Nikad u životu nisam imala kućne ljubimce i isto tako nikad nisam znala uspostaviti odnos sa životinjama. Odnosno, moj odnos prema svim životinjama je bio – ja se bojim njih a vjerovatno i one mene. Jednostavno, nismo se sretali i nismo se poznavali, a kad nekog ne poznaješ onda i ne možeš baš procijeniti kakav je.

Jednom me kao malu djevojčicu po kampu na moru ganjala “strašna” bijela pudlica. Htjela valjda da se igra a ja mislila da će me progutati ako me stigne pa bježala i derala se na sav glas. Nije me stigla, tata me spasio ali od tada imam “blagi” strah od pasa svih rasa.

I sa takvim strahom me zapadne da živim u Zenici, gradu koji ima skoro psa po glavi stanovnika. Gdje god se okreneš vidiš minimalno 2. U početku sam se bojala i znala zaobilaziti ulice i ulice ne bih li ih izbjegla. A onda je došlo vrijeme da nemam gdje pobjeći pa sam bila prinuđena suočiti se sa njima. Dešavalo se tako da mi se dok hodam neki od njih pridruži i prati me u stopu. Ja zastanem – zastane i on(a). Krenem, on(a) krene. Tako ste me mogli vidjeti kako hodam ulicom i svađam se sa njima. Svašta sam im znala reći – da su dosadni, da meni ne treba pratnja, da bih ja sama izabrala ljepšeg psa da sam htjela da me prati i slično. Međutim, njih baš nešto pretjerano i ne sikira šta god da im kažete. Valjda u sebi misle “Svoj ti pos’o” ili “Šta si se navila, daj malo ušuti, ne može pas s mirom ni prošetati da ga ne ugnajviš” ili “Jadan onaj što živi sa tobom, mogu misliti kako li je njemu kad se naviješ” i sl.

Vremenom sam se nekako navikla i prestala obraćati pažnju, osim ako se ne sretnem sa čoporom koji je nervozan ili nekog ganja. Tad bih znala stati, zažmiriti ako moraju proći pored mene i u sebi se moliti svim čudima ovog svijeta da me spasu. Uvijek i jesu, moram priznati, nikad me nijedan nije ni okrznuo.

Onda mi se na balkon doselila mačka i to je postao moj prvi “balkonski” ljubimac. Živjela je na balkonu, i tako za nekoliko mjeseci povećala broj stanovnika omacivši tri mačića. Od njih četvoro ostala su nam dva mačka koja sada žive sa nama već osam mjeseci polubalkonskim životom, na relaciji stan – balkon. Ali ono zbog čega su oni bitni je to što su mi totalno promijenili percepciju životinje. Zavoljela sam ih i od tada posmatram drugačije sve životinje oko sebe.

Duša me boli kad sretnem mačiće ili kučiće na ulici koji bespomoćno lutaju, gladni i izgubljeni. A i u pogledima onih velikih pasa sve češće prepoznam neka nova značenja koja nisam viđala ranije. Tako me neko jutro na autobuskoj stanici “napao” veliki vrni cuko koji tamo bude stalno. Vidim ostale tete bježe od njega i vrište pa mi nije bilo svejedno kad je prišao i meni. Prvo me malo gurkao šapom, na šta sam mu pokušala reći da prestane jer će me isprljati. A onda se propeo na zadnje šape stavivši prednje meni skoro na ramena. Pogled kojim me je pritom gledao uopšte nije bio strašan nego nekako iskren i zaigran. Jedva me pustio da odem svojim poslom, njemu se valjda igralo.

Zašto ovo sve pišem?

Maloprije Damir dođe i priča jednu strašnu i nažalost istinitu priču. U ulici nedaleko od nas je čuo razgovor u kojem spominju kako je grupa mamlaza petardom raznijela kuče. Pitao ih je o čemu se radi pa su mu ispričali kako je ta grupa momaka od nekih 20-ak godina bacala petarde i kako su u hranu postavili petardu koju je kuče počelo da jede i onda mu je tako eksplodirala petarda usmrtivši ga Momak koji je to gledao je pokušao stići te idiote ali nije uspio. A i da jeste…

Ljudi su ipak najveći monstrumi, dokazano milijardu puta. Znam da oko nas žive mnogi koji su u stanju raditi ovakve i još gore stvari i skoro pa me tako nešto više ne iznenađuje. Ali, moram priznati, strah me. Strah me jer je teško na prvi pogled prepoznati ko je kakav i šta se krije iza vanjske fasade koju svi imamo. Strah me da ću se sutra naći na nekom mjestu sa sličnim monstrumima, strah me da ću sutra u nekom poslu možda morati sarađivati sa takvima. Zamislite samo kakvu djecu vaspitavaju takvi ljudi! Kad ovakve stvari vidim ili čujem uopšte me ne čude sva ona zvjerstva počinjena u ratu.

Najveći problem od svega je što se najmanje radi na rješavanju i kažnjavanju ovakvih idiota. Danas je to kuče, sutra će isti takvi maltretirati dijete u školi, prebiti nekog samo zato što izgleda drugačije ili što ih je ružno pogledao. I nikom ništa. A dok imamo ovakve kretene koji hodaju cestom i rade šta god im dođe u glavu (rekla bih “padne na pamet” ali oni to nemaju), sasvim je svejedno kakvim ulicama hodamo, je li nam gužva u saobraćaju i imamo li dovoljno kulturnih događaja u gradu.

Gospoda koja formiraju vladu 15 mjeseci nakon izbora i usvajaju budžet 31. decembra u 18 sati – nemaju kad misliti i o ovakvim stvarima.

P.S. Ovaj tekst je nastao slučajno jer me uhvatila muka zbog pomenutog događaja. Nije baš idealan način da se počne nova sezona, ali jbg, ne može drugačije izgleda.

Ne volim stereotipe. Ne vjerujem da su svi Piroćanci i Škoti škrti, Crnogorci lijeni a Bosanci glupi. Ipak, u posljednje vrijeme sve češće pomislim da u ovoj zadnjoj stavci ima itekako istine.

Da li su Bosanci glupi?

