U BiH se izbori održavaju svake 2 godine u oktobru. Svake 4 imamo ove na nivou države, koji pune parlamente, vijeća ministara, kantonalna ministarstva i ostalo. A svake 4 imamo lokalne, opštinske. To dođe k’o neka BiH olimpijada.

A koji su prvi vijesnici izbora, jeste vi primijetili? Ako niste, da pomognem. To su saopštenja za medije koje stranke počnu da šalju par mjeseci prije izbora.

Naime, kad se održi jedna olimpijada, pardon – izbori, stranke rasporede svoje kadrove po funkcijama i onda upadnu u “zimski san”. Totalno zamru, odumru, nigdje ih ne bude. Teško da za njih možete čuti u bilo kojem mediju – nema ih u novinama, ne pojavljuju se nigdje, ne šalju saopštenja da su bili ovdje ili posjetili ovog ili onog, a web stranice i profili po društvenim mrežama su im totalno neaktivni.

I onda, 4-5 mjeseci prije izbora počne buđenje. Otvorite novine i ugledate:

- Delegacija XXX stranke posjetila Posavski kanton i Bosanski Šamac

- Asocijacija žena XXX posjetila centar Duga u Kulen Vakufu

- Forum mladih XXX organizovao akciju pošumljavanja

- Forum žena XXX organizovao predavanje za članice i simpatizerke

- XXX reaguje na saopštenje stranke XXX

- XXX: Inzko požuruje raspodjelu imovine BiH

- XXX o agoniji vrtića u Zenici

- XXX kritikuje sječu stabala na dionici GGM-a

- XXX – o gradnji azila za pse u Zenici

- XXX – oštra reakcija na probleme u gradu Zenici

- itd…

Odjednom, “iznenada”, sve stranke imaju neko mišljenje o svemu što se dešava. Odjednom, “iznenada” ih je briga za to šta građani misle. Odjednom, “iznenada” im je stalo do toga kako se živi u određenom gradu i za sve probleme koji se dešavaju u tom istom gradu.

Sastaju se, drže tribine, predlažu, diskutuju, pošumljavaju, vodaju značajne ličnosti kao mečke po gradu slikajući se sa njima pored svakog mogućeg značajnijeg mjesta…

I građani, mulci, bi trebali da svake 2 godine “kupe” tu istu priču od istih ljudi koji spavaju godinu i po nakon izbora i onda se trznu malo pred izbore.

Meni je malo muka od svega toga. Moj želudac to nakon ovoliko propalih godina u kojima su svi redom dokazali koliko ih je briga za nas  više ne može svariti. Kad naletim na naslov da je neko posjetio nekog ili nešto, automatski preskačem sve to što piše. Na plakate o tribinama, pozive za druženja i slične skupove ne reagujem. Stvarno više nemam snage. I ne vjerujem apsolutno nikome.

Jer, gospodo, sve što pričate je šuplja. I male bebe znaju da su sve te priče o tome kako vam je stalo do nas u stvari usmjerene na to da obezbijedite bolje pozicije za sebe. Jer, da nije tako, radili biste svaki dan svake godine. Davali biste saopštenja i reagovanja i u mjesecima koji nisu pred izbore, onda kad se problemi dešavaju i rješavaju. Ne samo sad, kad treba da se izborite za svoje velike plate i da opet padnete u duboki san.

Totalno ste neozbiljni, i uopšte me ne čudi što nam je država baš ovakva kakva jeste.

P.S. Da se mene lično pita, ja bih 4 mjeseca pred izbore zabranila spominjanje svih stranaka u svim medijima, a onda bih održala izbore i pustila građane da odluče na osnovu onoga što im je ostalo u glavi o strankama iz prethodnog perioda. Pa da vidimo kako biste onda radili.

Prije par dana dođem u dodir sa brdom starih novina, starijih čak i od mene. Ne mogu opisati kako je neobično listati prošlost i podsjećati se kako je to sve nekada izgledalo. Pronašla sam par intervjua sa Fidelom Castrom, naišla na slike Jasera Arafata iz momačkih dana, a najveću pažnju su mi privukle reklame. Neke od njih sam slikala pa ih možete pogledati u fotogaleriji na kraju teksta.

A svo to rovinjanje po prošlosti je iz mog tate izvuklo dvije pričice koje su mi se učinile zanimljivim za ispisati u spomen na prošla vremena, pa evo ih.

