Danima već promatram dva, tri radnika kako čeprkaju nešto po trasi budućeg “masterpieca” naših vajnih opštinara, GGM-a, i pitam se kako je narod u ovom gradu toliko glup da dozvoljava šačici ljudi da nas godinama vuku za nos.

Krenulo se udarnički! Paralelno su se otvorila tri, četiri gradilišta da bi Huso “veličanstveni” i njegova klika mogli pompezno da otvore sezonu radova i prikupe potrebne poene za nadolazeće izbore. Stotine ljudi sa kojim sam pričao jedinstveni su u stavu da nama GGM ili kako ga ja zovem GGU (Glavna Gradska Ubleha), nije bio toliko potreban. Posebno ne u situaciji kada imamo hiljade važnijih problema. Tih zaduženih 25 miliona dolara se moglo mnogo bolje iskoristiti. Ovako smo se zadužili sa nemogućnošću podizanja kredita narednih petnaest godina i nek’ nam je Bog na pomoći.

Par dana nakon svečanog otvaranja radovi su dijelom utihnuli i na radilištima se može vidjeti nekolicina radnika koji čeprkaju po iskopanim ulicama. Tzv. Rondo kod Lamele stoji raskopan već nekoliko dana i samo je pitanje puke slučajnosti kako do sada tamo nije bila neka saobraćajka. Posebna priča je Sarajevska ulica koja je poprimila izgled Hiroshime s kraja 45. godine. Iako za sebe mislim da imam izuzetan dar za percepciju ne mogu da skontam kuda će pješaci hodati tom ulicom kada se naprave četiri trake jer je premalo prostora za normalan trotoar. Biciklisti je mogu zaboraviti skroz, a bilo je logično očekivati da se planiraju staze za bicikliste kad se već radi ovako velika investicija.

Neki dan sam gledao fotografije Zenice s početka prošlog stoljeća i vidio dosta drveća koje više ne postoji zaslugom naših genijalnih umova smještenih u opštini ili bolje rečeno u zgradi preko puta kina Central iz koje sve famozne zamisli i dolaze.

Ova vlast nas redovito bombarduje projektima koji bi se trebali ostvariti kako bi građanima bilo bolje ali se realiziraju samo oni u kojima se može pronaći sadašnja vlast. Valjda zato još uvijek nema ništa od obećana Plave vode, azila za pse lutalice i famozne toplane. To su očito bile samo puke predizborne pričice za umobolne, a izgleda da nam je takva i većina glasačkog tijela.

Posebna priča je Grijanje koje je ponovo našlo način da građane Zenice dotjera do ivice bjesnila. Nekolicina odluka koje su se u javnosti pojavile jučer variraju između krajnje bezobraznog i krajnjeg ludila. Moje skromno mišljenje je da se i tu radi o strategiji vladajućih ljudi koji nas tjeraju da izaberemo drugu soluciju tj. ono što nam predlaže “naš spasitelj” Husejin Smailović.

Naš narod zna samo rondati i psovati po kafićima i na forumima zeničkih portala, a sve što dođe na glasanje na Opštinsko vijeće, bez ikakvih problema prođe onako kako su “gospoda iz nekadašnjeg hotela Balkan” zamislila. Sjetite se samo frke oko bulevara Kulina bana. Narod je zvocao i kukao ali ispalo je kako nam je Husein Veliki zamislio.

Mi se šetamo bulevarom Eze Arnautovića, uz malo sreće i Božje pomoći djeca će nam se vozati GGM-om Huse Smajlovića a opštinske kredite će isplaćivati naši unuci. Tako nam i treba.

Tekst objavljen 26. decembra 2008.g. na blogu Blentoven, prenosimo bez izmjena, zato što je danas 26. april, dan kada “Bordeaux” puni 26 godina.

Bio je 26. april 1986. godine. Dan kao i svaki drugi da nas sa dnevnika tadašnje države nisu bombardovali vijestima o tragediji u Chernobylu u Ukrajini, tadašnjoj republici u SSSR-u. OK, tragedija koja se dogodila prije dvadeset i dvije godine jest bila strašna i posljedice radijacije se osjećaju i danas ali – da li je to vijest koja treba da se nađe na mom blogu? Ne. Ironija je da se tog dana otvorio caffe Bordeaux na Mokušnicama koji će sve normalne Zeničane ozračiti jednim predobrim urbanim “štihom”.