Mislim o tome dok posmatram dešavanja oko sebe, dok čitam vijesti i slušam poznanike i prolaznike. Nemamo vladu na državnom nivou već 15 mjeseci. Ove ostale vlade što imamo ne rade ništa pretjerano pametno – troše k’o pijani Rus, nemaju ideja za rješavanje nagomilanih problema i sve im se vrti oko političkih prepucavanja.

Činjenica, političare smo sami birali ali ja prosto ne mogu da se načudim kako katastrofalan izbor političara inače imamo u ponudi. Da mi na sto istresu svu silu ljudi koji se kod nas vrte u politici i kažu “Evo, proberi koga ćeš da nas vodi”, mislim da ne bih mogla dvojicu, trojicu izabrati a i to na silu. Toliko su se svi isprovaljivali, izbrukali, pokazali da nisu dorasli tome što rade da ja stvarno ne vidim nijednu konkretnu osobu koja bi mogla nešto pametno uraditi u ovoj državi.

Juče sam pisala tekst – analizu web stranica policije u BiH i glava me zabolila od tog posla. Dok sam prerovila svih 10 kantona u Federaciji, pa Brčko Distrikt, pa RS, pa Federalnu upravu, pa ministarstvo u Federaciji… Bruka od stranica, a ja ih gledam pa samo množim u glavi x toliko ministara, savjetnika, vozača, mobitela, automobila, sekretarica, izmišljenih funkcija + mito i korupcija… Dobro nam je šta nam se sve navalilo na leđa, majke mi.

Onda se okrenem oko sebe i vidim minimalno 3 apela za pomoć dnevno – različita. U državi imamo odokativno 14 ministarstava zdravstva i pored svih njih stalno moramo skupljati pare za liječenje ljudi koji se iz raznih razloga ne mogu liječiti ovdje. Ne znaš više kome bi pomogao jer da uplaćuješ pare i zoveš na svaki humanitarni broj treba ti jedna prosječna plata, a koliko ljudi nema ni nju. I pored toga narod skupi, neki odu, izliječe se, neki ne… Ja uvijek samo mislim o svima onima koji bi trebali raditi svoj posao i omogućiti svima da se liječe u svojoj državi jer u njoj plaćaju osiguranje i doprinose. Ne mogu a da ne mislim da ovakvih situacija ne bi bilo kada bi ti nekakvi ministri i političari radili svoj posao. Kada bi možda izglasali zakon po kojem procenat od igara na sreću ide u neki fond, što da ne i zdravstveni, pa da svaki listić od kladionice ima procenat i za to. A oni da urede zdravstvo tako da se ljudi stvarno liječe, a ne da se dešavaju gluposti i …da ne lajem sad.

Neće, može im se. Navikli da rade šta hoće, nekažnjeno, i što bi se oni trudili, je li tako?

Krenem onda ulicom pa sretnem napuštene pse kako hodaju k’o ludi, gladni i iznemogli. Ako nema njih onda su tu obavezno napušteni mačići, isto tako gladni i promrzli. Ne zna se ko koga više grize i ganja. Pored trotoara djeca prose, a svaki kontejner obilazi bar nekoliko ljudi dnevno. Bio je rat, ljudi su se borili za goli život, nisu imali šta da jedu, ali se svi slažu da je para tada bilo više i da su svi bili spremniji pomoći nego danas. Danas se bez problema može desiti da žena padne na ulici i svi se prave da je ne vide dok joj neko ne priđe i pomogne joj. Neće niko prvi, nemam pojma zašto. Danas se dešava i da ljude pretuku, ubiju u tramvaju i da niko ne reaguje. Svi gledaju svoja posla, kao da smo rođeni da budemo sami i da nam niko ne treba na ovom svijetu. Kad nas neko pita kakvi smo svi će reći da smo širokog srca, ali praksa nam sve češće zakaže.

I kada sve sabereš i oduzmeš, shvatiš da ne može niže i pomisliš da bi realno trebalo svi da se trznemo i krenemo raditi nešto konkretno – spomene se Njeno Veličanstvo - NACIJA. Tad vidiš da svi ovi problemi u stvari nisu ništa, odnosno da su beznačajni. Jer važnije je biti nacionalno opredjeljen, nacionalno siguran u svom toru – nego zdrav, imati posao i platu i živjeti od svog rada.

Uglavnom, dođoh do teze sa početka teksta – jesmo li glupi? Jesmo. Svi dokazi govore u prilog toj tezi. Sve dok živimo u prošlosti a ne u sadašnjosti, dok umjesto naprijed gledamo nazad, dok tražimo razloge zašto nešto ne može a ne način kako da nešto uradimo – jesmo. Ja bih voljela da nisam u pravu, ali činjenice govore drugačije.

Glupi smo i dok stalno tražimo krivca u drugima a nećemo sebe da pogledamo u ogledalo i da prvo sebe mijenjamo. Glupi smo i dok se ponašamo kao da nam je neko bjanko potpisao život na jedno 80 godina a i budala zna da svako od nas sutra može nestati. Glupi smo dok pokušavamo stalno raditi iste stvari a očekivati drugačije rezultate.

Na izmaku ove 2011. godine uopšte nisam optimista. Ne vidim oko sebe dovoljno onih kojima je bitnija suština od forme i koji su spremni na rad i pronalaženje rješenja. Ne vidim dovoljno onih koji su spremni na kompromise i učenje. Ne vidim dovoljno onih koji misle svojom glavom i koji je koriste za gledanje u budućnost.

Ili nema puno takvih ili su se dobro sakrili. A to je još jedna potvrda da smo glupi. Ja prva, priznajem.

Subota ujutro. Ustajem inače rano jer volim jutro i najbolje tad funkcionišem, a ove subote imam namjeru otići u Gradsku arenu Zenica na Specijalnu olimpijadu. Dan osoba sa invaliditetom se u Zenici obilježavao Svečanom sjednicom svih udruženja osoba sa invaliditetom, održavanjem IV Federalnog prvenstva u golbalu (sportu za koji sam prvi put čula juče, priznajem) i Specijalnom olimpijadom u stolnom tenisu osoba sa poteškoćama u razvoju.

