Još poodavno sam na ovoj stranici pisao neke pričice o kolekcionarima i sakupljanju kojekakvih sličica i popunjavanju raznoraznih albuma. Da ponovo nešto napišem na ovu temu ponukale su me aktivnosti i javljanja mnogobrojnih posjetitelja na grupu “ZENICA-stare slike i pričice” a koju je odnedavno na FB pokrenuo naš cijenjeni i jako aktivni sugrađanin Mirsad Đulbić. Jako dobra ideja koja je u startu privukla mnogo posjetitelja i koja pokazuje da je interes za svoj grad u direktnoj vezi sa nepoznavanjem istorije grada u kome smo odrasli i u kome živimo. Hoću reći da su i interes i neznanje jako veliki kod svih nas koji se osjećamo Zeničanima. Zato slobodno mogu reći da je najveća vrijednost ove ideje njen edukativni karakter.

Krenulo se sa postavljanjem slika razglednica iz različitih istorijskih etapa kroz koje je prolazio naš grad, a koje Mirso pokušava objasniti najbolje što zna. Tu se nalaze slike poskidane sa mnogobrojnih internet stranica, a mnogo posjetilaca šalje i slike iz svojih arhiva i kolekcija.

I ovaj put pokazuje se nepisano pravilo da je istorija jedne osobe, čaršije, grada ili države najbolje sačuvana u privatnim kolekcijama pojedinaca koje su personifikacija nekih malih minijaturnih muzeja. Sakupljajući razne stvari kao što su fotografije, razglednice, vinjete, naljepnice, zastavice, značke, promotivni materijali, ulaznice i karte za razne sportske i kulturne manifestacije, knjige i kataloge, svako od nas u sferi svog interesovanja doprinosi očuvanju kulturnoistorijskog blaga i tradicije. Svaka pa i ona najmanja stvar predstavlja vezu prošlosti sa sadašnjim trenutkom i živi je dokaz jednog vremena koje je daleko iza nas.

Iako je Zenica dolaskom Austrougara bila mala i nerazvijena kasaba imala je isti ili bar približan tretman kao i ostala daleko razvijenija mjesta. Štampajući prekrasne razglednice koje su putovale diljem velikog i moćnog carstva, propagirali su ljepote naše male ali lijepe zemlje. U svijetu sakupljača koji se stručno zovu i kartofili postoji mišljenje da su razglednice iz tog perioda do dana današnjeg neprevaziđene po svojoj eleganciji i ljepoti. Posebno su na cijeni one sa ovog našeg podneblja. Iz tog perioda koji je trajao okruglih 40 godina (1878 – 1918) ostalo je tako preko stotinu prelijepih razglednica sa motivima naše čaršije koja svoj najveći ekonomski i privredni razvoj doživljava baš u tom periodu. Preko tih malih ambasadora našeg grada i države mogu se pratiti skoro sve faze njegovog razvoja, rasta i modernizacije.

Drugi važan papirni medij koji svojim šarenim sličicama doprinosi boljem upoznavanju kulturnog, sportskog, političkog, istorijskog, privrednog i prirodnog bogatstva jedne zemlje jesu svakako poštanske marke. Kao i mnoge druge pozitivne stvari koje su donijeli austrougari, tako su njihovim dolaskom štampane i prve poštanske marke Bosne i Hercegovine i to 1.Jula 1879.

Ovom prilikom bi se, međutim osvrnuo na izdavanje poštanskih maraka u bivšoj nam zajedničkoj državi Jugoslaviji. Tačnije, na poštanske marke na kojima se nalazi naš grad Zenica. Potrebno je da naglasim da se radi o periodu od 1944. do 1991. godine kada republika BiH postaje samostalna država. U tom periodu dugom 47 godina emitovano je cca 2100 poštanskih maraka, a grad Zenica pojavljuje se vjerovali ili ne na svega dvije (2) marke i to sa istim motivom ali različitom nominalnom vrijednošću zbog uvođenja novog dinara. Pretrgli se , nema šta, a da se imalo šta pokazati… imalo je. Kako se tadašnja izdavačka politika vodila iz Beograda, iako se nisam bavio statistikom mogu se zakleti da ništa bolje nisu prošli ni mnogi drugi gradovi i gradići iz Bosne i Hercegovine.

Međutim da ne ispadne da samo kudim bivšu državu i ova nova je nastavila svoj maćehinski odnos prema svom trećem ili četvrtom gradu po veličini. U periodu od 1991. do 2011. godine samo pošta u Sarajevu, koja inače pod svojom ingerencijom ima Federaciju BiH, emitovala je cca. 600 poštanskih maraka. Na jednoj (1) od njih se nalazi crtež našeg grada a na drugoj se spominje njegovo ime jer je posvećena 800 godišnjici Kulina Bana i skupu koji je tada održan na Bilinu Polju. Sramotno kad se ima u uvidu šta je i ko se sve našao na poštanskim markicama. Čini mi se da svaki trećerazredni klub iz Sarajeva ima svoju marku a da je svaka zgrada našeg glavnog grada na ovaj način prezentirana bolje nego u katastarskom uredu. Ako kojim slučajem uzmemo u obzir sva tri izdavača u BiH (Sarajevo, Banja Luka i Mostar) za ovih 20 godina je svjetlost dana ugledalo preko 1500 poštanskih maraka, a nažalost ima djece i omladine koja nikad nije vidjela kako izgleda poštanska marka niti je ikad napisala pismo. Ali šta ćete , takva je sudbima grada rudara i metalurga. Nadati se nekim boljim vremenima, kako za filateliju tako i za sve ostalo što čini život dostojan čovjeka.

Češki muzikolog Ljudevit Kuba je 1893. g. za četiri mjeseca prokrstario Bosnom i Hercegovinom i zapisao tekstove i note 1.113 narodne pjesme, koje je imao priliku slušati od narodnih pjevača toga vremena. Ovo djelo je godinama potom sređivao, objavio nekoliko knjiga, a potom i kao naučno-istraživački rad u desetak nastavaka, u Glasniku zemaljskog muzeja Sarajevo, od 1906. do 1910. godine.

O svom poslu na prikupljanju narodnih pjesama u Bosni i Hercegovini, Kuba piše:

„Baveći se već od god. 1883. proučavanjem i sabiranjem slovjenskih narodnih pjesama i gledajući naročito na njihovu glazbenu stranu, proputovao sam veći dio slovjenskog svijeta, da tu na izvoru crpam gragju za svoje djelo „Slovanstvo ve svyck zpevech“. U god. 1893. došao je po mome programu red na Bosnu i Hercegovinu. Pošto sam morao sabirajući pjesme ljude mititi gozbom, darovima, novcem, ljupkim ponašanjem, ako sam htio da ih ponukam da mi pjevaju, nije druge, već izgledam kao tip političkog agitatora. Ta me je okolnost prinudila, da se prije svega obezbjedim od strane tamošnjih političkih ureda, da mi ne bi niko u radu smetao, već nasuprot pomogao; jer moglo se misliti, da u zemlji, gdje su bili razni ustanci tek nedavno ugušeni, ne će biti ljudi odveć povjerljivi i saopštljivi napram tajinstvenome tugjincu. Obratio sam se na zemaljsku vladu u Sarajevu, te joj moram izreći javnu zahvalnost, da je moju zamišljenu akciju susrela s potpunim sporazumom i iskrenom voljom. Svi su uredi dobili odmah nalog, da me u mojem radu i pri putovanju i noćivanju usrdno potpomažu, i drugo, bio sam pozvan da označim uvjete, uz koje bi zemaljski muzej u Sarajevu, koji tako čudnovato raste i napreduje pod brižnom i oduševljenom upravom vladinog savjetnika g. K. Hörmanna, mogao pribaviti za se pjesme, koje bih sabrao u zemlji…….. Putovanje svoje izveo sam po ovome planu: Za I. mjesec preduzeo sam, da proputujem jugoistočni kraj Bosne sa novopazarskim sandžakom, za II. mjesec Hercegovinu. za III. mjesec zapadnu Bosnu i IV. mjesec imao sam na umu, da proputujem sjeveroistočnu Bosnu. Ama zadnju točku svoga putovanja nijesam mogao ostvariti, jer sam u Doboju nabasao na koleru, koja je tamo došla iz Brčke ili Tuzle, gdje se je plaho širila. Okrenuo sam dakle natrag i pabirčio sam za to u Kiseljaku i u Sarajevu. Navodim ovdje mjesta i gradove, gdje sam sabirao i to onim redom, kako sam ih zasebice proputovao.
I. Sarajevo, Trnovo, Kalinovik, Jeleč, Foča, Brod, Goražda, Čajniče, Plevlje (koje doduše Bosni politički ne pripada, ali joj pripada etnografički), Višegrad, Rogatica.
II. Čapljina, Ljubuški, Ljubinje, Trebinje, Bileć, Zupci, Metohija (Gacko), Nevesinje, Blagaj, Mostar.
III. Travnik Dolac, Gučja Gora, Jajce, Jezero, Banjaluka, Prijedor, Sanski most, St. Majdan, Krupa, Bihać, Lipa, Ključ, Ribnik, Glamoč, Livno, Bugojno, Prozor.
IV. Visoko, Zenica, Maglaj, Tešanj, Doboj, Kiseljak, Sarajevo.
Predajući iz ovijeh krajeva ukupno 1113 pjesama može iz njih steći svako predodžbu o pjevanju bosansko-hercegovačkoga naroda, što ću ga u ovijem recima po mogućnosti prikazati na osnovu glazbenih ljestvica..“

Ljudevit Kuba je zapisao tada pjevanih 35 narodnih pjesama u Zenici.

