Anđela Ilić je glumica iz Zenice zaposlena u Bosanskom Narodnom Pozorištu Zenica. Odigrala je više od 60 uloga u predstavama svih žanrova.

1. Kako si dobila ime?
Roditelji su željeli sina, dobili su kćerku. Željeli su anđela, dobili su živu napast od djeteta… (I još se usavršavaju!)

2. Šta si kao mala htjela biti kad porasteš?
Kao i većina djevojčica koje sam znala, željela sam biti učiteljica. Kasnije sam željela biti direktorica neke firme – kancelarija i brdo papira. Danas se užasavam papirologije!

3. Šta ne bi uradila ni po koju cijenu?
Snimila porno film

4. Omiljeno jelo?
Voće

5. Omiljeno piće?
Voda. Uz ručak, čaša crnog vina, a kada je dernek – pelinkovac.

6. Najdraža stvar u ormaru?
Tašne! Ne mogu im odoljeti.

7. Najveća greška u životu?
Ne smatram da sam pravila neke velike greške u životu. Onih manjih je, svakako, bilo.

8. Bez čega ne možeš početi jutro?
Bez tišine jutarnje kafe

9. Najdraži film?
U posljednje vrijeme nisam gledala mnogo filmova ali neki od dražih su: “Carstvo Sunca”, “Opasne veze” i “Sibirski berberin”.

10. Omiljena knjiga?
Pročitala sam mnogo dobrih i teško da bih mogla izdvojiti jednu, omiljenu. Mogu govoriti o piscima koji su obilježili dijelove mog odrastanja, poput Borgesa, Hessea i Dostojevskog. Njihovim se djelima uvijek i iznova vraćam. U zadnje vrijeme, volim način na koji nas Koeljo vraća duhovnosti.

Ako postoje djela koja bih svakom preporučila, to su: “Majstor i Margarita” Bulgakova i “Sve što treba da znam u životu naučio sam još u vrtiću” Roberta Fulghuma.

11. Tvoj životni san?
Velika radna soba – biblioteka!

12. Putovanje koje ćeš pamtiti?
Svaki povratak kući

13. Koju svoju osobinu najviše voliš?
Empatiju

14. Koja tvoja mana ti najviše smeta?
Horoskopski znak Ribe – brodim dubokim morem osjećanja, nošena strujama Mašte i Stvarnosti. Dovoljno dobro već poznajem te vode, ali drugi teško razumiju taj kompas.

15. Gdje bi voljela živjeti da možeš birati?
Na bilo kojoj morskoj obali

16. Kojoj osobi se diviš?
Bosanskom malom čovjeku

17. Klasična medicina ili prirodni lijekovi?
Prirodni lijekovi

18. Televizija ili internet?
Televizija

19. Klasična knjiga ili e-book?
Klasična knjiga

20. Flaširana voda ili voda iz česme?
Voda iz česme

21. Online kupovina ili pijaca?
Pijaca

22. Restoran ili domaća kuhinja?
Restoran

23. Štikle/patike?
Štikle

(Intermezzo)

Prije nekoliko dana sam sasvim slučajno naišla na web stranicu Cica Maca i Facebook stranicu Svijet mačaka.

Priznajem, slaba sam na mace. Nikad u životu nisam imala kućnog ljubimca a onda nam je na balkon došla jedna ljepotica koja je mene i Damira polako osvojila i u nasljedstvo nam ostavila dva mačića. Od prvog dana su tu sa nama, uvukli se pod kožu i doveli do toga da mace zagledam po ulici i da se nasikiram svaki put kad naiđem na neku koje nema gdje otići. Posebno ako je u pitanju malo mače – šanse da preživi onako sićušno na ulici su ravne nuli.

Zato me postojanje ovakve jedne grupe mladih ljudi u Zenici koji su uzeli na sebe da pomažu macama stvarno obradovalo. I red je da ih upoznate i vi, posebno ako volite mace

Kada je pokrenuta web stranica Cica Maca i sa kojim ciljem?

Stranica Cica Maca je pokrenuta 12. 10. 2011. godine od strane Nedima Bajramovića, prvenstveno sa ciljem udomljavanja napuštenih mačaka i mačića u našem gradu. Uz samo podsticanje udomljavanja, i liječenje mačaka koje su privremeno smještene kod volontera, stranica također nudi i niz zanimljivosti o mačkama kroz razne članke koji se tiču zdravlja i ishrane mačaka, pripremanja doma za udomljavanje mačke, fotografije, argumenata koji će riješiti dilemu u slučaju da se udomitelji ne mogu odlučiti na udomljenje ženke ili mužjaka, zatim razloge zbog kojih je sterilizacija, odnosno kastracija mačaka izuzetno važna i sl.

Ko stoji iza nje, koliko vas je i čime se inače bavite?

Samu ideju o pokretanju stranice o mačkama u našem gradu je pokrenuo Nedim Bajramović koji se inače bavi web dizajnom. Uz njega je još nekoliko djevojaka koje aktivno učestvuju u radu. Sretni smo što imamo nesebičnu pomoć i podršku od strane veterinara Muhameda Gladana. Također srdačnu pomoć dobijamo do bračnog para Amele Kišije Wustenberg i Christiana Petera Wustenberga iz Njemačke koji su nedavno udomili napuštenog mačića Zeusa iz Zenice, koji je zadobio teške povrede nakon što ga je nepoznata osoba najvjerovatnije udarila nogom u glavu i slomila mu vilicu, usljed čega je dobio bruh na preponama od siline udarca. Želimo napomenuti da mi nismo udruženje, nego neformalna skupina iskrenih entuzijasta I zaljubljenika u mace i spremni smo za saradnju sa udruženjima koja imaju iste ili slične ciljeve. Cijeli život imamo mace uz sebe i nastojimo im pomoći u skladu sa svojim mogućnostima.

Kakvo je stanje sa macama u Zenici? Ima li ih mnogo bez toplog doma?

Nažalost, mace u našem gradu jako loše žive. Veliki je broj maca koje su prepuštene same sebi i ulici, većinom se kriju po starim zgradama, podrumima i tavanima budući da je zbog velikog broja napuštenih pasa na ulicama bezbrižan život maca na ulicama nezamisliv. U Zenici mačke većinom žive u malim grupicama, po desetak njih na određenim lokacijama koje su manje pristupačne psima, a preživljavaju zavaljujući malom broju ljudi koji ih povremeno hrane na takozvanim “hranilištima” maca. Lokacije ne bismo otkrivali javno jer je stanje jako jako loše.

Je li macama teško zbog povećanog broja pasa na ulicama?

U našem gradu živi veliki broj napuštenih pasa, što itekako otežava ionako jadan život maca na ulici. Psima su najveća prijetnja ljudi i bolest, a macama pored ljudi, auta, bolesti i gladi prijete nažalost i psi, zbog čega nastojimo udomiti što je moguće više maca sa ulice.

Kako radite – gdje budu mace koje postavite na stranicu?

Mace koje su objavljene na stranici za udomljavanje su smještene privremeno kod volontera, kojih je nažalost jako malo. Oni ih primaju u svoje domove, ako je to potrebno liječe, te čiste od unutrašnjih i vanjskih parazita i preduzimaju sve mjere koje je nophodno obaviti prije nego se životinja da na udomljavanje. Ujedno se mace nauče na život u stanu, nakon čega su potpuno spremne za udomljavanje. Ukoliko se pojavi udomitelj u inostranstvu, prije nego maca krene na put u svoj novi dom, nepohodno je izvršiti kompletnu veterinarsku obradu koja obuhvata vakcinisanje, mikročipiranje, te vađenje certifikata.

Javljaju li se ljudi za udomljavanje? Ima li zainteresovanih?

I prije osnivanja stranice Cica Maca smo udomili oko trideset maca. Najveći broj maca je udomljen udomiteljima iz Zenice, prošle godine smo udomili dva mačića, brata i sestru u Beograd, zatim smo udomili mačiće u Banja Luku i Sarajevo , a mačića Zeusa smo nedavno udomili u Njemačku. Zanimljivo je kako udomljavanje mačaka krene dobro, pa slijedi period stagnacije, pa nakon toga opet se javi veliki broj udomitelja. Jednostavno, nikad se ne zna kad će koja maca biti udomljena. Prije svakog udomljavanja provjerimo porodicu u koju maca treba da ode. Ukoliko se radi o iskrenim i dobrim udomiteljima udaljena destinacija nije nikakav problem. Pronašli smo i udomitelje za žensko mače koje je pronađeno neuhranjeno, prozmrlo i bolesno, a koje smo nazvali Srculence. Mače je prošlo terapiju antibioticima i sad je konačno zdravo i trebalo bi biti udomljeno u Hamburg. Sljedeće sedmice ce biti kompletno veterinarski obrađeno, dakle vakcinisano, mikročipirano i dobiće svu potrebnu dokumentaciju za internacionalno udomljenje, a trenutno tražimo prijevoz do Hamburga. Nadam se da će se ljudi koji uskoro putuju za Hamburg i voljni su pomoći ponuditi da povezu sa sobom mačića do udomitelja u Hamburg. Mače će putovati u transporteru za mace tako da može putovati uz pratnju i avionom, autobusom ili putničkim automobilom.