Kako se 1978. godine kupovao Fićo?

Moje djetinjstvo je obilježio žuti fićo, pa mi je bilo jako zanimljivo čuti kako je došlo do njegove kupovine. Naime, u to vrijeme je postojalo mnogo više zainteresovanih za kupovinu Fića (i Stojadina) nego što ih je bilo moguće nabaviti. Automobili su se kupovali u Bosna Autu (tamo preko puta Socijalnog) i svi zainteresovani su dolazili da se upišu na spisak i da čekaju.

E sad, da bi se Fiće najprije domogli oni koji su ga najviše željeli, zainteresovani su se dosjetili kako eliminisati one koji nisu baš bili spremni učiniti sve da dođu do njega. Napravili su sistem da se 3 dana svi moraju javljati dole kod Bosna Auta, svaka 2 sata, da potvrde da žele auto!

Da, baš tako. Ta tri dana je moj tata imao pomagača, svog brata, i njih dvojica su se smjenjivali u tom javljanju, da slučajno ne bi ispali sa spiska. Kaže tata da najviše od svega pamti tu stalnu trku – leti s posla da se javiš, trči kući, pa onda opet trči do Bosna Auta. Sve jednako i po danu i po noći.

I najuporniji i najizdržljiviji su dobijali fiću ili stojadina

Ja sam pokušala zamisliti neku sličnu situaciju u današnjem vremenu i nije mi uspjelo. Da se ljudi sami organizuju i drže pravila, bez nekih potezanja štela i vezica?! Ma daaaaa… Stvarno se nekad drugačije razmišljalo.

Kako je moj tata polagao vozački 8 puta?

Fićo je već pola godine čekao u dvorištu kod bake Kate da dobije svog vozača. Ali stvari se nisu odvijale kako je bilo zamišljeno. Tatu su uporno obarali na polaganju. Zašto?

Konkretno, upravo nekad u tom periodu je tata pustio bradu koju od tada nosi neprekidno. I kad je došao na prvo polaganje imao je bradu a na ličnoj karti je bio bez brade. Sjeo je u Fiću za polaganje i dao dokumenta. Na to mu je komisija rekla da izađe iz auta i da se vrati na polaganje “Kad mu lična i izgled budu usklađeni i kad ne bude izgledao kao majmun”.

Tata se vratio sljedeći put očito napravivši veliku grešku. Umjesto da obrije bradu on je promijenio ličnu. Bio je usklađen sa dokumentom, ali su to u komisiji shvatili kao provokaciju. I tako je krenulo sa obaranjima.

Pred posljednje, osmo, mama ga je već ubjeđivala da odustane govoreći da eto, postoje ljudi koji jednostavno nisu talentovani za vožnju. Za dva dana mu je isticalo ljekarsko i već je razmišljao kako će ga morati ponovo vaditi. I baš se iznenadio kad su mu rekli da je položio.

Za ovih 30 i nešto godina je imao samo jedan udes i to kad ga je u koloni koja je stajala na autoputu sa leđa udario tip koji nije skontao da kolona stoji.

U to vrijeme se posebno polagala noćna i dnevna vožnja. I u to vrijeme su postojali trenažeri koji su se koristili za obuku vozača.

Eto, toliko od mene u ovom retro izdanju. Uživajte uz fotografije

Hana Kazazović

Danas je jedan od praznika koji Balkanci najviše vole – praznik rada. Kažem Balkanci zato što se u čitavom regionu obilježava slično – neradom, obaveznim okretanjem ražnja ili roštiljanjem te ispijanjem velikih količina alkoholnih napitaka, najčešće piva. Uz sve to na kraju ide i masovno onečišćenje izletišta jer Balkanci još nisu savladali skupljanje smeća iza sebe nego ga po pravilu uvijek ostave razbacanog na sve strane.

Ove godine 1. maj pada u utorak pa su mnogi iskoristili tu činjenicu i napravili sebi mini odmor. U jednom BiH entitetu je zvanično 30. april proglašen neradnim pa su zaposleni u državnim institucijama dobili opravdanje da ne dođu na posao. Njihovo odsustvovanje se svakako neće pretjerano osjetiti jer i ostalim radnim danima se ne slomiše od posla. U drugom BiH entitetu 30. april nije zvanično bio neradni. Međutim, svi oni koji su imali potrebu da nešto urade u zvaničnim institucijama suočili su se sa činjenicom da su mnogi u svojim ličnim aranžmanima napravili sebi mali odmor. A i kako neće – vrijeme lijepo, idealno za proslavu negdje na moru.