Mirsad Đulbić je obećao poslati materijale sa ova prva dva obilježavanja, a ja sam odlučila otići u Arenu lično jer sam željela biti dio manifestacije u kojoj su učestvovali članovi Dnevnog centra Svjetlost o kojem sam već pisala (tekst – Upoznajte ljude koji vas neće razočarati. Umjesto toga će unijeti svjetlost u vaš život.)

Otvaranje ujutro u 10, pa sam se zaputila i par minuta ranije ušla u Arenu. Na terenu raspoređeni stolovi za stoni tenis, na tribinama manje od sto gledalaca. Izaberem mjesto na sredini i sjednem čekajući početak manifestacije. Vrlo brzo sam shvatila da su i ono malo gledalaca na tribinama roditelji i prijatelji učesnika. Pored mene je sjedila brojna družina iz Udruženja “Oaza” Sarajevo koja je došla da bodri svoje predstavnike na takmičenju. A iza mene su se uskoro poredala djeca iz “Doma i porodice” koja su došla da navijaju za svoje komšije Naime, Dnevni centar “Svjetlost” je smješten u podrumu zgrade “Dom i porodica” i ovaj njihov potez me zaista oduševio.

Vrlo brzo je počelo svečano otvaranje. Biljana Trifković, inače zaposlena u Dnevnom centru “Svjetlost” je vodila program otvaranja i to je uradila jako dobro. Pogledali smo nastup “Bosnia Folka” i “Gradine” iz Gradišća, učenici muzičke škole Zenica su takođe izveli jednu tačku, poslušali himnu BiH, a na kraju su štićenici Dnevnog centra “Svjetlost” izveli svoju tačku “Budi mi prijatelj”.

Ono što mi se svidjelo jeste činjenica da su otvaranju prisustvovali premijer Fikret Plevljak i ministar rada, socijalne politike i izbjeglica Mirko Trifunović. Znate da ja ne volim političare, ali na ovakvim mjestima definitivno moraju biti i bilo mi je drago kad sam ih vidjela.

Jedan od najdirljivijih momenata je bio defile svih učesnika. Pretpostavljam da ste svi gledali ona grandiozna otvaranja zimskih ili ljetnih Olimpijada i znate kako to izgleda inače. E, na ovoj Specijalnoj olimpijadi smo takođe gledali defile 17 ekipa sa ukupno 137 takmičara! Jeste, toliko njih je došlo iz raznih gradova BiH da se takmiči i na taj način uveliča ovaj dan. Ponosno su hodali sa velikim osmjehom na licu i vidjelo se da su jako sretni što su tu.

I ja sam bila sretna što sam tu i što imam priliku kupiti i upijati njihovu pozitivnu energiju. Priznajem da sam nekoliko puta skoro zaplakala gledajući ih kako su sretni, kako im se lice ozari kad u publici ugledaju nekog poznatog ko je došao tu radi njih. I svo vrijeme sam mislila koliko znamo biti sebični i nezadovoljni zbog gluposti, ne misleći o tome da život često uzimamo “zdravo za gotovo”.

Slušajući razgovor jednog oca meni iza leđa mislila sam o tome takođe. Došao je da prati svoju kćerku i bilo mu je krivo što tribine nisu punije, što građani Zenice nisu došli da podrže ove mlade ljude na taj njima značajan dan. Krivio je medije i organizatore da su javnost slabo obavijestili o održavanju takmičenja, a znamo i svi da nije to razlog, zar ne?

- Koliko nas je spremno odreći se nekog svog ličnog uživanja, kafe u kafiću subotom ujutro na primjer, da bi došlo gledati tamo neku Specijalnu olimpijadu? Jako malo. Dok se, ne daj Bože, nekom lično ne desi da se nađe u situaciji da mu treba pomoć ili podrška, pa se onda čudi i pita kako nikog ne zanima njegova muka.

Lično nisam ostala do kraja takmičenja, pogledala sam nekoliko mečeva i vidjela pravi, istinski trud u borbi za pobjedom. Rezultati nisu toliko ni važni, ovo je bilo jedno od takmičenja na kojima još uvijek važi ona “Važno je učestvovati”. Na fotografijama Dnevnog centra Svjetlost ćete vidjeti da je tu bilo i medalja i dio atmosfere.

A ako se nekad nađete u situaciji da vam se čini kako je život nepravedan, kako vam je teško i ne znate šta ćete od sebe – preporučujem da posjetite ove ljude i popričate sa njima. Garantujem vam da nećete ostati imuni na pozitivnu energiju koju šire oko sebe. Ovo vam govorim iz ličnog iskustva – nakon svakog druženja sa ovim osobama se ja osjećam bolje. Svaki put mi poprave raspoloženje i zato kažem da je jedino mjesto na kojem sam trebala biti u subotu ujutro Gradska arena. I sretna sam što sam bila tamo.

Piše: Hana Kazazović
Foto: preuzeto sa Facebook grupe “SPASIMO GRAĐANE ZENICE!!! Želimo samo čist zrak!!!”

Život čine male stvari. Floskula koja se izgovara toliko često da smo izgubili njeno pravo značenje. Trčimo za uspjehom, parama, srećom, za onim što čini jedan život i u tom trku ne primjećujemo više ništa.

Život čine male stvari. Ima li išta ljepše od onog kad imate neki problem koji vas muči, a osoba kojoj je stalo do vas shvati da vam treba stisak ruke, blagi zagrljaj ili topli pogled? Kada odvoji nekoliko minuta za vas i sasluša šta vam leži na duši, šta vas izjeda i tišti… Kada u pogledu prepoznate da joj je stalo do vas, do vašeg mira i uspjeha.

Život čine male stvari. Ne postoji novac kojim možete platiti male, sitne pažnje koje vam vraćaju nadu u bolje sutra. Kada ulazite u samoposlugu punih ruku a stari čiko ispred vas zadrži vrata i osmjehne vam se. Kada vam pukne “kvalitetna” kesa pa vam prolaznici pomognu da skupite sve što se prosulo. Kada osjetite da niste sami na ovom svijetu, nikako i nigdje.