Redoslijedno, prvo je objavljeno ovo kolo objavljeno u Glasniku zemaljskog muzeja Sarajevo, broj 3 iz 1906. godine na stranici 357. Iz riječi je već prisutan utjecaj njemačkog jezika (riječ frajla iskvareno od njemačke riječi Fräulein – gospođica)

Na istoj stranici je zabilježeno još jedno kolo u Zenici, sa napjevom:

U istom broju Glasnika, na stranici 360, slijedi ljubavna pjesma (sevdalinka):

Dalje na stranici 362 slijedi svima nam dobro poznata pjesmica, koju smo nekada pjevali u osnovnoj školi:

U Glasniku zemaljskog muzeja br 4 od 1906. g. str. 506 objavljena je ova pjesma:

U istom broju Glasnika, na stranici 508 je pjesma:

U Glasniku zemaljskog muzeja br 1 od 1907. g. str. 105 objavljena je ova pjesma:

U Glasniku zemaljskog muzeja br 1 od 1907. g. str. 106 objavljen je početak pjesme:

Evo pjesme, koja se pjevala „pod narodno“. Glasnik br. 1 od 1907. g., str. 113

Evo jednog ženskog bećarca iz Zenice, na strani 247 Glasnika br. 2 od 1907. g.

Ova pjesma podsjeća na jedan poznat bećarac, koji se pjeva uz šargiju. Glasnik broj 2 iz 1907. g., str. 248.

Ova pjesma, nadam se većini je poznata. Glasnik br 2 iz 1907. g., str. 252. Izgleda da Kuba nije razumjeo da se pjeva vihor!

Interesantan tekst pjesme, objavljene u Glasniku broj 3 iz 1907. g. na str 413:

A evo i notnog zapisa te pjesme (Glasnik 3-1907)

Igra sa pjevanjem, objavljena u Glasniku br 4 iz 1907. god., na str. 638. Ovo je iz skoro pa zaboravljene dječije igre, za koju kažu da su igrale i djevojke koncem XIX stoljeća.

Pjesma vrlo zanimljiva sadržaja iz Glasnika br. 4 – 1907, str. 638.

Pjesma iz Zenice u Bosni, spominje Dunav?! Glasnik br. 1 iz 1908. g. str. 120.

Čija će biti djevojka? Čiji prsten, onoga i djevpojka. Tako kaže pjesma objavljena u Glasniku br. 1 iz 1908. g. na stranici 127.

Evo jedne ženske poskočice – bećarca. Glasnik br. 1 iz 1908. g., str. 128.

Evo početka jedne pjesmice zapisane u Glasniku br. 2 iz 1908. g. na str. 259.

Pjesma zabilježena u Glasniku br. 2 iz 1908. g. na str. 260.

Nestašni Jovica u Babića bašći, Sarajevo. Glasnik br. 2 iz 1908. g. str. 261.

Na istoj strani 261, Glasnika br. 2 iz 1908. g. dat je zapis jednoga kola sa tekstom:

A, ova je žestoka. Glasnik br. 2 iz 1908. g., str. 265.

Zeničani pjevaju o Sarajlijama. Glasnik br. 3 iz 1908. g. str. 404.

Eto, ovce potkopaše Budim! Glasnik br. 3 iz 1908. g. str. 404.

Jedna lijepa ljubavna pjesma (sevdalinka). Glasnik br. 4 iz 1908. g. str. 549.

Svatovska pjesma. Glasnik br. 4 iz 1908. g. str. 550

Za ovu se pjesmu misli, da je vrlo stara. Glasnik br. 3 iz 1909. g. str. 584.

Nije došla Drina od brijega do brijega, nego Lašva! Glasnik br. 3, 1909. g. str. 584.

Početak nepoznate nam pjesme. Glasnik br. 3, 1909. g. str 585.

Evo još jedne svatovske pjesme. Glasnik br. 3, 1909. g. str. 596.

Djevojačka, ljubavna pjesma. Glasnik br. 3, 1909. g. str. 597.

Ona ga mami biserima, al’ se junak ne da! Glasnik br. 3, 1909. g. str. 597.

Ludo, mlado, svakome je drago! Pjesma iz Glasnika br. 2, 1910. g., str. 527.

Milka materina izazivala momka. Pjesma iz Glasnika br. 2, 1910. g., str. 529.

Na kraju i moj prilog zeničkoj pjevačkoj tradiciji. Iz razgovora koje sam imao sedamdesetih godina XX stoljeća, sa Zeničanima koji su bili rođeni krajem XIX stoljeća, čuo sam da je jako popularan bio muški bećarac, kojemu se sjećam samo ovih početnih stihova:

Zenica je varošica,
U njoj ima djevojčica,

U petak, 06.maja je Jurjevo/Đurđevdan. Nekih ranijih vremena u Zenici se izlazilo na prvi godišnji teferič. Nije se izlazilo kojekuda, nego na stoljećima ranije određeno mjesto. Na žalost sve je manje narodnih običaja. Nestaju, gazi ih vrijeme. Nove generacije ne smatraju potrebnim da se običaji zadrže. Nestala je čak i narodna poslovica, koja je zorno ukazivala na važnost običaja: „Bolje je da nestane sela, nego običaja“.

Moja namjera je da se makar na ovakav način sačuvaju sjećanja na zeničke narodne običaje, koji su vjerovatno stoljećima upražnjavani na dan 6. maja. Tog dana su prema julijanskom kalendaru Đurđevdan i Jurjevo. Jurjevo i Đurđevdan su običaji iz predkršćanskog perioda i imaju u sebi dosta toga čega nema u monoteističkim religijama, ali zato ima u vjerovanjima Kelta, Ilira, Slave i naroda iz prednje Azije (Bliski istok i Indijski podkontinent).

Do reforme kalendara 1582. godine, obilježavali su se Jurjevo i Đurđevdan istoga dana. Trenutno se Jurjevo obilježava 23. aprila, a Đurđevdan 6. maja. U Zenici je narod nastavio obilježavati Jurjevo svakoga 6. maja (23. april po starom julijanskom kaledaru). Da li to Zeničani bolje od drugih pamte Jurjevo po starom kalendaru? Moguće je. Ovaj teferič je najstariji zabilježeni i upamćeni zenički običaj.

Ukoliko neko zna više i o običajima koji su postojali ili postoje u Zenici, bilo bi lijepo, da svoje saznanje podijeli sa svima nama, da i mi saznamo!

Jurjevo se u Zenici obilježavalo najvjerovatnije duže od 500 godina. Zna se pouzdano, da se od XVI stoljeća za Jurjevo izlazilo na lokaciju Trgovišća, oko i ispod turbeta. Gdje se izlazilo prije, nije poznato. Zašto baš u Trgovišće nije jasno. Možda radi izvora, koji se nalazi na suprotnoj strani ulice ARBiH u odnosu na turbe i muslimansko groblje.

Dani uoči Jurjeva su bili za spremanje kuće, uljepšavanje ukućana i međusobnih komšijskih posjeta. Roditelji su odlazili u gajeve da uberu drenov prut, tanak i dugačak, poznat kao žitkovac. Više domaćina se udruživalo da nabave janjca i zajednički ispeku na ražnju u Trgovišću. Zapamćeno je, da se računala oka mesa na četiri osobe, pa je prosječan janjac od 10 oka čista mesa, bio dovoljan za 40 osoba. To se sve dogovaralo tokom međusobnih posjeta komšija u dane pripreme za Jurjevo. Dogovaralo se šta će ko da uradi, donese i šta će raditi u vrijeme teferiča.

Muževi su izlazili na teferič ranije, da pripreme vatru i žeravice za ražanj. Žene su sa djecom dolazile kasnije. Na ovom teferiču je bilo nekih posebnih rituala. Svi su išli na izvor da se umiju vodom i popiju jedan gutljaj. Potom su stariji žitkovcem djecu blago šibali po nogama. Cure i momci su šetali pod budnim okom svojih roditelja. Momci i cure su se kao biva šibali žitkovcima po nogama.

To ritualno šibanje žitkovcem je vršeno, da bi onaj koji je šiban, u narednom periodu bio zdrav kao drijen! Žitkovac se nije bacao nakon teferića, nego nosio kući i postavljao iznad ulaznih vrata, s unutarnje strane.

U podne su se zaposjedala mjesta oko jela. Sjedilo se na raznim vrstama prostirke, po nekoliko porodica zajedno. Stariji su sjedili odvojeno od djece, cura i momaka. Najstariji je rezao janjetinu i raspoređivao prisutnima. Prvo se davalo ženama, potom djeci, a muževima posljednjima i najčešće su dobivali i glavu, kao „glava ide glavi porodice“. Nakon posluživanja svih oko jela, ostatak pečenoga janjca se davao onima, koji su bili na teferiču, a nisu mogli ispeći janjca.