Generacije i generacije mladih (a Boga mi i sredovječnih Zeničana) je tu pronalazilo oazu gradske zabave u najezdi “klubova” koji su nas pumpali nadolazećim a sada već dobrano postojećim terorom turbo folka. U tom lokalu se naime od otvaranja nikad, ama baš nikad nisu puštali narodnjaci, pa čak ni zabavnjaci i lagani pop pjesmuljci.

Da ovo sad čita neko ko nema veze sa Zenicom u glavi bi vjerojatno imao viziju u kojoj je Bordeaux neki lokal na par nivoa od nekih 250 kvadrata sa sjajem i glamourom koji posjeduju lokali na zapadu. Paradoks je da taj lokal ima tek nekih desetak upotrebljivih kvadrata unutrašnjosti i jednu prelijepu baštu koja je oduvijek puna ljeti. Moja jedina zamjerka je jedan WC koji je uvijek, al’ baš uvijek zauzet. Danas su lokali u kojima nemate primjedbi na uslugu prava rijetkost, za Bordeaux to ne važi. Armina Pojskića – Poju u ovom gradu mnogi ne vole zbog njegovog navodno “nadmenog” stava ali pouzdano znam da je izuzetno fer prema svojim radnicima i da s njima ima jako dobro izgrađen odnos. Sve to se odrazi na njihov rad i onda na kraju su i gosti zadovoljni. Poznavajući naše ljude ne bi me čudilo da istog tog Poju mnogi smatraju nadmenim zbog činjenice da u ponoć uz prve zvuke Satrijanijevije gitare više niko od 6 milijardi ljudi na planeti ne može dobiti piće. Ne znam da li je to nadmeno ali svakako znam da je takva principijelnost svojevrstan raritet. I mnogi ovaj lokal i vole baš zbog toga.

Nedavno se nakon deset godina provedenih vani u grad se vratio jedan moj prijatelj koji je kao i ja bio kvalitetno navučen na izlaske u Bordeaux i poželio je da prije nego ode kući baci samo jedan pogled iz auta na svoj omiljeni lokal. Pogledao je kroz prozor i poblijedio. Na moje pitanje da li je sve u redu rekao mi je da je vidio nešto apsolutno nevjerojatno. Naime, prije deset godina kada je odlazio iz Zenice, na istom mjestu se pozdravio sa Vesnom S. i Čiletom koji su stajali u izlogu kafića. Danas ih je vidio na istom mjestu, ama baš sve isto samo što je Čile skroz osijedio a Vesna S. počela nositi naočale.

To što su u tom caffeu uvijek isti i 90 posto urbani ljudi je jedini a Boga mi i jako vrijedan razlog da se moji izlasci u Zenici svode na nešto što nalikuje polufinalu kupa UEFA-e Porto – Bordeaux…

Tekst objavljen 26. decembra 2008.g. na blogu Blentoven, prenosimo bez izmjena, zato što je danas 26. april, dan kada “Bordeaux” puni 26 godina.

April je mjesec kada se, između ostalog, planiraju i reunioni iliti što bi se po naški reklo – godišnjice mature. Oduvijek mi je čudno što ljudi sa toliko oduševljenja pričaju o tim obilježavanjima godišnjica mature. OK, možda sam ja pomalo hendikepiran jer se nisam nikada pretjerano družio sa ekipom iz svog razreda ili općenito sa rajom iz moje srednje škole. Meni to sve liči na spiritualističku seansu oživljavanja duhova prošlosti gdje se iz naftalina vade neke stare, hiljadama puta prežvakane priče sa ljudima koji su se toliko promijenili da jedni druge jedva prepoznaju.

Čudna stvar su i te promjene. Oni koji su tihi i nezamjetni u školi su uglavnom daleko dogurali a oni koji su bili mangupi ili sportski tipovi sada izgledaju kao očevi onih koje pamtimo. Meni su čudne i situacije iz moje osnovne škole jer kada sretnem neke djevojke koje su nama pubertetlijama golicale maštu, vidim žene koje su sada mahom i bake i koje život nije ni malo štedio. Sušta suprotnost su one koštunjave za kojima se niko nije okretao i koje nisu imale atribute da bilo čime zainteresuju suprotni spol. Najbolji primjer je Dinka Delić sa kojom sam išao u razred u osnovnoj školi. Ona je bila mala sitna zvrk-djevojčica koja se u vremenskom razmaku od nekoliko godina frapantno transformirala iz “ružnog pačeta” u prelijepog labuda koji je pokorio sve ljepotice u bivšoj nam državi. Znam, neki će reći da i nije bila baš najljepša ali eto ona ima “certifikat” za to, bila je najljepša među 21 milion stanovnika SFRJ. Jako mi je drago zbog nje da je uspjela u životu i ne mogu se prikloniti mahalskim pričama u kojima ljudi ne mogu da podnesu uspjeh nekog iz rodnog im grada.