Život čine male stvari. Kada bolesni odete kod doktorice a ona vas primi ljubazno, sasluša vas pažljivo, pa vam i bez lijekova odmah bude bolje. Kada vam teta u prodavnici ispod pulta izvadi sačuvani kruh jer zna da ćete sigurno doći po njega. Kada pogrešno ispunite uplatnicu a čiko na šalteru uzme novu i uz osmjeh je lično ispuni za vas.

Život čine male stvari. Kada imate problem a onaj ko vam može pomoći u njegovom rješavanju uradi sve od sebe da ga riješite. Pa čak i kad ne uspije ostane vam neki dobar osjećaj da se trudio, da je pokušao, da vas je čuo i nije okrenuo glavu. Kad znate da nije moglo drugačije ni ne ljutite se na njega.

A kad hodate Zenicom i okrenete se oko sebe, pa ugledate milion situacija u kojima je moglo i mora biti drugačije, onda vam bude loše.

- Kad zapnete za rupu na trotoaru pa vas od pada spasi slučajni prolaznik ili kad po kišnom danu hodate pored ceste a “gospodin” u bijesnom autu vas od glave do pete okupa vodom iz bare – loše vam je jer znate da toga ne bi bilo kad bi svako radio svoj posao i kad bi se poslovi dobijali po stručnosti a ne po pripadnosti (stranka, familija ili nacija, manje bitno)

- Kad stojite ispred zgrade a komšija istrese pepeljaru kroz prozor vama na glavu – loše vam je jer znate da se možete žaliti Nailovoj materi efikasnije nego nekoj inspekciji. Ili možete otići komšiji na vrata i rizikovati da kroz isti prozor izbaci i vas.

- Kad prolazeći kroz glavnu ulicu zapinjete za gaće i grudnjake vrištećih boja (roza je ove jeseni pravi hit), a još dva sata vam u glavi odzvanja “Devedeova, devedeova…!!!” – loše vam je jer znate da su svi na gubitku. I da će sutra doktor kojem bude kasnila plata jer nema para u budžetu svoje nezadovoljstvo iskaliti na vama a ne na onima koji su doveli do toga.

- Kada okačite veš na balkon da se suši pa ga skinete prljavijeg nego kad ste ga ubacili u mašinu – loše vam je jer znate da za to nije kriv loš izbor deterdženta nego kvalitet zraka.

- Kada se svi raduju što će na displeju moći pročitati kolika je zagađenost vazduha – loše vam je jer vam ne trebaju brojke da bi skontali da smrdi i da vas boli glava od toga.

- Kada krenete ulicom i u najboljem slučaju vam se pridruži samo jedan pas lutalica da šeta sa vama – loše vam je jer se bojite mada ste sretni što nije poveo i društvo. Loše vam je jer se bojite a istovremeno osjetite tugu gledajući njegov izgubljeni pogled kojim govori “Nisam ja kriv što moram biti na ulici i što sam gladan… Bojim se i ja”.

- Kada sa svih strana čujete riječi mržnje, psovke, galamu – loše vam je jer znate da se tako nijedan problem neće riješiti.

Posebno vam je loše kad se oni koji su zaduženi za rješavanje svih problema sa kojima se suočavate živeći u gradu ne oglašavaju, kad vas ignorišu i pokušavaju vas ubijediti da ne može drugačije.

Može i mora. Ili bi bar trebalo. Za početak da nas čuju i postanu svjesni da nismo njihovi podanici, niti su oni naši gospodari. Za početak da nas čuju i pokažu da su nas čuli, te da nam daju do znanja da rade na rješavanju problema – da daju sve od sebe.

Za početak da krenu i oni od malih stvari, jer one čine život. Prije svega da nas čuju kada tražimo:
- Da poprave rupe na cestama pa onda počnu graditi Glavnu gradsku magistralu.
- Da od glavne ulice u gradu naprave glavnu ulicu koja će biti ponos a ne sramota grada, pa da onda grade Toplanu za grijanje.
- Da natjeraju Mittal da ugradi filtere umjesto što će nam mjeriti koliko nas truju.
- Da prestanu podnositi i preuzimati dokumentacije za izgradnju azila za pse lutalice, nego da požure i po hitnom postupku krenu sa gradnjom.

I da ne odugovlače…sa svim stvarima koje trebaju ovom gradu i građanima za život. Da postanu svjesni da smo ljudi, a ne stoka. Da imamo osjećanja, želje i potrebe. Da zaslužujemo normalan život u uređenom gradu. Da su oni tu zbog nas, a ne mi zbog njih!

Pisano u Zenici, 2. decembra 2011. godine. Napisala Hana Kazazović, rođena Zeničanka koja se svaki dan sve više zatvara u kuću jer sve teže podnosi pogled na ono u šta se njen grad pretvorio. Napisala nakon što je pored trotoara, kod škole Miroslav Krleža vidjela malo biće sa slike ispod koje se dan ranije bezbrižno igralo u travi. Malo biće koje je za nju postalo simbol svega što ne funkcioniše u ovom gradu – Opštine koja je svojim ignorisanjem problema dovela do toga da se u gradu ne može normalno hodati od pasa lutalica, do toga da malo biće umre na ulici i onda danima leži tu pored ceste u travi.

Napisala zbog toga što se boji da je to malo biće samo simbol onoga u šta smo se pretvorili. Koliko u ovom gradu ima malih bića, ljudi koji hodaju izgubljeno, koji su gladni, kojima je hladno? Koji nijemo mole za pomoć i niko ih ne čuje. Bojim se da ih ima mnogo, i da će svi završiti ležeći u travi, na ulici, ukoliko se nešto brzo ne promijeni.

.
.
.
.

Koliko ste se vi puta razočarali u ljude? Ja mnogo puta. Kad god pogledam vijesti ili pročitam novine zapljusnu me primjeri ljudskog zla koje se manifestuje na razne načine. I kad god pomislim da ne postoji nešto gore od toga što sam čula ili pročitala ljudi me demantuju.

