Danas su u po bijela dana, negdje oko pola jedanaest neki “mangupi” napali vlasnicu jedne od najstarijih zlatarskih radnji u našem gradu. Upali su joj u radnju i nakon prijetnje pištoljem svezali je za pult. Ovo ne bi bilo ništa neobično da se zlatara ne nalazi u najstrožem centru grada preko puta ulaza u pijacu gdje svakodnevno cirkulira rijeka ljudi koja se ne zaustavlja do ranih noćnih sati.

Danas je dovoljno kupiti pištolj na crno i krenuti u “privatni obrt” koji ova država na neki način stimuliše jer tužiteljstvo skoro pa nikako ne sankcioniše ovakve vrste razbojništva i svako malo se regrutuju nove generacije kriminalaca koji su spremni na ovakve poduhvate. Vlasnici zlatare su decenijama pošteno radili i omiljeni su u našem gradu ali to ne predstavlja ništa ovim kriminalcima kojima ništa nije sveto.

U Zenici je oduvijek bilo ljudi koji su na lak način dolazili do para pljačkom ali nikada nisu “radili” po Zenici. Ovo novo demokratsko društvo nam je donijelo razne promijene pa tako i ovakve događaje. Moram se opet osvrnuti na “onu državu” i pomisliti šta bi se desilo sa pljačkašima koji bi se drznuli da urade ovako nešto. Mislim da bi ih prvo prolaznici zaganjali i polomili ako ih uhvate a ako ih ne bi uhvatili onda bi opalili sigurno desetak godina teškog guljenja u KPD Zenica.

Svugdje na svijetu čovjek ima zakonsko pravo da se bori za svoju imovinu a kod nas u Zenici ako tražiš dozvolu za pištolj kao da si tražio dozvolu za rukovanje nuklearnim bojevima glavama. Jedan prijatelj mi je pričao kakva je procedura i nisam mogao ušima svojim vjerovati. Ispitaju ti rodbinu, komšije, banke i šta sve ne još pa tek onda ideš na razmatranje. A lopov uredno kupi pištolj na crno, za manje od 500 KM, i udri po pljačkama. Nedavno je jedan zenički taksista ulovio lopova kako mu obija auto i prebio ga, onako junački. Došla je naša bajna policija i napravila zapisnik. Iako je lopov uhvaćen na djelu, taksista je dobio tri mjeseca zatvora radi nanošenja telkih tjelesnih povreda jer je lopovu slomio nos i ruku.

Valjda tako i treba.

Sve dok imamo ovakvo sudstvo pljačke će biti naša svakodnevnica, na žalost!

Update: Policija uhapsila pljačkaše zlatare u centru Zenice

Veoma je teško napisati tekst koji nije crn ako hoćemo pisati o godini koja je ostala iza nas. Mnogo više nezaposlenih u ionako “besposlenom” gradu i smanjena ionako mala kupovna moć građana razlozi su koji su stvorili mnogo zabrinutih faca.

Aerozagađenje je jako često prelazilo alarmantne nivoe tako da smo disali na škrge. Svako normalan je od zagađenja bježao u svoje domove ali i tu su nas gradski moćnici dočekali pa smo u 2011. bar dvadeset dana proveli u hladnim stanovima. Ako grijanje i radi to nije na onom nivou na koji smo navikli ali zato je poskupilo 25%. Negdje polovinom novembra prošle godine su genijalni umovi na čelu sa direktorom Albe donijeli odluku da u Zenici sagrade spalionicu animalnog otpada koja bi dodatno otežala disanje u našem gradu. Nekolicina ljudi, na čelu sa Emirom Akvićem i Željom Perićem se skupila i rekla glasno Ne rukovodiocima Albe i čelnim ljudima opštine koji stoje iza ovog projekta.

Čelni ljudi opštine su bili zauzeti proturanjem nekoliko ideja građanima za koje oni, vjerujem, i nemaju neke naročite koristi ali dežurni u vlasti misle drugačije. Prije svega tu mislim na gradnju famoznog GGM-a i termoelektrane KTG. Nisam sreo još niti jednu osobu iz grada koja misli da nam je glavna gradska magistrala neophodna ili prioritetna i da će ona, kako kažu pametni ljudi iz opštine , rasteretiti gužvu u saobraćaju. To će samo dodatno opteretiti budžet opštine a rate za kredit koji bi (ili su) opštinari digli, otplaćivaće i naši unuci. Što se tiče KTG-a tu nas tek hoće uloviti u mutnom. Huso i njegovi “klimoglavci” su se udružili sa famoznim Brankom Montenegrom, čovjekom koji ima zabranu ulaska u pola država Evropske unije radi privrednih malverzacija. Neki skloni teorijama zavjere misle da i ova česta nestajanja grijanja imaju za cilj da se opravda izgradnja termoelektrane koja bi svojom toplinskom energijom obezbijedila kvalitetnije grijanje. Sve su to projekti koji će grad puno koštati a korist od njih je tako maglovita da je vide izgleda samo “dizači ruku” iz Opštinskog vijeća.

