U BiH se izbori održavaju svake 2 godine u oktobru. Svake 4 imamo ove na nivou države, koji pune parlamente, vijeća ministara, kantonalna ministarstva i ostalo. A svake 4 imamo lokalne, opštinske. To dođe k’o neka BiH olimpijada.

A koji su prvi vijesnici izbora, jeste vi primijetili? Ako niste, da pomognem. To su saopštenja za medije koje stranke počnu da šalju par mjeseci prije izbora.

Naime, kad se održi jedna olimpijada, pardon – izbori, stranke rasporede svoje kadrove po funkcijama i onda upadnu u “zimski san”. Totalno zamru, odumru, nigdje ih ne bude. Teško da za njih možete čuti u bilo kojem mediju – nema ih u novinama, ne pojavljuju se nigdje, ne šalju saopštenja da su bili ovdje ili posjetili ovog ili onog, a web stranice i profili po društvenim mrežama su im totalno neaktivni.

I onda, 4-5 mjeseci prije izbora počne buđenje. Otvorite novine i ugledate:

- Delegacija XXX stranke posjetila Posavski kanton i Bosanski Šamac

- Asocijacija žena XXX posjetila centar Duga u Kulen Vakufu

- Forum mladih XXX organizovao akciju pošumljavanja

- Forum žena XXX organizovao predavanje za članice i simpatizerke

- XXX reaguje na saopštenje stranke XXX

- XXX: Inzko požuruje raspodjelu imovine BiH

- XXX o agoniji vrtića u Zenici

- XXX kritikuje sječu stabala na dionici GGM-a

- XXX – o gradnji azila za pse u Zenici

- XXX – oštra reakcija na probleme u gradu Zenici

- itd…

Odjednom, “iznenada”, sve stranke imaju neko mišljenje o svemu što se dešava. Odjednom, “iznenada” ih je briga za to šta građani misle. Odjednom, “iznenada” im je stalo do toga kako se živi u određenom gradu i za sve probleme koji se dešavaju u tom istom gradu.

Sastaju se, drže tribine, predlažu, diskutuju, pošumljavaju, vodaju značajne ličnosti kao mečke po gradu slikajući se sa njima pored svakog mogućeg značajnijeg mjesta…

I građani, mulci, bi trebali da svake 2 godine “kupe” tu istu priču od istih ljudi koji spavaju godinu i po nakon izbora i onda se trznu malo pred izbore.

Meni je malo muka od svega toga. Moj želudac to nakon ovoliko propalih godina u kojima su svi redom dokazali koliko ih je briga za nas  više ne može svariti. Kad naletim na naslov da je neko posjetio nekog ili nešto, automatski preskačem sve to što piše. Na plakate o tribinama, pozive za druženja i slične skupove ne reagujem. Stvarno više nemam snage. I ne vjerujem apsolutno nikome.

Jer, gospodo, sve što pričate je šuplja. I male bebe znaju da su sve te priče o tome kako vam je stalo do nas u stvari usmjerene na to da obezbijedite bolje pozicije za sebe. Jer, da nije tako, radili biste svaki dan svake godine. Davali biste saopštenja i reagovanja i u mjesecima koji nisu pred izbore, onda kad se problemi dešavaju i rješavaju. Ne samo sad, kad treba da se izborite za svoje velike plate i da opet padnete u duboki san.

Totalno ste neozbiljni, i uopšte me ne čudi što nam je država baš ovakva kakva jeste.

P.S. Da se mene lično pita, ja bih 4 mjeseca pred izbore zabranila spominjanje svih stranaka u svim medijima, a onda bih održala izbore i pustila građane da odluče na osnovu onoga što im je ostalo u glavi o strankama iz prethodnog perioda. Pa da vidimo kako biste onda radili.

Prije par dana dođem u dodir sa brdom starih novina, starijih čak i od mene. Ne mogu opisati kako je neobično listati prošlost i podsjećati se kako je to sve nekada izgledalo. Pronašla sam par intervjua sa Fidelom Castrom, naišla na slike Jasera Arafata iz momačkih dana, a najveću pažnju su mi privukle reklame. Neke od njih sam slikala pa ih možete pogledati u fotogaleriji na kraju teksta.

A svo to rovinjanje po prošlosti je iz mog tate izvuklo dvije pričice koje su mi se učinile zanimljivim za ispisati u spomen na prošla vremena, pa evo ih.

Kako se 1978. godine kupovao Fićo?

Moje djetinjstvo je obilježio žuti fićo, pa mi je bilo jako zanimljivo čuti kako je došlo do njegove kupovine. Naime, u to vrijeme je postojalo mnogo više zainteresovanih za kupovinu Fića (i Stojadina) nego što ih je bilo moguće nabaviti. Automobili su se kupovali u Bosna Autu (tamo preko puta Socijalnog) i svi zainteresovani su dolazili da se upišu na spisak i da čekaju.

E sad, da bi se Fiće najprije domogli oni koji su ga najviše željeli, zainteresovani su se dosjetili kako eliminisati one koji nisu baš bili spremni učiniti sve da dođu do njega. Napravili su sistem da se 3 dana svi moraju javljati dole kod Bosna Auta, svaka 2 sata, da potvrde da žele auto!

Da, baš tako. Ta tri dana je moj tata imao pomagača, svog brata, i njih dvojica su se smjenjivali u tom javljanju, da slučajno ne bi ispali sa spiska. Kaže tata da najviše od svega pamti tu stalnu trku – leti s posla da se javiš, trči kući, pa onda opet trči do Bosna Auta. Sve jednako i po danu i po noći.

I najuporniji i najizdržljiviji su dobijali fiću ili stojadina

Ja sam pokušala zamisliti neku sličnu situaciju u današnjem vremenu i nije mi uspjelo. Da se ljudi sami organizuju i drže pravila, bez nekih potezanja štela i vezica?! Ma daaaaa… Stvarno se nekad drugačije razmišljalo.

Kako je moj tata polagao vozački 8 puta?

Fićo je već pola godine čekao u dvorištu kod bake Kate da dobije svog vozača. Ali stvari se nisu odvijale kako je bilo zamišljeno. Tatu su uporno obarali na polaganju. Zašto?

Konkretno, upravo nekad u tom periodu je tata pustio bradu koju od tada nosi neprekidno. I kad je došao na prvo polaganje imao je bradu a na ličnoj karti je bio bez brade. Sjeo je u Fiću za polaganje i dao dokumenta. Na to mu je komisija rekla da izađe iz auta i da se vrati na polaganje “Kad mu lična i izgled budu usklađeni i kad ne bude izgledao kao majmun”.

Tata se vratio sljedeći put očito napravivši veliku grešku. Umjesto da obrije bradu on je promijenio ličnu. Bio je usklađen sa dokumentom, ali su to u komisiji shvatili kao provokaciju. I tako je krenulo sa obaranjima.

Pred posljednje, osmo, mama ga je već ubjeđivala da odustane govoreći da eto, postoje ljudi koji jednostavno nisu talentovani za vožnju. Za dva dana mu je isticalo ljekarsko i već je razmišljao kako će ga morati ponovo vaditi. I baš se iznenadio kad su mu rekli da je položio.

Za ovih 30 i nešto godina je imao samo jedan udes i to kad ga je u koloni koja je stajala na autoputu sa leđa udario tip koji nije skontao da kolona stoji.

U to vrijeme se posebno polagala noćna i dnevna vožnja. I u to vrijeme su postojali trenažeri koji su se koristili za obuku vozača.