A nije sve nekad davno tako zamišljeno. 1. maj se u suštini počeo obilježavati u čast radnika Čikaga koji su na taj dan davne 1886. godine izašli na ulice tražeći osmočasovno radni vrijeme. Ti njihovi protesti su završili tragično ubistvom 4 člana sindikata uz mnogo povrijeđenih. Nakon toga je grupa anarhista predvođena Avgustom Spajsom i Albertom Parsonsom organizovala demonstracije 4. maja u kojima je bačena bomba na policiju. Ubijeno je 7 a ranjeno 67 policajaca. Gradske vlasti su uhapsile 8 anarhista i osudile ih na smrt.

11. novembra 1887. četvorica, uključujući Parsonsa i Spajsa, su pogubljeni. Svi pogubljeni zagovarali su oružanu borbu i nasilje kao revolucionarne metode, ali njihovi tužioci nisu našli nikakve dokaze da je iko od njih stvarno bacio bombu. Umrli su zbog svojih riječi, ne zbog svojih postupaka.

250.000 ljudi postrojilo se duž ulica Čikaga dok je Parsonova pogrebna povorka prolazila gradom, kako bi izrazili svoju posramljenost ovim velikim sudskim promašajem i svoju solidarnost sa nepravedno pogubljenim radnicima.

Na Prvom kongresu 2. Internacionale održanom 1889. odlučeno je: “Prvi maj je zajednički praznik svih zemalja, na kojima radnička klasa treba da manifestuje jedinstvo svojih zahtijeva i svoju klasnu solidarnost”.

Niko nije spominjao roštilj i nerad. Opet smo sve krivo shvatili i primijenili.

U državi Bosni i Hercegovini ima oko 50% nezaposlenih. I oni što su zaposleni se ne mogu pohvaliti uslovima za rad. Osmosatno radno vrijeme je odavno postalo misaona imenica, a o plati od koje se može živjeti životom dostojnim čovjeka mnogi samo mogu sanjati.

I pored toga mislim da u našoj zemlji neće biti organizovan bilo kakav protest. Nema ko, svi odoše roštiljati vodeći se parolom “Dobro je, samo nek’ ne puca”. Moguće i da neka politička stranka iskoristi ovaj datum za neki proglas, saopštenje ili nešto slično. Bliže se izbori, stranke su se probudile  i svako malo reaguju.

Inače, jedna zanimljivost za sve one koji se često furaju na to kako smo mi ne znam kako bitna i važna država. Google nas je opet ignorisao i nije nam dodijelio svoj Doodle povodom Prvog maja. Ako odete na google.hr ili google.rs danas vidjećete Google logo prilagođen Međunarodnom prazniku rada. Ako odete na google.ba naići ćete na obični Google. Razliku možete vidjeti i na slici na kraju teksta.

Čini se da čak i Google zna da nemamo razloga slaviti Praznik rada ovako kako ga slavimo.

Hana Kazazović

Danima već promatram dva, tri radnika kako čeprkaju nešto po trasi budućeg “masterpieca” naših vajnih opštinara, GGM-a, i pitam se kako je narod u ovom gradu toliko glup da dozvoljava šačici ljudi da nas godinama vuku za nos.

Krenulo se udarnički! Paralelno su se otvorila tri, četiri gradilišta da bi Huso “veličanstveni” i njegova klika mogli pompezno da otvore sezonu radova i prikupe potrebne poene za nadolazeće izbore. Stotine ljudi sa kojim sam pričao jedinstveni su u stavu da nama GGM ili kako ga ja zovem GGU (Glavna Gradska Ubleha), nije bio toliko potreban. Posebno ne u situaciji kada imamo hiljade važnijih problema. Tih zaduženih 25 miliona dolara se moglo mnogo bolje iskoristiti. Ovako smo se zadužili sa nemogućnošću podizanja kredita narednih petnaest godina i nek’ nam je Bog na pomoći.