Mogu li vas ljudi kontaktirati ako pronađu neko napušteno ili izgubljeno mače da se pobrinete za njega?

Ukoliko ljudi pronađu napušteno ili igubljeno mače, u toj situaciji stojimo na raspolaganju da nas kontaktiraju. Međutim, trenutno su nam smještajni kapaciteti popunjeni tako da pozivamo sve ljude koji su voljni pomoći, volonirati, da prime pronađeno mače privremeno u svoj dom, dok se ne pronađe udomitelj. Time se spašava jedan mali život, i privremeno unese radost u kuću, što je idealno rješenje za osobe koje vole mace, ali nisu u mogućnosti da imaju stalnog kućnog ljubimca. Naravno, uvijek ćemo pomoći i informirati ljude koji od ranije nemaju iskustva sa macama u kući ponude da privremeno smjeste macu do udomljavanja u svoj dom.

Kakvi su vam planovi za budućnost?

Naša želja je da se jednog dana i u našem gradu formira udruženje koje će za cilj imati spašavanje i zaštitu napuštenih maca, da se prije svega proširi svijest građana o lošem stanju napuštenih maca u Zenici i da se nivo brige o macama podigdne na zavidan nivo, zatim da se smanji broj maca na ulicama, te da pronađemo sponzore koji će nam pomoći da se formira prihvatilište za mace u koje će biti smještene mace za koje se traži dom, mace kojima je potrebno liječenje, te mama-mace sa svojim mačićima.

Ja se iskreno nadam da će zeničke mace dočekati ovako nešto. Za početak je uspjeh i što se ova grupa mladih orijentisala na to da im pomogne.

Zavolio sam knige čitajući Mešu i njegovu „Tvrđavu“ , film gledajući Fellinijeve uratke a ko zna da li bih sada slušao Cece i Brene da nije bilo čovjeka koji se zove Josip Dujmović. On je definitivno uticao na to da se muzički opredijelim i definiram kao neko ko voli rock muziku.

Rođen u Zenici sredinom pedesetih godina u ranoj mladosti je bio više sklon sportu i bio je jedan od talentiranijih mlađih odbojkaša u BiH. Čak i tada je volio slušati rock i posredstvom nekih ljudi koji su živjeli u Hamburgu dolazio je do raritetnih izdanja svjetske diskografije. Na studij književnosti u Zagrebu odlazi 1973. i studirao je do 1976. godine kada se zajedno sa budućom (a Boga mi i sadašnjom suprugom Vesnom) vraća u rodni grad.

Obzirom da je i u Zagrebu volontirao i odrađivao pripravnički staž u „Večernjem listu“ logičnim slijedom pronalazi posao u „Našoj riječi“. Danas jako često apostrofira „personality“ nekadašnjeg urednika Ivice Milešića koji je donekle i uticao na njegov daljnji razvoj kao novinara i čovjeka uopšte. Tih godina su „Naša riječ“ i „Radio Zenica“ tvorile jedno preduzeće i dolaskom mladog direktora naprednih shvatanja, Paneta Škrbića, Josip je zbog specifičnosti glasa i široke elokvencije prebačen na radio. O trošku preduzeća je poslan na kratko usavršavanje na beogradski radio „Studio B“ koji je tih godina bio najnapredniji u državi. Mladi Josip je bio posebno oduševljen jutarnjim programom koji je vodio Duško Radović i noćnim programom koji je vodio tada poznati Marko Janković. Došao je u Zenicu sa idejom da napravi jutarnji program koji bi ličio na „Dobro jutro, Beograde“ kontakt emisijom koju je vodio pokojni Duško Radović. Novi direktor mu je to dopustio i ubrzo je to postala jedna od najslušanijih emisija na zeničkom radiju. Tadašnje rukovodstvo je zamolio da mu puste da radi i jednu emisiju posvećenu rock muzici. Tada je nastala famozna emisija koje se generacije još uvijek sjećaju – „Nedeljne vibracije“. Sve džinglove a čak i nekoliko emisija je Josip snimio u prostorijama „Studija B“ u Beogradu gdje je 1979. služio i vojsku.

Nedugo nakon toga, svjestan da je zenička publika gladna rock’n rolla odlučio je da zamoli uredništvo da mu dopuste da napravi „Noćni program“, prvu kontakt emisiju tog tipa na BH prostorima. Bum koji je ta emisija doživjela naš grad nije upamtio. „Libertas“, lokalni kafić koji se nalazio udaljen nekih desetak metara od „Radio Zenice“ je bio poluprazan kada sa emitovanjem počne noćni program. Ja sam lično znao trčati kući da bih slušao muziku koju si mogao čuti jedino na radiju jer se tada do ploča jako teško dolazilo.

Za petnaesti rođendan „Radio Zenice“ organizovan je i „Rock maraton“ koji je Josip uredio i vodio te realizirao sa tadašnjim stalnim saradnikom, toncem a sada uspješnim organizatorom velikih koncerata, Tomislavom Kašljevićem. Emisija je trajala mislim negdje oko 55 sati i njih dvojicu je nakon tog maratona dočekalo dvjestotinjak ljudi ispred zgrade tadašnjeg radija.

Josip je mnogo toga ostavio iza sebe ali mislim da će ga Zeničani najviše pamtiti po koncertima koji su se održavali na dan osnivanja „Radio Zenice“, a počeli su na deseti rođendan 1979. godine. Te godine je Josip bio u vojsci u Beogradu ali je koordinirao organizacijom i on je najzaslužniji što su ti koncerti postali tradicionalni i jedini rock festivali u Jugoslaviji nakon „Boom festivala“ koji su se prestali održavati 1978. godine. Kada sam ga pitao ima li uvid ko je sve učestvovao na tim koncertima on mi je rekao da je lakše reći da nisu učestvovali samo „Azra“, „Bijelo dugme“ i „Parni valjak“. Sve ostale grupe jesu. Među kuriozitete spada i to da je „Riblja čorba“, koja se prometnula u jednu od najznačajnijih grupa u bivšoj državi, svoj prvi veliki koncert imala baš na prvom rođendanu „Radio Zenice“ u junu 1979. a njihov prvi album je izašao tek tri mjeseca poslije.

Krajem osamdesetih i početkom devedesetih godina Josip se okreće video industriji i sa prijateljom Nedžadom Galijaševićem otvara preduzeće „Tropik“ koje je bilo prvo privatno preduzeće koje se bavilo video izdavaštvom u Bosni i Hercegovini.

Da bi zaokružio neku rock cjelinu, nakon pisanja u novinama i radio voditeljstva Josip je prije nekoliko godina krenuo u jedan ogroman pothvat. Počeo je pisati antologiju popularne muzike na balkanskim prostorima u periodu od 1901-2001 godine i ovih dana ju je i završio. U toj knjizi će biti obuhvaćeni svi detalji o popularnoj muzici koja se slušala na ovim prostorima. Nazvana je „Doživjeti stotu“ a ja ne sumnjam u kvalitet pisane riječi jer ju je pisao jedan od najvećih autoriteta kada je pop i rock muzika u pitanju. Ne znam za vas ali ja jako nestrpljivo iščekujem da pročitam tu knjigu jer sam u razgovoru sa Josipom doznao mnogo stvari koje nisam znao.

Iz godine u godinu je sve manje ljudi koji slušaju isključivo rock ali za te svojevrsne „dinosaure“ Josip je otvorio „Hard rock caffe“ u obiteljskoj kući svoje supruge u samom centru grada i nerijetko ga možete vidjeti u šetnji sa unučićima i djecom. Svaki put kada čujem njegov specifični glas pojavi mi se neka pozitivna jeza i vrati mi film na neke bolje dane kada smo noći i noći provodili uz radio prijemnike željno iščekujući muzičke novitete.

Jako mali broj ljudi je tako dugo ostao u vezi sa rock scenom kao Josip Dujmović i zbog toga, a i zbog svega što je uradio za naš grad mi, Zeničani, treba da budemo ponosni na njega.

Ne znam za druge ali u svoje ime moram reći jedno veliko „Hvala majstore, za svo rock obrazovanje koje si nam godinama davao!“

U nastavku pogledajte fotografije koje dovoljno govore same za sebe. Odabrao ih je, za nas i vas, lično Josip.

Povod za ovaj razgovor nam je dešavanje koje se krajem septembra održava u Zenici. To je drugo izdanje festivala „Zenica Zove“, a o prvom izdanju ste mogli čitati na Zenica Online u tekstovima Pozitivna energija u Zenici nakon dugo godina – Festival Zenica Zove iz ugla Blentovena i U takvoj Zenici hoću da živim – festival Zenica Zove iz ugla Cyber Bosanke

Sa nama je Zlatan Uzunović, predsjednik UG „Zenica Zove“ koji je jedan od organizatora.