U godini iza nas smo dobili novu kantonalnu vladu koja, bar na početku, pokazuje neke bolje efekte od prethodne. Premijer je Fikret Pljevljak, čovjek koji bi mogao našem gradu donijeti neki prosperitet ako ništa drugo nego zato što je i on sam Zeničanin za razliku od prošlih premijera.

Što se tiče svjetlijih trenutaka u godini iza nas moramo spomenuti Edoteku, zenički kviz koji je dočekao i svoje 115. izdanje i ima tendenciju da tu cifru bar udupla. U BNP je bilo nekoliko dobrih gostovanja od kojih treba posebno izdvojiti gostovanje sarajevske opere i njihove Hasanaginice. Napokon Zeničani imaju priliku vidjeti operu i balet u našem gradu. Multipleks Ekran je održao korak sa kinama iz regiona i ne kasni sa projekcijama aktualnih blockbustera tako da i oni zavrijeđuju pohvale. Bilo je nekoliko zanimljivih koncerata (po mom ukusu premalo) od kojih bi izdvojio festival Zenica Zove (posebno nastup Hladnog piva) te koncert Omladinskog hora i koncert mlađahnog Ivana Jelića sa Sandrom Bagarić u BNP-u-. U Areni vrijedno spomena je bio samo koncert Crvene Jabuke, koliko se ja sjećam. Gradovi sa upola manjim brojem stanovnika imaju mnogo više koncerata od nas ali to je politika opet vladajuće strukture koja ne dozvoljava da se održe koncerti kojima je sponzor neka firma koja proizvodi alkohol a zna se da brojne pivovare stoje iza mnogih rock grupa u regionu.

Sportisti se u prošloj godini i nisu posebno iskazali. Izuzetak su košarkašice “Čelika” koje pružaju jako dobra partije. Možda je razlog tome i povratak naše proslavljene igračice Nikoline Nine Grabovac koja je počela raditi u klubu kao savjetnik. Fudbaleri su na razini igara iz prošlih godina a vrijedi spomenuti da su se sredinom godine promijenili čelni ljudi kluba i došla je neka nova uprava. Treneri su se mijenjali kao na traci a rezultati su, kao i obično izostali. Navijači su i dalje najjača karika u crveno crnom klubu. Bez obzira na očajne rezultate koje postižu njihovi ljubimci iako imaju najbolje uvjete, Robijaši su uvijek tu uz njih. U protekloj godini su čelni ljudi grada potpisali i papire o izgradnji UEFA-inog trening centra na Crkvičkom brdu. Da mi je vidjeti te famozne stručnjake iz UEFE kako oni misle da djeca treniraju u gradu u kojem ti i u običnoj šetnji treba gas maska da se ne ugušiš.

Sve ovo je iza nas i realno je nadati se bi ova godina morala biti bolja jer je objektivno teško i zamisliti goru od prošle.

Damir Vučak i Hana Kazazović, kao urednici ovog magazina žele vam sretniju i ljepšu 2012.-u godinu. A na kraju pogledajte nekoliko simpatičnih fotografija Zenice koje je Hana radila u proteklih nekoliko dana.

Prije nekoliko dana je bilo dvije godine od kako radi magazin Zenica-Online. Hana i ja smo bili ponosni što se profilisala ekipa ljudi koja se okuplja na ovom magazinu i koja uveliko pridonosi lijepoj atmosferi koja vlada ovdje. Sve to je bilo do neki dan kada su se pojavili neki “ljudi” koji su ovaj prostor počeli koristiti kao poligon za iživljavanje i širenje nekih međureligijskih mržnji. Umoran sam, jako sam umoran od objašnjavanja da komentari koji vrijeđaju nekog drugog i koji su van konteksta napisane teme neće biti pušteni. Ljudi su valjda navikli na drugim portalima i forumima da mogu vrijeđati i psovati ali kod nas je to nemoguće.