Veoma uspješna, a Boga mi i veoma lijepa je još jedna djevojka koja je išla sa mnom u osnovnu školu. Anita Hrgić je takođe bila mala mršavica koja se ničim nije posebno izdvajala od ostalih učenica u mom razredu. Kasnije je napravila izuzetnu karijeru brojnim humanitarnim aktivnostima po zabitima Afrike i neka sela u Gani su zahvaljujući baš njenom predanom radu dobila škole i dječja igrališta. Izuzetno sam ponosan na ovu moju lijepu i humanu komšinicu koja je išla sa mnom u osnovnu školu.

U razred sa nama je išao i Asmir Spahić Spaha čovjek koji je napisao gomilu genijalnih pjesama koje se pjevaju i sada, dvadeset i više godina od njihovog nastanka. Ja ga nisam nikada vidio u osnovnoj da je uzeo gitaru u ruke ali je kasnije napravio izuzetnu karijeru. Između ostalog, na zadnja dva albuma Crvene jabuke je napravio desetak pjesama.
Ovo je bio samo primjer kako se ljudi vremenom mijenjaju. Fizionomijom, navikama i afinitetima više niko nije ni sličan onome što je bio u srednjoj ili osnovnoj školi. Sjećanja su lijepa ali nekada i precijenjena stvar. Masa ljudi nakon ovakvih reuniona ode razočarana jer nisu vidjeli one ljude koje pamte nego neke druge koji imaju isto ime i prezime ali su se drastično promijenili.

Ovaj “crni” prikaz reuniona je moj lični stav i vjerujem da se mnogi neće složiti sa mnom, ali vas molim da shvatite da se nikako ne mogu pomiriti sa činjenicom da moja generacija ove godine slavi 30 punih godina od kada smo maturirali, a to na mene djeluje nekako poražavajuće pa je moguće da se uslijed toga nakupilo ovoliko gorčine u mom tekstu.

I ovo svakako nije tekst koji vas treba odgovoriti od slavlja godišnjice mature nego samo lični stav nekoga ko odbija prihvatiti činjenicu da je mnooooogo ostario

Kada bi vas neko pitao koja je najstarija škola u Zenici, vrlo vjerovatno ne bi znali tačan odgovor. Da se pravim pametan i ne ide jer sam i sam to saznao prije neki dan.

Prolazio sam pored Osnovne škole “Miroslav Krleža” (za starije Zeničane će to uvijek ostati O.Š. “Sestre Ditrich”) i vidio da se ispred škole nešto događa, neko slavlje. Zapitah jednog profesora kojeg poznajem o čemu je riječ a on odgovori da se slavi 111-ti rođendan ove škole. Ostao sam zabezeknut jer ni sanjao nisam da je ta škola toliko stara.

Naime 1901. godine Austrougarska vlast je otvorila “djevojačku školu“ nekih dvadesetak metara od pozicije koju danas zauzima sadašnja zgrada a nakon drugog svjetskog rata se škola preselila na današnju lokaciju. Ova škola ima i svoju podružnicu, školu u Čajdrašu koja se zove istim imenom i predaju uglavnom nastavnici koji su radili ili još uvijek rade u O.Š. “Miroslav Krleža”.

Zanimljivo je koliko imam intenzivna sjećanja na dane kada nam uspomene i nisu značile Bog zna šta, kada smo kao razigrana dječurlija skakali po školskom dvorištu lišeni svih problema koje odrastanje nosi sa sobom. Mnogo se bolje sjećam te škole nego srednje koju sam završio kasnije. Sve sposobnosti koje imam naučio sam u toj školi. Kažu da ih čovjek nadogradi u srednjoj ali to kod mene i nije slučaj. Ok, popune se neke praznine ali ona osnovna materija koja vam treba za život se stekne u osnovnoj školi.

Do dana današnjeg mi nije jasno zašto su “pametne gradske glavešine” promijenile ime ovoj školi. Nemam ja ništa protiv Miroslava Krleže ali u Jasenovcu streljane sestre Ditrich su po meni više zaslužile da se škola zove po njima. Ako ništa drugo bile su Zeničanke kojima bi se građani ovog grada trebali ponositi.

Ovu školu su završili mnogi poznati Zeničani: Zdenko Botić (priznati glumac riječkog HNK, prvi Zeničanin koji je završio dramsku akademiju), onaj “faraon” Semir Osmanagić, košarkaši Emir Mutapčić i Dževad Alihodžić, posljednja zenička missica u SFRJ Dinka Delić, kompozitor Asmir Spahić – Spaha, Edin Džananović “Karamazov” i mnogi drugi čija mi imena trenutno ne padaju na pamet.