Zlatane, reci nam nešto više o tome kako je nastao festival? Kako je uopšte došlo do ideje i njene realizacije?
Pa ideja za festival je na neki način nastala sasvim spontano. Razmišljali smo o tome da organizujemo neku svirku za kraj semestra i kako smo krenuli sa razmišljanjem priključili su nam se Seid, Kemo, Petar i drugi pa smo svi skupa i napravili prvo izdanje festivala „Zenica Zove“. Drugo izdanje je evo pred nama, 30. septembra i 1. oktobra se održava u Starom pozorištu i nadamo se da će biti jednako uspješan, ako ne i uspješniji nego prethodni.

U današnje vrijeme je postala prava umjetnost organizovati bilo šta zbog teške finansijske situacije u kojoj se svi nalazimo. Kako vi uspijevate sve to isfinansirati?
U principu jeste teško svima, pa i nama. Međutim, ono što posjetioci festivala vjerovatni ne znaju, pripreme za festival traju čitavu godinu. Svo to vrijeme mi pišemo projekte, apliciramo na sve što se pojavi te obilazimo privatnike koji nam mnogo pomažu da se sve završi.

Da li ste imali pomoć od državnih struktura, Općine, Kantona i sl?
Moram priznati da jesmo, i prošle i ove godine. Podržala nas je Općina, Vlada Ze Do Kantona i Kabinet Premijera te Ministarstvo za obrazovanje, nauku, kulturu i sport Ze Do Kantona, kao i Federalno ministarstvo obrazovanja. Uz njih su nam pomogli i privrednici te neke međunarodne organizacije.

Prošle godine ste nam doveli TBF, Superhiks, Atheist Rap i druge. Šta nam spremate ove godine, hoćete li uspjeti dovesti neka zvučna imena?
Pa u principu trudili smo se da i ove godine ispoštujemo zamisao da dovedemo grupe iz čitavog regiona. Tako nam iz Zagreba dolazi Hladno pivo, iz Zadra Postolar Tripper te ponovo Superhiks iz Skopja. Iz Novog Sada tu je Ringišpil. Biće tu i Corban Sick iz Sarajeva, iz Tuzle Baga Sound, te dva zenička benda – Naksut Vesert i Velika Ekonomska Kriza.

Ove godine smo smanjili broj bendova jer smo prošle bili preambiciozni i nije svaki bend imao dovoljno vremena da se predstavi. Zato ove godine imamo 8 bendova, po četiri svako veče i mislimo da će tako biti puno bolje.

Malo nam otežava situaciju što je Zenica prilično zamrla po pitanju organizovanja koncerata kao i stvaranja muzičkih bendova, tako da je teško ljudima objasniti zbog čega bi možda trebali biti sponzori festivala. Međutim, mislim da će ove godine Staro pozorište biti premalo da primi sve zainteresovane.

Ti završavaš fakultet. Šta će u budućnosti biti sa festivalom, ko će ga organizovati?
Prvi festival je organizovala “Unija studenata”, udruženje građana registrovano kod nadležnog ministarstva. Bio nam je cilj da od njega skupimo novac i osnujemo drugo udruženje i ispunili smo ga. Ovo udruženje se zove Omladinski klub Zenica Zove i cilj njegovog postojanja je da sredstva koja se skupe i zarade na festivalu na neki način vrati zeničkoj omladini. To smo uradili kroz izdavanje kompilacijskog CD-a “Zenica Zove” koji je nedavno promovisan.

U svakom slučaju ne znam kako će se tačno stvari odvijati u budućnosti. Ono što je sigurno jeste da će UG „Unija studenata“ nastaviti raditi ono zbog čega i postoji a to je zaštita studenata zeničkog univerziteta. A naš dalji rad na svemu zavisi uglavnom od poslovnih obaveza jer smo se u međuvremenu svi zaposlili.

Bilo bi nepravedno ne spomenuti ostale momke bez kojih ovaj festival ne bi bilo moguće organizovati. Reci nam nešto o njima.
Prije svega tu je Haris Turkić kojem smo dali funkciju muzičkog direktora festivala. On je zadužen za kontakte sa svim bendovima i komunikaciju sa njima.

Zatim je tu moj nekadašnji predsjednik, a sada sam ja njemu predsjednik, Seid Muslić. Bez njega ne bismo uspjeli završiti ništa od administrativnih obaveza. On nam je baza podataka i čovjek zadužen za networking i za funkcionisanje svega ostalog.

Tu je zatim moj prijatelj Kemal Islambegović, koji je jedini muzički obrazovan i po vokaciji muzičar. On daje svoj pečat festivalu.

Osim njih važan dio ekipe je naš prijatelj Petar Lazarević iz Beograda koji je zadužen za našu internet prezentaciju.

Tu je od nedavno i Mario Zolić, sadašnji predsjednik Unije studenata, te Alen Marjanović koji će biti najviše angažovan oko studentske konferencije koja se održava u sklopu festivala.

Takođe moram spomenuti sve naše prijatelje bez kojih sve ovo ne bi bilo moguće organizovati. Oni su tu uskakali kad god je zatrebalo i kad god se pojavio neki problem po principu „Frka nam je, pomozi“. Svi smo mi inače društvo koje se druži i privatno i zato smo i uspjeli napraviti sve ovo.

—
Počesto znam biti i previše kritičan prema današnjoj omladini ali ovog puta moram priznati da sam oduševljen ovom ekipom mladih ljudi i njihovim entuzijazmom. Ideja koja se rodila na jednom od predavanja iz predmeta Poduzetništvo je razrađena i materijalizirana u svega nekoliko mjeseci i od tada svi oni koji vole rock muziku su bogatiji za jedan izuzetan događaj koji se održava već drugu godinu za redom.
Svaka čast momci!

P.S. Za redovno praćenje i informisanje o festivalu posjetite njihovu web stranicu Zenica Zove, kao i Facebook stranicu – Facebook Zenica Zove

Prije izvjesnog vremena sam u svom internet svijetu primijetila jednu zanimljivu novu pojavu. Zove se Nina’s Kitchen, a ispostavilo se da se radi o jednom vrlo zanimljivom poslovnom poduhvatu. Konkretno ovako nešto nisam do tada vidjela pa sam nastavila da pratim sa zanimanjem kako će se sve razvijati i u šta će izrasti.

Sa svakom novom objavom ili slikom na Facebooku postajalo mi je jasnije da se iza čitavog poduhvata nalazi dobro osmišljen plan, mnogo znanja i ono što je najvažnije – mnogo ljubavi sa kojom se radi na svemu.

Šta je u stvari Nina’s Kitchen?
Tako se zove biznis moje nekadašnje sugrađanke, Zeničanke Nine Brenjo koji je početkom godine pokrenula u Amsterdamu. Nina jako voli da kuha pa je odlučila da tu svoju ljubav pretvori u posao. Pokrenula je kuhinju koja ima 3 osnovne djelatnosti. Prvi je kuhanje obroka za domaćinstva. Od ponedjeljka do četvrtka Nina priprema svježe, ukusne i zdrave večernje obroke. Mogu se naručiti u toku dana i onda ih Nina dostavlja na adrese, a svake nedjelje vas u email sandučiću čeka jelovnik za sljedeću sedmicu.

Druga djelatnost je priprema hrane za zabave, rođendane, poslovne sastanke ili privatne večere. A treća je priprema hrane za vrtiće ili školsku djecu.

Ono što je najvažnije od svega, Ninina kuhinja svoje obroke sprema od organske hrane.

Osim zanimljive ideje Nina mi je privukla pažnju zbog toga što je svu svoju komunikaciju sa klijentima fokusirala na internet. Ima lijepu web stranicu na kojoj čak povremeno piše i blog, a vrlo aktivno koristi društvene mreže – Facebook i Twitter. Uz to ide i mailing lista na koju šalje sedmičnu ponudu. Sve baš kako treba, skoro kao iz udžbenika za marketing i internet komuniciranje.

Sve to mi je bilo povod da je zamolim za jedan razgovor koji smo obavile čim je došla na godišnji odmor u svoj rodni grad, Zenicu.

Krenule smo sa pričom od početka. Nina je iz Zenice prije nekih 15-ak godina otišla studirati u London, i tamo završila Španske i Latinoameričke studije a uz to i Međunarodni biznis. U Londonu je živjela i radila na raznim poslovima, ali je veliku ulogu u njenom daljem životnom razvoju imao posao koji je radila za Reuters, a ticao se, između ostalog, projekata vezanih za međunarodnu politiku hrane. Tu se svakodnevno počela susretati sa pričama o tome šta sve danas zovemo hranom, koliko je to daleko od onog što je bilo nekada davno, pa je nekako i njeno dalje interesovanje od tada krenulo u tom pravcu.

Kako sama kaže, imala je sreću pa je odrasla na domaćoj hrani, siru i kajmaku koje su stalno donosili sa sela, tako da joj je pašteta dugo vremena bila samo pojam. I što je najvažnije nikad nije bila dijete koje je trebalo tjerati da jede. Uvijek je voljela jesti.