Nevjerovatna stvar mi je da ja napišem tekst o Banjaluci i tome kako mi je tamo bilo i da se javi neko ko mi pođe pisati o srušenim džamijama i teroru nad nesrpskim stanovništvom mada to definitivno nije bila tema posta. Nakon par dana isti lik se pojavi (normalno pod drugim imenom) i pođe pisati o tome kako ja ne volim muslimane jer sam u pogrdnom smislu spomenuo protest žena iz udruge Izvor koje su protestvovale zbog Palestine i pojasa Gaze. Ko je god iole pismen mogao je pročitati da sam napisao priču o jednom običnom danu u Zenici i uzgred sam spomenuo i uslikao ono što sam vidio. Kasnije su išli komentari da sam islamofob, da mi smetaju pokrivene žene i ljudi sa bradama i slično. Svako ko me poznaje zna da meni tako nešto ne smeta. Kada Hana i ja nekada odemo negdje van Zenice ja ostavljam ključ od stana čovjeku čiji sin ima bradu i snahu pokrivenu od glave do pete. Da sam islamofob to nikada ne bih uradio. Ovdje je više tekstova o Bajramima nego o svim Božićima i Uskrsima zajedno.

Umoran sam od objašnjavanja i pomalo mi se počinje gaditi pisanje jer po prvi puta osjećam kočnicu kada hoću napisati neki tekst. Neki dan sam htio pisati o Želji Periću, jedinom čovjeku koji nije ikebana u ovom sazivu opštinskog vijeća i koji ima muda i znanja da se suprotstavi ovoj anarhiji koju sprovde lokalne vlasti ali sam osjetio kočnicu jer je on predstavnik HDZ-a a ja sam, bar nazivno, katolik pa bi se to moglo krivo protumačiti. Jednostavno imam osjećaj da bi, kada bih počeo pisati o vremenu, nakon par komentara neko napisao da su i za velike hladnoće krivi Srbi, Hrvati ili Muslimani.

Kod nas se sve tako završava. Osjećam neku vrstu pritiska kada god sjednem za računar i jako mi je teško pisati zbog takvih ljudi i njihovih komentara.

Umoran sam i od čekanja da jednom dođe dan da postanemo prvo ljudi pa tek onda Srbi, Hrvati ili Muslimani.

Znate onu famoznu foru kada vam se ujutro neka pjesma uvrti u glavu i ne izlazi iz nje tokom cijelog dana? Ja sam jutros ustao i čak i ne pogledavši na kalendar pjevušio pjesmu čovjeka kojeg nešto posebno i ne cijenim i slušam, Dine Merlina. Stariji je se sigurno sjećaju – “Božić je a kao da nije”. Ni slutio nisam koliko sličnosti ima u tekstu te pjesme i onome što sam doživio izašavši na zeničke ulice.

Naime, danas je Badnjak, dan uoči Božića i u Zenici se uvijek osjetilo to nekakvo pretpraznično raspoloženje na ulicama ali danas ni traga tom osjećaju. Obzirom da je ovaj katolički praznik jako blizu Nove godine ljudi ih često spajaju i proslavljaju sa svojim najmilijima. Ove godine je jako malo štandova i šatora sa robom koja se prodaje za ove praznike. Prije ih je bilo desetak a ove imaju samo tri velika šatora i nekoliko tezgi. Pričao sam sa jednim od prodavača koji mi je rekao da Boga moli da izvuče bar pola od uložene love jer su sve naznake da to neće uspjeti.

Dobro prolaze jedino oni koji prodaju “pirotehniku” koja je dovoljna da se sruši jedan omanji grad. Ja u životu nisam nikada vidio veće petarde, ako se to može i nazvati petardom. Izgledaju kao one bombe što ih je Boško Buha bacao na neprijateljske bunkere. Danas je preko puta ulaza u pijacu neko bacio jednu i ja sam mislio da je pukla nekakva granata jer su se zatresla stakla na obližnjim radnjama. Nikad mi nije bilo jasno niti će ikada biti kako policija dopušta prodaju ovakvih stvari. Ove “petarde” mogu kao bez šale otkinuti sve prste nekom djetetu ako mu eksplodiraju u ruci.

Na Kamenom mostu sam vidio i djelatnice udruženja “Zeničko srce” kako skupljaju priloge za oboljelu djecu i moram vam reći da su mi one jedino izmamile, kakav takav, osmijeh na lice. Na velikoj hladnoći su stajale nekoliko sati i uporno ljudima nudile kolačiće i marljivo skupljale novac. Vjerojatno su skupile manje od očekivanog jer su se nadale da će ljudi koji žive vani doći u većem broju a zna se da oni imaju više od ubogih ljudi koji žive u našem gradu. Na žalost ovo je godina u kojoj sam najmanje stranih tablica vidio na našim ulicama od postojanja ove države. Valjda je i njih gadno opalila recesija pa im dolazak u posjet obitelji dođe kao veliki trošak.