Eto, toliko od mene u ovom retro izdanju. Uživajte uz fotografije

Hana Kazazović

Danas je jedan od praznika koji Balkanci najviše vole – praznik rada. Kažem Balkanci zato što se u čitavom regionu obilježava slično – neradom, obaveznim okretanjem ražnja ili roštiljanjem te ispijanjem velikih količina alkoholnih napitaka, najčešće piva. Uz sve to na kraju ide i masovno onečišćenje izletišta jer Balkanci još nisu savladali skupljanje smeća iza sebe nego ga po pravilu uvijek ostave razbacanog na sve strane.

Ove godine 1. maj pada u utorak pa su mnogi iskoristili tu činjenicu i napravili sebi mini odmor. U jednom BiH entitetu je zvanično 30. april proglašen neradnim pa su zaposleni u državnim institucijama dobili opravdanje da ne dođu na posao. Njihovo odsustvovanje se svakako neće pretjerano osjetiti jer i ostalim radnim danima se ne slomiše od posla. U drugom BiH entitetu 30. april nije zvanično bio neradni. Međutim, svi oni koji su imali potrebu da nešto urade u zvaničnim institucijama suočili su se sa činjenicom da su mnogi u svojim ličnim aranžmanima napravili sebi mali odmor. A i kako neće – vrijeme lijepo, idealno za proslavu negdje na moru.

A nije sve nekad davno tako zamišljeno. 1. maj se u suštini počeo obilježavati u čast radnika Čikaga koji su na taj dan davne 1886. godine izašli na ulice tražeći osmočasovno radni vrijeme. Ti njihovi protesti su završili tragično ubistvom 4 člana sindikata uz mnogo povrijeđenih. Nakon toga je grupa anarhista predvođena Avgustom Spajsom i Albertom Parsonsom organizovala demonstracije 4. maja u kojima je bačena bomba na policiju. Ubijeno je 7 a ranjeno 67 policajaca. Gradske vlasti su uhapsile 8 anarhista i osudile ih na smrt.

11. novembra 1887. četvorica, uključujući Parsonsa i Spajsa, su pogubljeni. Svi pogubljeni zagovarali su oružanu borbu i nasilje kao revolucionarne metode, ali njihovi tužioci nisu našli nikakve dokaze da je iko od njih stvarno bacio bombu. Umrli su zbog svojih riječi, ne zbog svojih postupaka.

250.000 ljudi postrojilo se duž ulica Čikaga dok je Parsonova pogrebna povorka prolazila gradom, kako bi izrazili svoju posramljenost ovim velikim sudskim promašajem i svoju solidarnost sa nepravedno pogubljenim radnicima.

Na Prvom kongresu 2. Internacionale održanom 1889. odlučeno je: “Prvi maj je zajednički praznik svih zemalja, na kojima radnička klasa treba da manifestuje jedinstvo svojih zahtijeva i svoju klasnu solidarnost”.

Niko nije spominjao roštilj i nerad. Opet smo sve krivo shvatili i primijenili.

U državi Bosni i Hercegovini ima oko 50% nezaposlenih. I oni što su zaposleni se ne mogu pohvaliti uslovima za rad. Osmosatno radno vrijeme je odavno postalo misaona imenica, a o plati od koje se može živjeti životom dostojnim čovjeka mnogi samo mogu sanjati.

I pored toga mislim da u našoj zemlji neće biti organizovan bilo kakav protest. Nema ko, svi odoše roštiljati vodeći se parolom “Dobro je, samo nek’ ne puca”. Moguće i da neka politička stranka iskoristi ovaj datum za neki proglas, saopštenje ili nešto slično. Bliže se izbori, stranke su se probudile  i svako malo reaguju.

Inače, jedna zanimljivost za sve one koji se često furaju na to kako smo mi ne znam kako bitna i važna država. Google nas je opet ignorisao i nije nam dodijelio svoj Doodle povodom Prvog maja. Ako odete na google.hr ili google.rs danas vidjećete Google logo prilagođen Međunarodnom prazniku rada. Ako odete na google.ba naići ćete na obični Google. Razliku možete vidjeti i na slici na kraju teksta.

Čini se da čak i Google zna da nemamo razloga slaviti Praznik rada ovako kako ga slavimo.

Hana Kazazović

Jeste li vi nekad posjetili web stranicu Elektroprivrede BiH? Ja do danas ukupno jednom u svom životu i to kad mi je trebala informacija o tome kad je tačno jeftina struja. Ne bih ni tada da Samir u komentaru na Facebooku nije napisao da piše na njihovoj stranici od kad do kad je.

“Eeeeee, imaju stranicu!” – priznajem, bila sam iznenađena. Nije mi palo na pamet da tamo mogu naći informacije koje su mi bitne.

I tako danas sjedim i radim za računarom. Za one koji ne znaju – od avgusta je moje radno mjesto kod kuće za računarom. I bukvalno – radim na struju Kad odjednom pade mi mrak na oči. Tačnije, ugasi mi se internet i malo zamrači ekran na laptopu. Nestalo struje.

E sad, da živim negdje gdje sve inače funkcioniše besprijekorno ja bih vjerovatno nazvala dispečera da pitam o čemu se radi. Međutim, pošto se s vremena na vrijeme zna desiti da štošta iskoči, prestane raditi, crkne, krepa i slično, ja sam odlučila da sačekam. Kontam brzo će, neka sitnica je u pitanju.

Od pola 1 sam čekala pa nazvala oko 14 sati dispečera koji mi je rekao da su u pitanju radovi i da će trajati do 15 i 30. Genijalno! Nit’ imam ručak spreman, niti će mi stomak dozvoliti da ga spremam nakon dolaska struje. Znači pašteta na repertoaru. Povremeno provirim na mobitelu i vidim kako se mailovi gomilaju i osiguravaju mi ugodno radno poslijepodne. A dispečer kaže “Uredno smo obavijestili građane putem sredstava informisanja”.

Uredno ne pratim već mjesecima sredstva informisanja koja nisu na internetu. Ne slušam radio, ne gledam TV, ne čitam novine. Kako da ja saznam da neću imati struje? Jedino kad bi se u Elektroprivredi sjetili pa da na adrese zeničkih medija / portala šalju te obavijesti, i da ih neko objavi.

I zato odem na web stranicu i nađem dio pod imenom Servisne informacija. Kliknem na ED Zenica i nađem obavještenje o isključenjima i radovima. Vidim planirana moja ulica za danas od 12:30 do 15:30. Da sam samo dan ranije kliknula na ovo puno bi mi ljepši dan izgledao.

Pa eto da znate i vi – ako zavisite od struje, ako vam za bilo šta u toku dana treba struja – klikom na link ovdje možete saznati kad možda nećete moći računati na istu. Posebno ako vam pašteta nije neki omiljeni izbor za ručak

Na kraju imam jednu molbu za one koji vole moje pisanje. Učestvujem u takmičenju blogera na www.liveinspire.com. U BiH je takmičenje između nas troje – Milka Grmuše, Tarika Kapetanovića i mene. Za pobjednika možete glasati klikom na www.liveinspire.com pa zatim „Vote a blogger“. Odaberete zemlju u lijevom dijelu, i onda glasate klikom na srce pored onih postova i blogera koji vam se sviđaju. Hvala unaprijed svima koji će odvojiti vrijeme i glasati 

Već odavno nisam pisala tekst za Zenica-Online. I evo, danas je taj 12. april, nekadašnji dan Zenice, pa mi to dođe kao neka vrsta povoda da napišem koju.  Naravno, ovaj tekst nema nikakve veze sa tim što nas je jedan čitatelj zabrinuto upitao kako to da se niko nije dotakao 12. aprila jer je to ipak još uvijek važan datum za Zenicu? Evo, kod nas tek počeo pa još uvijek nije kasno da ga se „dotaknemo“. A i iskreno – šta je to danas važno za Zenicu i koji joj je to datum bitan?

