a kad nekog ne poznaješ onda i ne možeš baš procijeniti kakav je.

Jednom me kao malu djevojčicu po kampu na moru ganjala “strašna” bijela pudlica. Htjela valjda da se igra a ja mislila da će me progutati ako me stigne pa bježala i derala se na sav glas. Nije me stigla, tata me spasio ali od tada imam “blagi” strah od pasa svih rasa.

I sa takvim strahom me zapadne da živim u Zenici, gradu koji ima skoro psa po glavi stanovnika. Gdje god se okreneš vidiš minimalno 2. U početku sam se bojala i znala zaobilaziti ulice i ulice ne bih li ih izbjegla. A onda je došlo vrijeme da nemam gdje pobjeći pa sam bila prinuđena suočiti se sa njima. Dešavalo se tako da mi se dok hodam neki od njih pridruži i prati me u stopu. Ja zastanem – zastane i on(a). Krenem, on(a) krene. Tako ste me mogli vidjeti kako hodam ulicom i svađam se sa njima. Svašta sam im znala reći – da su dosadni, da meni ne treba pratnja, da bih ja sama izabrala ljepšeg psa da sam htjela da me prati i slično. Međutim, njih baš nešto pretjerano i ne sikira šta god da im kažete. Valjda u sebi misle “Svoj ti pos’o” ili “Šta si se navila, daj malo ušuti, ne može pas s mirom ni prošetati da ga ne ugnajviš” ili “Jadan onaj što živi sa tobom, mogu misliti kako li je njemu kad se naviješ” i sl.

Vremenom sam se nekako navikla i prestala obraćati pažnju, osim ako se ne sretnem sa čoporom koji je nervozan ili nekog ganja. Tad bih znala stati, zažmiriti ako moraju proći pored mene i u sebi se moliti svim čudima ovog svijeta da me spasu. Uvijek i jesu, moram priznati, nikad me nijedan nije ni okrznuo.

Onda mi se na balkon doselila mačka i to je postao moj prvi “balkonski” ljubimac. Živjela je na balkonu, i tako za nekoliko mjeseci povećala broj stanovnika omacivši tri mačića. Od njih četvoro ostala su nam dva mačka koja sada žive sa nama već osam mjeseci polubalkonskim životom, na relaciji stan – balkon. Ali ono zbog čega su oni bitni je to što su mi totalno promijenili percepciju životinje. Zavoljela sam ih i od tada posmatram drugačije sve životinje oko sebe.

Duša me boli kad sretnem mačiće ili kučiće na ulici koji bespomoćno lutaju, gladni i izgubljeni. A i u pogledima onih velikih pasa sve češće prepoznam neka nova značenja koja nisam viđala ranije. Tako me neko jutro na autobuskoj stanici “napao” veliki vrni cuko koji tamo bude stalno. Vidim ostale tete bježe od njega i vrište pa mi nije bilo svejedno kad je prišao i meni. Prvo me malo gurkao šapom, na šta sam mu pokušala reći da prestane jer će me isprljati. A onda se propeo na zadnje šape stavivši prednje meni skoro na ramena. Pogled kojim me je pritom gledao uopšte nije bio strašan nego nekako iskren i zaigran. Jedva me pustio da odem svojim poslom, njemu se valjda igralo.

Zašto ovo sve pišem?

Maloprije Damir dođe i priča jednu strašnu i nažalost istinitu priču. U ulici nedaleko od nas je čuo razgovor u kojem spominju kako je grupa mamlaza petardom raznijela kuče. Pitao ih je o čemu se radi pa su mu ispričali kako je ta grupa momaka od nekih 20-ak godina bacala petarde i kako su u hranu postavili petardu koju je kuče počelo da jede i onda mu je tako eksplodirala petarda usmrtivši ga Momak koji je to gledao je pokušao stići te idiote ali nije uspio. A i da jeste…

Ljudi su ipak najveći monstrumi, dokazano milijardu puta. Znam da oko nas žive mnogi koji su u stanju raditi ovakve i još gore stvari i skoro pa me tako nešto više ne iznenađuje. Ali, moram priznati, strah me. Strah me jer je teško na prvi pogled prepoznati ko je kakav i šta se krije iza vanjske fasade koju svi imamo. Strah me da ću se sutra naći na nekom mjestu sa sličnim monstrumima, strah me da ću sutra u nekom poslu možda morati sarađivati sa takvima. Zamislite samo kakvu djecu vaspitavaju takvi ljudi! Kad ovakve stvari vidim ili čujem uopšte me ne čude sva ona zvjerstva počinjena u ratu.

Najveći problem od svega je što se najmanje radi na rješavanju i kažnjavanju ovakvih idiota. Danas je to kuče, sutra će isti takvi maltretirati dijete u školi, prebiti nekog samo zato što izgleda drugačije ili što ih je ružno pogledao. I nikom ništa. A dok imamo ovakve kretene koji hodaju cestom i rade šta god im dođe u glavu (rekla bih “padne na pamet” ali oni to nemaju), sasvim je svejedno kakvim ulicama hodamo, je li nam gužva u saobraćaju i imamo li dovoljno kulturnih događaja u gradu.

Gospoda koja formiraju vladu 15 mjeseci nakon izbora i usvajaju budžet 31. decembra u 18 sati – nemaju kad misliti i o ovakvim stvarima.

P.S. Ovaj tekst je nastao slučajno jer me uhvatila muka zbog pomenutog događaja. Nije baš idealan način da se počne nova sezona, ali jbg, ne može drugačije izgleda.

Veoma je teško napisati tekst koji nije crn ako hoćemo pisati o godini koja je ostala iza nas. Mnogo više nezaposlenih u ionako “besposlenom” gradu i smanjena ionako mala kupovna moć građana razlozi su koji su stvorili mnogo zabrinutih faca.

Aerozagađenje je jako često prelazilo alarmantne nivoe tako da smo disali na škrge. Svako normalan je od zagađenja bježao u svoje domove ali i tu su nas gradski moćnici dočekali pa smo u 2011. bar dvadeset dana proveli u hladnim stanovima. Ako grijanje i radi to nije na onom nivou na koji smo navikli ali zato je poskupilo 25%. Negdje polovinom novembra prošle godine su genijalni umovi na čelu sa direktorom Albe donijeli odluku da u Zenici sagrade spalionicu animalnog otpada koja bi dodatno otežala disanje u našem gradu. Nekolicina ljudi, na čelu sa Emirom Akvićem i Željom Perićem se skupila i rekla glasno Ne rukovodiocima Albe i čelnim ljudima opštine koji stoje iza ovog projekta.