Vidio sam danas i protest žena iz udruženja Izvor (bar mislim da se tako zove jer nisam uspio najbolje pročitati) koje su napravile povorku i nosile transparente u znak podrške Palestini i pojasu Gaze.

U zadnjih nekoliko dana sam dobijao poruke da sam previše depresivan u svojim tekstovima (čak i da sam u privatnom životu takav) ali nije mi jasno kako da budem drugačiji jer kada prođem Titovom ulicom ne mogu se oteti dojmu da bi Zenica sigurno odnijela titulu na takmičenju za grad sa najnamrgođenijim licima ako bi postojalo takvo takmičenje. Non stop susrećem ljude koji obore glavu i poluzamišljeni hodaju kao da ne znaju kuda idu ili im je svejedno kad i gdje će doći. U drugim gradovima se sretnu i nasmiješena lica ali kod nas je to prava rijetkost.

Bez obzira na sve sutra je Božić i svim našim čitateljima koji slave ovaj praznik od srca želim mnogo sreće i zdravlja i da ne budu depresivni kao što počesto izgledaju moji tekstovi.

ČESTIT BOŽIĆ !

Danas je Dan rudara, praznik koji je u Zenici uvijek bio rado slavljen i obilježavan. Nekada davno, pedantni austrougarski inžinjeri su odmah nakon okupacije primijetili da je naš kraj jako bogat naslagama uglja i jedna od prvih stvari koju su napravili je bila eksploatacija kamenog uglja iz Zenice i okoline. Počela je u maju 1880. i zadržala se evo preko 130 godina. Isključivši te početne godine naši ugljenokopi danas žive najteže dane.

Rudari su uvijek bili pokretačka snaga našeg društva i ljudi koji su imali srca veličine lopata koje su koristili, a vjerujte mi one nisu bile ni približno standardnih dimenzija. Nenormalno teški uslovi rada su ove ljude vrlo rano slali u penziju i to im je najteže padalo. Prisustvovao sam sceni kada rudar koji je u jami radio 25 godina plače kao malo dijete zato što su mu naredili da mora zadnja dva mjeseca raditi kao vanjski radnik. Oni se tako sentimentalno vežu za jamu da je to teško opisati. Fascinantno je i to kako ih taj posao fizički promjeni. Dovoljno dugo sam radio na Rudniku da sam mogao zapaziti neke gromade od ljudi koji su došli kao golobradi mladići a nakon desetak godina izgledali kao starci. Ugljena prašina i znoj vrlo brzo izbrazdaju njihova lica tako da im je jako teško odrediti godine nakon vizuelnog kontakta.

Moj pradjed, djed, otac i majka su radili na Rudniku pa sam i ja nekim logičnim slijedom okolnosti posao dobio baš tamo. Solidarnost je riječ koja mi se nameće na prvu kada neko spomene rudare. Nebrojeno puta sam prisustvovao njihovim odlascima na spašavanje njihovih “komorata” u rudnike diljem nekadašnje države. Postoje i zvanični podaci u kojima se može provjeriti da su rudari bili i najveći davaoci krvi u onoj državi. Zanimljiva je bila i njihova, skoro pa totemska fascinacija likom i djelom druga Tita. Sjećam se njihovih prosvjeda u ovoj novoj državi kada su iz Raspotočja krenuli prema Opštini noseći ogromnu Titovu sliku ispred sebe. Od kako znam za sebe pratim te ljude posredno ili neposredno ali se ne sjećam niti jednog koji je radio u jami a da nije bio pušač. Pluća su im ionako bila izložena brojnim plinovima i sitnoj ugljenoj prašini ali to ih nije smetalo da pri samom izlasku iz jame zapale po jednu.

Na žalost rudari jako često i ginu i doživljavaju teške nesreće. Najveća u Zenici je bila 12. maja 1982. godine kada je život izgubilo 39 ljudi u jami Raspotočje. Tadašnja država je sve obitelji poginulih zbrinula stambeno a djeca su dobila stipendije do kraja školovanja. Rudari su tada imali status koji im u biti i pripada. Imali su dobre i redovne plaće, bili su svi stambeno zbrinuti a sada je situacija takva da je nekima problem u penziju otići zato što im ne uplaćuju PIO i MIO što je osnovni uslov (uz godine staža) za penziju. Elektrodistribucija se maćehinski odnosi prema ovim ljudima iako su direktno vezani za njihovu proizvodnju. Iako se minimalno ulaže u opremu i modernizaciju jama ovi ljudi se i dalje bore da zacrtane planove ispune prije roka ali to više niko i ne primjećuje.