Par dana nakon svečanog otvaranja radovi su dijelom utihnuli i na radilištima se može vidjeti nekolicina radnika koji čeprkaju po iskopanim ulicama. Tzv. Rondo kod Lamele stoji raskopan već nekoliko dana i samo je pitanje puke slučajnosti kako do sada tamo nije bila neka saobraćajka. Posebna priča je Sarajevska ulica koja je poprimila izgled Hiroshime s kraja 45. godine. Iako za sebe mislim da imam izuzetan dar za percepciju ne mogu da skontam kuda će pješaci hodati tom ulicom kada se naprave četiri trake jer je premalo prostora za normalan trotoar. Biciklisti je mogu zaboraviti skroz, a bilo je logično očekivati da se planiraju staze za bicikliste kad se već radi ovako velika investicija.

Neki dan sam gledao fotografije Zenice s početka prošlog stoljeća i vidio dosta drveća koje više ne postoji zaslugom naših genijalnih umova smještenih u opštini ili bolje rečeno u zgradi preko puta kina Central iz koje sve famozne zamisli i dolaze.

Ova vlast nas redovito bombarduje projektima koji bi se trebali ostvariti kako bi građanima bilo bolje ali se realiziraju samo oni u kojima se može pronaći sadašnja vlast. Valjda zato još uvijek nema ništa od obećana Plave vode, azila za pse lutalice i famozne toplane. To su očito bile samo puke predizborne pričice za umobolne, a izgleda da nam je takva i većina glasačkog tijela.

Posebna priča je Grijanje koje je ponovo našlo način da građane Zenice dotjera do ivice bjesnila. Nekolicina odluka koje su se u javnosti pojavile jučer variraju između krajnje bezobraznog i krajnjeg ludila. Moje skromno mišljenje je da se i tu radi o strategiji vladajućih ljudi koji nas tjeraju da izaberemo drugu soluciju tj. ono što nam predlaže “naš spasitelj” Husejin Smailović.

Naš narod zna samo rondati i psovati po kafićima i na forumima zeničkih portala, a sve što dođe na glasanje na Opštinsko vijeće, bez ikakvih problema prođe onako kako su “gospoda iz nekadašnjeg hotela Balkan” zamislila. Sjetite se samo frke oko bulevara Kulina bana. Narod je zvocao i kukao ali ispalo je kako nam je Husein Veliki zamislio.

Mi se šetamo bulevarom Eze Arnautovića, uz malo sreće i Božje pomoći djeca će nam se vozati GGM-om Huse Smajlovića a opštinske kredite će isplaćivati naši unuci. Tako nam i treba.

Tekst objavljen 26. decembra 2008.g. na blogu Blentoven, prenosimo bez izmjena, zato što je danas 26. april, dan kada “Bordeaux” puni 26 godina.

Bio je 26. april 1986. godine. Dan kao i svaki drugi da nas sa dnevnika tadašnje države nisu bombardovali vijestima o tragediji u Chernobylu u Ukrajini, tadašnjoj republici u SSSR-u. OK, tragedija koja se dogodila prije dvadeset i dvije godine jest bila strašna i posljedice radijacije se osjećaju i danas ali – da li je to vijest koja treba da se nađe na mom blogu? Ne. Ironija je da se tog dana otvorio caffe Bordeaux na Mokušnicama koji će sve normalne Zeničane ozračiti jednim predobrim urbanim “štihom”.

Generacije i generacije mladih (a Boga mi i sredovječnih Zeničana) je tu pronalazilo oazu gradske zabave u najezdi “klubova” koji su nas pumpali nadolazećim a sada već dobrano postojećim terorom turbo folka. U tom lokalu se naime od otvaranja nikad, ama baš nikad nisu puštali narodnjaci, pa čak ni zabavnjaci i lagani pop pjesmuljci.

Da ovo sad čita neko ko nema veze sa Zenicom u glavi bi vjerojatno imao viziju u kojoj je Bordeaux neki lokal na par nivoa od nekih 250 kvadrata sa sjajem i glamourom koji posjeduju lokali na zapadu. Paradoks je da taj lokal ima tek nekih desetak upotrebljivih kvadrata unutrašnjosti i jednu prelijepu baštu koja je oduvijek puna ljeti. Moja jedina zamjerka je jedan WC koji je uvijek, al’ baš uvijek zauzet. Danas su lokali u kojima nemate primjedbi na uslugu prava rijetkost, za Bordeaux to ne važi. Armina Pojskića – Poju u ovom gradu mnogi ne vole zbog njegovog navodno “nadmenog” stava ali pouzdano znam da je izuzetno fer prema svojim radnicima i da s njima ima jako dobro izgrađen odnos. Sve to se odrazi na njihov rad i onda na kraju su i gosti zadovoljni. Poznavajući naše ljude ne bi me čudilo da istog tog Poju mnogi smatraju nadmenim zbog činjenice da u ponoć uz prve zvuke Satrijanijevije gitare više niko od 6 milijardi ljudi na planeti ne može dobiti piće. Ne znam da li je to nadmeno ali svakako znam da je takva principijelnost svojevrstan raritet. I mnogi ovaj lokal i vole baš zbog toga.