Čelni ljudi opštine su bili zauzeti proturanjem nekoliko ideja građanima za koje oni, vjerujem, i nemaju neke naročite koristi ali dežurni u vlasti misle drugačije. Prije svega tu mislim na gradnju famoznog GGM-a i termoelektrane KTG. Nisam sreo još niti jednu osobu iz grada koja misli da nam je glavna gradska magistrala neophodna ili prioritetna i da će ona, kako kažu pametni ljudi iz opštine , rasteretiti gužvu u saobraćaju. To će samo dodatno opteretiti budžet opštine a rate za kredit koji bi (ili su) opštinari digli, otplaćivaće i naši unuci. Što se tiče KTG-a tu nas tek hoće uloviti u mutnom. Huso i njegovi “klimoglavci” su se udružili sa famoznim Brankom Montenegrom, čovjekom koji ima zabranu ulaska u pola država Evropske unije radi privrednih malverzacija. Neki skloni teorijama zavjere misle da i ova česta nestajanja grijanja imaju za cilj da se opravda izgradnja termoelektrane koja bi svojom toplinskom energijom obezbijedila kvalitetnije grijanje. Sve su to projekti koji će grad puno koštati a korist od njih je tako maglovita da je vide izgleda samo “dizači ruku” iz Opštinskog vijeća.

U godini iza nas smo dobili novu kantonalnu vladu koja, bar na početku, pokazuje neke bolje efekte od prethodne. Premijer je Fikret Pljevljak, čovjek koji bi mogao našem gradu donijeti neki prosperitet ako ništa drugo nego zato što je i on sam Zeničanin za razliku od prošlih premijera.

Što se tiče svjetlijih trenutaka u godini iza nas moramo spomenuti Edoteku, zenički kviz koji je dočekao i svoje 115. izdanje i ima tendenciju da tu cifru bar udupla. U BNP je bilo nekoliko dobrih gostovanja od kojih treba posebno izdvojiti gostovanje sarajevske opere i njihove Hasanaginice. Napokon Zeničani imaju priliku vidjeti operu i balet u našem gradu. Multipleks Ekran je održao korak sa kinama iz regiona i ne kasni sa projekcijama aktualnih blockbustera tako da i oni zavrijeđuju pohvale. Bilo je nekoliko zanimljivih koncerata (po mom ukusu premalo) od kojih bi izdvojio festival Zenica Zove (posebno nastup Hladnog piva) te koncert Omladinskog hora i koncert mlađahnog Ivana Jelića sa Sandrom Bagarić u BNP-u-. U Areni vrijedno spomena je bio samo koncert Crvene Jabuke, koliko se ja sjećam. Gradovi sa upola manjim brojem stanovnika imaju mnogo više koncerata od nas ali to je politika opet vladajuće strukture koja ne dozvoljava da se održe koncerti kojima je sponzor neka firma koja proizvodi alkohol a zna se da brojne pivovare stoje iza mnogih rock grupa u regionu.

Sportisti se u prošloj godini i nisu posebno iskazali. Izuzetak su košarkašice “Čelika” koje pružaju jako dobra partije. Možda je razlog tome i povratak naše proslavljene igračice Nikoline Nine Grabovac koja je počela raditi u klubu kao savjetnik. Fudbaleri su na razini igara iz prošlih godina a vrijedi spomenuti da su se sredinom godine promijenili čelni ljudi kluba i došla je neka nova uprava. Treneri su se mijenjali kao na traci a rezultati su, kao i obično izostali. Navijači su i dalje najjača karika u crveno crnom klubu. Bez obzira na očajne rezultate koje postižu njihovi ljubimci iako imaju najbolje uvjete, Robijaši su uvijek tu uz njih. U protekloj godini su čelni ljudi grada potpisali i papire o izgradnji UEFA-inog trening centra na Crkvičkom brdu. Da mi je vidjeti te famozne stručnjake iz UEFE kako oni misle da djeca treniraju u gradu u kojem ti i u običnoj šetnji treba gas maska da se ne ugušiš.

Sve ovo je iza nas i realno je nadati se bi ova godina morala biti bolja jer je objektivno teško i zamisliti goru od prošle.

Damir Vučak i Hana Kazazović, kao urednici ovog magazina žele vam sretniju i ljepšu 2012.-u godinu. A na kraju pogledajte nekoliko simpatičnih fotografija Zenice koje je Hana radila u proteklih nekoliko dana.

Prije nekoliko dana je bilo dvije godine od kako radi magazin Zenica-Online. Hana i ja smo bili ponosni što se profilisala ekipa ljudi koja se okuplja na ovom magazinu i koja uveliko pridonosi lijepoj atmosferi koja vlada ovdje. Sve to je bilo do neki dan kada su se pojavili neki “ljudi” koji su ovaj prostor počeli koristiti kao poligon za iživljavanje i širenje nekih međureligijskih mržnji. Umoran sam, jako sam umoran od objašnjavanja da komentari koji vrijeđaju nekog drugog i koji su van konteksta napisane teme neće biti pušteni. Ljudi su valjda navikli na drugim portalima i forumima da mogu vrijeđati i psovati ali kod nas je to nemoguće.

Nevjerovatna stvar mi je da ja napišem tekst o Banjaluci i tome kako mi je tamo bilo i da se javi neko ko mi pođe pisati o srušenim džamijama i teroru nad nesrpskim stanovništvom mada to definitivno nije bila tema posta. Nakon par dana isti lik se pojavi (normalno pod drugim imenom) i pođe pisati o tome kako ja ne volim muslimane jer sam u pogrdnom smislu spomenuo protest žena iz udruge Izvor koje su protestvovale zbog Palestine i pojasa Gaze. Ko je god iole pismen mogao je pročitati da sam napisao priču o jednom običnom danu u Zenici i uzgred sam spomenuo i uslikao ono što sam vidio. Kasnije su išli komentari da sam islamofob, da mi smetaju pokrivene žene i ljudi sa bradama i slično. Svako ko me poznaje zna da meni tako nešto ne smeta. Kada Hana i ja nekada odemo negdje van Zenice ja ostavljam ključ od stana čovjeku čiji sin ima bradu i snahu pokrivenu od glave do pete. Da sam islamofob to nikada ne bih uradio. Ovdje je više tekstova o Bajramima nego o svim Božićima i Uskrsima zajedno.