Ljubav je nakon Londona odvodi u Amsterdam, pa je čak jedno vrijeme svake sedmice putovala 3 dana raditi u London. Rođenjem kćerkice mijenjaju se prioriteti u životu te je možda baš ona najviše uticala na Ninin ulazak u privatni biznis. Ono što je sigurno jeste da je uticala na izbor šta će Nina raditi jer je, kako sama kaže, često razmišljala kako bi bilo lijepo da nakon što pokupi kćerku iz obdaništa negdje može uzeti za nju i kvalitetan i zdrav obrok. Tad se nekad i rodila ideja o tome da bi baš tako nešto sama mogla ponuditi drugima.

Nina je čitav poslovni koncept osmislila sama vodeći se onim što voli raditi i što zna raditi. Ona zaista voli provesti čitav dan uz šporet kuhajući, spremajući brdo hrane tako da joj ovaj posao baš predstavlja zadovoljstvo. Kaže da bi najviše voljela da joj primarni posao bude spremanje ovih porodičnih obroka četiri puta sedmično jer joj je to ujedno i izazov a i pruža najveće mogućnosti za kreativnost. Za sada je fino krenulo, na mailing listu se prijavilo cca 500 ljudi koji sedmično dobijaju jelovnik i na osnovu njega se javljaju sa rezervacijama za određene dane. Ima čak nekih koji su postali stalni, naručuju bar jedan obrok sedmično i teško im je pala ova ljetna pauza i godišnji odmor.

Nina svake sedmice nudi i vegetarijanski i mesni obrok, i ja sam iskreno mislila da su ljudi koji vode računa o tome šta jedu i koji cijene organsku hranu uglavnom vegetarijanci. Međutim, Ninina iskustva govore da nisu jer se mnogo manje naručuju takvi obroci. Kako sama kaže, ljudi koji vode računa o tome šta i kako jedu će prije pojesti kvalitetno meso jednom sedmično nego jesti stalno masovno proizvedeno meso napumpano antibioticima i hormonima za rast.

Kuhanje za djecu i izbor zdravog deserta

Veliko zadovoljstvo joj predstavlja rad sa djecom i spremanje obroka za njih. Pričale smo o tome kako djeca biraju hranu i od nje sam čula mnogo zanimljivih stvari. Prije svega Nina ne spada u mame koje stalno ganjaju djecu da jedu. Ona svoju kćerku zovne da jede, a ako neće onda je i ne tjera. To daje takve rezultate da se malena nakon takve reakcije uvijek sama pridruži mami i tati za stolom. Takođe joj nikad ne pravi razliku između deserta i ostale hrane na način „Ako pojedeš ovo dobićeš desert“. Ono što često govori djeci jeste „da jedemo zato što smo gladni ili zato što nam je nešto ukusno“, a nagrađivanje i kažnjavanje davanjem ili uskraćivanjem hrane nikad ne praktikuje. Pitam je šta je onda prihvatljivo od deserta, kako za djecu tako i za nas odrasle? Kaže da su to svježe voće, suho voće i crna čokolada. Takođe djeci pravi voćni jogurt ali tako što sama pomiješa komadiće svježeg voća sa jogurtom. Što se tiče kolača uvijek joj je draži domaći kolač napravljen u kućnoj radinosti nego onaj iz slastičarne ili trgovine, zato što su ti „slastičarski“ uglavnom puni nezdravog margarina.

Pitala sam i kakve su navike Holanđana po pitanju hrane i imaju li oni neke svoje ćevape ili pite. Kaže da nemaju i da inače Holanđani po pitanju ishrane žive asketskim životom. Jedini topli obrok koji jedu je večera u 18 sati, a do tada na poslu pojedu do 2 sendviča, jako tanko narezanih kriški hljeba i namazanih nekim sirom ili samo sa komadom sira unutra. Čak ni na pauzu ne izlaze nego to jedu u kancelarijama.

Internet kao osnovni kanal za komunikaciju sa klijentima

Na pitanje otkud joj sva ova znanja iz internet marketinga, objasnila mi je da su ona stečena iskustvom kroz rad na prethodnim poslovima, u Reutersu i kasnije na projektima. Samo ih je primijenila, a osim interneta još dijeli letke po naseljima u kojima radi dostavu i učestvuje na Food Marketima. Ti Food Marketi su zanimljiva pojava. Najviše liče na naše sajmove hrane koji se pojavljuju u novije vrijeme. U Holandiji ih ima mnogo i različitog su tipa, a služe da se na njima predstave različiti proizvođači hrane. Takođe je o njoj u nekoliko holandskih časopisa izašao članak, a do toga je došlo zahvaljujući Twitteru jer je tu prati nekoliko novinara.

Na kraju smo se opet dotakli priče o tome šta u stvari jedemo. Ja sam mislila da je U BiH možda lakše doći do zdrave hrane ali sam se onda sjetila da kod nas ne funkcioniše nikakva kontrola i da svako može da prodaje šta hoće pod bilo kakvim imenom. U Holandiji je organski uzgojena hrana pod velikom kontrolom i tamo zaista pečat da je nešto 100% organsko znači upravo to. Velike su kazne, inspekcije rade i tamo se tim oznakama može vjerovati.

Nama očito ostaje da se uzdamo u povjerenje u tete na tržnici i pijaci i u malo sreće. A Nini želimo puno sreće u daljem radu i da posao ide baš onako kako je zamislila. Svima ostalima preporuka – ako ogladnite u Amsterdamu tu je Nina’s Kitchen. Telefon u ruke i kvalitetan i zdrav obrok je tu.

Knjiga je na mene ostavila veliki utisak. Pisana je u prvom licu i dok je čitate osjećate se kao da ste prisutni u svim dešavanjima o kojima Almir piše, a ona nisu uopšte lijepa. Dešavalo mi se da zaista moram napraviti pauzu između dva poglavlja jer treba vremena da podnesete svu tu bol i muku kroz koju prolaze ovisnici, posebno ako su, poput Almira, svjesni u kakvom se problemu nalaze i šta su uradili od svog života.

Knjigu je štampao Kantonalni zavod za borbu protiv ovisnosti i po mom mišljenju je zaista važno da je pročitaju svi ljudi, jer niko ne može sa sigurnošću garantovati da se u životu neće sresti sa iskušenjem da proba drogu, ili da se neka njemu draga osoba nađe u tom zlu. Bolje je upoznati kroz ovakvu ličnu priču i čuti je od nekoga ko je prošao kroz sve to nego na sebi testirati.

Da biste stekli bolju sliku o ovome zamolila sam Almira da nam odgovori na nekoliko pitanja.

Rođen sam u Zenici, imam 40 godina. Moje iskustvo s drogom počinje sa 20 godina pa sve do 34-te, a evo već sedma godina kako uspješno apstiniram.

Po mom mišljenju najčešći razlog je znatiželja. Pripadnost društvu koje eksperimentiše s drogom takođe je bitan razlog da se neko odluči probati drogu, mada se to ne može uvrstiti u pravilo, jer bez velike znatiželje i nedostatka samosvijesti o pogrešnosti takvog čina ne ulazi se u svijet droge. Razloga ima još mnogo jer mlad čovjek ima potrebu da se dokazuje drugima, pa i samom sebi, tako da ne isključujem ni probavanje droge, što se kaže, iz čista mira.

Ipak, kao pravilo ističem znatiželju.

Neznanje o opasnostima koje proizilaze iz tog nepromišljenog čina dodatni su uzrok zašto se mladi tako olako odluče probati drogu. Zaista, niko na početku ne zna šta ga čeka na kraju.

Prije svega što više razgovarati s njima o tome. To nipošto ne smije više biti tabu tema. Roditelji moraju, naglašavam moraju, svoju “ulogu” odgajatelja ozbiljno shvatiti i uticati na svoju djecu da se čuvaju tog zla.Takođe, školske ustanove moraju u svoj rad i program uvrstiti kontinuirana predavanja o opasnostima zloupotrebe droga. Djeca zaista moraju steći pravilno znanje o tome, upravo iz razloga da se umanji uticaj znatiželje, a samim tim i broj onih koji će se odlučiti da probaju drogu.

Namjera knjige “Tragom suza” upravo oslikava tu težnju, da pomogne drugima.

Stvarno stanje ovog problema u gradu zaista je teško reći. U pravu si da postoje zvanični podaci, ali radi se samo o broju registrovanih ovisnika. Broj ostalih može se samo nagađati. Svako ko se želi potruditi da uoči može na svakom koraku vidjeti koliko droga snažno teče ulicama našeg grada. Dovoljno je samo malo bolje zagledati u poluskrivene grupice omladine koje stoje po ćoškovima ili sjede po parkovima i vidjećete da nad njima bdije avet droge, dok džoint i flaša vina kruži od ruke do ruke. Istina je da te pojave bolje uočava neko ko je imao iskustva u tome, ali svu ozbiljnost situacije ipak niko ne može sagledati.