12. aprila je Zenica oslobođena od Nijemaca u 2. svjetskom ratu. Možda će danas negdje neko polagati cvijeće ili vijence, ili održati neki skup povodom toga. Ako i neće mislim da nikome neće faliti takva vrsta manifestacije. Kad se to kod nas držalo do nekih tradicija i običaja?

Zašto ja ne pišem toliko dugo o Zenici? Zato što najviše inspiracije za pisanje imam kad me nešto iznervira ili naljuti. A nećete vjerovati, u ovakvoj Zenici mene već dugo ništa ne ljuti niti nervira. Znam, zvuči nevjerovatno, posebno svima onima koji su čitali moje tekstove i koji znaju kako razmišljam i šta su inače stvari koje mi smetaju. Kako je to moguće? Evo objasniću.

Konkretno, u ovom gradu ima previše stvari kojima nisam zadovoljna. Prva stvar je zrak koji udišem. Realno ga posmatram kao neku vrstu droge kojom se trujemo svakodnevno ali na koju ne mogu uticati. I sa svakim udisajem smo bliže tome da nam se nešto pokvari u organizmu, pa to dođe kao neka vrsta lutrije – ne dobija svako, srećom, a onaj ko dobije se onda takmiči u borbi za život. Jbg, nije nam dosadno, slažete se. Kad se pobuniš, kad kažeš da bi to trebalo biti drugačije, najveći broj ljudi te gleda kao da si pao sa Marsa. Šta se koji klinac imaš buniti, znaš da 3.000 ljudi živi od toga? Da, a još 100.000 umire ali nema veze. Kome je to bitno? Da ne spominjem da skoro isto toliko ljudi živi od rada u Preventu u Zenici pa nas oni ne truju. Znači da se može smisliti i nešto za ove 3.000, samo da neko hoće. Ali neće, očito. Jer da su htjeli do sada bi našli neko rješenje.

Druga stvar koja mi smeta je stanje privrede. Šta to u Zenici radi kako treba? Osim nekoliko firmi koje rade fenomenalno pomognute stranačkim i drugim vezama, ostalo se batrga i koprca pokušavajući opstati. Proizvodimo šta? Nabrojite vi umjesto mene, ja sad baš nemam toliko vremena. S druge strane gdje god se okreneš prazan poslovni prostor. Toliko malih biznisa je propalo u ovom gradu a niko se nije ni počešao zbog toga.

Treća stvar koja mi smeta je stanje sa psima lutalicama. Smeta mi što Opština može podići bez problema milione kredita da bi uradila projekat napravljen prije 30 godina, a ne može se zadužiti za pišljivih par stotina hiljada da riješi problem pasa lutalica u gradu. Kažem pišljivih jer je na primjer 200.000 KM koliko bi možda trebalo za azil kusur od kredita koji je podignut za Glavnu Gradsku Magistralu. A smijem se kladiti da bi od rješavanja problema pasa lutalica više građana Zenice imalo korist nego što će ih se okoristiti od vozanja po GGM-u. Samo, očito su bitniji ovi što se vozaju autićima nego mi što tabanamo pješke, posebno djeca koja nisu još ni blizu glasanja na izborima.

Što se tiče „smetanja“ kod teme o lutalicama smeta mi i što se uporno i konstantno krivica za stvaranje problema prebacuje na one koji nisu krivi. Da, gospodo, nije vam kriva „Šapa“ za povećan broj pasa u gradu, koliko god vi napadali i krivili baš njih! Kriva je Opština koja stalno nalazi neke druge „prioritete“ za rješavanje. I krivi ste svi vi koji mislite da je rješenje uzeti metak i ubiti psa, ili uzeti otrov i otrovati ga, ili uzeti vreću i baciti kučiće u rijeku, ili uzeti kutiju i sa sela donijeti kučiće u grad. Nisam u „Šapi“, da ne bude zabune, samo mi se stalno slama srce kad gledam na šta smo spali svi skupa – i mi i psi lutalice. Realno, ne znam kome je gore ali ne mislim da je rješenje poubijati ih. Postoje druga rješenja, a jedno od njih je poštivanje zakona. Znam, to nam uvijek ide najslabije.

Šta mi još smeta? Smeta mi što ne mogu ući na pijacu od štandova na kojima se prodaje hrana koja ne bi smjela ni pod razno da bude van frižidera. Sve te pavlake koje gledam na onim kartonskim kutijama me navode na pomisao da tu nešto nije regularno. I sve ostalo – keksovi, čokolade, ajvari, ribe… Ne kontam tačno o čemu se radi ali sve mislim da se radi o robi kojoj ističe rok trajanja i koja se tu onda po niskim cijenama prodaje narodu. Ko tu neće da radi svoj posao nije mi više jasno, ali se smijem kladiti da su neke veće face u igri jer da nisu do sad bi neko učinio nešto. I svi ostali štandovi i priče o čuvanju socijalnog mira? Ma realno, povraća mi se od njih. Tako kad hoću na pijacu dobijem lagani lom živaca svaki put dok ih ispreskačem, jer znate i sami – fini su, kulturni, ako im samo kažeš nešto rizikuješ da te spucaju nečim. Ma, idealna slika centra grada i pijace u koju su se utukle onolike pare da bi ličila na nešto, pa sad ne liči ni na šta.

Ukratko bi to bilo ono što mi smeta inače, ali me više ne nervira. Pisala sam o svim tim stvarima ranije i sasvim sigurno i oni koji mogu popraviti bilo šta znaju za sve ove probleme, ali nije ih briga. Toliko puta su pokazali koliko im je bilo koja stvar od ovih važna da sam skontala da ja lično imam naopak karakter i da mi smetaju stvari koje su nebitne. Jer da je sve ovo važno do sada bi gospoda u Opštini sjela i riješila bar nešto od svega. Nije da neće ili ne mogu, vidim da uspješno završavaju projekte koje oni ocijene bitnim.

I tako, više se ne nerviram pa i ne pišem. Kad smrdi napolju zatvorim sve prozore i ne izlazim napolje. Kad mi treba nešto sa pijace pošaljem Damira da kupi. Ne izlazim puno iz kuće pa i ne srećem toliko lutalice, a i kad ih sretnem tako ih tužno pogledam da mi se čini da njima više bude žao mene  pa me zaobiđu. A i najčešće izlazim ujutro kad spavaju pa ih ne diram.

A kad se desi nešto novo što me potakne da pišem i „reagujem“ onda se sjetim Damirovog komentara o tim našim tekstovima. Rekao je on jednom da je njihov efekat otprilike kao kad prdneš u moru, napravi se par balončića i nikom ništa. Upravo tako, što da rasipam energiju?

Realno, po mom mišljenju, da bi Zenica krenula naprijed, neophodno joj je novo rukovodstvo koje će se posvetiti rješavanju problema građana koji u njoj žive. A njihovi problemi su neimaština, nezaposlenost, realna i stalna opasnost po zdravlje, nemogućnost normalnog kretanja gradom pješacima itd. Mislim da sam realna jer ja oko sebe samo vidim nezadovoljne i nesretne ljude koji se muče da prežive, da odu doktoru, da djecu izvedu na pravi put, da… I realno, ne mislim da su svi ti problemi u ovom gradu uzrokovani nemanjem super ceste niti da je nedostatak investicija uzrokovan time što su ulice u Zenici pune rupa.