Umoran sam od objašnjavanja i pomalo mi se počinje gaditi pisanje jer po prvi puta osjećam kočnicu kada hoću napisati neki tekst. Neki dan sam htio pisati o Želji Periću, jedinom čovjeku koji nije ikebana u ovom sazivu opštinskog vijeća i koji ima muda i znanja da se suprotstavi ovoj anarhiji koju sprovde lokalne vlasti ali sam osjetio kočnicu jer je on predstavnik HDZ-a a ja sam, bar nazivno, katolik pa bi se to moglo krivo protumačiti. Jednostavno imam osjećaj da bi, kada bih počeo pisati o vremenu, nakon par komentara neko napisao da su i za velike hladnoće krivi Srbi, Hrvati ili Muslimani.

Kod nas se sve tako završava. Osjećam neku vrstu pritiska kada god sjednem za računar i jako mi je teško pisati zbog takvih ljudi i njihovih komentara.

Umoran sam i od čekanja da jednom dođe dan da postanemo prvo ljudi pa tek onda Srbi, Hrvati ili Muslimani.

Znate onu famoznu foru kada vam se ujutro neka pjesma uvrti u glavu i ne izlazi iz nje tokom cijelog dana? Ja sam jutros ustao i čak i ne pogledavši na kalendar pjevušio pjesmu čovjeka kojeg nešto posebno i ne cijenim i slušam, Dine Merlina. Stariji je se sigurno sjećaju – “Božić je a kao da nije”. Ni slutio nisam koliko sličnosti ima u tekstu te pjesme i onome što sam doživio izašavši na zeničke ulice.

Naime, danas je Badnjak, dan uoči Božića i u Zenici se uvijek osjetilo to nekakvo pretpraznično raspoloženje na ulicama ali danas ni traga tom osjećaju. Obzirom da je ovaj katolički praznik jako blizu Nove godine ljudi ih često spajaju i proslavljaju sa svojim najmilijima. Ove godine je jako malo štandova i šatora sa robom koja se prodaje za ove praznike. Prije ih je bilo desetak a ove imaju samo tri velika šatora i nekoliko tezgi. Pričao sam sa jednim od prodavača koji mi je rekao da Boga moli da izvuče bar pola od uložene love jer su sve naznake da to neće uspjeti.

Dobro prolaze jedino oni koji prodaju “pirotehniku” koja je dovoljna da se sruši jedan omanji grad. Ja u životu nisam nikada vidio veće petarde, ako se to može i nazvati petardom. Izgledaju kao one bombe što ih je Boško Buha bacao na neprijateljske bunkere. Danas je preko puta ulaza u pijacu neko bacio jednu i ja sam mislio da je pukla nekakva granata jer su se zatresla stakla na obližnjim radnjama. Nikad mi nije bilo jasno niti će ikada biti kako policija dopušta prodaju ovakvih stvari. Ove “petarde” mogu kao bez šale otkinuti sve prste nekom djetetu ako mu eksplodiraju u ruci.

Na Kamenom mostu sam vidio i djelatnice udruženja “Zeničko srce” kako skupljaju priloge za oboljelu djecu i moram vam reći da su mi one jedino izmamile, kakav takav, osmijeh na lice. Na velikoj hladnoći su stajale nekoliko sati i uporno ljudima nudile kolačiće i marljivo skupljale novac. Vjerojatno su skupile manje od očekivanog jer su se nadale da će ljudi koji žive vani doći u većem broju a zna se da oni imaju više od ubogih ljudi koji žive u našem gradu. Na žalost ovo je godina u kojoj sam najmanje stranih tablica vidio na našim ulicama od postojanja ove države. Valjda je i njih gadno opalila recesija pa im dolazak u posjet obitelji dođe kao veliki trošak.

Vidio sam danas i protest žena iz udruženja Izvor (bar mislim da se tako zove jer nisam uspio najbolje pročitati) koje su napravile povorku i nosile transparente u znak podrške Palestini i pojasu Gaze.

U zadnjih nekoliko dana sam dobijao poruke da sam previše depresivan u svojim tekstovima (čak i da sam u privatnom životu takav) ali nije mi jasno kako da budem drugačiji jer kada prođem Titovom ulicom ne mogu se oteti dojmu da bi Zenica sigurno odnijela titulu na takmičenju za grad sa najnamrgođenijim licima ako bi postojalo takvo takmičenje. Non stop susrećem ljude koji obore glavu i poluzamišljeni hodaju kao da ne znaju kuda idu ili im je svejedno kad i gdje će doći. U drugim gradovima se sretnu i nasmiješena lica ali kod nas je to prava rijetkost.

Bez obzira na sve sutra je Božić i svim našim čitateljima koji slave ovaj praznik od srca želim mnogo sreće i zdravlja i da ne budu depresivni kao što počesto izgledaju moji tekstovi.

ČESTIT BOŽIĆ !

Ne volim stereotipe. Ne vjerujem da su svi Piroćanci i Škoti škrti, Crnogorci lijeni a Bosanci glupi. Ipak, u posljednje vrijeme sve češće pomislim da u ovoj zadnjoj stavci ima itekako istine.

Da li su Bosanci glupi?

Mislim o tome dok posmatram dešavanja oko sebe, dok čitam vijesti i slušam poznanike i prolaznike. Nemamo vladu na državnom nivou već 15 mjeseci. Ove ostale vlade što imamo ne rade ništa pretjerano pametno – troše k’o pijani Rus, nemaju ideja za rješavanje nagomilanih problema i sve im se vrti oko političkih prepucavanja.

Činjenica, političare smo sami birali ali ja prosto ne mogu da se načudim kako katastrofalan izbor političara inače imamo u ponudi. Da mi na sto istresu svu silu ljudi koji se kod nas vrte u politici i kažu “Evo, proberi koga ćeš da nas vodi”, mislim da ne bih mogla dvojicu, trojicu izabrati a i to na silu. Toliko su se svi isprovaljivali, izbrukali, pokazali da nisu dorasli tome što rade da ja stvarno ne vidim nijednu konkretnu osobu koja bi mogla nešto pametno uraditi u ovoj državi.