Sem pečenoga janjca, bilo je i drugih jela. Najčešće razne vrste čorbi, a uobičajena je bila salata od mladoga luka i mladoga masnoga sira – satrica. Nakon slanih jela, bilo je jedno slatko, najčešće hurmašica. Nakon slatkoga jela, djeca, cure i momci, su ustajali i odlazili u šetnju, a stariji su uz kafu dovršavali objed. Nakon kafe, ustajali su i šetali od jedne do druge grupe na pozdravljanje i razgovor. Uobičajeno je bilo da mladi zaigraju kolo uz svirku lokalnih harmonikaša. Stariji bi tada zapjevali i natpjevavali. U zavisnosti od vremenskih prilika, ostajalo se do kasnog popodneva.

Na mapi sam pokazao mjesto održavanja teferiča za Jurjevo. Livade su bile pod travom i kosile su se, ali njihovi vlasnici nisu sprječavali nikoga da za Jurjevo koristi te njihove posjede. Iz zemljišnih knjiga i uz pomoć Milivoja Batarila, našao sam, da su te livade, prije urbanizacije, bile u vlasništvu Saliha Kratine, Mehmeda Mutapčića i Alije Karića.

Romi i Jevreji nisu nikada dolazili na ovaj teferič, ali jesu Česi, Austrijanci, Madžari i drugi stanovnici Zenice, koji su došli u Zenicu tokom austrougarske vlasti.

Urbanizacijom Trgovišća i promjenom načina života, ovaj teferič je gubio posjećenost i koncem šezdesetih godina XX stoljeća potpuno nestao.

Na Jurjevo su stanovnici donjeg dijela babinskoga sliva (Staro Radakovo) teferičili uz Riku, kako se Babina rijeka najčešće tada nazivala. Cure su odlazile da se ispod vodenica umiju omahom. Ritual sa žitkovcem je i ovdje bio prisutan.

Pojašnjenje korištenih pojmova:

Đurđevdan – praznik, dan sjećanja na svetog Đurđa (Georgija)
Jurjevo – blagdan svetoga Jurja (23. april)
Oka – mjera za težinu u vrijeme Turaka. U Bosni je iznosila 1,282 kg (1.282 garama)
Omaha – izmaglica nastala od rasprskavanja vode u vrlo sitne kapljice, na mlinskom točku ili na stijenju ispod vodopada (obogaćeno kisikom!)
Teferič (arap. tafarrug veseliti se, tur. teferiic) – izlet u prirodu sa zabavom, razonodom, uživanje u prirodi; mesto gde se priređuju ovakvi izleti
Žitkovac – drenov tanak, dugačak prut (šiba)

Umjesto mene, za Zenicaonline piše Dušan Popović – Momir, davnašnji Zeničanin s kraja XIX stoljeća. U dva nastavka je objavio interesantan tekst sa gornjim naslovom. Objavljeno u „Bosanskoj vili“ br. 10 str. 153 od 10.04.1892. i u broju 11 na str. 153 od 20.04.1892. godine. Upravo zato, što je objavljeno u mjesecu aprilu, po proteku 119 godina od objave, evo prepisano za posjetitelje stranice Zenica-online.

To je i prilika da se sazna malo o jeziku kojim su baratali tadašnji pismeni Zeničani. Ima interesantnih kompozicija rečenica, ali i već zaboraljenih riječi. „Bosanska vila“ je štampana ćirilicom.

Obratite pažnju, da se Meokušnice tako nazivaju i tada. Ima još zanimljivih riječi. Ništa manje nisu zanimljiva pojašnjenja data u fusnotama I dijela članka. Pisac toga teksta je poprilično pjesnički orjentiran i koristi pjesnički izraz „Herceg-Bosna“.

Digitalizirani tekstovi su dati u prilogu, pdf format, a mogu se naći na linkovima:

http://www.idoconline.info/IDOC-Download/1299331543609/153-154.pdf
http://www.idoconline.info/IDOC-Download/1301859378875/167-168.pdf

Malo da saznamo o listu „Bosanska vila“:

„Bosanska vila“ je list za književnost, kulturu i društvena pitanja, i jedan od najstarijih časopisa te vrste u Bosni i Hercegovini. Izdavač časopisa je Srpsko prosvjetno – kulturno društvo “Prosvjeta” iz Sarajeva, a glavni i odgovorni urednik Dragoslav Janjić.

Prvi broj “Bosanske vile” objavljen je u decembru 1885., noseći u uzglavlju odrednicu “list za zabavu, pouku i književnost”. Pokreću ga četiri mlada bosanska učitelja: Božidar Nikašinović, Nikola Šumonja, Nikola Kašiković i Stevo Kaluđerčić, a sve do 1914. kao urednici ili članovi redakcije, pored pobrojanih, u kreiranju časopisa učestvovali su Dimitrije Mitrinović, Vladimir Ćorović, Aleksa Šantić, Jovan Dučić, Osman Đikić,Milan Prelog, Petar Kočić, Svetislav Stefanović, Jovan Maksimović, Veljko Petrović, Marko Car, Simo Eraković, Sima Pandurević, Milorad Pavlović, Pera Taletov, Isidora Sekulić i Augustin Tin Ujević. List je izlazio 29 godina, svakih 15 dana – sve do početka Prvog svjetskog rata. U novoj seriji od 1994. g., “Bosanska vila” izlazi tromjesečno.

piše Dušan Popović – Momir —————— „Patriae scribere iussit amor.“- Ovidius.

Varoš Zenica ca okolinom punim pravom ubrajati se može među najljepše prijedjele „prave“ ili „gornje“ Bosne. — Zdravim položajem, obilnom plodovitošću i prirodnom krasotom svojom nadmašila je zaista mnoga mjesta u ponosnoj Herceg-Bosni našoj.

Sva je Zenica na lijevoj obali rijeke Bosne u plodnoj i dražesnoj ravni, osim što na desnoj obali, prešavši na Bosni drvenu ćupriju i skrenuvši odma na desno, imade, turska mahala Bilimišće.

Svuda oko varoši po brdima i po brežuljcima načičkana su sela, šume, bašče, njive i livade, da je milina pogledati.

Sa istočne strane okružuje Zenicu : selo Klopče, brdo Klopačke stijene, Vratačke stijene i glasovito brdo Osječenik. Od istoka sjeveru vide se sela: Crkvica, Radakovo, Novo selo, Sviće, Ričice, Pečuj, Gračanica u brdo Vepar. Od istoka jugu: selo „Janjićki vrh“, Drivuša, Gnuse, Raspotoče, Zvečaj, selo „Gornja Zenica“, brdo Vučijak, Uzunove stijene, Golubak, Staro groblje (srpsko) i Tromic. Sa zapada: brdo Vaganj, selo Pobrže, Gradišće i planina Lisac. — Kroz Zenicu teče rijeka Bosna, a osim Bosne natapaju Zenicu i okolinu njezinu još nekoliko potoka i potočića, od kojih je najveća „Babina rijeka“, za tim „Kočeva“ na kojoj je starinska ćuprija1) kamena u sred varoši. U samoj varoši pijaće vode ili vrela vrlo su zdrava i studena2).

Zaista je divno pogledati po Zenici zeleno voće, bašče i bostane, polja i livade, njive, brda, doline, brežuljke i pašnjake. Jedan pisac veli: „Zenica je mala varošica, ali leži (! m.) na vrhu lijepog i rodnog zeničkog polja, kroz koje krivuda tamo amo Bosna rijeka. Koliko ona čini ovo polje rodnim i ugodnim, toliko ga i ukrašava; jer posmatrati s brijega zeničkog polje i pored sunca sjajnu Bosnu, vijugajući se desno-lijevo pored onih rodnih njiva i livada, bašta i pašnjaka, doista je divno i umilno. Jamačno je s toga i dobila ime Zenica“3). Osobito je Zenica na glasu zbog dobre pšenice, bostana, šljiva i svakovrsna voća. Čak i u srpskoj nar. pjesmi znade se za Zenicu kako je na glasu radi voća i dobre pšenice. Tako se u jednoj srpskoj nar. pjesmi kaže, kako je oroz (pijetao) od Boga iskao da postane car, pa bi tada nametnuo namet na vilajet, i to:
„Na Sarajvo groše i dukate,
Na Visoko kože učinjene,
A na Tešanj plemeniti češalj,
Na Zenicu voće i šenicu.“ itd. 4)

Dalje se u ovoj pjesmi vješto karakteriše još mnogo mjesta u Bosni — radi čega je koje mjesto osobito i najviše na glasu.