A to novo rukovodstvo ćemo teško dočekati jer realno, opozicija je u ovom gradu koliko vidim sastavljena od ljudi koji misle na to kako da se uhljebe i zauzmu poziciju, a ne kako da nama pomognu. Činjenica, politika je inače upravo sva takva. Kad bi opozicija htjela (i znala) pomoći gradu Zenici i njenim građanima kandidovala bi samo jednog zajedničkog kandidata na izborima koji slijede, prije toga napravivši tačan plan i program koji planiraju provoditi. Da se sa svime upoznamo prije i da znamo koji su im konkretni koraci. Međutim, od toga sigurno nema ništa jer je ovo samo ideja koja je meni pala na pamet kad sam pročitala da će opozicija u Banjaluci uraditi ovakvu stvar.

Uglavnom, vrlo vjerovatno ćemo i naredne četiri godine biti na istom. I uglavnom me strah misliti o tome na šta će to ličiti. Jer, samo primjera radi, ovo rukovodstvo grada je procijenilo da je jedan od prioriteta u gradu rješavanje travnjaka na Bilinom polju i umjesto planiranih 700.000 KM će za isti izdvojiti 1.500.000 KM (milion i po). A UEFA će im vratiti kasnije tu razliku od 800.000 KM. Milion i po za travu na stadionu po kojoj će trčati fudbaleri koji evo sinoć izgubiše 5:0 od Željezničara u Sarajevu. I ponekad reprezentacija na čije utakmice uspije otići ne više od 5.000 Zeničana.

Ostavljam vas da zamislite sami šta se sve u gradu moglo uraditi za tih milion i po, ili 700.000 KM. I kad to zamislite onda razmislite i o tome kako se inače ova vlast osnosi prema prioritetima i novcu u ovom gradu, samo poredeći te stvari.

Od mene toliko. Sretan vam Dan oslobođenja Zenice!

Nemam ja ništa protiv akcije licenciranja softvera u BiH. Čak bih jako voljela živjeti u državi u kojoj bismo svi koristili regularno nabavljene programe, po mogućnosti kupljene jer to znači da bi bilo para i za to. Međutim, protiv ove trenutne akcije provjere legalnosti softvera u BiH imam svašta nešto. Samo me niko ne pita ništa.

Konkretno, najmanje deset godina se pitam šta rade i čemu služe inspekcije u BiH, posebno inspekcije u Federaciji BiH? Ne znam ni sama koliko sam lično tekstova napisala o tome da je čitava Zenica jedna velika pijaca u kojoj se po ulici prodaje sve – od gaća i čarapa do hrane. A kroz centar grada ne možeš proći od kartonskih štandova sa piratskim filmovima i igricama. I to traje godinama i nikom ništa. S vremena na vrijeme se desi akcija u kojoj inspekcija pokupi robu, rastjera prodavače i 24 sata ih ne bude. Sutradan već imate situaciju kao da se nikad ništa nije desilo.

Prije 2-3 godine sam lično poslala upit u Federalno ministarstvo trgovine sa pitanjem kad i ko se misli pozabaviti prodajom hrane na ulicama Zenice. Ljeto je bilo i vrućine stalno preko 30°C, a na ulici štandovi sa čokoladama, keksom, pavlakom, mlijekom i ostalom hranom. Ne domaće, nego iz industrijske proizvodnje. Ja sam pisala mail, a nakon 15 dana dobijem telefonski poziv u kojem me iz tog ministarstva pitaju za zemaljsku adresu da mi pošalju odgovor. Rekla sam im koja je pitajući se što mi ne odgovore mailom a kad sam dobila taj famozni odgovor bilo mi je jasno zašto. Naime, taj papir je imao nekoliko protokolarnih pečata da bi se znalo u njihovoj evidenciji da je napisan i poslat. A odgovor je bio u 2 rečenice, otprilike u smislu “Primili smo vaš upit, ali za taj slučaj je nadležna inspekcijska služba u vašem gradu”. Ništa više. Zato što je bio takav odgovor ja ga danas i nemam sačuvanog – uz nekoliko spominjanja familije autorima isti sam iscijepala i bacila. Sad mi žao.

Znači, ministarstvo trgovine ne zanima što se na ulici trguje nelegalno hranom i piraterijom. Inspekciju isto ne zanima, jer da ih zanima za ovih desetak godina bi našli rješenje da to spriječe. Ali uredno inspektori primaju plate i idu na posao. Sjede u kancelarijama? Ne, varate se, obilaze privatnike, naravno.

Imam kolege koji su vlasnici obrta. Skupa smo počeli raditi i radili godinama zajedno. Sve ovo što oni rade regularno, prijavljeno i na šta plaćaju porez mnogi u Zenici rade kod kuće “na crno”. One što rade po kućama inspekcija ne obilazi nego obilaze poput mojih kolega, odnosno sve regularno prijavljene firme. Kad su oni pitali inspektore postoji li način da njih zaštite u smislu da utiču na to crno tržište, dobili su negativan odgovor. Rečeno im je da inspekcija nema pravo nikome ulaziti u privatni posjed. Tačka, nema dalje. To što na svakog prijavljenog štampara imaju 2 “kod kuće” koja time što rade “na crno” imaju niže cijene nikom ništa.

Nedavno sam pričala sa regularnim taksistom u Zenici koji mi je rekao da oni u svom udruženju imaju dokumentovane neprijavljene prevoznike koji u svojim automobilima prevoze putnike “na crno”. Na moj komentar da ih ima sigurno stotinjak ostala sam šokirana kad sam čula tačnu cifru – preko 400. A budžet pune ovi regularni. I platu inspektorima daju ovi regularni.

Sa pekarima sam pričala i oni su mi rekli da u Zenici ima bar desetak neprijavljenih pekara koje rade isto “na crno”. Rade preko noći, razvezu hljeb po malim radnjama i preko dana ih nema.

Znam lično nekoliko teta koje po bolnici i Opštini prodaju zlato i srebro. Daju na rate, obilaze ih kad su plate. A znam isto tako nekoliko zlatara koji su morali zatvoriti svoje radnje jer nemaju posla.

Znam nekoliko onih koji prodaju pidžame, donji veš i čarape po bolnici. I isto tako znam par vlasnika radnji istog asortimana koji su pred zatvaranjem.

Teta u centru Zenice zatvara knjižaru. A ulicom kad hodate zapinjete za prodavce knjiga.

Da nabrajam dalje? Nastavite vi umjesto mene, znam da svako od nas za svaku djelatnost može navesti ovakve primjere.

I sad je najveći problem nelegalni software? Da, i ja mislim. Ne mogu progutati tu priču, nikako.

A ako kažete da je to prioritet i trenutno najvažnije, onda je sve moralo ići pripremljenije, uz malo više kampanje i propagiranja besplatnih programa. Vlasnici najmanje pola malih radnji i obrta u koje će ući ovi inspektori nemaju pojma o tome da mogu imati i nešto što nije Windows i što je besplatno. Nisu nikad ni čuli za Linux ili Open Office. Niti će im ovo biti prva kontrola i prva kazna koju će platiti – ne zato što rade sve pogrešno nego zato što ova država ima takvu birokratiju da to i može finansirati samo kaznama.

Sve do jednom, dok se sve ne zatvori i dok ti inspektori i budžetlije ne ostanu bez plata. Samo što će onda biti kasno da se bilo šta popravi.