Žalosno je da ovi ljudi najprljavijeg lica ali zato najčišćeg obraza moraju biti na margini i svakodnevno strahovati za svoju egzistenciju.

Komorati moji, neka vam je sretan vaš dan, Dan rudara!

Predrasude su stvarno gadna stvar. Prije nekoliko dana mi je Hana rekla da idemo na TweetUp (okupljanje ljudi uvezanih twitterom) u Banjaluku. Nekolicina ljudi s kojima sam se sreo me pogledala, nešto kao, “Joj, gdje ćeš tamo? To ti je u RS-u, znaš?” Ni prije odlaska tamo mi nije bila jasna njihova reakcija a nakon prelijepo provedenih 36 sati u Banjaluci mi je to tek smiješno.

I prije sam bio u tom gradu ali nisam imao baš vremena za pomnije razgledanje i druženje s ljudima. Ovog puta smo Hana i ja prošetali i divili se čistoći ulica, prelijepim zgradama koje su nerijetko starije i od 150 godina a izvanredno su očuvane. Jedan jako lijepo uređen grad. Radnje sa brojnim brendiranim sadržajima su raspoređene duž glavne ulice koja se, ne bez razloga, zove Gospodska. Ljubazni ljudi po kafićima i restoranima su me oduševili i vidio sam ljude koji istinski vole svoj posao. Kao i svaki grad imaju svoju Gradsku kafanu i to u hotelu u kojem smo odsjeli (Palas).

Taksisti su im jako dobro opremeljeni radio vezom i taksimetrom (što je kod nas Zeničana misaona imenica) i veoma su ljubazni. Krivo mi je što zbog zakazane večere i nedostatka vremena nisam pojeo famozne banjalučke ćevapčiće ali ću to uraditi sigurno neki drugi put. Nisam posjetio ni famozni Kastel, tvrđavu u centru grada koja daje specifičan istorijski pečat ovom prelijepom gradu.

Za razliku od Zenice u ovom gradu život se odvija i poslije 22 sata. Neki prst sudbine nam je namijenio da posjetimo i koncert Dubioze Kolektiv koji se potrefio baš na dan našeg boravka u Banjaluci. Adis, Almir i ekipa su odsvirali jedan od najboljih koncerata koje sam uživo gledao u posljednjih desetak godina. Vidi se da momci itekako mnogo sviraju tako da su im nastupi dovedeni do savršenstva. Koncertu je prisustvovao veliki broj mladih ljudi koji su od prvih taktova pjevali sve pjesme zajedno sa Adisom i Almirom. Iako Dubiozine pjesme imaju jako izražen politički i socijalni karakter bili si izuzetno dobro primljeni i opravdali su status regionalnih zvijezda. Koncert se završio dobrano iza jedan sat poslije ponoći ali je na ulici još nekih sat ili dva bilo ljudi. Stomak me zaboli kada se sjetim našeg grada u kojem jedino semafori rade poslije ponoći i kada znaš da ako igdje odeš možeš samo belaj naći jer rade samo narodnjački klubovi.

Što se tiče samog razloga našeg odlaska, Tweetupa, ponovno sam oduševljen ljudima koji su skupili na jednom mjestu. Bilo ih je iz Srbije, BiH i Hrvatske. Ja sam do tog okupljanja imao averziju prema društvenim mrežama a svoj twitter account nisam skoro nikada ni pokrenuo iako mi ga je Hana otvorila prije dvije godine. Od jučer sam počeo razmišljati da se i ja aktivnije uključim u sve to jer toliko dobrih i zanimljivih ljudi na jednom mjestu je jako teško naći.

Posebno su me se dojmile dvije natprosječno zanimljive dame, Ana i Niki koje imaju zajedničku firmu/tvrtku Krazy Fish. Izuzetno duhovite njih dvije su i veliki raritet na ovim prostorima jer imaju firmu koju zajednički vode a žive jedna u Zagrebu a druga u Beogradu. Većinu poslova rade preko Skypa. Bilo je tu još jako zanimljivih ljudi kao Srki Puhalo iz BL i Ivan Ćosić i Zoran Torbica iz Beograda i još mnogo, mnogo drugih, da ih sada sve poimenično ne nabrajam. Zanimljivo druženje ljudi sa jednakim interesnim sferama mora iznjedriti sjajnu atmosferu. Mene se dojmila njihova ležernost i nekonvencionalno ponašanje mimo uštirkanih normi. Ma od sutra sam i ja na twitteru!