Zato ću vam danas pisati o divnim ljudima kojima treba pomoć koju im svako od nas može pružiti, samo ako hoće. O ljudima koji se za svoja prava, koja im pripadaju zakonom, moraju boriti i moliti. I koji u velikoj mjeri zavise od nas i zajednice u kojoj žive. Radi se o osobama umanjenih intelektualnih sposobnosti.

Prije nekoliko dana sam išla u posjetu Dnevnom Centru Svjetlost u Zenici. Napravilo ga je UG „Svjetlost“ Zenica i u njemu od 2007. g. mladi ljudi i osobe umanjenih intelektualnih sposobnosti provode svoje vrijeme i druže se. Dnevni Centar radi svaki dan od 8 do 13 sati i u njemu je sada 17 stalnih članova.

Lijepo im je uređen prostor. Imaju dnevnu sobu u kojoj mogu gledati televiziju, kuhinju u kojoj svaki dan spremaju jedan obrok i skupa jedu, te veliku prostoriju u kojoj rade, prave čestitke, organizuju proslave i od nedavno igraju i stoni tenis. Tih 5 sati dnevno koje provode tamo su im najdraže vrijeme jer ostatak dana su uglavnom zatvoreni u svojim domovima.

Predsjednica udruženja Murisa Begagić je čitav svoj život posvetila ovakvoj djeci radeći u školi sa njima i paralelno vodeći udruženje. Kaže da se nije nijednom pokajala, mada je bilo mnogo teških momenata. Jedan od takvih je i ovaj period u kojem se sad nalaze jer ove godine imaju velikih problema sa finansiranjem udruženja.

Biljana Trifković – Novalić je zaposlena kao okupacioni terapeut u centru, a osim nje tu je zaposlena i Zejna, domaćica centra. Njih dvije su svaki dan sa štićenicima, druže se, uče ih kako da se snađu u svakodnevnom životu, vode ih u šetnje, posjete pozorištu, kinu, muzeju i drugim mjestima, brinući se za svakog od njih.

Nije to jednostavan posao. Posebno u našem okruženju gdje ljudi, činjenica, još uvijek jako često padaju na ispitima tolerancije.

Pričaju mi kako im je ples najdraža aktivnost, pa svaka proslava rođendana nekog od njih uvijek bude jako vesela. Puno se plesalo i ljetos kada je njih 10 članova imalo priliku otići na more, opet zahvaljujući dobrim ljudima. Naime, u Dobrim Vodama u Crnoj Gori postoji udruženje „Humanitarna familija“ na čelu kojeg se nalazi Alen Efović. On inače živi u Parizu, ali u svoju kuću na moru dva puta godišnje prima osobe sa intelektualnim poteškoćama i smetnjama u razvoju obezbjeđujući im smještaj i hranu. Sad je već došao u fazu da se u ovu lijepu akciju uključuju i njegove komšije, tako da je ove godine ugostio 130 djece iz 10-ak udruženja, iz Bosne i Hercegovine, Srbije i Crne Gore.

Iako je već prošlo nekoliko mjeseci od tada članovi Dnevnog Centra Svjetlost i sada rado pričaju o tome kako im je bilo na moru. A ono što im je posebno ostalo u sjećanju jeste duplo vjenčanje koje su imali tamo. Jedan par su bili njihovi prijatelji, Zeničani Jasmin i Zikreta koji su nakon par godina zajedničkog života baš u Dobrim Vodama sklopili brak.

Iskrena da budem nisam do sada znala sa kakvim se sve problemima suočavaju ovi ljudi. Dok imaju žive roditelje (ili staratelje) oni žive u svojim domovima i imaju koliko toliko normalan život. Međutim, kada ostanu sami slijedi im odlazak u „institucije“. Ugrubo pojašnjeno „institucije“ su u stvari zavodi u kojima se nalaze smještene ovakve osobe. U prevodu – to je zatvor za njih. Imaju krevet i hranu i osuđeni su na izolovan život u kojem nema dovoljno ljudi da ih vode napolje ili da im koliko toliko omoguće normalan život. Zbog toga se ide u pravcu rješavanja ovog problema tako što bi se otvarale stambene jedinice u kojima će biti smještene po 4 osobe umanjenih sposobnosti, a o njima bi se brinule 1-2 zaposlena. Puno bolje rješenje, samo što kod nas to ide jako sporo. U Sarajevu je otvorena 5. takva stambena jedinica, a kod nas u Zenici još nije na vidiku kada će biti otvorena i prva.

Ono što je karakteristično za osobe sa poteškoćama u razvoju jeste da kod njih nema zlobe i pakosti. Drugačiji su, ali ako ih ne gledate sa predrasudama vidjećete da su drugačiji na najbolji mogući način. Otvorenog su srca i jako radosni ako im posvetite malo vremena ili uputite lijepu riječ. Murisa i Biljana mi kažu da su jako požrtvovani i temeljiti ako im se povjeri neki zadatak i da je veća garancija da će ga završiti oni nego bilo ko drugi. Zato je šteta što se ovim ljudima ne omogući da rade neke poslove koje mogu raditi. A mogu dosta toga – mogu biti kuriri, mogu biti šnajderi, raditi u praonicama, praviti kutije i sl.

Ono što je boljka ovog vremena nije zaobišlo ni njih. Dnevni Centar je u Zenici jedan i u njemu boravi 17 članova. Zenica ima još mnogo ovakvih osoba koje bi bile presretne da mogu dane provoditi na ovakav način, družeći se, ali za sada je teško i zamisliti da se otvori još neki. Što je najgore od svega upitno je da li će i ovaj centar moći opstati jer država najprije krene sa štednjom od ovakvih stavki.

Centar plaća zakup prostorija od 560 KM mjesečno „Domu i porodici“, plaća sve ostale komunalije, higijenske potrepštine, minimalne plate za dva zaposlena i hranu za 17 ljudi svaki dan. Za minimalno funkcionisanje im je potrebno 36.000 godišnje i prošle godine im je pola iznosa dao Kanton a pola Općina Zenica. Ove godine je Kanton obećao dati cijeli iznos ali su za sada uplatili samo 6.000 KM, a Općina je svoj iznos srezala na 3.000 KM. Osim toga, nikad im nisu ni pokušali pronaći neki jeftiniji prostor, možda u nekom od obdaništa koje zatvaraju i koja stoje prazna?
Zbog toga je opstanak centra i njegov dalji rad pod upitnikom i za sada opstaje zahvaljujući donacijama koje su stigle od DP marketa, te novcu koje zarade sami prodajući čestitke koje prave sami.