Juče sam pisala tekst – analizu web stranica policije u BiH i glava me zabolila od tog posla. Dok sam prerovila svih 10 kantona u Federaciji, pa Brčko Distrikt, pa RS, pa Federalnu upravu, pa ministarstvo u Federaciji… Bruka od stranica, a ja ih gledam pa samo množim u glavi x toliko ministara, savjetnika, vozača, mobitela, automobila, sekretarica, izmišljenih funkcija + mito i korupcija… Dobro nam je šta nam se sve navalilo na leđa, majke mi.

Onda se okrenem oko sebe i vidim minimalno 3 apela za pomoć dnevno – različita. U državi imamo odokativno 14 ministarstava zdravstva i pored svih njih stalno moramo skupljati pare za liječenje ljudi koji se iz raznih razloga ne mogu liječiti ovdje. Ne znaš više kome bi pomogao jer da uplaćuješ pare i zoveš na svaki humanitarni broj treba ti jedna prosječna plata, a koliko ljudi nema ni nju. I pored toga narod skupi, neki odu, izliječe se, neki ne… Ja uvijek samo mislim o svima onima koji bi trebali raditi svoj posao i omogućiti svima da se liječe u svojoj državi jer u njoj plaćaju osiguranje i doprinose. Ne mogu a da ne mislim da ovakvih situacija ne bi bilo kada bi ti nekakvi ministri i političari radili svoj posao. Kada bi možda izglasali zakon po kojem procenat od igara na sreću ide u neki fond, što da ne i zdravstveni, pa da svaki listić od kladionice ima procenat i za to. A oni da urede zdravstvo tako da se ljudi stvarno liječe, a ne da se dešavaju gluposti i …da ne lajem sad.

Neće, može im se. Navikli da rade šta hoće, nekažnjeno, i što bi se oni trudili, je li tako?

Krenem onda ulicom pa sretnem napuštene pse kako hodaju k’o ludi, gladni i iznemogli. Ako nema njih onda su tu obavezno napušteni mačići, isto tako gladni i promrzli. Ne zna se ko koga više grize i ganja. Pored trotoara djeca prose, a svaki kontejner obilazi bar nekoliko ljudi dnevno. Bio je rat, ljudi su se borili za goli život, nisu imali šta da jedu, ali se svi slažu da je para tada bilo više i da su svi bili spremniji pomoći nego danas. Danas se bez problema može desiti da žena padne na ulici i svi se prave da je ne vide dok joj neko ne priđe i pomogne joj. Neće niko prvi, nemam pojma zašto. Danas se dešava i da ljude pretuku, ubiju u tramvaju i da niko ne reaguje. Svi gledaju svoja posla, kao da smo rođeni da budemo sami i da nam niko ne treba na ovom svijetu. Kad nas neko pita kakvi smo svi će reći da smo širokog srca, ali praksa nam sve češće zakaže.

I kada sve sabereš i oduzmeš, shvatiš da ne može niže i pomisliš da bi realno trebalo svi da se trznemo i krenemo raditi nešto konkretno – spomene se Njeno Veličanstvo - NACIJA. Tad vidiš da svi ovi problemi u stvari nisu ništa, odnosno da su beznačajni. Jer važnije je biti nacionalno opredjeljen, nacionalno siguran u svom toru – nego zdrav, imati posao i platu i živjeti od svog rada.

Uglavnom, dođoh do teze sa početka teksta – jesmo li glupi? Jesmo. Svi dokazi govore u prilog toj tezi. Sve dok živimo u prošlosti a ne u sadašnjosti, dok umjesto naprijed gledamo nazad, dok tražimo razloge zašto nešto ne može a ne način kako da nešto uradimo – jesmo. Ja bih voljela da nisam u pravu, ali činjenice govore drugačije.

Glupi smo i dok stalno tražimo krivca u drugima a nećemo sebe da pogledamo u ogledalo i da prvo sebe mijenjamo. Glupi smo i dok se ponašamo kao da nam je neko bjanko potpisao život na jedno 80 godina a i budala zna da svako od nas sutra može nestati. Glupi smo dok pokušavamo stalno raditi iste stvari a očekivati drugačije rezultate.

Na izmaku ove 2011. godine uopšte nisam optimista. Ne vidim oko sebe dovoljno onih kojima je bitnija suština od forme i koji su spremni na rad i pronalaženje rješenja. Ne vidim dovoljno onih koji su spremni na kompromise i učenje. Ne vidim dovoljno onih koji misle svojom glavom i koji je koriste za gledanje u budućnost.

Ili nema puno takvih ili su se dobro sakrili. A to je još jedna potvrda da smo glupi. Ja prva, priznajem.

Danas je Dan rudara, praznik koji je u Zenici uvijek bio rado slavljen i obilježavan. Nekada davno, pedantni austrougarski inžinjeri su odmah nakon okupacije primijetili da je naš kraj jako bogat naslagama uglja i jedna od prvih stvari koju su napravili je bila eksploatacija kamenog uglja iz Zenice i okoline. Počela je u maju 1880. i zadržala se evo preko 130 godina. Isključivši te početne godine naši ugljenokopi danas žive najteže dane.

Rudari su uvijek bili pokretačka snaga našeg društva i ljudi koji su imali srca veličine lopata koje su koristili, a vjerujte mi one nisu bile ni približno standardnih dimenzija. Nenormalno teški uslovi rada su ove ljude vrlo rano slali u penziju i to im je najteže padalo. Prisustvovao sam sceni kada rudar koji je u jami radio 25 godina plače kao malo dijete zato što su mu naredili da mora zadnja dva mjeseca raditi kao vanjski radnik. Oni se tako sentimentalno vežu za jamu da je to teško opisati. Fascinantno je i to kako ih taj posao fizički promjeni. Dovoljno dugo sam radio na Rudniku da sam mogao zapaziti neke gromade od ljudi koji su došli kao golobradi mladići a nakon desetak godina izgledali kao starci. Ugljena prašina i znoj vrlo brzo izbrazdaju njihova lica tako da im je jako teško odrediti godine nakon vizuelnog kontakta.