Čuveni Franjevac, pokojni Ivan fr. Jukić za Zenicu veli: „Kraj kuća izvan varoši na sve četiri strane zauzeli su bostani, razno zelje, krastavci, lubenice, dinje i pr. (pročaja); veliki ovi bostani natapaju se kanalima, mislio bi čovjek, da je kod malog Nila“. — I zbilja — Zenica je zaista krasan prijedjel u Bosni. Svijet glagoli, da je nekad „birzemanile“ svu Zenicu i njezinu okolinu velika voda pokrivala. Još i sada kazuju, da imade u „Klopačkim stijenama“ — na istočnoj strani od Zenice — krnjatak od velike gvozdene alke, za koju je Noje u vrijeme potopa svoju lađu vezao. U narodu se svašta čuti može. I najmanje seoce u ponosnoj našoj Herceg-Bosni imade lijepih priča o svome postanku — o imenu svome, da se čovjek zbilja diviti mora. U tome ni naša Zenica nije „repa bez korjena“. — Tako u ovdašnjem narodu sačuvala se vrlo lijepa tradicija o postanku Zenice i imena njezina, što zbilja nije mnogo udaljeno od istine. Tako narod priča: kako je nekakva kraljica, bježeći sa kraljem iz Bobovca, došla u današnje selo zeničko „Gornju Zenicu“ — sahat i po jugozapadno od varoši Zenice. — Tuj se kralj i kraljica odmori, na okrenuvši se pošljedni put prema Bobovcu uzdahne i rekne: „Osta moja zenica!“ — Narod veli, da je ta kraljica voljela Bobovac ko zenicu oka svoga. Od tada, kažu, da se to selo zazvalo Zenica, a kako se prije znalo, to nijesam slušavao. Dalje se priča, da se to selo Zenica preselilo u ravnicu oko rijeke Bosne, gdje danas varoš Zenica postoji. Odatle dakle ime i početak današnjoj varoši Zenici.

Još i danas u selu „Gornjoj Zenici“ imade velika stijena, koju narod zove „kraljev sto“ i vele, da je na toj stijeni sjedio kralj i kraljica i odmarali se kad su iz Bobovca bježali. Sa te iste stijene je kraljica izgovorila one znamenite riječi: „Osta moja zenica!“ — Od toga događaja, kažu, da se ta stijena prozvala „kraljev sto“ — pa kako onda tako i danas. I ja sam imao tu rijetku sreću, popeti se na kraljev sto“ i odatle sumornim okom posmatrati divnu panoramu milog mi zavičaja, varoši Zenice. Sjećao sam se na tome mjestu nesretnog kralja i bijedne kraljice naše.

Svakako da je to bio pošljednji kralj bosanski, nesretni Stjepan Tomašević i njegova žena kraljica Katarina, koji su ispred turske sile i vojske sultana Fati Mehmeda II. 1463. god. iz Bobovca u Ključ i u Jajce bježali. Po narodnom pričanju dakle za Zenicu se znade tek od pada Bosne (1463. god.). Zato uprav i nema u Zenici kakovih spomenika ni građevina (u rujinama) iz doba bosanske samostalnosti. Ovo velim za samu varoš Zenicu, dočim okolina zenička puna je starina.

Zenica se dakle istom poslije pada Bosne poče dizati i naseljavati. I biće svakako, da se za Zenicu nije znalo za doba bosanske samostalnosti, a da li se ovaj prijedjeo otprije drukčije kako zvao, ili je bio nenaseljen, te šumom, lužinom, livadama i pašnjacima obrastao — to za sad ne znam. U narodu ima riječ, da je nekada Zenica bila velika varoš, daleko veća nego li je danas, i tada, kada je Zenica bila velika varoš, onda je Travnik, kako narod priča, bio mala kasaba. I danas, kad se šta Travanjlija sporječka sa Zeničaninom, ovaj će ti mu reći: šeher Zenica, kasaba Travnik.“ — Moj otac mu pričaše kako je čuo, da u selu Brajkovićima, blizu Ovnaka, u travanjskoj nahiji, imade veliki nadgrobni kamen na kome piše: „Naš Ive trista ljeta požive, nit viđe šeher Zenice, ni kasabe Travnika“. — Koliko je tuj istine, ja ne znam. Kako Zenicu, tako i okolinu njezinu stade naseljavati narod iz Hercegovine, Bos. Krajine i Dalmacije. Kad su ono Turci za vrijeme cara Ferdinanda I. iz Budima potisnuti, onda su mnogi Turci u Zenicu doselili. Kažu da je nekakav „budimski kadija“ načinio današnju „kamenu ćupriju“ u Zenici. Taj isti kadija, vele, doveo je i načinio jedno vrelo, koje se i dan dani zove po njemu „Kadinica“. — U Zenici ima još jedna vrlo stara i znamenita građevina, a to je „Sejmenska džamija.“ Šta se o njoj čudno priča, ostaviću za drugi put, ali sam čuo, da je zidana od crkvenoga kamena iz obližnjega sela Putovića. U tome selu bijaše, zaista crkva, eto do skoro su tu težaci iskopavali i izoravali čitave grude voska i drugih crkvenih stvari. Na tom istom crkvištu u Putovićima našli su tamošnji težaci ploču, koja je bila sva starim slovenskim slovima ispisana.

— Istu ploču je bivši zenički paroh, pokojni pop Stefan Savić prije 7—8 godina poslao vladici S. Kosanoviću u Sarajevo, pa šta bi s tom pločom? — Ne znam ništa. Vrijedno je, da spomenem staro tursko groblje, koga ovdašnji narod zove „Kaursko groblje“. Ono je u blizini kaznione i još se vidi na njem mnogo turskih nišana; preko njeg je prešla željeznička pruga. Jedni vele, da su se — davno nekada — na onome mjestu dvoji svatovi sukobili i isjekli; a opet sam čuo, što je mnogo vjerovatnije, da je to groblje od Turaka, koji su tuj izginuli u boju sa Princ-Evgenijem Savojskim, koga ovdašnji narod zove „Ercegom Stjepanom“. — Ovo, a i mnoga turska groblja po Zenici, jasan su svjedok, da u Zenici nekada bijaše znamenit živalj turski.

Narod naš i danas se živo sjeća kada je princ Evgenije u Bosnu dolazio i Sarajevo popalio.

Tako sam čuo, kada je Princ Savojski u Zenicu došao, da je svu varoš popalio, samo što su trij kuće ostale usprav, i to: jedna u današnjoj mahali Meokušnicama, druga na Jaliji, a treća u Bilinu polju. Još i sada se dobro vide travom obrasle, povisoke zidine — podrtine od turske džamije, koju je Princ Evgenije spalio. Dakle taj požar silno je Zenicu upropastio, i mnogo se svijeta raselilo iz Zenice. Ponajviše ovđe u narodu može se čuti priča „od feta“ — osvojenja — kada je Bosna pala u ruke Sultana Fati-Mehmeda 1463. g. Također još se živo narod sjeća „Omer-pašina vakta“. Kad ono 1850. god. Omer paša stade uvoditi asker u Bosni, tome se bosanski begovi i baše silno odupriješe. Nekako baš u jesen iste godine dođe Omer paša u Zenicu sa vojskom; bilo je i malo Arnauta, a nad vojskom bio je Saroš-Ali paša i Omer paša, bila je i banda uz vojsku. Omer-paši dokažu, da će mu Tuzla-paša udariti s leđa, za to on zapali veliku drvenu ćupriju u Zenici (na Bosni) koja tada (t. j. voda Bosna) kao obično u jesen — bijaše velika nabujala; te tako sebe i svoju vojsku obezbijedi s leđa, pa brže bolje poleti Vranduku i zauzme klanac. Međutim je Tuzla-paša već bio stigao u Žepče s vojskom. Tuzla-paša ostane u Žepču, a vojsku pošalje na Vranduk i tuj se sukobi vojska Tuzlina sa Omer-pašinom i tuj užasno Omer-paša potuče Tuzlinu vojsku — razbi i u bijeg natjera, a:
„Tuzla pije u Žepču rakiju,
A vojska mu razbijena strada“.

Da spomenem još i „Gromilice“. — One su od Zenice udaljene nekih 10 minuta i to čim se iz varoši pređe „drvena ćuprija“, pa pravo testom, kojom se ide u Visoko, odmah ćemo na desno, na visokoj obali Bosne vidjeti neke gromile, zarasle travom, to su te „Gromilice“. Narod pripovijeda, da je ovdje bila velika varoš, pa nekom nesrećom bude velika jangija i sva varoš izgori. I danas se vide čitave gromile, gdje su bile razne građevine.

Za sad samo ovoliko o Zenici, a drugi put biće i više. Onaj članak moj u ovogodišnjem „Javoru“: „Selo babino“ i „Babino polje“, za tim onaj članak u lanjskoj „Bosanskoj Vili“ : „Kako je turski car Fati-Mehmed osvojio Gradište i Vranduk“ (1463.) ta su oba članka odlomci od ovoga rada. Drugi put ću progovoriti koju o životu i običajima srpskoga naroda u Zenici i okolini; o lokalnom narječju; o nošnji narodnoj; o broju stanovništva; o crkvi i školi i t. d.

U Zenici, 9. oktombra 1891.

Preuzmite ovaj tekst u Pdf-u:
Varos Zenica Bos vila 1892
Varos Zenica II dio

Namjera ovoga teksta je da se zabilježi ono šta se još pamti i zna o zeničkoj čimburijadi. Želio bih da tekst potakne i druge Zeničane, koji nešto znaju o ovom lijepom običaju da napišu u komentarima. Potakla me je izjava jednog čimburaša, koji reče i osta živ, kako on čimbura više od 30 godina. Da je to istina, pa morali bi ga poznavati oni koji generacijama drže do toga običaja.

Da bismo izbjegli palijativno pisanje istorije čimburijade, najbolje je zabilježiti ono šta se zna i ponoviti ono šta je već objavljivano, dok još ima živih učesnika i srodnika.