Voljela bih vjerovati da ovi mladi ljudi ipak neće ostati bez svog centra i ljudi koji im omogućavaju da se koliko toliko uključe u normalan život. Uz entuzijazam i podršku nekoliko ljudi su postigli mnogo – a najvrjedniji je osmjeh na njihovim licima koji se može vidjeti sve češće. Imaju još puno planova i ideja koje stoje i čekaju pogodno vrijeme za realizaciju.

A ja vas pozivam da im pomognete koliko možete, a možete na razne načine.

Možete ih posjetiti i sami se uvjeriti u sve ovo što sam pisala. Možete kupiti novogodišnje čestitke koje sami prave (obavijestićemo vas gdje će ih prodavati). Možete ih počastiti jednim ručkom. Njih 17 jede za 20 KM dnevno, kuhaju kupus, krompir, čak i kolače prave sami. Možete im pokloniti papire i pribor za pravljenje čestitki, koverte i sl. Ili im možete pokloniti DVD player koji vam ne treba – njima su njihov ukrali kad su im obili prostorije.

Ili im samo budite prijatelj. I za to će vam biti zahvalni od srca. Baš kao što kažu u svojoj pjesmi.

P.S. Dnevni Centar Svjetlost možete pratiti na Facebooku na Dnevni Centar Svjetlost . Tu imate i email adresu na koju ih možete kontaktirati. Nalaze se u podrumu Doma i porodice u Crkvicama a možete ih posjetiti svaki radni dan od 8 do 13 sati.

Kako god da se okrene Bajram je praznik koji je teško zamisliti bez baklave. Ali šta kad neko kao što sam ja ne voli orahe? Stvarno ne volim i zato me uvijek rado angažuju na čišćenju istih jer mi je učinak 100% – nijedan ne pojedem.

Ili još gore – šta sada kada su jako skupi orasi?

Ja sam nedavno kod mame probala baklavu sa makom koja mi se jako svidjela. Toliko da sam je i sama pravila već nekoliko puta, odnosno kad god mi se jede nešto slatko ova baklava je dobar izbor jer je jeftina i jednostavna. Ne znam jeste li je jeli, ali ako niste (a volite mak) najtoplije preporučujem da probate. Zato i odlučih podijeliti ovdje recept sa širim narodnim masama, a i fotografija koju vidite je moja vlastita, od zadnje koju sam pravila

Baklava sa makom

1/2 kg jufke

200 gr maka (piše mljevenog, a ako ko od vas zna neki dobar način za mljevenje maka nek’ mi javi – moj mlin se baš nije pokazao kao dobro rješenje)
4 jajeta
1 čaša šećera
1 čaša jogurta
1 čaša ulja
1 prašak za pecivo

Sve umutiti pa na kraju dodati mak. Mazati između kora, standardno. Kad se sve složi isjeći prije pečenja, a na vrh staviti još jednu koru koja će se nakon pečenja baciti. Dođe kao neka vrsta zaštite.

Ispeći, koliko tačno ne znam, ja to po boji ocijenim, a iskusniji u kuhinji to sigurno znaju.

Zaliti sa:
700 gr šećera i vode malo više od šećera samo da prokuha.

Ohladiti.

Prijatno

Ja sam išla u šklou “Prvi maj” (sadašnja “Mak Dizdar”) i mi smo polivene jeli u ćevabdžinici “Bagrem”. Sjećate se te male, simpatične ćevabdžinice? Pamtim drvene stolice i samo nekoliko stolova u njoj. Čitavim prostorom je dominirao roštilj. Često se znalo desiti da učenike neko od nastavnika pošalje po porciju ćevapa za doručak, da ne bi gubili sami vrijeme na odmoru. I sama sam išla mnogo puta, tačnije mi smo se uvijek “otimali” ko će ići po ćevape. A na odmoru je u toj ćevabdžinici uvijek bila gužva, baš zbog polivenih.

Znam i da su mnoge petice nagrađene ćevapima baš u njoj a nama je nekako odlazak na ćevape sa mamom i tatom bio poseban doživljaj.

Ćevabdžinica “Bagrem” je nastavila raditi i nakon mog završetka osnovne škole, ali sam je kasnije mnogo rjeđe posjećivala. I ne znam tačno kada je zatvorena, ali je na njenom mjestu sve do nedavno poslovala franšizna jedinica “Ekonomika” iz Viteza.

Međutim, vrijeme u kojem živimo je malo poteško za opstati u privatnom biznisu pa je tako i taj “Ekonomik” zatvoren. Ali mi zato prije par dana mama dolazi sa riječima “Hej, znaš da je ponovo otvorena ćevabdžinica Bagrem?!”

Vijest koja me obradovala bez nekog posebnog razloga. Ne stanujem više blizu da mi je usput otići na ćevape, ali i pored toga nije mi trebalo mnogo vremena da se zaputim tamo i da se lično uvjerim u to.

Oni koji se sjećaju starog “Bagrema” vidjeće da je ovaj novi mnogo veći i drugačije uređen. Vremena se ipak mijenjaju i sve je modernije. Lijepo uređen, na starom dobrom mjestu sa terasom koja će u ljetnom periodu biti iskorištena za baštu.

Ono što je ostalo isto su vlasnici i recept za pripremu ćevapa. Nastavljaju tamo gdje su nekad stali u pripremi ćevapa i stvaranju uspomena.

Jer, samo ovdje meni ćevap miriše na mladost, petice i uspomene. A po takav doživljaj mi nije teško doći ni sa drugog kraja grada.

P.S. Za one koji ne znaju, ćevabdžinica “Bagrem” se nalazi u Crkvicama preko puta benzinske pumpe “Hifa”. Radno vrijeme joj je od 8 do 19:30, svaki dan osim nedjelje i praznika. Ćevape ovaj put nisam jela jer baš nisam bila gladna ali moja mama jeste i kaže da su odlični.