O tome koliko su pripremljeni inspektori za ovu akciju možete pročitati na Licenciranje softvera je trenutno nerealno u BiH?

Hana Kazazović

U proteklih par dana sam malo više pisala o osmom martu (sve napisano imate na linku ovdje). I u svim tim tekstovima se provlači nekoliko stvari. Prva je činjenica da žene danas imaju mnogo više mogućnosti nego onda kada je i nastao ovaj praznik. A druga je da to nije dovoljno i da smo još uvijek daleko od toga da budemo ravnopravne.

Odmah na početku moram razjasniti jednu stvar. Priča o ravnopravnosti žena i muškaraca često zna otići u pogrešnom pravcu. I moram priznati da se trenutno nalazimo u situaciji kada spominjanjem ženskih prava odmah dobiješ etiketu feministkinje ili u drugom slučaju misle da si član nekog udruženja koje zarađuje pričajući o zaštiti ženskih prava.

I sama sam bila u takvoj situaciji a onda sam prije par godina pričala sa jednom poznanicom, feministkinjom. Pitala sam je otvoreno o čemu to oni stalno i da li zaista hoće da kažu da žene trebaju biti iste kao i muškarci? I kroz taj razgovor sa njom sam shvatila više nego kroz sve silne akcije za prava žena koje godinama gledam oko sebe.

Kako? Pa fino, objasnila mi je da niko ne kaže da su žene i muškarci isti i da se u stvari radi o borbi za jednaka prava muškaraca i žena. U prevodu to znači da nas niko ne ocjenjuje i procjenjuje prema polu – nego prema sposobnostima. Kao što u intervjuu Aleksandra reče – kad se radi o funkcijama u vlasti podrazumijeva se da su muškarci sposobni za obavljanje tih poslova, ali se žene procjenjuju koliko su sposobne. Zato što su žene. I htjeli mi to priznati ili ne, i danas na našim prostorima preovladava mišljenje da je žena ta koja je sposobna da bude majka, da kuha, da se brine o djeci. A ako se ispostavi da osim toga zna i može još svašta nešto pored toga – onda se na nju gleda kao na malo čudo ili kao na neku koja se glupira ili glumi neku veličinu.

Ovo znam iz ličnog iskustva.

Šta hoću reći? Ja sebe ne stavljam u podređen položaj u odnosu na muškarce, ali je činjenica da mi se dešava da me drugi stavljaju. Na primjer, 5 godina sam bila vlasnica prodavnice suvenira u Zenici. I vrlo često mi se dešavalo da mnogi u toj mojoj radnji traže “gazdu”. I kad bih im rekla da sam ja gazdarica gledali su me blijedo, kao da se zezam sa njima. Neki od njih su bili zapanjeni tom činjenicom a neki su mislili da sam gazdarica po sistemu – gazdina žena, pa pitali “A kad će doći gazda?” Prije te prodavnice sam radila sa kolegama u  nekoj vrsti štamparije i jedno od zaduženja mi je bilo da pregovaram sa klijentima o tome kakve vizit karte ili naljepnice hoće da naruče. Vrlo često mi se znalo desiti da moram sačekati kolegu da završi dogovore jer klijenti nisu mislili da ja to mogu dovoljno dobro odraditi. Nikad to nisu govorili otvoreno, ali su razvlačili sa svim dok se ne pojavi kolega. I onda se sve završavalo tako što on stoji pored mene i povremeno klimne glavom a mušterija sretna što je tu “muška ruka” koja garantuje da će posao biti urađen kako treba.

O takvim pravima ja govorim – o tome da me neko ne gleda kao manje sposobnu ako radim nešto samo zato što sam žensko. I ne pada mi na pamet da teglim po kući ili da se petljam u neke stvari koje ne znam ili koje prevazilaze moje mogućnosti. Ne zato što sam žensko i što su to “muške” stvari – nego zato što ja to ne mogu.

Kao što ni muškarci ne mogu rađati djecu. To je jedina razlika koju sam ja za ovih svojih 35 godina uočila između muškaraca i žena. Znam muškarce koji peglaju i peru suđe puno bolje nego mnogo žena. Samo što najčešće to ne govore javno jer odmah dobiju etiketu papučara. Znam muškarce koji kuhaju mnogo bolje nego žene. Znam i žene koje voze mnogo bolje nego 99% muškaraca koje sam upoznala.

Sve je stvar sposobnosti i interesovanja.

Postoje žene koje su rođene za to da budu majke i to je ono što ih ispunjava. Postoje i one koje se ostvaruju na neki drugi način, kroz karijeru, umjetnost, ili balansiraju između uloge majke i posla. Sve je stvar izbora. I kad govorim o jednakim pravima žena i muškaraca govorim o izboru da radimo i budemo ono što želimo bez obzira na to kojeg smo pola. Da imamo iste šanse i da nas procjenjuju prema sposobnostima. Ne prema tome šta smo.

A posebno da niko nema pravo da nas šamara ili tuče zato što nam je muž, momak, otac, brat. A to se dešava i danas oko nas, samo možda ne vidite. Mnogo žena i danas dobija batine i živi u strahu, zato što njihovi muškarci smatraju da je njihovo pravo tući ženu ako ne sluša. Ili ako ne radi onako kako oni misle da je ispravno. I što je najgore – i te žene misle isto. Misle da nemaju prava na život bez podređene uloge u odnosu na muškarca. Nemaju samopouzdanja jer su ih vjerovatno od malena naučili da su muškarci vrjedniji od njih i da je njihov maksimum da budu dobre sluge tim muškarcima.

Zato bih ja voljela da se ovaj praznik obilježava, ali ne kupovinom celofana i cvijeća. Evo, ja ga obilježavam pišući o njemu i pravima žena. I živim njegovu ideju. I svako od nas svaki dan može obilježavati ovaj praznik tako što će živjeti u duhu onog što je on pokrenuo – a to je svijest da imamo ista prava, svaki dan.

Meni nije prvenstveno prioritet kako ću nazvati ženu koja obavlja neku fukciju. Sebe još uvijek češće potpišem blogerom a ne blogerkom. Ne mislim da je titula nešto što može bitno uticati na moja prava. Ima puno važnijih stvari i hajde da njih rješavamo.

I zato - Drage žene koje ovo čitate – želim vam sretan praznik! I zapamtite – možete sve što hoćete! AKO hoćete!

A šta o ovom prazniku misle i neki drugi zanimljivi ljudi, pročitajte u nastavku.

Srđan Puhalo, psiholog
Ja mislim da treba oživjeti revolucionarni duh 8. marta i iz kafana i restorana izvesti ga na ulicu. Postoji mnogo razloga zbog čega žene danas trebaju da “otimaju” svoja prava u našem društvu. U našem društvu žene nisu ravnopravne sa muškarcima i to se neće promijeniti umotavanjem u šareni celofan, već se to mora osvjestiti na ulici i kroz jasne i precizne zahtjeve upućene ovima na vlasti. Ta borba treba da bude konstantna, a kulminacija treba da bude svakog 8. marta. Ja ga ne obilježavam, ali znam da nekim ženama to znači i pozovem ih i čestitam im praznik.