Dakle, prve objavljene vijesti o čimburu, kako se ustvari nazivala ta manifestacija, bile su iz pera pok. Vlastimira Jovića. On je prikupljao građu za pisanje svojih „Reporterskih skica iz Zenice“. Po ideji da piše o krojačkim vještinama, ostvario sam mu kontakt sa rahmetli Sulejmanom Čurukovićem. Kroz priče, kojih je Sulejman imao mnogo, došlo se do toga da se kroz dva dana okuplja društvo na čimbur i pozvan je i Vlasta. Vlasta došao, sa njim fotograf iz lista „Naša riječ“ i tako je po prvi puta, koliko ja znam, medijski objavljena vijest o održanom druženju uz čimbur, na prvi dan proljeća. Koliko se sjećam, Vlasta je to objavio u Našoj riječi i na Radio Zenici. Kod objavljivanja teksta u Našoj riječi, Vlasto je moguće nenamjerno ispustio prisustvo žena i djece na čimburu. Dao je naglasak na muško društvo, koje su toga dana činili Sulejman Čuruković, Mujo Čuruković, Rifet Drinić, Husein Kratina, Munib Čuruković i drugi. Bijah tu i ja.

Te godine, mislim da je bila 1978. ili 1979. (?) čimbur se spravljao kod ušća Babine rijeke. Žara za čimbur je tradicionalno brana kod kuće Saliha Čurukovića. Ta kuća bijaše uz lijevu obalu Babine rijeke, ispod sadašnjeg Doma penzionera. Iz temelja kuće je izbijala česma sa hladnom vodom. Mi, kao biva mlađi, smo imali zadaću nabrati žaru, oprati je, prosušiti u lanenoj krpi, isjeckati i staviti pred čimbur-majstora. Toga dana je čimbur-majstor bio Sulejman Čuruković. Prvo se na maslu lagano popržila žara i na to su se izlijevala blago umućena kokošija jaja, sa dodatkom mlijeka. Nakon čimbura sa žarom, koji se uglavnom spremao za djecu, na redu je bio čimbur bez ikakvih dodataka, samo od kokošijih jaja. Naglašavam kokošija, jer znam da se radio čimbur i od pačijih jaja. Čimbur od pačijih jaja je organizirao u Blatuši, dobojlija i geometar Mehmedagić sa suprugom Sevletom. Oni su čimbur pravili na lijevoj obali Bosne, kod naselja malih porodičnih kuća, gdje su i oni stanovali.

Objavom u medijima, Vlasta Jović je običaj „čimbur“ preimenovao u „čimburijada“. Vjerovatno radi tada popularnih raznih „ijada“ (komunalijada, tehnologijada,…). Na naše prigovore je uzvraćao osmjehom, bez komentara. Tako i ostalo, da se tradicionalni Čimbur prozvao Čimburijada.

Običaj spravljanja čimbura je postojao generacijama u porodicama Drina, Čurukovića i Kratina, te još nekih porodica koje su povremeno učestvovale. Čimbur se redovno spremao prvoga dana proljeća. Mjesto pripreme čimbura nije bilo stalno. Svake godine se dogovaralo. Između dva rata je najčešće bilo za muške članove porodica u Čurukovića bašći – vidjeti više detalja na linku: http://zenica-online.com/2010/07/zenicke-ljetne-baste-uz-vodu/

Nakon I S.R., domaćin čimbura je bio Salko Čuruković, a nekako od 1935. godine ga naslijedio sin Derviš. Čimbur (još se nije nazvalo čimburijadom) se dešavao također na ušću Babine rijeke, pa pred kafanom „Pod kestenom“ i ako je vodostaj bio nizak, tada i na Jagnjišću. Čimbur se nije pravio nikada pod topolama na Kamberovića polju a iz razloga, što se polje intenzivno obrađivalo i imalo je svoga poljara. Poljarova zadaća je bila čuvanje usjeva od insana i hajvana. Posljednji poljar je bio do 1959. godine.

Zanimljivo je kazati, da se nije sjedilo, jer je običaj nalagao da se na prostirci sjedi tek od Đurđevdana (6. maj), kada zemlja bude zagrijana. Uglavnom se stajalo ili šetalo. Za sjedenje, ako kome ipak zatreba, donosile su se rasklopive baštenske drvene stolice ili klupice. Čak se nije sjedilo u Čurukovića bašći i kafani „Pod kestenom“, nego se stajalo uz stolove, naravno napolju, nazdravljalo proljeću i slušala muzika „u živo“. Kafanu „Pod kestenom“ je držao Salih Čuruković, Derviša Čurukovića brat. Salih i Derviš Čuruković su u baštama svojih kafana posluživali lepine sa čimburom besplatno svojim prijateljima, stalnim gostima, ali neizostavno i djeci koje je uvijek bilo na čimburu. Kako sam već kazao, za djecu se spravljao čimbur sa mladom žarom.

Majke su svojim ukućanima spravljale prvi proljetni čimbur, također sa žarom. Na prvi dan proljeća su se spravljala i neka jela sa mladom žarom. Sve su to bili običaji pozdrava proljeću. Obzirom da je češće loše vrijeme, to se prvi proljetni čimbur najčešće spravljao po kućama, naravno sa komšijama. Ta druženja su bila malo ljepša i sadržajnija od druženja na otvorenom. Nabrajati porodice u kojima se spravljao prvi proljećni čimbur je izlišno. Koliko ja znam, taj običaj je bio u svim mahalama, ali je bio prenesen i u stanove novih naselja.

Jaja i žara su vjerovatno neki davno zaboravljeni običajni simboli. Ne bih spekulirao šta znače, jer nema pismenih tragova. Običaj seže u prošlost, kojoj nisam mogao svjedočiti.

Ja sve nešto mislim, da je običaj spravljanja čimbura u kući, odnosno stanu uglavnom nestao radi lijenosti, jer neko treba poraniti, nabrati žaru, pripremiti, ali i svi da porane. Već godinama niko ne ustaje rano, ako ne ide na posao.

Još jedna kratka priča.
Mehmed Meho Čuruković, sin Salke (vlasnik Čurukovića bašće) je svoj posljednji čimbur pojeo u proljeće 1941. godine i potom otišao u partizane sa 17. godina. Poginuo je kao puškomitraljezac 2. čete, 1. bataljona, 6. Istočnobosanske brigade NOVJ. Poginuo je 12. juna 1943. godine na Zelengori, braneći koridor kojim su izvlačeni ranjenici sa Tjentišta. Planinari P.D. „Željezara Zenica“ su 1973. godine, na 30.-tu godišnjicu proboja Pete neprijateljske ofanzive i pogibije Mehmeda Čurukovića, prošli tragom proleterskih brigada od Mratinja preko Maglića, Volujaka, prašume Perućica, Tjentišta, i Zelengore (Ljubin grob) do Miljevine. Na Zelengori, kod Lučkih koliba, mjestu pogibije hrabroga mitraljesca Mehmeda Čurukovića, ostavili smo prokronsku spomen ploču i planinsko cvijeće.

Kada sam ovaj tekst završio, nazovem da čujem kako mi je prijatelj Abdulah Hodžić nakon teške operacije srca sa tri premoštenja. Nisam mu spomenuo da ovo pišem, ali pred kraj razgovora mi reče, da se sjetio kako smo u domu na Liscu pravili čimbur sa mladim lišćem srijemuša (divlji bijeli luk). Sjetio se, jer je danas čimburijada top tema na svim medijima u Zenici. Na Liscu smo koristili lišće srijemuša za mnoga jela i salate, sve dok srijemuš ne procvjeta i list jako ožilavi. Hvala Abdulahu na podsjećanju. Dakle, čimburalo se redovito i u planinama oko Zenice. Mnogo prije, nego se počelo čimburati na Kamberovića polju. Čimburalo se ustvari gdje god bi se zatekli na prvi dan proljeća. Bilo je važno održati tradiciju, ali usput se i lijepo provesti.

Eto, dio mojega sjećanja je sada „na papiru“. Nadam se da će još više biti „materijala“ u komentarima posjetioca.

Afan je surfajući internetom naišao na zanimljiv članak o savezničkom bombardovanju Zenice u Drugom svjetskom ratu. Članak je prenio sa fotografijama i tekstom u nadi da će omogućiti Zeničanima i onima koji se tako osjećaju da nauče nešto novo o svom gradu.

Posebnu pažnju obratite i pokušajte prepoznati zenička naselja iz tog perioda, jer pored originalne savezničke fotografije, postoji i GoogleEarth projekcija istog područja.

“Mostove u Zenici američki avioni napali su četiri puta.

Prvi napad bio je 20.11.1944. kada je 20 bombardera bacilo 57,5 tona bombi na željeznički most. Napad je izvela 98 BG, na svojoj 337. misiji. Napad potvrđuje i zapis u Hronologiji: “Fifteenth AF: “…92 B-24′s attack Sarajevo M/Y, and railroad bridges at Doboj, Zenica, and Fojnica. 11 P-38′s divebomb M/Y at Brod…”

Drugi napad je pod znakom pitanja. Naime, 98. BG je upisala da je na 338. misiji, već sutradan, 21.11.1944. ponovo bombardovala cilj u Zenici. Međutim, taj podatak ne potvrđuju ni Davis ni Hronologija.