Prvo veče festivala “Zenica Zove” je održano sinoć (petak) u Starom pozorištu. I bilo je odlično, to je moj skromni utisak

Nastupile su grupe Corbansick, Naksut Vesert, Postolar Tripper i Hladno pivo.

Obzirom da sam festivalom bila oduševljena prošle godine ove nisam očekivala ništa manje. Kada je najavljeno da će doći i Hladno pivo već sam bila prezadovoljna jer je to moja omiljena grupa, ili bolje rečeno jedina koju baš volim i slušam.

Došli smo sinoć u Staro pozorište u punom izdanju (Damir, Almir i ja), sa malim kašnjenjem pa smo propustili grupu Corbansick. Konkretno kad smo ušli već je svirao Naksut Vesert iz Zenice. Ja još uvijek kod njihovog imena prvo moram proguglati kako se piše jer ne mogu izgovoriti bez greške ove dvije riječi, a ne znam još ni šta znače Ali u svakom slučaju, ono što je važnije zapamtiti kad su oni u pitanju je da jako dobro zvuče. Super su bili, zagrijali atmosferu prilično a pjevač ima energije u sebi za 10 ljudi. Nadam se, odnosno mislim da je pred njima lijepa budućnost.

Nakon njih su svirali Postolar Tripper iz Zadra. I oni su bili jako zanimljivi a kako mi se čini i iznenađeni prijemom. Nisu očekivali da Zeničani baš znaju i tako pjevaju njihove pjesme i vidjelo se da im je drago zbog ovog toplog i lijepog prijema.

A kada se na sceni pojavilo Hladno pivo nastala je ludnica. Velike zvijezde u svakom pogledu. Svirali su energično, komunicirali sa publikom koja je uživala i pjevala uglas njihove pjesme. Mile je napomenuo da su već jednom nastupili u Zenici, davno, na jednoj od dodjela Davorina, i da su tom prilikom nažalost svirali na playback. Zato su ovaj put pokazali da itekako dobro zvuče uživo. Nisam sigurna koliko je trajala njihova svirka, u svakom slučaju premalo za mene i u odnosu na broj njihovih pjesama – ja sam ih mogla slušati do ujutro komotno. Ali sve je završilo negdje oko skoro 2 sata tako da mislim da su oni svirali možda čak i puna dva sata. Ako griješim u procjeni nije namjerno, zaista mi nije padalo na pamet da gledam na sat

Što se tiče ostalih stvari moram pohvaliti puno bolju organizaciju u odnosu na prošlu godinu. Iako je čini mi se bilo više ljudi, sigurno nekoliko stotina mladih i onih malo starijih, gužva nije bila nepodnošljiva. Novi sistem kupovine pića se pokazao kao super rješenje (kupite bon Panki pa sa njim po piće), pa ni tu nije bilo gužve.

Jedina zamjerka ide na račun paljenja baklje unutar objekta koja srećom nije izazvala štetu, a mogla je. Pripišite to mom polu, zatucanosti ili čemu već, ali ja zaista ne vidim ništa spektakularno u tim bakljama na koje se ovdje “vene režu”. Odnosno kad ih momci upale većina u njih gleda kao u neko božanstvo a oni sami pomisle da su neke velike face. Uglavnom, zapaljene su baklje i prizor koji su napravile je zaista super za fotografisanje (to možete vidjeti i na slikama u prilogu). Ali – šta da se baklja otela kontroli pa izazvala požar?

Nadam se da večeras neće biti takvih sitnica i da će večerašnja svirka takođe biti super. Svakako vrijedi doći zbog Superhiksa koji su nas sve oduševili prošle godine, a kažu svi da je i Ringišpil iz Novog Sada odličan. Naravno, posebna pažnja će biti usmjerena na nastup naših Zeničana – grupe VEK.

Vidimo se u Starom pozorištu ako dođete, a u nastavku pogledajte kratki video i fotografije od sinoć.

Hladno pivo na festivalu Zenica Zove

Kad se samo sjetim koliko sam se mučila radeći na svom četvorogodišnjem laptopu spopadne me jeza. A po belaju, sav moj posao i jeste na računaru, minimalno 10 sati dnevno provedem za njim i zaista ovisim o njemu. A mučio se jadnik, stenjao pri podizanju svakog programa i ledio kod otvaranja više od 4 prozora. A tek što se grijao… Mogao mi je komotno služiti i kao šporet koliko je bio vruć.

A u svim silnim pokušajima da ga malo oporavim ja sam pobrisala pola programa koji su mi realno trebali, a ja mislila da je do njih. Pa sam smislila 1001 kombinaciju kako da kupim novi, ali kako je svaka uključivala i potrošnju novaca nisam ostvarila nijednu. Nikako “kuja zeca da stigne”, znate kako kažu.

I što sad sve ovo pišem? Zato što sam, dotjerana do zida, odlučila da pokušam odnijeti laptop do majstora. Razmišljajući gdje ću i šta ću sjetim se da na Facebooku imam Gog Zenica. Ništa neobično za mene da napravim izbor po tome ko je i kako aktivan na društvenim mrežama – već odavno mi je to jako važan kriterij kod bilo kojeg izbora. Spakovala sam svoj laptop u ranac i zaputila se u Masarykovu ulicu gdje se oni inače nalaze.

Dijagnozu su mu vrlo brzo odredili nakon pregleda – malo RAM-a, nakupilo se prljavštine u ventilatoru (a nisam puno filmova odgledala ležeći na krevetu stvarno ), malo više čokolade među tipkama i poneki virus. I star operativni sistem, čak ga ni Microsoft više ne podržava. Kažu “ostavi preko vikenda pa ćemo ga srediti”.

I ostavila. Priuštila sebi cca 60 sati offline života pokušavajući se odmoriti i prisjetiti kako je to sve nekad izgledalo. A onda u ponedjeljak otišla po svoju HP mašinu.