Znam za mnoge koji su stanovali u mom komšiluku i patili što nisu išli u IGK ili neku drugu školu koja je u centru grada, ali ja sam oduvijek bio ponosan što sam išao baš u ovu školu!

Sretan vam rođendan od srca!
Vaš učenik

Sa velikom tugom i nostalgijom se često sjetim dana kada se odlazilo “brici” da te šiša pred školu ili da ti obrije prvo paperje od brade kada si se zamomčio. U pričama sa nekim poznanicima čuo sam da je prava rijetkost u ovim novim, high-tech, frizerskim salonima dobiti uslugu brijanja. Valjda nije isplativo ili šta? Danas slušamo reklame za razne neke napucane frizerske salone koji nude: masažu vlasišta, masiranje glave, pranje, pretpranje , centrifugu ili šta ja znam već.

Nekada se u frizerski salon ili brijačnice išlo radi šišanja ali i neke čudne socijalizacije i slušanja pozitivnih tračeva. Frizeri su uvijek među prvima znali šta se događa u gradu ali i dnevno politička dešavanja, a muške brice su bili pravi sportski fanatici.

Ja sam se u ranoj mladosti šišao u svojoj mahali kod majstora Fadila Ibrakovića, preko puta Pravoslavne crkve i kod njegovog majstora, gdje je izučio zanat, na Carini preko puta Lutve vulkanizera, kod majstora Hajre Kapetanovića. Danas sam ušao u tu radnju nakon sigurno dvadesetak ako ne i tridesetak godina i ostao sam zapanjen enterijerom koji je potpuno isti kao kada sam se ja pred školu šišao na “đačku frizuru”.

Slike i amblemi N.K. Čelika su na svakom zidu a i dosta slika majstora Hajre na gostovanjima najdražeg kluba. Znam da se mnogi neće složiti sa mnom ali ja mislim da poštenijeg i većeg navijača od njega u Zenici nema. Sjećam se kao da je bilo jučer kada je jedan moj prijatelj iz razreda otišao da se šiša kod starog majstora a ovaj ga pitao za koga navija. Moj prijatelj reče da navija za Partizan. Majstor ga odmjeri i mrtav ozbiljan mu reče da navrati sutra jer mu je danas gužva. Osvrnuo sam se po radnji i nisam vidio nikog osim nas dvojice. Ko mu je kriv kada nije znao pravi odgovor na pitanje. Stari majstor , iako jako lošeg zdravlja, ode ponekad na utakmice.

Radnja na početku Fakultetske ulice je otvorena 1954. godine kadaje Hajrin otac, majstor Ekrem došao iz stare radnje koja se nalazila kod željezarske kapije 1 i već je skoro šezdeset godina u vlasništvu porodice Kapetanović. Mislim da je ovo i najstarija očuvana frizerska radnja u Zenici. Nisam siguran jedino za onu malu radnju koja je u vlasništvu porodice Zukić a koja se nalazi pored ulaza u prostorije izviđača, preko puta nekadašnje Jugoplastike . Uslikao sam i tu radnju ali nisam mogao slikati unutrašnjost jer je radnica čistila nešto pa nisam mogao ući. Šteta jer imaju prekrasne stare stolice za šišanje i brijanje kakve smo nekada mogli vidjetu u starim brijačnicama.

Istina je da danas imamo mnogo više salona i mnogo širu ponudu ali ništa mi ne može zamijeniti onaj osjećaj kada ustajete sa stolice a majstor vam kaže “Eto ga, aferim i nazdravlje!”

Lijep potez managmenta preduzeća “Ekran” da medijima i prijateljima preduzeća upriliči nešto kao pretpremijeru filma o kom se najviše priča u istoriji naše države, filma Angeline Jolie “U zemlji krvi i meda”. Sala je bila ispunjena do posljednjeg mjesta i vjerujem da će film biti gledaniji nego ijedan film snimljen na ovim prostorima. Angie i njen muž su planetarno najpopularniji par i samim time se uvećava broj onih koji ovaj film ne bi ni pogledali da ga nije ona režirala.

Do sada sam bio jedan od onih koji je hvalio njeno filmsko umijeće, a posebno umijeće njenog supruga (mada će ostati zauvijek nepriznat zbog famoznog “pretty face“ izgleda i rijetko ko to može da odvoji pri razlučivanju kvalitete njihovih uloga). Kada je riječ o njenom redateljskom prvijencu nisam baš tako oduševljen. Ovaj film me ostavio totalno ravnodušnim izuzev mučnine pri gledanju nekih scena kojih je za moj ukus malo previše.