Moj pradjed, djed, otac i majka su radili na Rudniku pa sam i ja nekim logičnim slijedom okolnosti posao dobio baš tamo. Solidarnost je riječ koja mi se nameće na prvu kada neko spomene rudare. Nebrojeno puta sam prisustvovao njihovim odlascima na spašavanje njihovih “komorata” u rudnike diljem nekadašnje države. Postoje i zvanični podaci u kojima se može provjeriti da su rudari bili i najveći davaoci krvi u onoj državi. Zanimljiva je bila i njihova, skoro pa totemska fascinacija likom i djelom druga Tita. Sjećam se njihovih prosvjeda u ovoj novoj državi kada su iz Raspotočja krenuli prema Opštini noseći ogromnu Titovu sliku ispred sebe. Od kako znam za sebe pratim te ljude posredno ili neposredno ali se ne sjećam niti jednog koji je radio u jami a da nije bio pušač. Pluća su im ionako bila izložena brojnim plinovima i sitnoj ugljenoj prašini ali to ih nije smetalo da pri samom izlasku iz jame zapale po jednu.

Na žalost rudari jako često i ginu i doživljavaju teške nesreće. Najveća u Zenici je bila 12. maja 1982. godine kada je život izgubilo 39 ljudi u jami Raspotočje. Tadašnja država je sve obitelji poginulih zbrinula stambeno a djeca su dobila stipendije do kraja školovanja. Rudari su tada imali status koji im u biti i pripada. Imali su dobre i redovne plaće, bili su svi stambeno zbrinuti a sada je situacija takva da je nekima problem u penziju otići zato što im ne uplaćuju PIO i MIO što je osnovni uslov (uz godine staža) za penziju. Elektrodistribucija se maćehinski odnosi prema ovim ljudima iako su direktno vezani za njihovu proizvodnju. Iako se minimalno ulaže u opremu i modernizaciju jama ovi ljudi se i dalje bore da zacrtane planove ispune prije roka ali to više niko i ne primjećuje.

Žalosno je da ovi ljudi najprljavijeg lica ali zato najčišćeg obraza moraju biti na margini i svakodnevno strahovati za svoju egzistenciju.

Komorati moji, neka vam je sretan vaš dan, Dan rudara!

Žena je već danima bespomoćno ležala na krevetu ne znajući što joj se dešava i zašto se tako osjeća, odbacujući pomisao da ide doktoru i nadajući se da će slabost sama od sebe proći, kao što je i došla.

Ipak se peti dan pridigla i krenula ka obližnjoj ambulanti sa spoznajom da nema snage ni da se obuče kao insan. Nesigurnim korakom je stigla do prve samoposluge na raskrnici, tridesetak metara udaljenoj od ambulante i izgubila tlo pod nogama. Jedino čega se sjećala je uzvik prodavačice iznad njene glave koja je animirala prolaznike da joj pomognu da sklone ženu sa ceste dok ne stigne hitna pomoć.

Hitna je stigla brzo i ženu bez svijesti su odvezli u bolnicu. S obzirom da je često kupovala u toj samoposluzi osoblje je poznavalo, kao i njenog muža i djecu, te su ga odmah nazvali na posao i saopštili mu šta se upravo odigralo, tu ispred njihovih vrata.

Trčećim korakom se stvorio u bolnici gdje su mu na odjeljenju intenzivne njege saopštili da mora još malo pričekati, ali da je sudeći po nalazu krvi stanje alarmantno, eritrociti pokazuju vrijednost od 1,5. Prvo što su pothitno trebali bila je krv, uz napomenu da je stanje rizično i da ne znaju kako će se to završiti. Kroz glavu su mu prolazile najturobnije misli, redale su se slike dvoje male djece u kući i slika njegove supruge koja je već nekoliko dana izbjegavala posjetu doktoru ne shvatajući da joj je u svoj toj slabosti život bio ugrožen. Istim tim trčećim korakom vratio se u firmu i saopštio radnim kolegama da treba krv za svoju ženu.

U roku od pola sata u bolnici je zajedno s njim četrnaest ljudi davalo krv, dok su doktori skeptično odmahivali glavom. Saopštili su mu da je njegovoj supruzi pukao čir na dvanaestopalačnom crijevu i da je iskrvarila do te mjere da je pitanje vraćanja u život jako diskutabilno. Uspio je da je vidi, prikopčanu na neki aparat dok joj je u venu polako ulazila kapljica po kapljica nečije konzervirane krvi.

Obrisa suze i polako napusti bolničku prostoriju koja je prijeteće mirisala na smrt i patnju. Kasno je, skoro je zaboravio na djecu. Požuri opet kući, gdje su osmogodišnja djevojčica i petogodišnji dječak uplašeno i nijemo sjedili na kauču čekajući da jedno od roditelja otvori vrata. Otac im priđe slomljeno i zagrli ih.

- Jeste li se uplašili?, reče tiho.

Djeca zaplakaše u glas.

- Gdje je mama?, zajeca dječak.
- U bolnici, bolesna je… Bio sam kod nje, pozlilo joj je danas kad je pošla doktoru. Ali, biće dobro. Rekla je da ne plačete i ne brinete.
- A ti, što ti plačeš?, upita djevojčica.
- Pa zato što vi plačete i zato što mi je žao što ste bili sami. Jeste li išta jeli?
- Nismo. Ja sam gladan, reče dječak.

Djevojčici nije promaklo kako se otac nespretno kretao po kuhinji i oko šporeta pokušavajuci iscenirati neku večeru koju očigledno nije znao pripremiti. Poslije im je objasnio da sutra mora opet na posao i u bolnicu, a da oni moraju slušati da bi mama brzo ozdravila i došla kući. Rekao je da će zamoliti teta Luciju da ih obilazi ponekad i da će to sve brzo proći ako se njih troje dobro organizuju. Naglasio je da su oni sad veliki i da on zna da su oni dobra djeca.
To uvijek pali, a i obavezuje. Djeca se onda trude da zaista pokažu da su „veliki“.

Žena je u bolnici tek poslije dva dana došla sebi , toliko da bude svjesna gdje i u kakvom stanju se nalazi. Ulazak u šok sobu je bio zabranjen, ali eto, mužu su dopuštali da uđe jednom dnevno na nekoliko minuta i posjeti je.
Izgovarala je kratke rečnice i u njima uglavnom pitala za djecu.