Nedavno se nakon deset godina provedenih vani u grad se vratio jedan moj prijatelj koji je kao i ja bio kvalitetno navučen na izlaske u Bordeaux i poželio je da prije nego ode kući baci samo jedan pogled iz auta na svoj omiljeni lokal. Pogledao je kroz prozor i poblijedio. Na moje pitanje da li je sve u redu rekao mi je da je vidio nešto apsolutno nevjerojatno. Naime, prije deset godina kada je odlazio iz Zenice, na istom mjestu se pozdravio sa Vesnom S. i Čiletom koji su stajali u izlogu kafića. Danas ih je vidio na istom mjestu, ama baš sve isto samo što je Čile skroz osijedio a Vesna S. počela nositi naočale.

To što su u tom caffeu uvijek isti i 90 posto urbani ljudi je jedini a Boga mi i jako vrijedan razlog da se moji izlasci u Zenici svode na nešto što nalikuje polufinalu kupa UEFA-e Porto – Bordeaux…

Tekst objavljen 26. decembra 2008.g. na blogu Blentoven, prenosimo bez izmjena, zato što je danas 26. april, dan kada “Bordeaux” puni 26 godina.

Jeste li vi nekad posjetili web stranicu Elektroprivrede BiH? Ja do danas ukupno jednom u svom životu i to kad mi je trebala informacija o tome kad je tačno jeftina struja. Ne bih ni tada da Samir u komentaru na Facebooku nije napisao da piše na njihovoj stranici od kad do kad je.

“Eeeeee, imaju stranicu!” – priznajem, bila sam iznenađena. Nije mi palo na pamet da tamo mogu naći informacije koje su mi bitne.

I tako danas sjedim i radim za računarom. Za one koji ne znaju – od avgusta je moje radno mjesto kod kuće za računarom. I bukvalno – radim na struju Kad odjednom pade mi mrak na oči. Tačnije, ugasi mi se internet i malo zamrači ekran na laptopu. Nestalo struje.

E sad, da živim negdje gdje sve inače funkcioniše besprijekorno ja bih vjerovatno nazvala dispečera da pitam o čemu se radi. Međutim, pošto se s vremena na vrijeme zna desiti da štošta iskoči, prestane raditi, crkne, krepa i slično, ja sam odlučila da sačekam. Kontam brzo će, neka sitnica je u pitanju.

Od pola 1 sam čekala pa nazvala oko 14 sati dispečera koji mi je rekao da su u pitanju radovi i da će trajati do 15 i 30. Genijalno! Nit’ imam ručak spreman, niti će mi stomak dozvoliti da ga spremam nakon dolaska struje. Znači pašteta na repertoaru. Povremeno provirim na mobitelu i vidim kako se mailovi gomilaju i osiguravaju mi ugodno radno poslijepodne. A dispečer kaže “Uredno smo obavijestili građane putem sredstava informisanja”.

Uredno ne pratim već mjesecima sredstva informisanja koja nisu na internetu. Ne slušam radio, ne gledam TV, ne čitam novine. Kako da ja saznam da neću imati struje? Jedino kad bi se u Elektroprivredi sjetili pa da na adrese zeničkih medija / portala šalju te obavijesti, i da ih neko objavi.

I zato odem na web stranicu i nađem dio pod imenom Servisne informacija. Kliknem na ED Zenica i nađem obavještenje o isključenjima i radovima. Vidim planirana moja ulica za danas od 12:30 do 15:30. Da sam samo dan ranije kliknula na ovo puno bi mi ljepši dan izgledao.