Nisu mi jasne namjere pri snimanju ovog filma. Ok, htjela je da skrene pažnju na ono što se u Bosni događalo ali ipak mislim da je ovo bio jedna prevelik zalogaj za nju. Kada Danis Tanović ili Ahmed Imamović snimaju film o ratu u Bosni onda to ima i glavu i rep, ali kada ga snimi neko sa strane (što je još gore i scenarij napiše) onda to izgleda kao da ja radim scenarij za film o ratu u Ruandi. Jako mnogo sitnica mi nedostaje koje bi povezivale radnju i dale smisao nekim događajima prikazanim u filmu. Čini mi se da je režiserka htjela da na svaki način zgrozi publiku i stvori jak osjećaj mučnine gledajući neke scene. Svi mi znamo da je ovaj rat obilovao grozotama ali rijetko ko bi volio da se opet toga prisjeća.

Ne mogu da se otmem dojmu da je osnova priče, odnos između Ajle i Danijela lošiji dio filma. Nije nas pripremila na to kako bi trebalo i mislim da je Ahmed Imamović mnogo bolje prikazao zabranjenu ljubav za vrijeme rata u filmu “Go west”. Na momente se čini da se oni stvarno vole a onda opet ispliva neki osjećaj iz tmine koji govori upravo suprotno. Meni se ovi Omer i Merima i nisu baš svidjeli.

Vrijedi istaknuti nekoliko glumaca koji su jako dobro odigrali svoje, uglavnom, minijature. Nikola Đuričko i Branko Đurić Đuro kao srpski vojnici, naša Zeničanka Alma Terzić kao jedna od žrtava silovanja i Rade Šerbedžija koji mi se jako svidio u ulozi srpskog generala, Danijelovog oca. Glavne uloge, Zana Marjanović i Goran Kostić su mi nekako bljedunjavi i na momente neuvjerljivi. Ok, Zanina uloga je mnogo zahtjevnija i bilo ju je jako teško odigrati pa ne treba biti oštar u osudama.

Posebno mi ide na živce klima koja se stvorila oko ovog filma. Maloprije mi Hana čita kako je “reis against maschine” Cerić izjavio kako je ovo nešto najbolje što se Bosni dogodilo nakon Daytona. Da čovjek ne povjeruje svojim ušima. Svi oni koji su doprinijeli da se film ne snimi u BiH nego u Mađarskoj (što je maksimalno iritirajuće za gledati) su se sada nagurali oko Anđe da bi se slikali s njom i prave od nje neku novu Katarinu Kosaču. Mislim da smo prvaci svijeta u licemjerstvu.

Kažu da Balkan znači krv + med. U ovom filmu se vidjela samo krv. Bar sam je ja tako vidio. Vjerojatno se mnogi neće složiti sa mojom ocjenom filma ali ovo je ipak samo moje viđenje istog.

U svakom slučaju ako vam se pruži prilika pogledajte film da bi i vi imali svoje viđenje a ne da, kako to obično biva na ovim prostorima, pričamo o nečemu što još nismo gledali.

Danas su u po bijela dana, negdje oko pola jedanaest neki “mangupi” napali vlasnicu jedne od najstarijih zlatarskih radnji u našem gradu. Upali su joj u radnju i nakon prijetnje pištoljem svezali je za pult. Ovo ne bi bilo ništa neobično da se zlatara ne nalazi u najstrožem centru grada preko puta ulaza u pijacu gdje svakodnevno cirkulira rijeka ljudi koja se ne zaustavlja do ranih noćnih sati.

Danas je dovoljno kupiti pištolj na crno i krenuti u “privatni obrt” koji ova država na neki način stimuliše jer tužiteljstvo skoro pa nikako ne sankcioniše ovakve vrste razbojništva i svako malo se regrutuju nove generacije kriminalaca koji su spremni na ovakve poduhvate. Vlasnici zlatare su decenijama pošteno radili i omiljeni su u našem gradu ali to ne predstavlja ništa ovim kriminalcima kojima ništa nije sveto.

U Zenici je oduvijek bilo ljudi koji su na lak način dolazili do para pljačkom ali nikada nisu “radili” po Zenici. Ovo novo demokratsko društvo nam je donijelo razne promijene pa tako i ovakve događaje. Moram se opet osvrnuti na “onu državu” i pomisliti šta bi se desilo sa pljačkašima koji bi se drznuli da urade ovako nešto. Mislim da bi ih prvo prolaznici zaganjali i polomili ako ih uhvate a ako ih ne bi uhvatili onda bi opalili sigurno desetak godina teškog guljenja u KPD Zenica.