Aleksandra Kuljanin, pomoćnik urednika BH Student i blogerka
Prvenstveno, ja 8. mart i dalje vidim kao simbol borbe za prava žena, i mislim da bi se trebala graditi ta svijest. Nažalost, živimo u takvom vremenu kad datumi poput 8. marta predstavljaju komercijalne praznike i obično ono o čemu razmišljamo uoči Dana žena jeste šta kupiti. Više i ne razmišljamo o periodu kada se žene nisu mogle obrazovati ili zaposliti, ili kada su neki poslovi bili smatrani tipično muškim, ili kada žene nisu imale pravo glasa. Moje mišljenje je da je ipak najvažnije obilježje 8. marta ideologija koja stoji iza tog datuma, pa se na ovaj dan trebamo bar prisjetiti naših hrabrih pretkinja. Što se mene tiče, slavim Dan žena u ideološkom smislu, ali ne očekujem poklone ni cvijeće. Mislim da ću ove godine 8. mart obilježiti izlaskom sa drugaricama i biti zahvalna što sam pripadnica ljepšeg spola.

Milan Strongman Jovanović, bloger 
Mislim da je obeležavanje osmog marta veliko poniženje za žene. Mislim na ovaj široko rasprostranjen način sa zajapurenim debeljanima koji kupuju jedan jedini put cveće u toku godine, sa onim odvratnim izveštačenim ručkovima, … To treba zabraniti. Muškarac ili poštuje ženu ili slavi osmi mart. Da ne spominjem ono što žena ženi kupuje…

Naravno da žene nisu ravnopravne i da su plaćene manje nego muškarci, samo se to prećutkuje i pakuje u “ravnopravnost polova”. Kako drugačije tumačiti recimo da svaka partija mora da ima barem jednu ženu u rukovodstvu nego kao prikrivanje diskriminacije žena.

Pravi muškarac voli i poštuje svoju 365 dana godišnje a ne samo u periodu od šestog do devetog marta.

Lejla Brčaninović, PR direktorica agencije PRIME Communications
Pravi smisao obilježavanja 8. marta se davno izgubio i vjerujem da mnogi, pa i mnoge žene, nisu svjesne zbog čega je 8. mart značajan dan i uglavnom povezuju taj praznik sa poklonima u firmi ili zabavnim druženjima i putovanjima sa kolegicama ili prijateljicama.

Žene se i danas susreću sa mnogim izazovima i preprekama i zbog toga smatram da bi ne samo za 8. mart nego i ostalih 364 dana u godini trebale raditi na jačanju položaja žena u organizaciji, na podizanju svijesti javnosti o značaju žena na odgovornim pozicijama i stvarati bolje uslove za buduće generacije.

Osmi mart neću posebno obilježiti ali ću i dalje kroz aktivan rad na projektu Žene Liderke 21. vijeka, koji upravo ima za cilj da promoviše i afirmiše žene na odgovornim funkcijama koje su u svojim okruženjima uticajne i koje svojim radom donose pozitivne promjene, dati svoj doprinos.

Uvjerenja sam da svaka žena koja ima mogućnosti da pomogne drugoj ženi i da svoj doprinos u poboljšanju pozicije žene u organizaciji i društvu ima obavezu to da uradi i to ne samo za 8. mart nego svaki dan. Vidim to kao jednu od svojih misija u životu i nadam se da će mnoge žene otvoriti vrata i pružiti priliku drugim ženama jer samo tako možemo da stvorimo bolje okruženje za nas i buduće generacije.

Aleksandar Trifunović, glavni urednik online magazina “Buka”
Mislim da je 8. mart najbolji izgovor za nepažnju prema ženama tokom cijele godine i činjenica da smo jedno od rijetkih društava koje ga i dalje obilježava na ovaj arhaični način nam ne ide u prilog. Ja ga se lično grozim i ne obilježavam ga na ovaj način, a ženama koje volim dajem pažnju kad god mogu i ne treba mi niko određivati koji je to dan u godini. Žene jednostavno trebaju da se izbore za veća prava u našem društvu od jednog karanfila godišnje, a trenutno sa pravima stoje jako loše. Da je to tačno vidimo po podatku da je nova Vlada BiH formirana bez ijedne žene ministrice i pored svih seminara i tlapnji o ravnopravnosti polova. Osmi mart je dan kada su se žene počele boriti za svoju ravnopravnost, a nikako dan pristajanja, zbog jednokratnih poklona, na sve lošiji položaj u društvu.

Vesna Andree Zaimović, urednica portala Radio Sarajevo
Ne slažem se sa načinom obilježavanja 8. marta koji je uobičajen u Bosni i Hercegovini. Ovaj važan datum pretvoren je u praznik kiča, celofana i janjetine. Darivanju cvijeća priklanjamo se ‘jer je to običaj’, a ne jer zaista toj ženi želimo pokloniti cvijeće. Jer da je tako, onda bi ta žena zaslužila lijep buket i neki drugi dan u godini – a obično nije tako.

Djeca učiteljicama nose poluuvele karanfile u sjajnim folijama – da se ne bi obrukala pred drugom djecom, a i da im učiteljica ne bi zamjerila. Muževi nemušto izgovaraju svoju čestitku, nevješto uručuju buketić i hvataju se daljinskog – kao i svaki drugi dan.

Da li nam se sviđa na taj način biti darivana?
Meni ne.

Radni kolektivi, koji to sebi mogu priuštiti, svojim kolegicama organizuju večeru u restoranu. Te iste kolegice u većini slučajeva za isti stupanj obrazovanja i istu količinu rada i dalje dobijaju manje plate od svojih muških kolega.

Sve dok nam nasilje u porodici i dalje bude tabu tema, dok diskriminacija žena i dalje bude očigledna i društveno prihvaćena – buketić za osmi mart više doživljavam kao ironiju nego kao izraz poštovanja prema ženi.

Ostali tekstovi iz teme:

( Hana Kazazović / Intermezzo)

Nikad u životu nisam imala kućne ljubimce i isto tako nikad nisam znala uspostaviti odnos sa životinjama. Odnosno, moj odnos prema svim životinjama je bio – ja se bojim njih a vjerovatno i one mene. Jednostavno, nismo se sretali i nismo se poznavali, a kad nekog ne poznaješ onda i ne možeš baš procijeniti kakav je.

Jednom me kao malu djevojčicu po kampu na moru ganjala “strašna” bijela pudlica. Htjela valjda da se igra a ja mislila da će me progutati ako me stigne pa bježala i derala se na sav glas. Nije me stigla, tata me spasio ali od tada imam “blagi” strah od pasa svih rasa.

I sa takvim strahom me zapadne da živim u Zenici, gradu koji ima skoro psa po glavi stanovnika. Gdje god se okreneš vidiš minimalno 2. U početku sam se bojala i znala zaobilaziti ulice i ulice ne bih li ih izbjegla. A onda je došlo vrijeme da nemam gdje pobjeći pa sam bila prinuđena suočiti se sa njima. Dešavalo se tako da mi se dok hodam neki od njih pridruži i prati me u stopu. Ja zastanem – zastane i on(a). Krenem, on(a) krene. Tako ste me mogli vidjeti kako hodam ulicom i svađam se sa njima. Svašta sam im znala reći – da su dosadni, da meni ne treba pratnja, da bih ja sama izabrala ljepšeg psa da sam htjela da me prati i slično. Međutim, njih baš nešto pretjerano i ne sikira šta god da im kažete. Valjda u sebi misle “Svoj ti pos’o” ili “Šta si se navila, daj malo ušuti, ne može pas s mirom ni prošetati da ga ne ugnajviš” ili “Jadan onaj što živi sa tobom, mogu misliti kako li je njemu kad se naviješ” i sl.