U trećem napadu, 23.11.1944., napadnuta su dva cilja. Drumski most bombardovalo je 7 aviona, sa 21 tonom bombi, a železnički most 126 aviona, sa 135,5 tona bombi. U Hronologiji piše: “Fifteenth AF: 81 B-24′s attack road and railroad bridges at or near Zenica Brod, and Doboj. 30 P-38′s bomb Doboj M/Y, 13 hit Doboj road and rail bridge, and 4 attack, but miss, bridge at Maglaj. 13 B-24′s and B-17′s drop supplies at points in Yugoslavia.” Napad potvrđuje i spisak misija 450. BG. Za svoju 184. misiju upisali su ciljeve “Brod Sava, Zenica”. Nije pronađen podatak o ostalim BG, koje su učestvovale. Jedini trag je fotografija na čijoj poleđini piše da je snimak dejstva 376. BG. ”

Četvrti napad bio je 04.12.1944. To nije bio napad teških bombardera, pa ga Davis ne pominje u svojim tabelama. Pominje ga samo Hronologija: “Fifteenth AF: 26 P-38′s bomb railroad bridge at Zenica…”

više na linku: http://www.mycity-military.com/Vojna-istorija/Vazdusna-bombardovanja-na-teritoriji-Jugoslavije-u-WWII_10.html

Za povećanje slike kliknuti na nju:

Teško je kazati, kada i ko je počeo sa ostavljanjem novca u turbe za ispunjenje neke želje za sreću, za zdravlje, za blagostanje i druge životno važne namjene.

U Zenici su dva turbeta, gdje prolaznici ubacuju novac za ispunjenje svojih želja. To je turbe na Musali, kod drvenog mosta i turbe iznad Trgovišća, na putu za Gornju Zenicu. Kao treće, izvan grada je turbe uz potok Ostružnica, blizu stanice Jelina.

Nije mi namjera da pišem o tome, jer mi je glavna ideja vodilja, da opišem zgode iz prošlosti, koje su vezane za turbeta i običaj ostavljanja novca za ispunjenje želja.

Mislim da je bila 1974. g. Nas par je išlo na izlet sa stručnjacima iz Poljske, koji su upravo završavali poslove na II fazi gradnje Željezare Zenica. Krenuli smo za Busovaču, potom u Travnik. Kada je naš autobus izašao uz uzbrdicu kod sela Grablje, na traženje Poljaka, zastali smo, da protegnemo noge. Oni su nas zasuli pitanjima o turbetu, kada su vidjeli, da se vozači zaustavljaju, prilaze turbetu, ubace novac i ritualno se vrate.

Naš uvaženi, uvijek raspoloženi za viceve i šalu, doboćudni prijatelj i planinar, pokojni Nikola – Niđo Blažević se postavio u ulogu vodiča, pa im je preko prevodioca, ispričao priču, kako je na tom mjestu poginuo hrabri partizan štiteći povlačenje kolone sa ranjenicima. Partizan je po Niđinoj priči, s mitraljezom i desetak ručnih bombi zaustavio njemačku motorizovanu vojnu kolonu, usmrtio desetine i još više ranio njemačkih vojnika. Partizani su, nakon iznošenja ranjenika na sigurno, vratili se po njega, ali je on u posljednjim sekundama svoga života zamolio da ga drugovi tu sahrane. Eto, tako partizani ga ukopaše, a nakon rata mu sagradiše skroman drveni mauzolej, turbe.

Prevodilac je prevodio, izvalio oči na Niđu i naprosto se, kao i mi iznenadio, kada je četrdesetak Poljaka krenulo ka turbetu da ubacuje novac, a Niđo im pojašnjavao da u sebi kažu neku želju za sebe i nakon ubacivanja novca da idu bar tri koraka unatraške sa pogledom na turbe. Koliko su Poljaci ubacili novca, nije nam bilo poznato, ali smo se kasnije šalili, da bi trebalo Niđi dati posao turističkog vodiča po turbetima.

Slijedeće sedmice smo Poljacima i drugim zainteresiranim strancima, obezbijedili da dođe stručnjak za orjentalistiku, kako bio im ispričao priče o turbetima na Musali (kod drvenog mosta) i iznad Trgovišća na putu za Gornju Zenicu.

Taj stručnjak je za njih možda i stotinu ispričao ono šta se već znalo. Stalno su virkali u turbe i brojali kubure (sanduke). Bilo je mnogo pitanja oko toga zašto tadašnji Zeničani ubiše četiri Sirijca, koja su propovijedala i pozivala u islam. Stranim stručnjacima je to bilo čudno, prvo ubiše zagovornike islama, a onda nakon turskog osvajanja listom primiše islam. Naš dobri Niđo je tu uskočio sa svojim objašnjenjem, da su Zeničani htjeli ostati živi, a da i nisu znali šta je religija. Odmah je na to nadovezao da u Zenici nikada nije bilo do tada ni bogomolje a ni sjedište, ni jedne od triju tadašnjih religija: pravoslavne, katoličke i bogumilske. Potom im je pričao o tadašnjem životu u Zenici, baš kao da je i osobno bio tada u Zenici. Te godine je turbe na Musali bilo na svom ranijem mjestu, koje se vidi sa priložene slike.

Ne sjećam se, kako je do toga došlo, ali smo isplanirali planinarsku turu Zenica – Lisac – Pašinac – Šerići – Bistričak. Bilo je preko 70 prijavljenih stranaca, ali ograničenje je bilo u broju kreveta planinarskog doma Lisac. Učestvovali su Amerikanci, Poljaci, Nijemci, Rusi i Česi. Bilo nas je oko 45.

Prvog dana, prolazak pored turbeta na ušću potoka Ostružnica, oko 1,5 km nizvodno od Jeline. Ovaj puta su Rusi „pogodili“ da je tu sahranjen branilac Vranduka, koji je poginuo braneći Varnduk pred turskom najezdom. Ako se poslušaju narodne legende, pogodio je. Uglavnom, nikad više se u jednom danu, vjerujem, nije u turbe ubacilo novca. Naravno, bilo je tu i mnogo želja, ali i problem. Nije bilo bezbjednog prostora za tri koraka unatrag, nakon ubacivanja novca. Niđo se snašao, pa im pokazao, da nakon ubacivanja novca, zastanu uz minutu ćutanja ili molitvu po svom vjerozakonu!

Kada smo stigli na Lisac, nakon kraćeg predaha, pošli smo pred kuću Milana Pavlovića, u najmanje Yu selo. Tu je naš neumorni Niđo već sve nadiketio, da Milan kao bivši borac Zeničkog partizanskog odreda ispriča o formiranju odreda, pa o četničkom puču, te kako u Zadne nije stupila tokom II rata noga neprijateljskog vojnika itd.

Slijedećega dana je bilo slobodno vrljanje po okolini, uspon na relej, promatranje mečke sa mečićima i drugo. Trećega dana, vrlo rano, pokret prema Pašincu, na čuvenu vodu. Obavezna kafa i duga priča, a Niđo strance „priprema“ za Šeriće.

Elem, stigosmo i u Šeriće. Naravno, u spomen dom boravaka Vrhovnog štaba i druga Tita u Šerićima. Foto aparati rade. Domaćini su pripremili ručak á la partizanski. Bilo je i priča Šerićanki i Šerićana, koji su nam evocirali svoja sjećanja na te dane. Niđo ne bi bio Niđo, da se ne našali. Tako on nakon ručka i ugodnih razgovora, stranim stručnjacima opriča, da kuća ima oblik turbeta i da je sem plaćanja ručka, potrebno ostaviti nešto za održavanje spomen doma. Isukali smo se svi s lovom na stol. Domaćin spomen doma zinuo, a Niđo mu kaže, da smo to svi dali za našu sreću.

Nakon partizanskog ručka u Šerićima, leglo je jagnjeće pećenje sa pivkanama u odmaralištu Bistričak, pa potom povratak u Zenicu.

Austrougarskom okupacijom Bosne, septembra 1878. g., nakon 415 godina turske okupacije, Bosna je velikim koracima krenula u tadašnju industrijski razvijenu Evropu. U kratkom vremenu su podignuti značajni privredni objekti: rudnik, željezara, ciglana, fabrika papira i drugi. Preduslov privrednog procvata je dobra komunikacijska mreža. Austrugarska se odlučila na gradnju željeznica. Do tada je bila izgrađena samo željeznička pruga Banja Luka – Bosanski Novi, normalni kolosjek, izgrađena za turske okupacije Bosne.

Za manje od godinu dana, od ulaska austrougarskih trupa, u Zenicu je 08.06.1879. stigla uskotračna pruga, širine kolosjeka 760 mm.

Uskotračna pruga Brod – Sarajevo je kao cjelina bila u prometu do sredine 1947. godine, a nakon toga su u upotrebi bili pojedini njeni dijelovi.

Željeznička stanica Zenica je građena u dvije etape. Prvo su izgrađeni objekti željezničke stanice, ložionice, magacina, obrtaljke i vodotornja. U drugoj etapi je izgrađena zgrada pošte i telegrafa.

Željeznička stanica je bila na sprat, gdje su stanovali željezničarski službenici. Viši željezničarski službenici su imali stanove u zgradi preko puta željezničke stanice. Ta zgrada još postoji. U Zenici je bilo stalno zaposlenih 170÷200 na raznim poslovima, od pružnih radnika do šefa stanice. Sva važnija mjesta su popunjavana iz zemalja koje su činile Austrougarsku. Zgrada željezničke stanice je u cjelosti završena 1886. godine.