Sve u svemu bio sam u jednom jako lijepom gradu i osjećao sam se izuzetno prijatno. Ni traga onoj tjeskobi na koju su me pripremali razni “dušebrižnici”. Prvom sljedećom prilikom dolazim opet i po mogućstvu ću ostati dan duže da bih obišao sve ljepote ovog prelijepog grada.

Koga zanima još detalja ili želi da vidi fotografije može pročitati Hanin post o TweetUpBl na – Hoćemo #TweetUpBL četiri puta godišnje

Već danima se pokušavam zapitati do kada će ljudi u Zenici sjediti po kafićima i rondati protiv sadašnje vlasti a pri tom ništa ne poduzimati. Ne znam za druge ali mnoštvo ljudi koje ja srećem je definitivno nezadovoljno životom u našem gradu. Vjerojatno ima i onih kojima je dobro i ne pamte bolje dane ali na svu sreću takvi ljudi nisu baš u mojoj okolini.

Ljudi promrzli i prehlađeni već drugi put u ovom mjesecu (a ovo je tek prvi pravi mjesec u kojima se temperatura spušta ispod nule) pipaju radijatore. Spominju se majke, što indijske, što domaće odgovornima za (ne)grijanje u našem gradu. Opće poznata stvar je da kod nas nestane grijanja kada god ima neki skup protiv lokalnih vlasti a temperatura je negdje oko 0 stepeni. Do sada se to događalo bar desetak puta, previše da bi bila slučajnost. I ovako smo prinuđeni da plaćamo najskuplje grijanje u državi a J.P. Grijanje čak i nije proizvođač toplinske energije nego njen distributer pa se redovito bezobrazno uglavljuje u cijenu. Srce me zaboli kada vidim penzionere koji od svoje crkavice drhtavim rukama plaćaju ovaj “harač” gradu, parama koje se nisu ni skrasile u njihovim novčanicima.

Ove godine su pametni gradski oci i managment Grijanja došli na kolosalnu ideju da podignu cijenu za još nekih 15-20 posto. Nije mi jasno koji su njihovi kriteriji za donošenje ovakve odluke. Nikada slabije nisu grijali a i kada griju Boga moliš da “ne pukne kotao”. Taj famozni kotao kao da su djeca na nekadašnjem “opštetehničkom vaspitanju” pilicama pravila. Kvari se u boljem slučaju dva puta mjesečno. Ali iz grijanja su zato spremni da pošalju na sud svakog ko iz bilo kog razloga ne plaća njihove usluge i mislim da ih ni “Čak Noris” ne može dobiti na sudu. To mi i nije neko čudo kada znam da u J.P. Grijanje ima duplo više zaposlenih pravnika nego inžinjera mašinstva ili elektrotehnike, što je apsurd. Kada na sudu ganjate neku ostavinsku raspravu onda je moguće čekati i do godinu dana ali kada dugujete ovom preduzeću expresno se pokreću parnice koje redovito dobijaju.

Zadnjih godinu dana se proteže i priča o otvaranju termoelektrane KTG koju uporno gura naš gradonačelnik a koja bi trebala i poboljšati grijanje u našem gradu. Nije isključeno da se i ovo s(r)tanje koje imamo s grijanjem događa upravo i zbog toga da bi se pokazala opravdanost ulaganja u famozni KTG.

Problem kao i mnogo puta do sada ja ne vidim u lokalnoj vlasti i njihovim pulenima. Problem je u ljudima koji smrznuti, nadimljeni od indijskog načina proizvodnje željeza i dalje sjede i po kuloarima pretresaju tračeve i smjenjuju trenere. Pitam se šta treba da se dogodi pa da se inertna zenička populacija digne i javno prosvjeduje protiv čelnih ljudi u opštini i grijanju.

Prije neki dan sam sreo prijatelja koji mi je djelovao jako iscrpljeno i blijedo. Pitao sam ga šta mu je a on reče da ima velike probleme sa masnoćama u krvi i da je već mjesecima na nekakvom tretmanu koji ga grozno iscrpljuje. Znam, svi mi imamo ponekog ko je bolestan i ovo i nije neka vijest ali meni je bilo čudno jer poznavajući ovog mog dugogodišnjeg prijatelja znam da izuzetno zdravo živi. Ne puši i hrani se kvalitetno. Uvijek je bio sportista i pazio je na svoj život.