Svugdje na svijetu čovjek ima zakonsko pravo da se bori za svoju imovinu a kod nas u Zenici ako tražiš dozvolu za pištolj kao da si tražio dozvolu za rukovanje nuklearnim bojevima glavama. Jedan prijatelj mi je pričao kakva je procedura i nisam mogao ušima svojim vjerovati. Ispitaju ti rodbinu, komšije, banke i šta sve ne još pa tek onda ideš na razmatranje. A lopov uredno kupi pištolj na crno, za manje od 500 KM, i udri po pljačkama. Nedavno je jedan zenički taksista ulovio lopova kako mu obija auto i prebio ga, onako junački. Došla je naša bajna policija i napravila zapisnik. Iako je lopov uhvaćen na djelu, taksista je dobio tri mjeseca zatvora radi nanošenja telkih tjelesnih povreda jer je lopovu slomio nos i ruku.

Valjda tako i treba.

Sve dok imamo ovakvo sudstvo pljačke će biti naša svakodnevnica, na žalost!

Update: Policija uhapsila pljačkaše zlatare u centru Zenice

Veoma je teško napisati tekst koji nije crn ako hoćemo pisati o godini koja je ostala iza nas. Mnogo više nezaposlenih u ionako “besposlenom” gradu i smanjena ionako mala kupovna moć građana razlozi su koji su stvorili mnogo zabrinutih faca.

Aerozagađenje je jako često prelazilo alarmantne nivoe tako da smo disali na škrge. Svako normalan je od zagađenja bježao u svoje domove ali i tu su nas gradski moćnici dočekali pa smo u 2011. bar dvadeset dana proveli u hladnim stanovima. Ako grijanje i radi to nije na onom nivou na koji smo navikli ali zato je poskupilo 25%. Negdje polovinom novembra prošle godine su genijalni umovi na čelu sa direktorom Albe donijeli odluku da u Zenici sagrade spalionicu animalnog otpada koja bi dodatno otežala disanje u našem gradu. Nekolicina ljudi, na čelu sa Emirom Akvićem i Željom Perićem se skupila i rekla glasno Ne rukovodiocima Albe i čelnim ljudima opštine koji stoje iza ovog projekta.

Čelni ljudi opštine su bili zauzeti proturanjem nekoliko ideja građanima za koje oni, vjerujem, i nemaju neke naročite koristi ali dežurni u vlasti misle drugačije. Prije svega tu mislim na gradnju famoznog GGM-a i termoelektrane KTG. Nisam sreo još niti jednu osobu iz grada koja misli da nam je glavna gradska magistrala neophodna ili prioritetna i da će ona, kako kažu pametni ljudi iz opštine , rasteretiti gužvu u saobraćaju. To će samo dodatno opteretiti budžet opštine a rate za kredit koji bi (ili su) opštinari digli, otplaćivaće i naši unuci. Što se tiče KTG-a tu nas tek hoće uloviti u mutnom. Huso i njegovi “klimoglavci” su se udružili sa famoznim Brankom Montenegrom, čovjekom koji ima zabranu ulaska u pola država Evropske unije radi privrednih malverzacija. Neki skloni teorijama zavjere misle da i ova česta nestajanja grijanja imaju za cilj da se opravda izgradnja termoelektrane koja bi svojom toplinskom energijom obezbijedila kvalitetnije grijanje. Sve su to projekti koji će grad puno koštati a korist od njih je tako maglovita da je vide izgleda samo “dizači ruku” iz Opštinskog vijeća.

U godini iza nas smo dobili novu kantonalnu vladu koja, bar na početku, pokazuje neke bolje efekte od prethodne. Premijer je Fikret Pljevljak, čovjek koji bi mogao našem gradu donijeti neki prosperitet ako ništa drugo nego zato što je i on sam Zeničanin za razliku od prošlih premijera.