Ložionica je bila u funkciji pripreme lokomotiva za vožnju, počev od potpale kotla do održavanja habajućih dijelova lokomotiva i vagona. Zgrada ložionice je nakon 1970. godine preimačena za potrebe preduzeća „Autoremont“.

Obrtaljka je služila za obrtanje lokomotiva u potreban smjer. Lokomotiva bi ušla na obrtaljku, a potom se ručno gurala platforma polovinu kruga (180°), da promijeni smjer. Obrtaljka je služila namjeni sve do 1968. godine.

Vodotoranj je služio za napajanje lokomotiva vodom. Imao je u rezervi 15 m3 vode, što je bilo dovoljno za dvodnevni rad stanice. Napajao se sa gradskoga vodovoda.

Zgrada pošte i telegrafa je izgrađena 10 godina poslije stanične zgrade. Njenom izgradnjom je telegraf u potpunosti napustio staničnu zgradu, osim službenog telegrafa kod šefa stanice.

Pružni prelazi na obje strane željezničke stanice su bili obezbjeđeni rampama uz koje su bile kućice za smještaj pružnih radnika na rampama i skretnicama.

Magacini su služili za prijem i isporuku roba, koje su prevožene željeznicom.

Željeznička stanica je imala tri čekaonice. Čekaonice I i II razreda su bile zasebne i svaka je imala svoje mokre čvorove. U holu kod blagajni, bila je čekaonica za III razred i za putnike koji su koristili prevoz u otvorenim ili zatvorenim teretnim vagonima ( „G“ razred). Peron je bio za sve zajednički, ali su čekaonice imale zasebne izlaze na peron. Peron je u topljim danima bio ljetna bašta stanične restauracije.

Kondukteri I razreda su imali drvene klupice, koje su postavljali pod papučice vagona, kako bi dame i gospoda, mogli lakše ulaziti i silaziti. Kondukteri I razreda su nosili bijele rukavice, kao i mašinovođe putničkih i brzih vozova.

Desno od ulaza željezničke stanice, bio je prostor za fijakere i arabe. Fijakeri su bili za prevoz po čaršiji, a arabe su bile otvorena zaprežna kola, koja su primala 4÷7 osoba sa prtljagom.

Za zgradu željezničke stanice je bio prijedlog da se sačuva kao jedinstvena graditeljska cjelina, ali bijaše to vrijeme, kada se često bez razmišljanja rušilo sve šta je podsjećalo na neka vremena okupacije i kao biva izrabljivanja. Tako je 1964. g. srušena željeznička stanica sa zgradom pošte i telegrafa. Uskotračna pruga je uklonjena 1969. g.

Uz obilje fotografija koje pokazuju sadržaje željezničke stanice uskog kolosjeka, dao sam i dvije fotografije željezničara. Možda neko nekoga svoga prepozna?! Ja imam podatke za većinu, ali nije zanimljivo da kazujem.

Sjećanja (neobavezno za čitanje):

Za uskotračne pruge me vežu drage uspomene, pa sam dodao dva reda vožnje iz 1962.g. Putovao sam mnogim uskotračnim prugama.

Odlazak u tadašnja zenička dječija ljetovališta u Trogiru i Trpnju je sadržavao putovanje ćirom od Sarajeva do Ploča, pa dalje brodom. Tako se putovalo i u Omiš, kad je to ljetovalište otvoreno 1961. g.

Posebno lijepo je bilo moje posljednje putovanje 1972. g. za Dubrovnik. Tada je putovanje cestom trajalo sedam sati, a ćirom iz Čapljine je bilo vrlo zanimljivo i manje od tri sata. Na dijelu pruge oko mjesta Ravno, moglo se iskočiti iz prvoga vagona, nabrati smokava i uskočiti u zadnji vagon. Prije tromeđe na Humu, moglo se izaći radi posjete kaubojskom gradiću, gdje su snimani vestern filmovi po knjigama Karla Maja. Nakon posjete se išlo na slijedeći voz. Na Humu se presjedalo u voz za Zeleniku i Herceg Novi.

Sve do kasnih šezdesetih godina, autobuski saobraćaj iz Zenice sa Travnikom i dalje južno, bio je slab. Ja sam u Livno putovao na slijedeći način: jutarnjim brzim do Lašve, potom na voz za Jajce (u prilogu red vožnje), pa pazim da se smjestim u zadnja dva vagona, koji se u Donjem Vakufu otkače i idu za Bugojno. U Bugojnu se hvata tzv. poštanski autobus. Prtljaga je bila smještena na krovu autobusa. Zimi ako nisu vozili autobusi, prevoz za Kupres i Livno je bio sankama sa zapregama, koje su primale do 14 putnika. To je bilo pravo lijepo. U Livno sam stizao poslije 21,00 sati, a iz Zenice polazio oko 5,00 sati.

U Jajce smo putovali u pionirski kamp „Sutjeska“.

U Novu Bilu smo išli na sreske smotre školskih zadruga.

Lijepa su bila putovanja u Olovo. Prvo do Zavidovića, potom prekrasnom prirodom uz Krivaju do Olova.

Bila je posebno dojmljiva školska ekskurzija 1959. g. na Plitvička jezera, uskotračnom prugom: Lašva – Jajce – Lička Kaldrma.

U ulici Muhameda Seida Serdarevića, sve do unatrag četiri godine bila je aktivna najstarija zenička kovačnica. Kuća u kojoj je kovačnica je izgrađena oko 1850. godine. U toj niskoj kući, poslovala je kovačnica sve do 2007. godine.

Po austrougarskom popisu s konca 1878. g. vlasnik ove kovačnice je bio Halil Bravadžić. Do njega u uskom sokaku, na mjestu kuće Bahtije Arnauta, bile su dvije kovačke radnje. Bliža, na mjestu prolaza između zgrada, bila je Hasana Uste, koju je oko 1900. godine kupio Salih Skopljak. Druga, nekako ispod sadašnje prodavaonice tekstila u Bahtijinoj kući, bila je također Hasana Uste, kovača i tufegdžije, koji ju je prodao Salihu Skopljaku.

U sokaku koji vodi prema obali Bosne, bile su još dvije kovačnice. Uzvodna je bila Sulje Torlakovića, a par metara nizvodno od nje je bila kovačnica Mahmuta Skopljaka i sina mu Saliha Skopljaka. Ove kovačnice su prestale sa radom oko 1900. godine, radi požara. Ovdje pomenuti Salih Skopljak je kupio ranije pomenute dvije kovačnice.

Dakle od pet kovačnica koje su bile ublizu jedna drugoj, za desetak godina su ostale tri: dvije porodice Skopljak i jedna od Bravadžića. Sve tri kovačnice su radile do početka tridesetih godina. Tada je Bahtija Arnaut kupio plac za gradnju porodične kuće sa poslovnim prostorima u prizemlju, sada poznate kao Bahtijina kuća. Srušene su kovačnice u vlasništvu porodice Skopljak. Dva već ostarjela brata Nedžib i Halil Bravadžić (sinovi Halila) su tada kovačnicu prodali Skopljacima i odselili iz Zenice.

Porodica Skopljak je nastavila rad u kovačnici, sa nekim promjenama na zgradi (krov) i uvođenjem struje za rasvjetu i pogon ventilatora kovačke vatre. Tada je izbačen iz upotrebe kovački mijeh, ali nije demontiran, te se povremeno koristio sve do 1985. g.

Predzadnji kovač je bio Alija Skopljak – Laufer, a potom je radnju preuzeo njegov brat Mustafa Mujo Skopljak, koji je radio do 2007. g., kada je obolio i napustio ovu najstariju zeničku kovačnicu.

Mustafa – Mujo Skopljak je u zasluženoj penziji, a prostor je obnovljen u kancelarijski.

Ta kuća je trenutno najstarija gradnja u Zenici, izgrađena oko 1860. godine. Porodica Skopljak je najduže održala kovački zanat u Zenici. Računa se, da je ova porodica davala Zenici kovače u šest generacija, duže od 170 godina. Mijenjali su radnje, da bi se skrasili u toj, još postojećoj zgradi.

tufegdžija (pers.- tur. tufekçi) – puškar

i

Uz manji dio zeničkih kuća starijih od 100 godina je pomenuta prva zenička ciglana. Ovo je moj izbor zeničkih stambenih kuća starijih od 100 godina. Pozvani ste da dodate svoja saznanja o ovim kućama, ali i kućama koje nisu spomenute.

Na Zacarini je kuća porodice Hamzić. Prije gradnje željezničke pruge, Hamzića kuća je bila u vrh Carine, kod bivše rampe. Kuća je srušena krajem 1881. godine. Dio porodice Hamzić se odlučio ostati u tom dijelu Zenice. Imali su tu zemlju i mlin na Kočevskom jazu (http://zenica-online.com/2010/10/susica-mlin/). Sadašnja nam poznata kuća Hamzića je useljena 1898. godine. Nakon Hamze, „glave“ kuće su bili sin Abaz, pa unuk Salih i sada je praunukuk Zijad Hamzić.