- Ne brini, Lucija ih obilazi, a i ja idem jednom s posla, sve je pod kontrolom.

Dani su prolazili, i ono „brzo“ koje je otac obećao prve noći kad se vratio iz bolnice oteglo se. Djevojčica je imala makar malo pojma o vremenu, bila je na raspustu, taman završila prvi razred i radovala se kupovini knjiga za drugi. Njen brat još nije znao čitati i pisati, a nije ni pokazivao neko interesovanje za to, posebno kad bi ona uzela svoj bukvar da mu nešto pročita ili pokaže. On je bio živo i radoznalo dijete sa bujnom maštom, jako pokretan i teško uhvatljiv.

Teta Lucija nije dolazila često, ponekad bi poslije podne provirila da vidi jesu li djeca u kući i potom žurno otrčala u svoj podstanarski sobičak da dočeka rumenog i proćelavog Đorđa s posla, ugađajući mu i nadajući se da će je Đorđe jednog dana ipak oženiti i odvesti u njegov Niš, daleko od teškog života koji je u Zenici živjela došavši iz Šavnika, sa Durmitora, prehranjujući se poslom peračice posuđa u kantini nekog niškog preduzeća koje se nalazilo u barakama nadomak Banloza.

Otac bi takođe navratio jednom u toku dana da donese djeci nešto da jedu i malo posjedi s njima, pa bi onda opet žurno otišao na svoj posao, gdje se sravnjenje kase i polog pazara obavljao tek u osam sati navečer. Djeca su preživljavala dane sa slabim nadzorom pomažući se maštom i dječijom kreativnošću koja im se tada i u tom svijetu činila najnormalnijom i najprihvatljivijom. Djevojčica je ponekad slagala stare slike iz kutije za obuću i pri tome je poderala nekoliko slika sa likom nekog balavog vojnog pitomca, jer joj je izgledao čudno i strano, ne prepozajući na njima svog dajdžu koji je na slikama imao možda 15 godina.

Život joj je kasnije pokazao da je bila u pravu doživljavajući čovjeka sa slike čudnim i stranim i da je dječiji osjećaj uvijek onaj isitnski i neofarban. Majka joj to „cijepanje“ ipak nikada nije oprostila, jer su to bile prve slike koje joj je brat ljubimac poslao kad je otišao u Vojnu školu u Sarajevo. Majka joj je kasnije pričala da je nekada davno znala poljubiti tu sliku umjesto brata kad ga puno poželi. Nejse… djevojčica ga je poderala i u toj formi, kao i u toj kutiji od cipela nije više egzistirao.

Nekad su pak, u sobi na podu djeca sjedila i izvodila akrobacije sa kolaž papirom i vodenim bojicama. Sve je bilo prljavo i zapackano, a neke zelene fleke od tih „kreacija“ su se toliko uvukle u brodski pod da se nisu mogle iskorijeniti godinama, dok ih otac jednom nije skinuo šlajfericom, zadovoljavajući time jako izražene potrebe svoje supruge za pretjeranim redom i čistoćom.

Nedeljom bi ih otac okupao i onda bi djevojčicu stavio na krilo da joj počešlja kosu koja je po želji majke bila duga i najčešće u pletenicama i kikama sa raznobojnim mašnama. Otac bi joj kosu uglavnom pokupio u rep i nije na nju stavljao svilene mašnice koje pašu uz haljinicu ili bluzicu. To joj se sviđalo. Otac je čak i češljao nježnije, majka je ponekad čupala i to nije bilo prijatno. Dječak je bio jednostavan za održavanje, iako jako nemiran. Znao je otrčati iz dvorišta i zaigrati se negdje drugo bez osjećaja za prostor i vrijeme, tako da bi ga uplašena sestra onda tražila s namjerom da ga vodi kući, što on obično nije htio. Prepirali su se i svađali, ona želeći da je sluša i da time opravda epitet „velike“, a on jako tvrdoglav i poseban od prvog dana svog rođenja. Njen brat je prohodao sa 15 mjeseci, a ona sa 10, ona je kažu progovorila čim je i prohodala dok je on šutio skoro do treće godine. Kad bi roditelji njoj rekli da nešto uradi ili donese, on bi već ustao i uradio to, ali bez riječi.

Djevojčica je bila mršava i sitna i majka je ponekad upotrebljava trikove poput: ako to pojedeš na dnu tanjira će pisati tvoje ime ili samo ako budeš jela odvešću te na ringišpil ili ako ne jedeš dobro nećemo ići neni u Hercegovinu. S dječakom nije imala tih problema. Sve što mu se iznese jeo je bez riječi i pogovora. Jednom je čak pojeo mlijeko i hljeb koji je njegova nena u Hercegovini udrobila u jedan zagleni tanjir namjenjen samo za mačku, te ostavila napolju na verandi za tu neku macu koja joj se vrtila oko kuće. Nije bio izbirljiv, dovoljno mu je bilo dati kašiku u ruku.

Prošao je tako mjesec dana kako djeca nisu vidjela majku. Otac im je svaki dan govorio da je majci bolje, da se oporavlja i da će je ubrzo posjetiti. Iako nisu puno znali o vremenu, osjetili su da nešto nije u redu, jer to „ubrzo“ je jako dugo trajalo.

Jednog dana dok su tako sjedili u sobi na podu igrajući se potpuno utonuli u svoj dječiji svijet, okrenuti leđima ulaznim vratima i visokom stepeništu, iza njihovih leđa je nešto zabrundalo i progovorilo. Djevojčica se naglo okrenu i ugleda čovjeka sa ogromnom grbom na leđima i neobično deformisanim licem, nešto što još nikada u životu nije vidjela i što je za dječije oči u tom trenutku bio prizor kao iz horor filmova. Vrisnu iz sveg glasa što čovjeka na vratima očigledno uznemiri, pa i on pođe vikati i ispuštati neke neartikulisane zvukove iz svog grla koji su se stapali sa djevojčicinim krikom.

Poslije određenog vremena se pribrala, prestala vikati i skamenjeno gledala u njegova usta i lice.

- De Omej, zove Omej… vikao je čovjek sa grbom neobičnog lica.

Djevojčica ga je nijemo gledala i slušala još neko vrijeme. Vidjevši da se čovjek ne pomjera sa ulaznih vrata, nego da i dalje valjda isprovociran njenim vriskom uzvikuje: „de Omej, zove Omej“, pomisli da on možda traži njenog komšiju Omera koji stanuje odmah tu do njihove kuće.