Moje pretpostavke nisu nimalo optimistične jer svaki put kad prođem gradom toga je nažalost sve više i više. Trend zloupotrebe droga je u stalnom porastu, pa čak ni osnovne škole nisu više pošteđene toga.

Dakle, situacija je preozbiljna, a upravo iz razloga što se starosna granica korisnika droge dramatično snizila, a njihov broj enormno narastao.

Odgovor na ovo pitanje ću najjasnije dati citatom iz moje knjige:
“Droga ne bira svoje žrtve; njoj su svi podjednako dragi i dobrodošli. Istina je da će u svijet droge lakše zalutati oni koji su emotivno nestabilni, nezadovoljni sobom i svojim životom, i koji su ogorčeni pogledom na svoju budućnost koja ne nudi ništa dobro. Istina je i to da droga najveći danak ubire iz razorenih porodica, kao i porodica koje tek ulaze u fazu razdora, zato što djeca iz takvih porodica po pravilu izrastaju u emotivno nestabilne ličnosti, i uz to, uskraćeni za roditeljski nadzor, imaju tu kobnu slobodu da rade šta hoće. Ali, pravila nema, droga vreba svakog, jer glavni uzročnik odlaska na put droge jeste znatiželja.

Dakle, niko ne može s pravom tvrditi da se droga dešava samo drugima. To je totalno pogrešan stav.

Na ovo pitanje moj odgovor bi sigurno bio potvrdan kada ne bi postojali i oni ovisnici koji su u životu imali sve najbolje a ipak se “opredjelili” za drogu.

Da, tačno je da roditelji posljednji saznaju, i nažalost često prekasno, pogotovo oni roditelji čiji je stav bio pogrešan poput prethodno navedenog: “Ne, u moju kuću droga ne može doći”. Međutim, kada se to desi, roditelji vrlo brzo stiču znanje na polju tog problema, jer nastoje pomoći svome djetetu. U redu, ali mnogo bi više to znanje vrijedilo ranije, na vrijeme preneseno djeci, na vrijeme upozoreno.

Zlatno pravilo svih bolesti “Bolje spriječiti nego liječiti” kod bolesti ovisnosti ne može biti zlatnije, odnosno tačnije.

Savjet ili preporuku je teško dati, jer svaki je slučaj priča za sebe. Zaista je nezahvalno govoriti da se treba uraditi ovo ili ono, jer ono što bi u jednom slučaju moglo pomoći u drugom može biti sasvim pogrešno. Tako da jedini savjet koji smatram ispravnim, i mogu kao preporuku uputiti svim roditeljima suočenim s tim problemom, glasio bi: “Ne gubite nadu, nikad i nipošto, ni u kakvim okolnostima. Čuvajte razboritost, imajte strpljenja i vjere. Borite se!!!”

Da, u knjizi sam više puta naglasio koliko je opasno probati drogu i zašto, a marihuana je u 90% slučajeva prva na listi. Obično su početnici oduševljeni uticajem marihuane koja im s početka pruža osjećaje blagostanja i zadovoljstva, tako da se rado prepuštaju da ih ona vodi svojim putem, misleći da će, kad zadovolje svoju znatiželju i užitak moći prestati. Međutim, ono što ne znaju jeste da sa drogom nema dogovora, tj. da prestati nije baš tako jednostavno.

Čvrsto stojim iza tvrdnje da je marihuana odskočna daska za put u pakao života, iako ima mnogo i onih koji nikada neće koristiti neke druge, teže droge. Ali i marihuana će vremenom pokazati svoje zube. Možda neće u tolikoj mjeri napraviti pakao od života, ali će sigurno uskratiti svojoj žrtvi mnoge životne radosti.

Prema tome, marihuanu smatram najopasnijom drogom, jer od nje sve počinje. Slikovito rečeno, prvim džointom kupili ste ulaznicu za pakao.

Izlazak iz svijeta droge zaista je težak i dug period. Oni koji se prethodno nisu dobro naoružali strpljenjem, odlučnošću i najvažnije vjerom u svoju pobjedu unaprijed su osuđeni na neuspjeh. S druge strane oni koji su uspjeli da prevaziđu sve poteškoće tokom “skidanja” mogu slobodno sebe nazvati pobjednicima, jer koliko je teško iščupati se s dna života još je teže zakoračiti u novi i ostati na nogama.

Uspjeh, dakle, leži u upornosti i vjeri, a neuspjeh u strahu od suočenja sa samim sobom. Taj strah mnogi ne mogu prevazići, te se nakon izvjesnog vremena ponovo vraćaju drogi i nažalost ostaju još dugo, dugo ovisnici.

Sigurno da nije prijatno imati ovakvo životno iskustvo, ali zahvaljujući upravo tome sada mogu mnogo bolje uživati u svim stvarima koje mi život pruža, računajući i one najmanje sitnice koje drugi mozda uopšte ne primjećuju.

Moj život sada teče mirnim tokom, radim, zadovoljan poslom, zadovoljan sobom, zadovoljan svojim životom. Planiram objaviti i drugu knjigu posvećenu problemu narkomanije. Nastojim da pomognem u borbi protiv zloupotrebe droga koliko mi to vrijeme i mogućnosti dozvoljavaju. Iz tog razloga i na Facebooku postoji stranica “Tragom suza” iz koje se može dosta toga korisnog vidjeti i pročitati, odnosno naučiti. Rado i bez ustručavanja govorim na tu temu jer znam koliko je ljudima potrebno da steknu pravilno znanje o tome. Zadovoljan sam objavljivanjem knjige jer znam da ona ima snagu da mnogima pomogne i odvrati ih od tog trnovitog puta koji se nerijetko završava smrću. Time sam ujedno dobio i satisfakciju za svo ono zlo koje je droga učinila meni. Svaki bivši ovisnik osjeća u sebi potrebu da drogi uzvrati udarac, a moja je u meni ogromna. Ipak, naučio sam da je umjerenost u svemu velika vrlina, tako da me ta borba ne ometa u postavljanju važnijih prioriteta u životu.

Ma u stvari, želim za kraj reći da se uskoro i ženim, pa eto nevješto biram riječi da i to saopštim, jer želim svima jasno i glasno reći da je normalan život nakon droge ostvarljiv i moguć.
Moj život sada ima smisao, ljubav i radost.
Moj život je sada život.

Čestitamo i želimo ti mnogo sreće i uspjeha u daljem životu! I hvala ti na razgovoru.

A nakon svega nam ostaje samo da kažemo svima onima koji žele pročitati knjigu da to mogu učiniti besplatno na linku (knjiga “Tragom suza”, pdf).

Operna diva koja svojim vokalnim izvedbama već godinama oduševljava prostore susjedne nam Hrvatske, Sandra Bagarić, svoju prvu muzičku izobrazbu završila je u našem gradu. Ratna dejstva u našoj zemlji njenu obitelj su natjerali da se prebaci u Zagreb. Tamo je Sandra završila muzičku akademiju, srela svog sadašnjeg muža Darka, udala se i rodila dvoje prekrasne djece. Život i karijeru je više nego uspješno nastavila u glavnom gradu našeg zapadnog susjeda. Vedroga duha i izuzetnim vokalnim izvedbama jako brzo je „kupila“ cjelokupnu hrvatsku javnost. Koristimo priliku da za naš magazin doznamo nešto više o toj našoj uspješnoj „sugrađanki“.

Jako često se u našem gradu moglo čuti nešto kao Sandra Bagarić, naša, Zeničanka… Kakve su uopće Vaše veze sa našim gradom? Rođena u Zenici ili…?
Davne 1974. U Crkvicama, u zeničkoj bolnici pustih svoj prvi pjev i samo zenički operni fanovi prepoznaše u meni opernu pjevačicu…

Kakva su Vaša sjećanja na naš grad?
Imala sam najljepše djetinstvo, skakutala po zeničkim brdima, proskijala na Smetovima, kupala se u Bosni, igrala tenis na Kamberović polju, ašikovala u Travničkoj i tako sve do Srednje škole kad otiđoh na Bembašu…

Da li ima još neko od prijatelja ili rodbine iz Zenice sa kojim održavate kontakte?
Još donedavno moja baka Ružica stanovala je u Kidričevoj, ali su je roditelji preselili u Sarajevo da im je bliže te sa očeve strane strina Mara i rođake Zoru i Stanka sa obiteljima.
Putem maila mi se javljaju kolege iz osnovne škole „Sestre Ditrih“. Nažalost sada ne dolazim u Zenicu često, moram i reći da do danas još nisam dobila poziv da nastupim u Zenici.

Naš grad je relativno mali grad a iznjedrio je mnoge talentovane ljude. Tarik Filipović, Edo Karamazov, Vi i još mnogo drugih uspješnih ljudi. Moguće je da taj niz nastavi i mladi Ivan Jelić. Znam da ste ga upoznali pa mi recite šta mislite o njegovim vokalnim sposobnostima?
Mlad, beskrajno šarmantan (kakvi smo inače,mi, Zeničani) i nema idolopoklonstva. On je izrazitih vokalnih sposobnosti i za tenora visok stasom što je na sceni rijetkost. Želim mu puno sreće.