Što se tiče svjetlijih trenutaka u godini iza nas moramo spomenuti Edoteku, zenički kviz koji je dočekao i svoje 115. izdanje i ima tendenciju da tu cifru bar udupla. U BNP je bilo nekoliko dobrih gostovanja od kojih treba posebno izdvojiti gostovanje sarajevske opere i njihove Hasanaginice. Napokon Zeničani imaju priliku vidjeti operu i balet u našem gradu. Multipleks Ekran je održao korak sa kinama iz regiona i ne kasni sa projekcijama aktualnih blockbustera tako da i oni zavrijeđuju pohvale. Bilo je nekoliko zanimljivih koncerata (po mom ukusu premalo) od kojih bi izdvojio festival Zenica Zove (posebno nastup Hladnog piva) te koncert Omladinskog hora i koncert mlađahnog Ivana Jelića sa Sandrom Bagarić u BNP-u-. U Areni vrijedno spomena je bio samo koncert Crvene Jabuke, koliko se ja sjećam. Gradovi sa upola manjim brojem stanovnika imaju mnogo više koncerata od nas ali to je politika opet vladajuće strukture koja ne dozvoljava da se održe koncerti kojima je sponzor neka firma koja proizvodi alkohol a zna se da brojne pivovare stoje iza mnogih rock grupa u regionu.

Sportisti se u prošloj godini i nisu posebno iskazali. Izuzetak su košarkašice “Čelika” koje pružaju jako dobra partije. Možda je razlog tome i povratak naše proslavljene igračice Nikoline Nine Grabovac koja je počela raditi u klubu kao savjetnik. Fudbaleri su na razini igara iz prošlih godina a vrijedi spomenuti da su se sredinom godine promijenili čelni ljudi kluba i došla je neka nova uprava. Treneri su se mijenjali kao na traci a rezultati su, kao i obično izostali. Navijači su i dalje najjača karika u crveno crnom klubu. Bez obzira na očajne rezultate koje postižu njihovi ljubimci iako imaju najbolje uvjete, Robijaši su uvijek tu uz njih. U protekloj godini su čelni ljudi grada potpisali i papire o izgradnji UEFA-inog trening centra na Crkvičkom brdu. Da mi je vidjeti te famozne stručnjake iz UEFE kako oni misle da djeca treniraju u gradu u kojem ti i u običnoj šetnji treba gas maska da se ne ugušiš.

Sve ovo je iza nas i realno je nadati se bi ova godina morala biti bolja jer je objektivno teško i zamisliti goru od prošle.

Damir Vučak i Hana Kazazović, kao urednici ovog magazina žele vam sretniju i ljepšu 2012.-u godinu. A na kraju pogledajte nekoliko simpatičnih fotografija Zenice koje je Hana radila u proteklih nekoliko dana.

Prije nekoliko dana je bilo dvije godine od kako radi magazin Zenica-Online. Hana i ja smo bili ponosni što se profilisala ekipa ljudi koja se okuplja na ovom magazinu i koja uveliko pridonosi lijepoj atmosferi koja vlada ovdje. Sve to je bilo do neki dan kada su se pojavili neki “ljudi” koji su ovaj prostor počeli koristiti kao poligon za iživljavanje i širenje nekih međureligijskih mržnji. Umoran sam, jako sam umoran od objašnjavanja da komentari koji vrijeđaju nekog drugog i koji su van konteksta napisane teme neće biti pušteni. Ljudi su valjda navikli na drugim portalima i forumima da mogu vrijeđati i psovati ali kod nas je to nemoguće.

Nevjerovatna stvar mi je da ja napišem tekst o Banjaluci i tome kako mi je tamo bilo i da se javi neko ko mi pođe pisati o srušenim džamijama i teroru nad nesrpskim stanovništvom mada to definitivno nije bila tema posta. Nakon par dana isti lik se pojavi (normalno pod drugim imenom) i pođe pisati o tome kako ja ne volim muslimane jer sam u pogrdnom smislu spomenuo protest žena iz udruge Izvor koje su protestvovale zbog Palestine i pojasa Gaze. Ko je god iole pismen mogao je pročitati da sam napisao priču o jednom običnom danu u Zenici i uzgred sam spomenuo i uslikao ono što sam vidio. Kasnije su išli komentari da sam islamofob, da mi smetaju pokrivene žene i ljudi sa bradama i slično. Svako ko me poznaje zna da meni tako nešto ne smeta. Kada Hana i ja nekada odemo negdje van Zenice ja ostavljam ključ od stana čovjeku čiji sin ima bradu i snahu pokrivenu od glave do pete. Da sam islamofob to nikada ne bih uradio. Ovdje je više tekstova o Bajramima nego o svim Božićima i Uskrsima zajedno.