Vremenom sam se nekako navikla i prestala obraćati pažnju, osim ako se ne sretnem sa čoporom koji je nervozan ili nekog ganja. Tad bih znala stati, zažmiriti ako moraju proći pored mene i u sebi se moliti svim čudima ovog svijeta da me spasu. Uvijek i jesu, moram priznati, nikad me nijedan nije ni okrznuo.

Onda mi se na balkon doselila mačka i to je postao moj prvi “balkonski” ljubimac. Živjela je na balkonu, i tako za nekoliko mjeseci povećala broj stanovnika omacivši tri mačića. Od njih četvoro ostala su nam dva mačka koja sada žive sa nama već osam mjeseci polubalkonskim životom, na relaciji stan – balkon. Ali ono zbog čega su oni bitni je to što su mi totalno promijenili percepciju životinje. Zavoljela sam ih i od tada posmatram drugačije sve životinje oko sebe.

Duša me boli kad sretnem mačiće ili kučiće na ulici koji bespomoćno lutaju, gladni i izgubljeni. A i u pogledima onih velikih pasa sve češće prepoznam neka nova značenja koja nisam viđala ranije. Tako me neko jutro na autobuskoj stanici “napao” veliki vrni cuko koji tamo bude stalno. Vidim ostale tete bježe od njega i vrište pa mi nije bilo svejedno kad je prišao i meni. Prvo me malo gurkao šapom, na šta sam mu pokušala reći da prestane jer će me isprljati. A onda se propeo na zadnje šape stavivši prednje meni skoro na ramena. Pogled kojim me je pritom gledao uopšte nije bio strašan nego nekako iskren i zaigran. Jedva me pustio da odem svojim poslom, njemu se valjda igralo.

Zašto ovo sve pišem?

Maloprije Damir dođe i priča jednu strašnu i nažalost istinitu priču. U ulici nedaleko od nas je čuo razgovor u kojem spominju kako je grupa mamlaza petardom raznijela kuče. Pitao ih je o čemu se radi pa su mu ispričali kako je ta grupa momaka od nekih 20-ak godina bacala petarde i kako su u hranu postavili petardu koju je kuče počelo da jede i onda mu je tako eksplodirala petarda usmrtivši ga Momak koji je to gledao je pokušao stići te idiote ali nije uspio. A i da jeste…

Ljudi su ipak najveći monstrumi, dokazano milijardu puta. Znam da oko nas žive mnogi koji su u stanju raditi ovakve i još gore stvari i skoro pa me tako nešto više ne iznenađuje. Ali, moram priznati, strah me. Strah me jer je teško na prvi pogled prepoznati ko je kakav i šta se krije iza vanjske fasade koju svi imamo. Strah me da ću se sutra naći na nekom mjestu sa sličnim monstrumima, strah me da ću sutra u nekom poslu možda morati sarađivati sa takvima. Zamislite samo kakvu djecu vaspitavaju takvi ljudi! Kad ovakve stvari vidim ili čujem uopšte me ne čude sva ona zvjerstva počinjena u ratu.

Najveći problem od svega je što se najmanje radi na rješavanju i kažnjavanju ovakvih idiota. Danas je to kuče, sutra će isti takvi maltretirati dijete u školi, prebiti nekog samo zato što izgleda drugačije ili što ih je ružno pogledao. I nikom ništa. A dok imamo ovakve kretene koji hodaju cestom i rade šta god im dođe u glavu (rekla bih “padne na pamet” ali oni to nemaju), sasvim je svejedno kakvim ulicama hodamo, je li nam gužva u saobraćaju i imamo li dovoljno kulturnih događaja u gradu.

Gospoda koja formiraju vladu 15 mjeseci nakon izbora i usvajaju budžet 31. decembra u 18 sati – nemaju kad misliti i o ovakvim stvarima.

P.S. Ovaj tekst je nastao slučajno jer me uhvatila muka zbog pomenutog događaja. Nije baš idealan način da se počne nova sezona, ali jbg, ne može drugačije izgleda.

Ne volim stereotipe. Ne vjerujem da su svi Piroćanci i Škoti škrti, Crnogorci lijeni a Bosanci glupi. Ipak, u posljednje vrijeme sve češće pomislim da u ovoj zadnjoj stavci ima itekako istine.

Da li su Bosanci glupi?

Mislim o tome dok posmatram dešavanja oko sebe, dok čitam vijesti i slušam poznanike i prolaznike. Nemamo vladu na državnom nivou već 15 mjeseci. Ove ostale vlade što imamo ne rade ništa pretjerano pametno – troše k’o pijani Rus, nemaju ideja za rješavanje nagomilanih problema i sve im se vrti oko političkih prepucavanja.

Činjenica, političare smo sami birali ali ja prosto ne mogu da se načudim kako katastrofalan izbor političara inače imamo u ponudi. Da mi na sto istresu svu silu ljudi koji se kod nas vrte u politici i kažu “Evo, proberi koga ćeš da nas vodi”, mislim da ne bih mogla dvojicu, trojicu izabrati a i to na silu. Toliko su se svi isprovaljivali, izbrukali, pokazali da nisu dorasli tome što rade da ja stvarno ne vidim nijednu konkretnu osobu koja bi mogla nešto pametno uraditi u ovoj državi.

Juče sam pisala tekst – analizu web stranica policije u BiH i glava me zabolila od tog posla. Dok sam prerovila svih 10 kantona u Federaciji, pa Brčko Distrikt, pa RS, pa Federalnu upravu, pa ministarstvo u Federaciji… Bruka od stranica, a ja ih gledam pa samo množim u glavi x toliko ministara, savjetnika, vozača, mobitela, automobila, sekretarica, izmišljenih funkcija + mito i korupcija… Dobro nam je šta nam se sve navalilo na leđa, majke mi.

Onda se okrenem oko sebe i vidim minimalno 3 apela za pomoć dnevno – različita. U državi imamo odokativno 14 ministarstava zdravstva i pored svih njih stalno moramo skupljati pare za liječenje ljudi koji se iz raznih razloga ne mogu liječiti ovdje. Ne znaš više kome bi pomogao jer da uplaćuješ pare i zoveš na svaki humanitarni broj treba ti jedna prosječna plata, a koliko ljudi nema ni nju. I pored toga narod skupi, neki odu, izliječe se, neki ne… Ja uvijek samo mislim o svima onima koji bi trebali raditi svoj posao i omogućiti svima da se liječe u svojoj državi jer u njoj plaćaju osiguranje i doprinose. Ne mogu a da ne mislim da ovakvih situacija ne bi bilo kada bi ti nekakvi ministri i političari radili svoj posao. Kada bi možda izglasali zakon po kojem procenat od igara na sreću ide u neki fond, što da ne i zdravstveni, pa da svaki listić od kladionice ima procenat i za to. A oni da urede zdravstvo tako da se ljudi stvarno liječe, a ne da se dešavaju gluposti i …da ne lajem sad.

Neće, može im se. Navikli da rade šta hoće, nekažnjeno, i što bi se oni trudili, je li tako?

Krenem onda ulicom pa sretnem napuštene pse kako hodaju k’o ludi, gladni i iznemogli. Ako nema njih onda su tu obavezno napušteni mačići, isto tako gladni i promrzli. Ne zna se ko koga više grize i ganja. Pored trotoara djeca prose, a svaki kontejner obilazi bar nekoliko ljudi dnevno. Bio je rat, ljudi su se borili za goli život, nisu imali šta da jedu, ali se svi slažu da je para tada bilo više i da su svi bili spremniji pomoći nego danas. Danas se bez problema može desiti da žena padne na ulici i svi se prave da je ne vide dok joj neko ne priđe i pomogne joj. Neće niko prvi, nemam pojma zašto. Danas se dešava i da ljude pretuku, ubiju u tramvaju i da niko ne reaguje. Svi gledaju svoja posla, kao da smo rođeni da budemo sami i da nam niko ne treba na ovom svijetu. Kad nas neko pita kakvi smo svi će reći da smo širokog srca, ali praksa nam sve češće zakaže.