Sve to me navelo na razmišljanje o tome da li je moguće sad kada možemo izabrati svega u “light” varijantama imamo sve više ljudi koji imaju sličnih problema. Nekada ste mogli birati između mlijeka u plastičnoj vrećici ZIM-ove proizvodnje i famoznog mlijeka u trokutiću a danas imate bar deset proizvođača koji svaki u svom asortimanu ima mlijeko sa različitim postotkom mliječne masti. Skoro ista stvar je i sa jogurtima i kiselim mlijekom. O puteru, margarinu i pavlaci neću ni da pričam jer bi mi trebalo sat vremena da sve nabrojim. Za sve postoje i light varijante proizvoda i neke sa nekakvim Omegama i sličnim stvarima koje bi, kao fol trebale poboljšati naše zdravlje. Nije mi jasno kako uz sav ovaj asortiman imamo sve više pretilih ljudi i onih sa srčanim problemima.

Slična stvar je i sa cigaretama. Ja sam već dugo pušač i sjećam se perioda kada je bilo moguće kupiti samo domaće cigarete i nekolicinu licencnih. Sve su bile otprilike slične jačine i hajmo reći – smrada. Sada imamo bar pedesetak raznih vrsta a najprodavanije su one koje imaju “light” predikat ispred imena firme. Ne trebam ni napomenuti da je sad mnogo više onih koji imaju probleme sa plućima a karcinom pluća se uvećao za nekih 17 posto u odnosu na period prije rata. Upoznao sam jednu baku koja je imala 98 godina a od toga 85 godina pušačkog staža ali nikada nije zapalila cigarete sa filterom nego je cijeli život motala “škiju” . To me sve navodi na razmišljanje da ima neki đavo u ovim cigaretama koje pušimo koje rapidno uništavaju naše zdravlje. Mnogi će reći da nisam rekao ništa novo ali stvarno mislim na ove cigarete koje imaju neke aditive da bi bile, kao fol zdravije.

Da bi se cjelina zaokružila moram se dotaći i apoteka i inih farmaceutskih kuća. Prije su ljudi znali samo za andol i aspirin i par analgetika i lakše su se nosili sa gripama, prehladama i glavoboljama a sad imate od svakog mogućeg proizvođača bar po jedan analgetik a aspirine (normalno pod drugim imenom) proizvodi svako živ a ne samo Bayer, kao nekad. Čovjeka načisto zbune kada dođe u kupovinu lijekova jer nam nabraju i po deset minuta neke lijekove i njihove zamjene.

Po svemu sudeći sada bi trebali biti mnogo zdraviji jer imamo mnogo veći izbor za kupovinu životnih namirnica i lijekova ali stvarnost je totalno drugačija.

Jutros su me na Kamenom mostu zaustavila dva momka pitanjem da li znam engleski jezik. Iznenađen pitanjem rekao sam im da znam. Predstaviše se i ja skontah da su to ljudi koji rade za “Eurosport”. U metežu koji vlada gradom ovih dana zagubili su svog prevodioca (nekog dečka iz Srbije koji takođe radi kao reporter za istu kuću) pa su me pitali za centar grada. Obzirom da su se već nalazili u centru nastavili smo sa laganim ćaskanjem.

Inetresovalo ih je mnogo stvari a posebno velika šatra koja se razlegla čitavom dužinom našeg centralnog trga. Objasnio sam im da je to Sajam organske hrane što je njima bilo drago čuti ali im nije jasno zašto se to baš ovdje mora dešavati. Da budem iskren nije ni meni jasno ali šta ću sad. Ok, ja jesam za organsku hranu i meni je ideja super ali stvarno onoliki seljakluk nagurati u centar grada nije ni malo pametan potez. Kompletan dio od sinagoge do raskršća kod “Bege” je zatvoren jednim ogromnim šatorom kojim defiluju stotine zainteresovanih (normalno, samo za razgledanje ) Zeničana. Crvenio sam se po ko zna koji put pred strancima i za kartonske kutije po Titovoj ulici i glasnim prodavačima BiH transparenata za utakmicu koji su zatvorili ovu ulicu skoro potpuno za normalno hodanje.

Posebna priča su šverceri kartama koji prodaju karte na “Marshall streetu” (inačica Wall streeta jer su tu najviše deviza proda) . Karte su narasle već na cijenu od 100 eura a ja nisam mogao izdržati a da ne pitam jel se za te pare dobije i uputnica. Švercer me pogledao začuđeno da bih mu odgovorio da bi morali i to prodavati jer samo psihijatrijski slučaj može kupiti kartu po toj cijeni. Najčudnija stvarje što sam vidio desetke ulaznica za zapad a one koliko sam upoznat uopće nisu bile u prodaji. Ko je na tome dobar treba samo sabrati dva i dva i bit će vam jasno.