Polako, sitnim dječijim glasom prošaputa: Nema Omera, Omer je napolju, druga kuća, nema Omera…

Čovjek opet nešto nejasno progovori, zamahnu rukom i odmaknu se polako od praga i stepeništa, pričajuci sam sa sobom. Tek kad je vidjela da stvarno odlazi, djevojčica se okrenu prema bratu koji svo vrijeme nije ni glasa ispustio. Sjedio je na podu nijemo gledajući i dalje otvorenih usta.

- Reci nešto, reci nešto!, uplaši se ona po drugi put i pođe opet vristati.

Njegova usta su stajala otvorena i u grču, niti jedan jedini glas nije izlazio iz grla. Prodrma ga i on napokon zaplaka.

Ona skoči i zaključa ulazna vrata, ponovo priđe bratu, a on se onako sićušan i nedužan, sa svojih sitnih pet godinica nasloni na njeno rame i progovori:

- K…k… ko … je ono b…b… b… bio?
- Ne znam.
- Je…jel‘ s…s… st… str…strašilo?
- Ne znam. Fino pričaj!

Tako šćućurene, uplakane i isprepadane zatekao ih je otac. Djevojčica mu je prepričala neočekivanu posjetu nekog čudnog čovjeka, a on je onda dugo milovao sina tjerajući ga normalno priča, postavljajući mu pitanja, dok je ovaj jedva izgovarao riječi zamuckujući već poslije prvog slova. Te noći otac ih je stavio da spavaju pored njega. Sve troje su se naizmjenično budili i tražili ruku onog do sebe. Sljedećih dana su zaključani sjedili na stepeništu, malo bi se igrali i ponešto pričali. Djevojčica je ponekad mislila da je brat upravo završio sa rečenicom, pa kad bi se okrenula prema njemu i pogledala ga shvatila bi da se on još uvijek otima i bori sa zrakom i riječju koja je zapela u grlu, pa neće ni tamo ni ovamo. Osjećala se bespomoćnom i pitala se šta li će mama reći kad je puste iz shok sobe i kad vidi kako je njen brat odjednom počeo pričati.

I onda, poslije nešto više od mjesec otac je saopštio djeci da ih sutra napokon vodi majci u bolnicu. Rekao je da će doći s posla po njih, a da se oni lijepo obuku, umiju i začešljaju kako se majka ne bi sekirala kad ih ugleda. Dječijoj sreći nije bilo kraja. Curica je odmah otrčala u baštu na nabere buket cvijeća. Bilo je ljeto, cvijetnjak iza kuće je bio pun karanfila, ljiljana i nekog drugog cvijeća kojem nije znala imena. Slagala je cvjetiće jedan pored drugog i unosila u kuću, gurajući sve to u omanju vaznu da bude spremno kad otac sutra dođe po njih. Bio je august i napolju su bile jako visoke temperature. Gledala je svoju odjeću i onda se odlučila da obuče jedan crveni komplet koji dugo nije obukla, a zna da ga je mama voljela. Sastojao se od hlača i jaknice i bio je sašiven od debelog štofa. Majka joj je to oblačila samo zimi ispod kaputa govoreći kako joj crvena boja divno stoji, pa je eto, htjela da je obraduje lijepim izborom garderobe u sred augusta, na 35 stepeni. Bratu je obukla šorc i neku majicu na prugice koju je uflekao provlačeći se ispod duda u komšijinom dvorištu. Lucija je rekla da se ta fleka ne može oprati, ali eto… nek‘ joj to vidi mama kad dođe kući. Al‘ bez obzira na vidljivu plavkastu fleku djevojčici se majica činila lijepom.

I onda je došao otac, smjestio ih na brzinu na zadnje sjedište bijelog fiće i odvezao u bolnicu. Prvo su malo stajali na hodniku, a onda su se otvorila vrata za posjetu. Otac ih je uveo u sobu sa šest kreveta od kojih je na zadnjem, kraj prozora ležala njihova vidno iscrpljena i oslabljena majka. Potrčali su joj, a ona je gorko zaplakala i jedva su je smirili. Djevojčica joj je pružila buket cvijeća ubran dan ranije koji u vazni očigledno nije imao dovoljno vode, pa se bio stužio i skoro uvenuo… Pogled kojim je majka primila cvijeće nije promakao ocu, pa joj je objasnio da djeca već dva dana beru cvijeće za nju. Opet joj potekoše suze niz obraze. Kad se malo sabrala, pruži ruku prema ormariću pored kreveta i iz njega izvadi jednu lutku sa divnom narandžastom kosom (kasnije je djevojčica naučila da žene tu farbu na kosi zovu ticijan, što naravno puno elegantnije i damskije zvuči od narandžaste kose i to još na glavi jedne žene), te jedan zeleni dvogled pa ih pruži djeci. I ona je, znajući da će joj doći djeca, dan prije zamolila jednu pokretnu ženu iz sobe da joj to kupi dole u trafici, na ulazu u bolnicu.

- Ovo je za vas, tata je rekao da dobro slušate.
- Slušamo!, uzviknu djevojčica ponosno, a dječak zastade na pola.
- S… s… sl… sluš…amo, reče!
Majka se skameni, slabom i blijedunjavom rukom sa plavo-zelenkastim flekama od uboda igle privuče dječaka k sebi i zagleda se u njega.

- Sine, šta je bilo? Kako to pričaš?
- B… b…. bilo s… s… str…ašilo.

Majka ga privi na svoje grudi i zajeca. I dječak s njom, dok je otac pri tome čvrsto držao djevojčicu za ruku. Kad je majka opet mogla pričati, okrenu se prema zaboravljenoj djevojčici i upita je:

- Zašto si se tako toplo obukla, odakle si to sad izvukla?, gledajući u njen crveni komplet.

Glasom je pokazivala svoje nezadovoljstvo i djevojčica blago stisnu usne. Htjela se lijepo obući za mamu, a ona je pita šta je to na njoj i odakle joj to. Onda se majka okrenula prema ocu i upitala ga:

- Pa zar nisi vidio šta je na njoj?
- Nisam obraćao pažnju, primjetio sam tek ovdje. Nema veze, nije to sad bitno, reče otac.
- Jadno dijete, prokuhaće.