Pa eto da znate i vi – ako zavisite od struje, ako vam za bilo šta u toku dana treba struja – klikom na link ovdje možete saznati kad možda nećete moći računati na istu. Posebno ako vam pašteta nije neki omiljeni izbor za ručak

Na kraju imam jednu molbu za one koji vole moje pisanje. Učestvujem u takmičenju blogera na www.liveinspire.com. U BiH je takmičenje između nas troje – Milka Grmuše, Tarika Kapetanovića i mene. Za pobjednika možete glasati klikom na www.liveinspire.com pa zatim „Vote a blogger“. Odaberete zemlju u lijevom dijelu, i onda glasate klikom na srce pored onih postova i blogera koji vam se sviđaju. Hvala unaprijed svima koji će odvojiti vrijeme i glasati 

April je mjesec kada se, između ostalog, planiraju i reunioni iliti što bi se po naški reklo – godišnjice mature. Oduvijek mi je čudno što ljudi sa toliko oduševljenja pričaju o tim obilježavanjima godišnjica mature. OK, možda sam ja pomalo hendikepiran jer se nisam nikada pretjerano družio sa ekipom iz svog razreda ili općenito sa rajom iz moje srednje škole. Meni to sve liči na spiritualističku seansu oživljavanja duhova prošlosti gdje se iz naftalina vade neke stare, hiljadama puta prežvakane priče sa ljudima koji su se toliko promijenili da jedni druge jedva prepoznaju.

Čudna stvar su i te promjene. Oni koji su tihi i nezamjetni u školi su uglavnom daleko dogurali a oni koji su bili mangupi ili sportski tipovi sada izgledaju kao očevi onih koje pamtimo. Meni su čudne i situacije iz moje osnovne škole jer kada sretnem neke djevojke koje su nama pubertetlijama golicale maštu, vidim žene koje su sada mahom i bake i koje život nije ni malo štedio. Sušta suprotnost su one koštunjave za kojima se niko nije okretao i koje nisu imale atribute da bilo čime zainteresuju suprotni spol. Najbolji primjer je Dinka Delić sa kojom sam išao u razred u osnovnoj školi. Ona je bila mala sitna zvrk-djevojčica koja se u vremenskom razmaku od nekoliko godina frapantno transformirala iz “ružnog pačeta” u prelijepog labuda koji je pokorio sve ljepotice u bivšoj nam državi. Znam, neki će reći da i nije bila baš najljepša ali eto ona ima “certifikat” za to, bila je najljepša među 21 milion stanovnika SFRJ. Jako mi je drago zbog nje da je uspjela u životu i ne mogu se prikloniti mahalskim pričama u kojima ljudi ne mogu da podnesu uspjeh nekog iz rodnog im grada.

Veoma uspješna, a Boga mi i veoma lijepa je još jedna djevojka koja je išla sa mnom u osnovnu školu. Anita Hrgić je takođe bila mala mršavica koja se ničim nije posebno izdvajala od ostalih učenica u mom razredu. Kasnije je napravila izuzetnu karijeru brojnim humanitarnim aktivnostima po zabitima Afrike i neka sela u Gani su zahvaljujući baš njenom predanom radu dobila škole i dječja igrališta. Izuzetno sam ponosan na ovu moju lijepu i humanu komšinicu koja je išla sa mnom u osnovnu školu.

U razred sa nama je išao i Asmir Spahić Spaha čovjek koji je napisao gomilu genijalnih pjesama koje se pjevaju i sada, dvadeset i više godina od njihovog nastanka. Ja ga nisam nikada vidio u osnovnoj da je uzeo gitaru u ruke ali je kasnije napravio izuzetnu karijeru. Između ostalog, na zadnja dva albuma Crvene jabuke je napravio desetak pjesama.
Ovo je bio samo primjer kako se ljudi vremenom mijenjaju. Fizionomijom, navikama i afinitetima više niko nije ni sličan onome što je bio u srednjoj ili osnovnoj školi. Sjećanja su lijepa ali nekada i precijenjena stvar. Masa ljudi nakon ovakvih reuniona ode razočarana jer nisu vidjeli one ljude koje pamte nego neke druge koji imaju isto ime i prezime ali su se drastično promijenili.

Ovaj “crni” prikaz reuniona je moj lični stav i vjerujem da se mnogi neće složiti sa mnom, ali vas molim da shvatite da se nikako ne mogu pomiriti sa činjenicom da moja generacija ove godine slavi 30 punih godina od kada smo maturirali, a to na mene djeluje nekako poražavajuće pa je moguće da se uslijed toga nakupilo ovoliko gorčine u mom tekstu.