On je već pjevao duet sa jednom opernom divom, Radmilom Bakočević. Možemo li se nadati nekom duetu dvoje ljudi koji su u svijet glazbe krenuli sličnim putem, iz Zenice preko Zagreba?
Ja sam uvijek otvorena za suradnju…

Zadnjih godinu dana ste Vi i Vaša kolegica Martina Tomčić napravile seriju koncerata na kojima ste pjevale operne arije i neke nazovimo ih, „mainstream“ kompozicije. Da li ste tim pristupom približili operu nekim ljudima koji i nisu bili baš pretjerani ljubitelji te grane umjetnosti?
Martina i ja, pod nazivom BelCante, nakon velikih koncerata sa orkestrom HTV-a u Rovinju, Zadru i Šibeniku, zaključile smo ljetnu turneju na jezeru Bundek u Zagrebu gdje smo okupile više od deset tisuća ljudi pa ako smo među njima dobile nekog novog ljubitelja opere, operete ili mjuzikla…zadovoljne smo.

Pjevale ste i na predizbornim skupovima Ive Josipovića, sada već izabranog predsjednika Hrvatske. Je li to bila puka solidarnost sa kolegom profesorom sa muzičke akademije ili i stvar političkog ubjeđenja?
I Martina i ja smo mu dale svoj glas.

Suprug Darko je takođe glazbenik, profesor klavira na akademji ako se ne varam. Da li su i Vaša djeca muzikalna na svoje roditelje?
Na radimo od naše djece wunderkinde, ali smatramo da trebaju biti notalno pismeni i učimo ih uživanju u glazbi koja ujedno razvija njihovu koncentraciju, emocionalnu osjetljivost, estetko opažanje detalja…

Možemo li očekivati Sandru Bagarić na nekom gostovanju u našem gradu?
Ja očekujem poziv.

Obzirom da ja i nisam neki novinar moram Vas pitati da li biste možda imali nešto reći našim čitateljima a da Vas ja nisam pitao?
Hvala na pitanju, dobro sam, a kako si ti?

Ja sam nedavno pisala o tome kako je mnogo više onih koji sjede i kukaju čekajući da se sve stvari u životu dese same od sebe, a malo je onih koji za to vrijeme pokušavaju da naprave nešto sami. Zato mi je i privukla pažnju najavljena premijera predstave “Ljubavi Georgea Washingtona” koja se u utorak, 21. decembra treba održati u sali HKD Napredak. Predstavu su napravile Tanja Muratović i Berina Ahmetović a režirao Miroljub Mijatović.

Dvije djevojke prave predstavu? Zašto? Kako? Šta li namjeravaju sa tim? Hiljadu pitanja mi je prošlo kroz glavu pa sam pokušala da dođem do njih i da ih pitam sve to. Uspjela sam razgovarati sa jednom od njih, Berinom, a o čemu pročitajte u nastavku.

Za početak mi reci nešto o sebi i Tanji – ko ste, čime se bavite i šta radite u životu inače? Otkud u glumi, Miroljub mi je rekao da ste bile obe u dječijoj sceni?
Tanja i ja se bavimo pozorištem poprilično dugo, ona je na sceni od svog djetinjstva, a ja od srednje škole. Inače, obje studiramo na Pedagoškom fakultetu u Zenici, ona na Razrednoj nastavi, a ja na odsjeku za B/H/S jezike i književnost. Iako obje imamo dosta obaveza pored fakulteta, nekako su probe u pozorištu prioritet bez obzira na sve.

Kako je došlo do ideje o pravljenju ove predstave? Prije su djevojke u slobodno vrijeme heklale i plele, a danas sade virtuelne biljke i hrane elektronske krave na Farmvillu. Je li ova vaša predstava nastala kao kreativno popunjavanje slobodnog vremena ili je nešto drugo u pitanju?
Heheh, pa tako nekako… Eh, nije sad da i mi nekada ne trošimo vrijeme na Facebooku, daleko od toga, ali rad na tekstu, svakodnevne probe i zanimacija likom kojeg treba da dostojanstveno preneseš publici, daje neki potpuniji osjećaj. Ljepše je, morate priznati, kada trošite vrijeme na nešto što vam po završetku pruža prelijep osjećaj uspjeha i zadovoljstva. Tako je nekako i nastala ideja da uz pomoć Miroljuba Mijatovića krenemo u ovaj projekat.

Ko je odabrao tekst? Ima li neku poruku i šta želite prenijeti publici ovom predstavom?
Tekst je predložio Miroljub koji je inače i reditelj ove predstave. Mi smo se odmah prihvatile posla i moram priznati da u početku nismo bile baš ni svjesne toga koliki je to zalogaj. Drugačije je kada za vas neko odradi sve od scenografije do kostimografije, ali kada zajedno radite na svim tim poljima i kada ste uključeni u cijeli taj proces, sve se čini mnogo drugačije…u pozitivnom smislu. U predstavi smo samo Tanja i ja, tako da je ovo prvi put da smo same na sceni čitavih sat vremena, i mislim da će ova predstava upravo zbog toga nama značiti više nego neke druge. „Ljubavi Georga Washingtona“ napisao je Miro Gavran i to je njegovo najprevođenije dramsko djelo koje govori o dvije žene koje su voljele istog čovjeka, o njihovoj boli, o tugi. To su žene zatvorene u prošlosti, koje kroz nju traže put za budućnost.

Gdje vi sebe vidite u budućnosti? Kao mlade djevojke pred kojima je tek neki ozbiljniji život (posao, porodica i sl.) da li se vidite ovdje u Zenici ili maštate o odlasku vani?
Eh, pa sada kada su nam skinuli te vize… Ma ne, nikada nisam razmišljala o životu u Evropi ili negdje drugo, mene lično privlači Blakan i sebe bih mogla vidjeti jedino kao građanku Balkana, a trenutno ne razmišljam o odlasku iz Zenice.

Šta planirate dalje? Hoćete li se zaustaviti na ovome ili imate još neke ideje i planove?
Ideja uvijek ima, bar kada smo u pitanju Tanja i ja… Ni ovu predstavu nismo završile a već imamo neke ideje za sljedeći put… Pa zašto da ne? Samo dok je tu publika koja će nas podržavati A do tada, pozivam sve da dođete i pogledate ovu predstavu, mi vas očekujemo!

Predstavu možete pogledati u utorak, 21. decembra u HKD “Napredak” sa početkom u 19:30 sati. Ulaz je besplatan. Vidimo se tamo

Zašto voliš Zenicu i šta ti se najviše sviđa u njoj?
Zenicu prije svega volim jer je grad u kojem sam rođena i provela najveći dio života. To je kao neka vrsta urođene emocije. Ali najvećim dijelom, kad isključimo taj osjećaj pripadnosti i ljubavi prema rodnom gradu, Zenicu volim zbog mojih najbližih. Grad čine ljudi a moji najvoljeniji (bar najveći dio njih) su ovdje, i znam da ne postoji mjesto na svijetu u kojem bih mogla živjeti osim u Zenici, upravo zbog njih.

Šta ti smeta ili ti se ne sviđa i koji su tvoji prijedlozi za poboljšanje života u Zenici?
Šta mi se ne sviđa u Zenici? Prije svega daleko je manje grad nego je se sjećam od prije rata. Umjesto da raste kao urbani centar ovog dijela Bosne i Hercegovine, Zenica, čini mi se, svaki dan postaje skučenija, depresivnija, utučenija čaršijica. Kao da su fini ljudi digli ruke od grada i ostavili kojekakvim spodobama da rade od njega što hoće. Teško je čuti lijepu riječ u Zenici, ljudi su se promijenili, otuđili, i to je najstrašnije. Maniri, pristojnost, drugarstvo su ustupili mjesto primitivizmima svih oblika, neartikulisanim urlicima po cestama, ljudima koji nisu naučili da se smeće baca u kantu a ne kroz prozor.

Kad ti neko ko nije iz Zenice dođe u goste gdje ga vodiš i šta mu sve pokazuješ?
Kad mi neko dođe u posjetu trudim se da ga odvedem negdje van Zenice, u prirodu. U blizini Zenice zaista ima predivnih mjesta koja nisu potpuno upropaštena i u kojima se puno bolje osjećam nego u objektima u gradu. Ako izlazimo negdje noću onda je moj izbor definitivno kafić gdje je neka svirka , a ako je ljeto i kafić je kraj vode, onda je to sigurno prava stvar.
S obzirom da radim u Muzeju, svojim gostima pokažem da i u Zenici postoji jezgra ljudi koji se, ako ništa drugo, trude uljepšati svakodnevnicu kroz umjetnost, kroz kreativnost, kroz maštovitost.