Umoran sam od objašnjavanja i pomalo mi se počinje gaditi pisanje jer po prvi puta osjećam kočnicu kada hoću napisati neki tekst. Neki dan sam htio pisati o Želji Periću, jedinom čovjeku koji nije ikebana u ovom sazivu opštinskog vijeća i koji ima muda i znanja da se suprotstavi ovoj anarhiji koju sprovde lokalne vlasti ali sam osjetio kočnicu jer je on predstavnik HDZ-a a ja sam, bar nazivno, katolik pa bi se to moglo krivo protumačiti. Jednostavno imam osjećaj da bi, kada bih počeo pisati o vremenu, nakon par komentara neko napisao da su i za velike hladnoće krivi Srbi, Hrvati ili Muslimani.

Kod nas se sve tako završava. Osjećam neku vrstu pritiska kada god sjednem za računar i jako mi je teško pisati zbog takvih ljudi i njihovih komentara.

Umoran sam i od čekanja da jednom dođe dan da postanemo prvo ljudi pa tek onda Srbi, Hrvati ili Muslimani.

Znate onu famoznu foru kada vam se ujutro neka pjesma uvrti u glavu i ne izlazi iz nje tokom cijelog dana? Ja sam jutros ustao i čak i ne pogledavši na kalendar pjevušio pjesmu čovjeka kojeg nešto posebno i ne cijenim i slušam, Dine Merlina. Stariji je se sigurno sjećaju – “Božić je a kao da nije”. Ni slutio nisam koliko sličnosti ima u tekstu te pjesme i onome što sam doživio izašavši na zeničke ulice.

Naime, danas je Badnjak, dan uoči Božića i u Zenici se uvijek osjetilo to nekakvo pretpraznično raspoloženje na ulicama ali danas ni traga tom osjećaju. Obzirom da je ovaj katolički praznik jako blizu Nove godine ljudi ih često spajaju i proslavljaju sa svojim najmilijima. Ove godine je jako malo štandova i šatora sa robom koja se prodaje za ove praznike. Prije ih je bilo desetak a ove imaju samo tri velika šatora i nekoliko tezgi. Pričao sam sa jednim od prodavača koji mi je rekao da Boga moli da izvuče bar pola od uložene love jer su sve naznake da to neće uspjeti.

Dobro prolaze jedino oni koji prodaju “pirotehniku” koja je dovoljna da se sruši jedan omanji grad. Ja u životu nisam nikada vidio veće petarde, ako se to može i nazvati petardom. Izgledaju kao one bombe što ih je Boško Buha bacao na neprijateljske bunkere. Danas je preko puta ulaza u pijacu neko bacio jednu i ja sam mislio da je pukla nekakva granata jer su se zatresla stakla na obližnjim radnjama. Nikad mi nije bilo jasno niti će ikada biti kako policija dopušta prodaju ovakvih stvari. Ove “petarde” mogu kao bez šale otkinuti sve prste nekom djetetu ako mu eksplodiraju u ruci.

Na Kamenom mostu sam vidio i djelatnice udruženja “Zeničko srce” kako skupljaju priloge za oboljelu djecu i moram vam reći da su mi one jedino izmamile, kakav takav, osmijeh na lice. Na velikoj hladnoći su stajale nekoliko sati i uporno ljudima nudile kolačiće i marljivo skupljale novac. Vjerojatno su skupile manje od očekivanog jer su se nadale da će ljudi koji žive vani doći u većem broju a zna se da oni imaju više od ubogih ljudi koji žive u našem gradu. Na žalost ovo je godina u kojoj sam najmanje stranih tablica vidio na našim ulicama od postojanja ove države. Valjda je i njih gadno opalila recesija pa im dolazak u posjet obitelji dođe kao veliki trošak.

Vidio sam danas i protest žena iz udruženja Izvor (bar mislim da se tako zove jer nisam uspio najbolje pročitati) koje su napravile povorku i nosile transparente u znak podrške Palestini i pojasu Gaze.

U zadnjih nekoliko dana sam dobijao poruke da sam previše depresivan u svojim tekstovima (čak i da sam u privatnom životu takav) ali nije mi jasno kako da budem drugačiji jer kada prođem Titovom ulicom ne mogu se oteti dojmu da bi Zenica sigurno odnijela titulu na takmičenju za grad sa najnamrgođenijim licima ako bi postojalo takvo takmičenje. Non stop susrećem ljude koji obore glavu i poluzamišljeni hodaju kao da ne znaju kuda idu ili im je svejedno kad i gdje će doći. U drugim gradovima se sretnu i nasmiješena lica ali kod nas je to prava rijetkost.

Bez obzira na sve sutra je Božić i svim našim čitateljima koji slave ovaj praznik od srca želim mnogo sreće i zdravlja i da ne budu depresivni kao što počesto izgledaju moji tekstovi.

ČESTIT BOŽIĆ !