I kada sve sabereš i oduzmeš, shvatiš da ne može niže i pomisliš da bi realno trebalo svi da se trznemo i krenemo raditi nešto konkretno – spomene se Njeno Veličanstvo - NACIJA. Tad vidiš da svi ovi problemi u stvari nisu ništa, odnosno da su beznačajni. Jer važnije je biti nacionalno opredjeljen, nacionalno siguran u svom toru – nego zdrav, imati posao i platu i živjeti od svog rada.

Uglavnom, dođoh do teze sa početka teksta – jesmo li glupi? Jesmo. Svi dokazi govore u prilog toj tezi. Sve dok živimo u prošlosti a ne u sadašnjosti, dok umjesto naprijed gledamo nazad, dok tražimo razloge zašto nešto ne može a ne način kako da nešto uradimo – jesmo. Ja bih voljela da nisam u pravu, ali činjenice govore drugačije.

Glupi smo i dok stalno tražimo krivca u drugima a nećemo sebe da pogledamo u ogledalo i da prvo sebe mijenjamo. Glupi smo i dok se ponašamo kao da nam je neko bjanko potpisao život na jedno 80 godina a i budala zna da svako od nas sutra može nestati. Glupi smo dok pokušavamo stalno raditi iste stvari a očekivati drugačije rezultate.

Na izmaku ove 2011. godine uopšte nisam optimista. Ne vidim oko sebe dovoljno onih kojima je bitnija suština od forme i koji su spremni na rad i pronalaženje rješenja. Ne vidim dovoljno onih koji su spremni na kompromise i učenje. Ne vidim dovoljno onih koji misle svojom glavom i koji je koriste za gledanje u budućnost.

Ili nema puno takvih ili su se dobro sakrili. A to je još jedna potvrda da smo glupi. Ja prva, priznajem.

Subota ujutro. Ustajem inače rano jer volim jutro i najbolje tad funkcionišem, a ove subote imam namjeru otići u Gradsku arenu Zenica na Specijalnu olimpijadu. Dan osoba sa invaliditetom se u Zenici obilježavao Svečanom sjednicom svih udruženja osoba sa invaliditetom, održavanjem IV Federalnog prvenstva u golbalu (sportu za koji sam prvi put čula juče, priznajem) i Specijalnom olimpijadom u stolnom tenisu osoba sa poteškoćama u razvoju.

Mirsad Đulbić je obećao poslati materijale sa ova prva dva obilježavanja, a ja sam odlučila otići u Arenu lično jer sam željela biti dio manifestacije u kojoj su učestvovali članovi Dnevnog centra Svjetlost o kojem sam već pisala (tekst – Upoznajte ljude koji vas neće razočarati. Umjesto toga će unijeti svjetlost u vaš život.)

Otvaranje ujutro u 10, pa sam se zaputila i par minuta ranije ušla u Arenu. Na terenu raspoređeni stolovi za stoni tenis, na tribinama manje od sto gledalaca. Izaberem mjesto na sredini i sjednem čekajući početak manifestacije. Vrlo brzo sam shvatila da su i ono malo gledalaca na tribinama roditelji i prijatelji učesnika. Pored mene je sjedila brojna družina iz Udruženja “Oaza” Sarajevo koja je došla da bodri svoje predstavnike na takmičenju. A iza mene su se uskoro poredala djeca iz “Doma i porodice” koja su došla da navijaju za svoje komšije Naime, Dnevni centar “Svjetlost” je smješten u podrumu zgrade “Dom i porodica” i ovaj njihov potez me zaista oduševio.

Vrlo brzo je počelo svečano otvaranje. Biljana Trifković, inače zaposlena u Dnevnom centru “Svjetlost” je vodila program otvaranja i to je uradila jako dobro. Pogledali smo nastup “Bosnia Folka” i “Gradine” iz Gradišća, učenici muzičke škole Zenica su takođe izveli jednu tačku, poslušali himnu BiH, a na kraju su štićenici Dnevnog centra “Svjetlost” izveli svoju tačku “Budi mi prijatelj”.

Ono što mi se svidjelo jeste činjenica da su otvaranju prisustvovali premijer Fikret Plevljak i ministar rada, socijalne politike i izbjeglica Mirko Trifunović. Znate da ja ne volim političare, ali na ovakvim mjestima definitivno moraju biti i bilo mi je drago kad sam ih vidjela.

Jedan od najdirljivijih momenata je bio defile svih učesnika. Pretpostavljam da ste svi gledali ona grandiozna otvaranja zimskih ili ljetnih Olimpijada i znate kako to izgleda inače. E, na ovoj Specijalnoj olimpijadi smo takođe gledali defile 17 ekipa sa ukupno 137 takmičara! Jeste, toliko njih je došlo iz raznih gradova BiH da se takmiči i na taj način uveliča ovaj dan. Ponosno su hodali sa velikim osmjehom na licu i vidjelo se da su jako sretni što su tu.

I ja sam bila sretna što sam tu i što imam priliku kupiti i upijati njihovu pozitivnu energiju. Priznajem da sam nekoliko puta skoro zaplakala gledajući ih kako su sretni, kako im se lice ozari kad u publici ugledaju nekog poznatog ko je došao tu radi njih. I svo vrijeme sam mislila koliko znamo biti sebični i nezadovoljni zbog gluposti, ne misleći o tome da život često uzimamo “zdravo za gotovo”.

Slušajući razgovor jednog oca meni iza leđa mislila sam o tome takođe. Došao je da prati svoju kćerku i bilo mu je krivo što tribine nisu punije, što građani Zenice nisu došli da podrže ove mlade ljude na taj njima značajan dan. Krivio je medije i organizatore da su javnost slabo obavijestili o održavanju takmičenja, a znamo i svi da nije to razlog, zar ne?

- Koliko nas je spremno odreći se nekog svog ličnog uživanja, kafe u kafiću subotom ujutro na primjer, da bi došlo gledati tamo neku Specijalnu olimpijadu? Jako malo. Dok se, ne daj Bože, nekom lično ne desi da se nađe u situaciji da mu treba pomoć ili podrška, pa se onda čudi i pita kako nikog ne zanima njegova muka.

Lično nisam ostala do kraja takmičenja, pogledala sam nekoliko mečeva i vidjela pravi, istinski trud u borbi za pobjedom. Rezultati nisu toliko ni važni, ovo je bilo jedno od takmičenja na kojima još uvijek važi ona “Važno je učestvovati”. Na fotografijama Dnevnog centra Svjetlost ćete vidjeti da je tu bilo i medalja i dio atmosfere.

A ako se nekad nađete u situaciji da vam se čini kako je život nepravedan, kako vam je teško i ne znate šta ćete od sebe – preporučujem da posjetite ove ljude i popričate sa njima. Garantujem vam da nećete ostati imuni na pozitivnu energiju koju šire oko sebe. Ovo vam govorim iz ličnog iskustva – nakon svakog druženja sa ovim osobama se ja osjećam bolje. Svaki put mi poprave raspoloženje i zato kažem da je jedino mjesto na kojem sam trebala biti u subotu ujutro Gradska arena. I sretna sam što sam bila tamo.