Samira Bektaša sam prvo „upoznala“ na Facebook-u. Pažnju su mi privukle njegove fotografije koje sam gledala na blogu Bogumil a kasnije i na ovoj društvenoj mreži. Kad sam ga Damiru spomenula ispostavilo se da je to momak kojeg svi (bar malo stariji od mene) Zeničani dobro znaju, uglavnom pod nadimkom Medeni. Shvatila sam da je strastveni Čelikov navijač i da svoj rodni grad jako voli. Bez obzira što mu zenička adresa više nije u ličnoj karti čini mi se da ta njegova ljubav nimalo nije izblijedila. Kad god ima priliku Samir posjećuje svoj rodni grad i pravi zanimljive i prelijepe fotke.

Zašto mi je bila želja napraviti intervju sa njim? Zato što mi je uvijek zanimljivo pričati sa Zeničanima koji žive na nekim drugim mjestima, posebno ako su ta mjesta neobična kao što je njegov Bornholm. A posebno mi je zanimljivo kad vidim da neko ima strast prema bilo čemu kao što Samir ima prema fotografisanju. Uostalom, vidjećete na šta sam mislila kad pročitate intervju sa njim.

- Samire, koliko dugo već živiš na Bornholmu i možeš li nam reći nešto više o tom neobičnom mjestu.
Ostrvo Bornholm pripada Danskoj Monarhiji i najudaljeniji je teritorij od nje same, 7 sati putovanja brodom, ne računajući još uvijek postojeće dvije Danske kolonije Grenland i Farska ostrva. Nalazi se na pola puta između Švedske i Poljske / Njemačke, veličina mu je 42 kvadratna kilometra i naseljava ga oko 40 000 stanovnika, najviše Danaca razumljivo i jedan jedini Zeničanin, tj. JA. More koje okružuje Bornholm se ovdje lokalno naziva “istočno more”. Naravno Danski je jezik zvanični kao i Danska zastava na jarbolima, ali lokalni “pravi” Bornholmčani govore i svoj lokalni Bornholmski akcenat koji sam i ja vremenom pomalo naučio (naravno ne sve) pa kad sam u Kopenhagenu ili drugom dijelu Danske misle da dolazim iz Švedske, a pored pomenute Danske zastave koristi se i lokalna Bornholmska zastava koja ima zelenu boju križa umjesto bijele Danske. Bornholm je ostrvo staro oko 100 miliona godina, južni dio je sav pjeskovit, što kaže moja rodica, fale mu samo palme pa da liči na Karipska otočja dok je sjeverni dio sav u nepristupačnim stijenama između kojih se nalaze male uvale sa pjeskovitim plažama.

Bornholm je poznat i po tome što je 1945. godine oslobođen od Njemačke okupacije od strane Sovjetske armije koja ga je držala u svojim rukama sve do kraja 1946. godine kada su ga konačno i napustili, prilikom tog oslobađanja poginulo je 30 ruskih soldata i na Bornholmu ti postoji jedino groblje partizanima ruskim u EU, ne računajući Rumuniju, Bugarsku i ostale zemlje te vrste. Svake godine 9. maja na ostrvo dolazi Ruski ambasador iz Kopenhagena sa svojom svitom, uniforme i šapke su im iste kao i prije samo što su skinuli zvijezdu sa njih, gdje polažu cvijeće uz veliku medijsku pompu, pogotovo u njihovim medijima. Imam tri slike samog groblja, a nažalost nisam nikad imao priliku lično biti na groblju kad dolazi ta Ruska svita. Inače je Ruska enklava Kaliningrad ne baš toliko udaljena od ostrva, ja mislim negdje oko 5 sati plovidbe brodom, znači bliže nego Danska.

- Od kud baš Bornholm? Tvoj odabir, splet okolnosti ili nešto treće? Kako ti se sviđa i jesi li se navikao na njega?
E sad odakle ja ovdje? Došao 1993. u aprilu i evo ostao sve do sada. Tih godina rata sam kao izbjeglica živio u kampu Crvenog križa u gradu Silkeborgu sa mnogima iz Iraka, Irana, Kosova, Srba iz Hrvatske. Da napomenem došao sam u Dansku 1991. i svaki dan je skoro bio rat među tim izbjeglicama, a ja čuo tada da postoji jedan kamp na Bornholmu, pitao za premještaj i dobio odmah i evo sve do danas sam tu. Nemam namjeru pomjerati se odavdje u drugi dio Danske. Naravno nisam ništa znao o Bornholmu prije nego sam došao, samo da je ostrvo daleko negdje od ničega, a tada tih godina mi je trebao samo mir i to onaj duševni što sam i našao na Bornholmu.

A vidiš mogu ti reći da sam se ovih zadnjih 17 ljeta koliko živim ovdje toliko navikao na njega kao da mi je rodno mjesto, vjerovatno što sam ovdje našao sve ono što zadovoljava moju dušu, more što mi je najbitnije (uvijek se ovdje sjetim stare Švedske pjesme koju je i Ibrica Jusić nekada davno otpjevao, a ona kaže “JA SAM CAR SVIH VIDIKA, BLIZU MORA PREBIVAM”). Cijeli sam život, kao dijete i mladić maštao da živim na moru, ali eto nisam nikad kontao da ću završiti ovdje na sjeveru Evrope. Znači pored mora koje mi je broj jedan ovdje me dosta privlači priroda koja je svijet – mikrokosmos za sebe. Blagi brijegovi, najviši vrh Bornholma je 150 metara nadmorske visine, obraslih gustim šumama, ponekad imam osjećaj da sam na Bistričaku, manje riječice sa vodopadima, mnoštvo jezera, a da ne pričam o životinjskom svijetu. Naravno nema zvijeri, životinje u šumi ovdje nekako žive u nekoj simbiozi sa ljudima. Zečevi i srndaći nisu toliko plašljivi, zna se desiti da dođu u sam grad i šetaju se među zgradama i to je još jedan razlog zbog kojeg sam ovdje. To mi apsolutno odgovara ta simbioza ljudi i divljači.

Hajde eto da pomenem i to da se najveći poligoni za obuku Danskih vojnika koji idu u Irak i Avganistan nalaze baš na Bornholmu, a stanovništvo živi najviše od poljoprivrede što je nevjerovatno. Uzgaja se i grožđe i imamo svoje Bornholmsko vino, a velika većina ima farme sa svinjama i skoro 90 % procenata se izvozi za Japan, mislim gotovih svinjskih produkata. A jedino što mi malo smeta ovdje je kad duva jak vjetar, a duva često, pogotovo je s jeseni i zime teško, ali navikne se čovjek i na to, sam sebi govoreći, pa to je priroda i to se ne može promjeniti.

- Koliko je Zenice u tebi? Pitam te jer mi se čini da nisi stavio konačnu tačku na svoj odnos sa rodnim gradom.
Ma ima Zenice u meni koliko hoćeš, u stvari ona je stalno prisutna jer znaš, ja sam 1991. sam otišao iz Zenice svojim putem. Uvijek je bila neka mašta u meni da ću jednog dana otići ili za Pariz ili Ameriku, neka dječja maštanja. Ispalo je da sam završio na Bornholmu, ali Zenica je uvijek prisutna u meni gdje god da se nalazim i ja to ne krijem. To je moj rodni grad gdje sam rođen, proveo djetinjstvo, mladost, prve ljubavi, a nećemo ni Čelika zaboraviti, zar ne? Gdje god idem brodom sa mnom je šal Čelika ili zastava. To je neki moj sombol okoline odakle je moje porijeklo. Volim ja Bornholm, ali volim Zenicu i dalje i mislim da imam pravo na to. Sreća imamo sada internet pa je lako biti u Zenici što bi se reklo, bar virtualno. Imamo i Zenica-Online, ovo nije da vas reklamiram, već jednostavno nama Zeničanima koji smo vani je trebala jedna ovakva urbana stranica, naravno svaku noć je posjetim i prelistam i hvala vam na njoj!

Moglo bi se i reći OVDJE NISMO, A TAMO NAS NEMA, samo da se čovjek dotakne opet malo nostalgije za rodnim krajem. U radnjama u Švedskoj (ja često idem u shoping u Švedsku jer mi je bliže) ima naše robe, onda čovjek i nema neke nostalgije bar po toj liniji. Jedina nostalgija je za starim vremenima i onime što je prošlo. FALE MI NOĆAS MOJA RAJA, moglo bi se i tako ponekad reći, jer sva, pa skoro sva moja generacija je rasuta od Havaja do Australije i tu me muka hvata. Često se kad šetam ulicama Zenice osjećam kao stranac u noći što bi se reklo, nigdje poznate face na vidiku, neki novi klinci marširaju gradom, ali na drugu stranu, pa to je i normalno jer ipak je ovo 2010. godina. Čudno je to što to vrijeme uvijek ide naprijed a nema nam više Supermena da nam vrati planetu i sa njom i vrijeme nazad!