I ovo svakako nije tekst koji vas treba odgovoriti od slavlja godišnjice mature nego samo lični stav nekoga ko odbija prihvatiti činjenicu da je mnooooogo ostario

Ne vrijeđaj se nad mojim sažaljenjem
što ne dišeš danas da se svi guše
i što ti dušu raskrvariše
kao što se razbija čarolija.
Pod teretom suza…uvijek izraste ponor
na jednom uglu, kutu i ćošku.

Uzmi moje ćutanje i krik u grlu
što te nače priviđenje iz tmine
varvarskim omčama ispleteno
ne znajući kako raste tvoja gordost
u neslućene visine…
zbog istog okusa nepojedenog nam
somuna, hljeba i kruha.

Uzalud si obožavala pomamu sreće
k’o vjerno pseto pred naših nogu.
Danas smo ti oborili glavu
pred smrću,
dok ti na pločniku
krvare tvojom krvlju…
insani, ljudi i bića.

A trebalo je biti proljeće!

Slomile su te rđavo uobličene duše
iz zla, bez svjetlosti…
jer ne znaju kako mi iz smrti
crpimo život
uz ćorluk, iz prkosa i inata…

April je…
ne mirišu behari
odoše jutra, tjera ih dan
Ne pitamo ko nastrada
Svejedno je…

Iste su suze čeda, djeteta i evlada.

Kad ti dojadi meso. Kakve li cinične rečenice! Dojadilo mi jest’ ćevape, dojadili mi bureci, dojadile mi teleće čorbe, filane paprike i sarme. Ama baš sve mi dojadilo.

Napisane riječi nisu moje ali me zanima kako i na koji način razmišlja čovjek kada odluči postati vegan, vegeterijanac ili slično? Kada isti želi promjeniti životni stil, naviku, stanje zdravlja ili pak kada mu proradi savjest kao što je proradila meni. Nedavno sam odgledao predavanje američkog aktiviste koji se bori za prava životinja u svijetu, i moram priznati da sam nakon pogledanog predavanja ostao u jednoj vrsti šoka, ali ne zbog tradicionalne floskule »haj’ bolan, čime nas sve ne truju« nego zbog osjećaja savjesti. Predavatelj je predstavio fakte prehrambene mesne i mliječne industrije te svoja lična iskustva. Svjestan sam mnogobrojnih otrova koja se stavljaju u hranu i prehrambene proizvode, te se izvjesno vrijeme trudim da ih izbjegnem, ali prije odluke ili zaključka nakon pogledanog predavanja, izdvojio sam pojmove kao npr. trovanje hrane i ubijanje životinja? Zanimljivo, ali ova dva pojma imaju dobru vezu u prehrani ljudi. Koristiš li bilo koju računsku radnju rezultat je uvijek isti. Trovanje + (-, :, x ) Ubijanje = Profit.

Trovanje hrane ili dodavanjem različitih preparata u svrhu dužeg trajanja, boljeg ukusa ili slično valjda je svima jasno, i ne poznam nikoga ko ne bi barem malo, bio upoznat sa mnogobrojnim E-ima. No, kada sam došao na red kod pojma ubijanja životinja tu sam klonuo. Savjest mi je proradila. Odlučio sam u momentu. Nejesti nešto što sam nažalost svih ovih godina jeo bez imalo savjesti o tome, da je šnicla na stolu ipak ubijena životinja, da je mlijeko sa kojom sam zalio puru uzeto teletu, a ono opet uzeto od svoje mame i ubijeno za neku moju novu šniclu. Zbog prehrambene navike, tradicije, hira ili nečega drugogog došao sam do zaključka da konstantno podržavam nekoga da i dalje nastavlja ubijati životinje kako bi Ja preživio, a preživjeti se da i bez ubijanja i zarade iz tog naslova.

Novi kocept prehrane vozi me čas u jednu, čas u drugu stranu. Otkrio sam, da je mnogo toga u frižideru uglavnom mesnog i mliječnog porijekla, a ono malo voća i povrća na kuhinjskom pultu čini 10% ukupnog prehrambenog asortimana. Kažu novi život novi izazovi. Odluka pojedinca o tome kada, šta i kako jesti valjda je osobna stvar, jer u svijetu u kojem danas živimo sve je prepušteno kritici i (ne)razumijevanju ukoliko želiš pratiti puteve kojima glavno stado ne ide. Ne kažem da mi u budućnosti burek, roštilj i dolma neće zamirisati, ali spoznaja da svojim životnim izborom spašavam pokoju životinju, ipak teži više…Spoznaja da svojom prehrambenom navikom ne želim više podržavati i održavati današnji sistem ohole prehrambene mliječne i mesne industrije, gdje se ubija da bi se preživjelo i pored toga zaradilo.