Momke iz “Eurosporta” je posebno interesovao sinoćnji “topli doček” nekoliko stotina naših sugrađana ispred hotela “Zenica” , kada su došli reprezentativci Portugala. Pljuvanje po busu, zviždanje i psovke na nekom jeziku sličnom španskom ne mogu donijeti neku posebnu dobit našem ugledu u UEFA-i. Nije onda ni čudo da se toliko dugo razmatralo da li će se tekma uopće igrati u Zenici. Daleko od toga da ih je trebalo dočekati sa cvijećem ali ne bi se trebali ni vandalski ponašati. U razgovoru sa nekim ljudima oni su čuli daje to samo reakcija na njihovo ponašanje u Portugalu ali kod nas je uvijek tako. Moramo i mi biti seronje ako su i oni. Zaboravljaju da je Portugal bolje rangirana ekipa i da je glavonjama iz FIFE i UEFE draže njih vidjeti nego tamo neku Bosnu i Hercegovinu. Na žalost navijači zaboravljaju da se uzvrat igra u Portugalu i da će oni vjerojatno revoltirani ovim što se događa ovdje biti sto puta gori.

Ponekad bih stvarno volio da nađem neki kontra argument kada me ljudi ovako bombarduju činjenicama ali sam se u nekoliko stvari stvarno morao složiti s njima. Nadam se da će sutra Papetovi puleni odigrati jednu odličnu utakmicu, navijači dati sve od sebe u fer i sportskom navijanju pa da ova dva momka ipak iz našeg grada odnesu neku bolju sliku od one koja im je do danas bila ponuđena.

Gledajući danas aute koje prolaze pokraj mene mogao sam pomisliti da je sedmi ili osmi mjesec. Pored mene su prolazili automobili sa registracijama gradova Splita, Karlovca, Podgorice, Novog Sada i bezbroj onih auta iz bližih evropskih gradova. Da, jučer je bio Halloween a danas su Svi sveti, katolički praznik koji se obilježava obilaskom grobalja i odavanjem počasti umrlima. Ovaj prvi nabrojani praznik je još jedan u nizu koji apsolutno nema nikakve veze sa bosanskom tradicijom i to je još jedan proamerikanizirani praznik (uz Valentinovo) koji se olako odomaćio na našim prostorima.

OK, lijepo je kada ljudi slave praznike ali bih volio da se napravi anketa pa da ljudi odgovore na pitanje znaju li šta uopće slave taj dan. Znam, reći će Dan vještica i Dan zaljubljenih i to je sve. Kako su nastali ti praznici i po čemu su dobili ime, to niko ne zna. Ljudi na ovim prostorima jednostavno imaju poriv da nešto slave. Rođenje komšijinog djeteta, pobjedu neke sportske ekipe ili prvi dan proljeća, nebitno.

Ovaj drugi praznik, “Svi sveti” ima i te kakvu tradiciju na ovim prostorima i obilježava se već par stoljeća na ovim prostorima, od dolaska katoličkog i pravoslavnog življa u zeničku kotlinu. Nekoliko puta sam sa prijateljima u rane večernje sate znao otići do vidikovca “kod Križa” iznad samog gradskog groblja u Crkvicama i uživati u pogledu na poljanu groblja koja igleda kao presvučena nekim svjetlećim tepihom od silnih svijeća koje su popalili rodbina i prijatelji ljudi koji su ukopani tu. Tužna i nepobitna činjenica je da je gore na tom tihom mjestu ukopano sve više ljudi koje poznajem i da se stvara neki ekvivalent sa brojem onih koje srećem u svakodnevnom životu.

Lijepo je otići i odati počast preminulima na taj dan jer se osjeti neka tiha ali ipak svečarska atmosfera koja i dalje odaje utisak vječnog prebivališta ali u nekoj neobičnoj dimenziji, sa mnoštvom ljudi koji u skoro potpunom miru nose cvijeće i svijeće za svoje najmilije. Morbidna je činjenica da ja za “Svi svete” na jednom mjestu sretnem najviše starih Zeničana jer skoro svi dođu da upale bar svijeću nekom svom. Ne znam da li je to zato što su na Crkvičkom brdu pokopani moji roditelji i brat ali ja stvarno volim ovaj praznik i nikad ga ne propustim dostojno obilježiti.