- Često dolaziš u Zenicu. Da li si ikad razmišljao o povratku?
Zbog mog specifičnog posla, naime, plovim na putničkom brodu gdje mnogo radim, ali zato i zaradim dosta slobodnih sati koje obilato koristim da dođem u Zenicu. Pa samo je 2 sata avionom od Kopenhagena. Ovu udaljenost Bornholma od Kopenhagena ne računam, to je ono što se mora preći da bi se došlo do rodnog grada. Ponekad sam u Zenici 4-5 puta godišnje, nekada samo 2, ali kažem, kad god imam priliku dođem i ne žalim zbog toga

A vidiš što se tiče povratka u Zenicu, vjeruj da ne razmišljam nešto previše o tome jer ipak 19 godina sam van nje, mada je ona u meni uvijek. Ne bi to bila laka odluka, baš kako sam napisao, vjerovatno bih se osjećao strancem dole, bez obzira što imam mamu koja tu živi, ipak bih imao taj neki osjećaj, a da ne pričam o ostalim stvarima…

- Šta ti najviše smeta u Zenici? Koliko se ona razlikuje od one stare koje se sjećaš? Šta bi volio promijeniti – popraviti u njoj?
Zenica stara, od ove današnje? Pa ja to drugačije vidim jer nisam svaki dan prisutan tu pa primijetim sve promjene koje se dese kad me nema. Vidim razvija se i gradi se, raduje me to i treba da bude tako. E sad vidi, poslije mojih 19 godina ovdje čovjek se navikne na ovo sve ovdje i naravno da mu počne pomalo da smeta nešto što ne bi trebalo da bude tako u Zenici. Kriminala ima i u Danskoj tako da mi u Zenici ili BiH nismo različiti od Danaca i o tome ne bih, već mi najviše smetaju psi lutalice i ta lažna ljubav onih koji ih navodno štite. Smeta mi i automobilska nekultura, mnogo vozila na ulicama, svi voze kuda i kako hoće, parkiraju pa skoro u same stanove, smeta mi što su ljudi dosta agresivni, mnogo je oružja u opticaju, ali eto, opet da kažem i ovdje nije kao prije kad se sve rješavalo šakama i običnim tučama. I ovdje mladi nose mnogo oružja sa sobom ali su kazne drastične. Npr. ako slučajno imam u džepu nož ili nešto slično duže od 7 cm, policija me možda zaustavi, nađe mi to – ne gine mi 2 mjeseca zatvora i to se provodi u zakonu. E sad, ako će neko rizikovati to, a za vrijeme kazne gubi i posao, dobro će razmisliti o tome. Ima tih primjera koliko hoćeš, da ih sada ne nabrajam jer nije baš dobro ni upoređivati. Ipak smo mi Bosna a ovo je Danska i ne može biti u Zenici kao što je ovdje ili obratno.

Ali evo opet da se dodirnem pasa lutalica, u Danskoj taj pojam u riječniku ne postoji, znači nema toga na ulicama. Naravno ima kao i kod nas nemarnih vlasnika pa pseto izbace na ulicu, ali se odmah to prijavljuje i šalje u lokalne azile, a ako je pas opasan za okolinu uspavljuje se odmah bez ikakvih diskusija. Kako bih to ja riješio u Zenici? Sve uspavati i provesti zakon u djelo – nema pasa lutalica na ulicama grada. Ipak se zato i zove grad, a koliko znam u gradovima žive ljudi, pa i sa svojim kućnim ljubimcima a ne psima koji polako preuzimaju grad u svoje čeljusti. Ma ima toga da se piše o otome koliko hoćeš.

- Kada si se počeo baviti fotografijom? Je li to još uvijek samo hobi i je li ti cilj da možda to podigneš na neki veći nivo?
Imao sam od malena foto aparat ali je to sve bilo onako malo neko slikanje sa rodbinom i okolinom. Nisam tada kontao šta nam se sprema inače bih svaki djelić sekunde hvatao svojim objektivom. Hodao sam sa Čelikom i Robijašima po bivšoj nam domovini pa sam tada već počeo lagano da se zanimam za fotografiju. Poslije dolaska ovdje još 1997. sam kupio prvu moju digitalnu, bila je to vekika Sonny Mavica u koju se stavljala velika disketa koja je bila prethodnica CD-a (ta kamera je završila kod Danke Travara sa televizije pa vidi sa njim ako je još uvijek u životu neka ti pokaže kako izgleda). Poslije sam promijenio par njih dok se nisam zaustavio na Canon-u i trenutno sam zadovoljan sa njim i ne mislim ga mijenjati. Za sada je to moje fotkanje okolo samo kao neki poluhobi jer već imam izložene moje fotke u lokalnom Domu Kulture kao stalnu izložbu, na brodu na kojem radim također, a već pravim i razglednice i to prodajem kao neki dodatni izvor prihoda. Fotkam svadbe i naravno izrađujem moje fotke na velikim formatima i to naravno prodajem, poslije narudžbe.

Kameru imam uvijek uz sebe, ili malu digitalnu ili svoju veliku, sve zavisi od raspoloženja. Gdje god idem uvijek sam spreman da nešto uhvatim u objektiv, sve mi je motiv, sve mi je objekat, nekako kažem iz šale za sebe da imam fotografske oči i zato se pojavljuje dosta slika na mom profilu, mada ima dosta i na mom blogu www.bogumilbe.blogspot.com. Želim i da usput zabilježim svaki momenat koji sam proživio jer sjećanja blijede ali fotografije ostaju i one su neki dokaz našeg postojanja na ovom svijetu.

- Da li Danci prate tvoje fotke? Ja sam dobila želju da posjetim Bornholm kao turista gledajući svu tu ljepotu na tvojim slikama, a da li oni vide to i šta misle o tome?
Danci? Naravno oni koji se susretnu sa mojim fotkama su oduševljeni njima, mnogi me i pitaju šta u stvari radim na brodu, što konačno ne počnem nešto ozbiljnije raditi. I sam razmišljam već duže vremena o tome ali kapitalizam je za*ebana stvar. Teško se odlučiti, dosta para uložiti da bi se krenulo, a nikad čovjek nije siguran da će uspjeti u tome. E sad ovdje da bi čovjek dobio posao kao fotograf u novinama ili na tv-u mora imati školu za to, a ja nemam. Škola fotografa se nalazi u Kopenhagenu a meni se ne seli odavdje Ma volim ja Bornholm, ne bih mogao u velikom gradu. Vjeruj da nisi jedina koja je dobila želju da posjeti Bornholm poslije gledanja mojih fotki. Uživo je još ljepše. Baš sam bezobrazan pa izazivam malo. Vjeruj da sam nešto razmišljao o tome da je vrijeme došlo da i Bosanski turisti počnu dolaziti ovdje, samo nas te vize sprečavaju. Uh, proklete vize, a ja sam spreman da dovodim grupe ovdje, samo ima jedno veliko ALI uvijek.

- Čime se sad baviš i da li si nekad u mladosti mogao i pomisliti gdje će te život odvesti?
Kao sto sam napomenuo već, radim evo 10 godina na brodu, tj. plovim njime. Putnički je brod moje firme www.bornholmstrafikken.dk, plovim za Švedsku i Njemačku, u kuhinji radim kao pomoćnik kuhara, znači sve oko hrane. Brod prima 1545 putnika i preko 300 automobila. Ne žalim se mada je nekada teško, radno je vrijeme od 14 – 16 sati, a pogotovo kad su oluje, mada zna biti i zanimljivo. Ne bojim se toga i zato mi je doživljaj popeti se na komandni most i gledati talase od 6 – 8 metara kako se polako valjaju prema brodu, a on škripi, naginje se i do 30 %, ma to treba doživjeti, zaista, ali nije za one slabog stomaka.

- Kakve su ti želje i planovi za budućnost? Hoćemo li te i dalje viđati redovno u Zenici?
Planovi za budućnost? Vjeruj imao sam toga koliko hoćeš u mojim mladim danima. Sve je “otišlo u Honduras”, svi su se rasplinuli te 1991. godine tako da sada ne planiram nikada ništa veliko. Jedino što razmišljam o foto karijeri, e sada da li će to biti moja budućnost pokazaće vrijeme, a nadam se da hoće. Ah da, moja je firma naručila novi brod koji se gradi u Perthu, Australija i to mi je životna želja da mene odaberu između ostalih da preuzmem brod u Perthu i sa njim doplovim sve do Bornholma. Ma znaš li ti koji bi to doživljaj bio, pola planete preploviti?!

Vidiš zaboravio sam ti reći da su moji snovi da kupim kakvu jahtu i da sa njom plovim oko svijeta. A što se tiče dolaska u Zenicu, naravno. Pa gdje bi bilo kolo bez kokana?! Volim ja Zenicu i uvijek ću je voljeti i nije me to nigdje stid reći. Još samo da očistimo ulice od pasa lutalica i da se konačno Čelik privatizuje i krene naprijed… Pa znaš li koliko sam ja ponosan kad reprezentacija igra na Bilinom, a ja na brodu i na Danskoj tv prikazuju golove iz Zenice, a ja svima sa ponosom pokazujem “To je moj grad!” Ma, teško je to pisanjem opisati…

Neke od Samirovih fotografija pogledajte ovdje a ostale možete pratiti na njegovom blogu.