Rekoše mi šta su sve uradili – počistili ovo, instalirali ono, vratili mi one programe koje sam pobrisala. I kaže – sad sve radi kako treba, može te služiti još koju godinu, jedino što ne smiješ daleko od utičnice – baterija ništa ne valja a nemaju da stave novu. Pa dobro, neću nigdje ići sa njim, važno je da radi kod kuće.

I iskreno, očekivala sam ja da je situacija bolja nego što je bila. Ali nisam očekivala ovoliku promjenu. Moj laptop se više ne čuje, ne grije, radi k’o blesav, na svaku komandu reaguje brže nego što ja i pomislim da će reagovati. I koliko mi se čini ni kad je bio nov nije ovako dobro radio!

Da kucnem u drvo, da ga ne ureknem

Kako sam rekla već – ako ga poprave biće čarobnjaci a ne stručnjaci. I stvarno jesu. Ja sam im zahvalna do neba i svima ću ih preporučiti. Posebno što nisu uštogljeni, što se sve sa njima lako može dogovoriti, i baš su onako raja.

Tako da znate – ako vas muči računar ima lijeka. Imaju oni i nove, puna im je radnja. Ja ovaj put nisam gledala konkretno ništa ali od sada znam gdje kupujem i ko mi održava računar.

Hvala, Gog-u !

Sinoć smo bili na premijeri predstave “Ruže za Anu Terezu” u izvođenju Eastwest pozorišta. Ovo što ćete pročitati nije pravi izvještaj o predstavi, nego neko moje razmišljanje. Sve to zbog toga što u zadnje vrijeme imamo velikih tehničkih problema sa računarom (zbog kojih inače vrlo slabo pišemo i ovdje), a danas računar ide na “liječenje” kod doktora pa će onda valjda sve biti lakše. Mislim, ne doktora, ako ga uspije popraviti da radi kako treba dodijelićemo mu titulu čarobnjaka, vjerujte . I da, pravi tekst o prestavi će pisati Damir, jer je on taj koji pozorište prati još iz onog perioda kad je bilo tamo gdje ćemo uskoro ići na festival “Zenica Zove” (Staro pozorište), pa samim tim ima veće kvalifikacije da piše o njemu.

A ja? Ja volim gledati predstave. I ne znam kako bi to neki stručni kritičari dijelili i opisali, ali ja sve predstave dijelim na “sviđa mi se” i “ne sviđa mi se”. Sviđaju mi se one koje mi drža pažnju svo vrijeme, koje me udare u stomak, nasmiju, rasplaču…izazovu neku emociju. Možda je to po nekoj definiciji i smisao teatra? Znam da sam se rasplakala gledajući predstavu “Kako sam naučila da vozim”, a nisam bila jedina. Smijala sam se u mnogim, a u nekim predstavama sam širom otvorenih usta gledala šta to sve glumci znaju i umiju! Jeste, to su one predstave kad dođe MESS pa ne znate je li pred sobom imate plesača, pjevača, glumca ili neku čaroliju. Ostala sam bez teksta gledajući predstavu (ne znam kako se zove tačno) koju je radio Paolo Magelli, zbog scenografije od papira i svjetala koja je djelovala nestvarno i grandiozno na našoj sceni. A jednom sam, priznajem, i zaspala. Neću da imenujem o kojoj je predstavi riječ jer ne mogu da se sjetim, a i ne igra više, tako da se ne morate bojati da ćete nabasati na nju. Srećom, bila je pauza u pola iste pa sam otišla kući sa polovine – jedina koju sam inače napustila prije kraja.

Predstava koju sam gledala sinoć mi je bila fantastična. Natjerala me na razmišljanje, rekla je puno toga sa jako malo teksta. A uživala sam slušajući Aidu Čorbadžić kako pjeva. Žena je fenomenalna! Žao mi je što neće biti prilike da se uskoro ponovo pogleda jer predstava ide na svoju mini turneju po manjim gradovima u BiH, ali svakako vrijedi da se pogleda.

Ono zbog čega sve ovo pišem jeste poseban osjećaj i stav koji ja imam prema Eastwest pozorištu. Njegov osnivač, Haris Pašović, je režiser kojeg ne treba posebno predstavljati. I on je uspio napraviti nezavisno pozorište koje radi fantastične predstave, predstave o kojima se priča, koje ljudi gledaju, za koje se traži karta više – a nije na budžetu! To je, kako ja kontam, jedna mala firma koja zavisi samo od sebe i svojih sposobnosti. Od toga kako će se predstaviti sponzorima, da li će zainteresovati donatore da ih podrže, da li će uspjeti napraviti od svega nešto o čemu će ljudi pričati? Sve zavisi samo od njih i njihovog znanja i ja zato imam veliko poštovanje prema njima i prije nego što predstava počne.

Sa druge strane imamo pozorišta koja se finansiraju sa budžeta. Šta god oni radili i kako god radili njima su plate sigurne – plaćaju ih porezni obvaznici. Njima nije važno da li će imati 20 ili 80 zaposlenih jer oni svakako svoje zaposlene ne plaćaju od svog rada. Da li će imati 10 službenika na mjestu na kojem u nekom privatnom pozorištu radi samo 1? Sasvim svejedno, sve dok se može zagrabiti iz kase. Oni imaju i svoje prostorije u kojima mogu raditi, a njihovi glumci uglavnom maštaju o tome da se zaposle za stalno i da počnu dobijati platu – bez obzira na to koliko i kako glume. To dovodi do toga da nezavisno pozorište angažuje glumce po projektima, ali samo na osnovu njihovog znanja i sposobnosti. Pozorište sa budžeta ima glumce na platnoj listi koji odigraju 1 predstavu u toku godine i satnica im vjerovatno dođe mnogo veća nego satnica nekog ministra.

Ali to svakako nije moj problem, zar ne Htjela sam samo reći da neobično mnogo cijenim i klanjam se do zemlje trudu i radu ljudi koji su se sa umjetnošću upustili u tržišnu utakmicu. Bespoštedna borba koju će, nadam se, dobiti. Tačnije rečeno, dobijaju je, iz predstave u predstavu. I pokazuju svima šta se sve možeš napraviti kad znaš i imaš petlju!