Mislim da smo kao ljudska zajednica dovedeni do krajnjih granica gdje je sve na prodaju, i ne bi me začudilo da se jednoga dana i naša koža nađe na cjenovniku pokojeg restorana ili trgovačkog lanca. Vrlo vjerovatno je da bi se tek tada znali postaviti u ulogu žrtve.

Permakultura zeničkog krajolika naziv je brošure prezentirane na web stranicama Općine Zenice. Iskreno, pojma nemam šta su kolege iz Agencije za ekonomski razvoj (ZEDA) mislili ali u svakom slučaju mi permakultura na prvu loptu ne znači nešto što bi imalo veze sa Zenicom. Dobra stvar u ovome je da je brošura bila plaćena stranim novcem pa nisu zakinuli porezne obveznike za ovakve gluposti, a sa izdavanjem jedne ovakve brošure namjera je bila, da se da poticaj razvoju ruralnog turizma i ujedno unaprijedi turistička ponuda Vranduka.

U brošuri je predstavljen tradicionalni običaj Čimburijade onako kako bi ono malo normalnih građana željelo da bude, a ne onakav kakav se već godinama odigrava, a ako turistu namjerniku »nije dovoljno Kamberovića polje« može izabrati alternativu noćenja u hotelima i odabiru okolnih zeničkih zanimljivosti poput Lisca, Smetova, Babine rijeke, Bistričaka… Poticaj ruralnog turizma, prema ovoj brošuri, bazira na tome da turista namjernika smjestiš na spavanje u Zenicu i ne na selo!? Elem, brošuru nam neće biti nezgodno dati turistu namjerniku jer ovaj i tako pojma nema gdje je došao, a to što je na fotografijama sve tako lijepo i harmonično uređeno, u realnosti vala i ne treba da bude. Izdavanjem jedne ovakve »napucane« brošure neko se samo dobro nalagao o Zenici, i pojedine činjenice dobro zavio u celofan kako bi turist namjernik odlučio obići Zenicu i njene krajolike. OK, kada čovjek malo bolje pogleda i razmisli koja je to budala da se hvali sa aerozagađenjem, prljavštinom, nezaposlenošću, padom vrijednosti svih vrsta? Ali opet, bilo bi dobro upitati se šta će danas ili sutra turist namjernik misliti o Zenici i krajolicima nakon viđenog i doživljenog, jer kada pročitaš »napucanu« brošuru, očekivanja turista mogu postati jako, jako velika pa se bojim da ne dođe do kontraefekta. Prema wikiju: Permakultura osmišljava i razvija sustave te primjenu etičkih smjernica i načela za planiranje, projektiranje i održavanje održivih prostora ljudi u skladu s prirodom. Permakulturu može se opisati kao etički oblik sustava koji je pogodan za proizvodnju hrane, uporabu zemljišta i izgradnju kuća. Da li tumačenje ovih riječi i ujednom segmentu liči na nešto što se odvija ili dešava u Zenici i njenim krajolicima??? Uvijek mi napamet padne preporuka naših stručnjaka da se zbog prekomjernie zastupljenosti teških metala u zemlji ne preporučuje sadnja određenog voća i povrća u radijusu nekoliko kilometara, pa onda primjeri bruceloze… dok građani Zenice, prema napisanom živimo u skladu sa prirodom i prirodnim zakonima!?

Možda i griješim u tumačenju namjere i načina kako se približiti turistu namjerniku ali kao građanin Zenice ne mogu se oteti dojmu da svi u gradu postajemo žrtve strategija lokalnih političara gdje se atakira na društvenu senzibilnost društva za materijalnu egzistenciju. Sve što lokalni političari serviraju nama vežu za preživljavanje i opštu korist dok je realnost na terenu potpuno drugačija pa tako i sa ovom brošurom. Turistu pa tako i nama predstavlja se nešto što želimo možda biti ili pak imati, ali u biti smo od toga doista daleko.