Majka je tek dva dana prije te posjete prešla iz intenzivne njege na odjel hirurgije i jedino što je htjela je da vidi svoju djecu. Sad kad ih je vidjela bila je možda nesretnija nego li prije toga dok je o njima sanjala i željela da ih uzme u zagrljaj.

Oporavak je bio težak i dugo je trajao. U toj sobi je ostala još 15 dana, ali otac nije više vodio djecu u posjetu da vide majku. Govorio im je da je ona sad jako osjetljiva i da je sve potrese, ali da će brzo doći kući i da će onda sve biti kao prije.

I zaista jednog dana im se sasvim neočekivano pojavi majka na vratima. Njena haljina je djelovala kao tuđa na njoj, visila je kao na ofingeru. Jedva se sagnu da prihvati djecu u naručje. Opet pođe plakati i onda baci pogled na kuću. Prvo je malo sjedila i milovala dvije nepočešljane glavice, a onda uzela stolicu, postavila je pored električnog šporeta, spužvicu i deterdžent i pošla čistiti gornju površinu sa platama koje su bile uprskane i uljepljene od sporadičnog prženja ili spremanja nečeg na brzinu, kad dođe otac s posla ili kad bi se osmogodišnja djevojčica usudila da ispeče jaja u tavi.

Dugo je majci trebalo da dovede kuću u red, da počisti fleke, da razvrsta garderobu i nahrani djecu.

Najduže su ipak trajale posjete logopedu sa dječakom koji je počeo da muca kad je ugledao „strašilo“ na vratima. Dvije godine vježbi i posebnog tretmana su mu vratile govorne mogućnosti. Djevojčica je ponekad ljubomorno mislila gledajući koliko mu se svi posvećuju da je njoj ipak bilo najljepše kad brat nije htio ili nije mogao pričati. Kao da ona nije vidjela strašilo? I kao da se ona „velika“ nije uplašila?

Majka im je poslije toga ozdravila i čir na dvaneaetopalačnom crijevu joj više nije zadavao probleme. Kao da ga nije nikada ni bilo. Međutim kad bi se prisjećala te otimačine sa životom, darovane krvi i konstatacije doktora koju je čula u njenoj polusvijesti : „Ovo je samo za mrtvačnice!“, mnogo gore i teže je iz njenih usta odzvanjalo sjećanje na zimski komplet u sred augusta u kojem se pojavila njena mala princeza sa uvelim buketom cvijeća u rukama i uflekana majica dječaka koji je vidio strašilo, ali to nije mogao izgovoriti.

Mnogo, mnogo godina kasnije… u istoj toj kući živjeli su i dalje djevojčica i dječak, ali kao odrasli ljudi. U međuvremenu im se desilo svašta nešto u životu, roditelja već dugo nije bilo i to neko davno otimanje sa životom, predskazivanje mrtvačnice, sjedenje u praznoj kući na hladnom betonskom stepeništu, uveli buket cvijeća i prikazivanje strašila na vratima kao da je već u ranom djetinjstvu ukazivalo na nešto… nešto što će morati preživjeti, a da pojma nemaju kako.

Možda je sva simbolika njihovog kasnijeg života stala ipak u ono uvelo cvijeće i toplu odjeću… jer i u augustu se srce može zalediti, kao i onu lutku i dvogled iz bolničke trafike.

Djevojčici lutka… sa divnom bordo haljinicom i bijelim kaišem, zelenim očima koje se otvaraju i zatvaraju kad je pomjeraš… Bila je to lutka koja ne plače i kojoj se nikada nije promijenio izraz lica bilo da je bace, udare ili zaborave. Uvijek je bila i ostajala nasmijana… lutka… jer je to njena majka očigledno tako htjela.

Dječaku dvogled… s jedne strane je udaljavao, a s druge približavao, tako da je po potrebi mogao približiti i udaljiti sve likove i predjele oko sebe. Ponekad i rođenu sestru. On nije morao biti lutka, ali mu je život kao jedna strana njegovog dvogleda u najranijem djetinjstvu udaljio sve što je imao i što je trebao. Iako je izrastao u divno, pošteno, jako obrazovano i pametno stvorenje, često pomisli kako je ipak najveća umjetnost u životu znati od sebe dati nešto što nikada nisi dobio i što ti nikada nije pruženo. Zato i danas najbolje funkcioniše kao dvogled koji udaljava. Blizinu ne voli.

„Strašilo“ je bio lik iz daljeg komšiluka koji je rođen u mnogobrojnoj porodici, teško retardiran, sa ekstremnim teškoćama u razvoju. Zaista je ispuštao krike kad priča i rijetko ga je ko mogao razumjeti. Bilo je par kuća u koje je svraćao ponekad, jer su mu ti ljudi ponešto davali ili pomagali koliko mogu. Tog ljetnog dana se zbunio. Jednostavno je pogriješio dvorište i ulaz i tako nabasao na dvoje djece koja su se igrala na podu, čekajući da im majka ozdravi, a otac dođe sa posla. Mozda su i oni njega uplašili tada, ko zna…

Kad god bi kasnije prošla pored njega djevojčici bi pomalo zastajao dah, iako je po priči ljudi bio potpuno bezopasan. Bilo joj ga je i žao. Ipak, od tog dana i susreta s njim na ulaznim vratima nikada joj niko ne smije iznenada progovoriti iza leđa, jer odmah vrisne. To u početku nije ispričala svom mužu, te je on jednom ne znajući za tu traumu iznenada progovorio iza njenih leđa dok je bila sagnuta i zadubljena u misli radeći nešto u kuhinji. Vrisnula je i ispravila se naglo tako da je glavom udarila u otvoren prozor, rasjekla glavu i završila u bolnici.

„Strašila“ više nema, umro je prije par godina… U ratu je svraćao i u djevojčicino dvoriste. Ponešto bi pričao, ali ona njegove riječi nikada nije shvatila. Jedino što joj nije trebao objašnjavati je da je i strašno gladan. Taj krik je razumjela.

Dječak je danas jako elokventan pravnik i majstor svog zanata. Niko ne bi povjerovao da je nekada strašno mucao.

A djevojčica… ona svojoj kćerki nikada nije kupovala lutke. Čak ni one što plaču…