U Titovoj ulici, je kuća Ludwiga Krausza, poznatija kao „Stara pošta“. U prizemlju je bio prvi bosanski robni magazin. Kuća je useljena 1906. g. i do 1918. g. je bila u vlasništvu Ludwiga Krausza. Od 1918. do 1937. g. nije poznat vlasnik, ali se zna, da je u prizemlju bila smještena pošta kraljevine Jugoslavije. Pošta je tu bila i u FNRJ, sve do početka pedesetih godina, kada se preselila u zgradu, koja je bila na mjestu sadašnje zgrade Pošte BiH. Jovanović Đorđe je ovu kuću kupio 1937. a nacionalizirana mu je 1947. g.

Na uglu Titove i Tarabarove je kuća porodice Agačević, koja se bavila trgovinom. Kuća građena 1906. g. je na najboljem mjestu u zeničkoj čaršiji.

U ulici M. Tarabara ima šest kuća izgrađenih u periodu 1904. ÷ 1909. g. O većini tih kuća se malo zna. Najljepša među njima je kuća porodice Tafro, koja ima isturen doksat (kamariju). Ima više neprovjerenih priča, ko je gradio tu kuću. Kuća je više puta mijenjala vlasnike, a predzadnji je bio sajdžija Tafro, po kojemu se kuća naziva.

U istom redu se nalazi kuća Čaršimamovića, useljena 1907. g. a do nje kuća, čiji graditelj nije odgonetnut. Krajem pedesetih i u šezdesetim godinama, u prizemlju su bile kancelarije Elektro Zenice. Ove kuće su vrlo solidno zidane.

Na suprotnoj strani je kuća, koju je 1906. g. gradio Osman Mehmedić. U prizemlju je sada ćevabdžinica „Salčinović“. Projekat kuće je naručen iz Beča. Kuću za miraz je dobila Osmanova kći Hatidža, udata za Hilmi ef. Čaršimamovića. Drugu kuću Osmana Mehmedića, koja je u Titovoj, dobila je kći Zarifa (udata za Huseina Kulenovića).

Do ove kuće je kuća, koju je izgradio nepoznati zenički Jevrej, a dalje do nje je bila kuća Geze Kacura (zubara), u kojoj je bila ćevabdžinica „Braća Omeragić“.

U Titovoj, blizu Kamenoga mosta su četiri lijepe kuće. S lijeve strane su dvije Jeftića kuće, koje je izgradio Lazar Jeftić. Veća, bliže Kočevi je projektovana 1909. g., a useljena 1910. g. a manja, do nje trenutno crvene fasade, sa mesnicom u prizemlju, je izgrađena 1904. g. kao prizemnica, a koncem tridesetih godina XX stoljeća joj je dozidan sprat, te protekle dvije godine još jedan. Projekat veće kuće je radio čuveni arhitekta Josip pl. Vancaš. Otac Lazara Jeftića, Risto, bijaše poznat zenički kožar, voskar (proizvođač svijeća) i trgovac. Imao je radnju u glavnoj čaršijskoj ulici.

Na drugoj strani ulice su dvije kuće izgrađene gotovo u isto vrijeme i jedna do druge. Kulenovića kuća je useljena 1910. g. U stvarnosti su to dvije kuće. Prvo je sagrađena kuća paralelno sa Kočevom, a kasnije 1927. g. dio paralelan sa Titovom ulicom. Projekte ove i kuće Osmana Mehmedića je 1909. g. radio čuveni arhitekta Josip pl. Vancaš. Originalni projekti obje kuće postoje. Kuća Osmana Mehmedića, useljena 1910. g. To je isti Mehmedić, čija je kuća pomenuta u Tarabarovoj ulici. Kulenovića kuća je bila i ostala privatna kuća sa najviše stambenog prostora i najkomfornija u Zenici. Sobe su veličine 16÷30 m2. U Zenici je bila i ostala pravo čudo u svakom pogledu.

U staroj čaršiji, od Hadži Mazića kuće do kuće Kratine (prizemno je slastičarna Bećirović) nalaze se tri kuće starije od 100 godina i sve su trenutno u vakufskom vlasništvu. Crvena kuća (vidjeti slike) je zidana u dvije etape. Glavni dio kuće je useljen 1906. godine, a 1927. g. je kuća proširena za dva rastera na lijevoj strani i to proširenje ima na fasadi broj 1927. Između te kuće i kuće porodice Kratina je niža kuća, koja je starija od sve četiri kuće i useljena je 1904. g.

U staroj čaršiji se uz kuću bivšeg Muslimanskog kulturnog društva „Zajednica“, bivša MZ Kočeva, nalazi kuća Šestića. Ova kuća se vidi na najranijim slikama zeničke čaršije iz 1907. g. pa se pretpostavlja da je useljena ranije.

Na trgu A. Izetbegovića su tri kuće. Dvije su od Riste i Bogdana Stojanovića. Na tom mjestu su bile dvije kuće 1878. g. ali nisu sadašnje gradnje, nego zidane ćerpićem i pokrivene šindrom. Sadašnje su izgrađene između 1908 i 1915. g. na mjestu tih starih, te par puta modernizirane. Treća kuća je izgrađena nakon 1937. g.

Prva zenička ciglana

Austrijanci su 1880. g. sagradili ciglanu u Banlozima. Imali su dobru glinu. Selo Banlozi je bilo dalje od sadašnje lokacije, na mjestu lokacije kaptaže seoskog vodovoda. U početku se proizvodilo do 8.000 komada nedjeljno, a kad su dograđene još dvije peći, proizvodnja je porasla na 30.000. Nakon I S.R. ciglana je postala dioničko društvo. Abdulah Salčinović je 1935. g. kupio ciglanu. Imao je namjeru proširiti je i proizvoditi i crijep. Rat je omeo planove. Ciglana je 1946. nacionalizovana, a sredinom 1947. g. prestala s radom, jer je bila na trasi nove pruge Šamac – Sarajevo.

Cigle ove ciglane proizvedene 1880. ÷ 1919. g. se prepoznaju po utisnutom žigu. Gotovo trećina zgrada u Zenici građenih iza 1880. g. je zidano ciglama iz ove ciglane. Obzirom na mali kapacitet ciglane, mnogo cigle je dopremljeno iz drugih mjesta.

Zeničke svjetski poznate kuće – ljepotice

Profesor Juraj Najdhart (Neidhart) je mnogo radio u Zenici i za Zenicu. Osim projektovanja novih naselja, cesta, zgrade „garsonjera“, hotela „Metalurg“, i dr., on je 1955. g. u istoriji Zenice napravio prvi Generalni urbanistički plan. U tom planu su bili obalni bulevar sa komunalnom infrastrukturom, cestovne veze grada, Kamberovića polje kao sportsko kulturnu rekreacionu zonu itd.

Prije dolaska u Bosnu početkom tridesetih godina, radio je šest godina u čuvenom arhitektonskom ateljeu kojeg je vodio Charles Le Corbusier.

Dolaskom u Bosnu, primjenjivao je stečena znanja i bavio se autentičnom bosanskom arhitekturom porodične gradske kuće. U Zenici su mu za oko zapele tri: Kajmekamova kuća, Daića i Dominijev čardak. Sve tri je fotografisao, snimio dimenzije i unutarnji raspored i poslao svom negdašnjem šefu Le Corbusieru. Obraćao se zeničkim vlastima sa prijedlozima da se kuće zaštite i renoviraju, a koje smetaju urbanizaciji, da se izmjeste. Na žalost, nisu ga slušali. Općinskim vlastima i Zavodu za zaštitu baštine se Le Corbusier obratio 1964. a Najdhart 1965. g. Nisu dobili odgovore. Uskoro je Le Corbusier umro, a Najdhart više nije dolazio u Zenicu, a te kuće – ljepotice su porušene!

Kajmekamova kuća je izgrađena 1827. g., a srušena je 1968. g., kada je već bila starica od 141 godinu. Ta kuća je sve do gradnje stambenih kuća u sadašnjoj Titovoj i ulici M. Tarabara bila najprostranija i najveća privatna kuća. Osnovicu je imala dimenzija 10 x 12,5 m, odnosno 250 m2 stambenog prostora. Sprat je imao za po jedan metar veće dimenzije. Posljednji zenički kajmekan, Sulejman-beg je nakon primopredaje vlasti sa austrijskom administracijom, sve prodao jednom Jevreju i odselio u Sarajevo.

Dajića čardak je izgrađen 1834. g. kao kuća za odmor. Naime, Dajići su imali imanja i kuće u Perinu Hanu. Od 1900. g. Dajića čardak se počeo koristiti kao stambena kuća. Dajića čardak je bio na mjestu gdje Sejmenski put izlazi na obalni bulevar. Nalazila se na uzvišenju oko 20 m od obale Bosne i 100 m od Drvene ćuprije. Doksat je gledao prema Jagnjištu. Dajića čardak je srušen 1968. g. u 134. godini postojanja.

Dominijeva čardaklija je nadživjela dvije prethodno pomenute i srušena 1999. g. a detaljno je opisana u ranijem tekstu:
DOMINIJEVA ČARDAKLIJA
http://zenica-online.com/2010/11/dominijeva-cardaklija/

U ranijim tekstovima sam obradio desetine zeničkih kuća starijih od 100 godina, a linkove na te tekstove sam dao na kraju teksta.

- Trokuće u Novoj Zenici na linku Pitanje br. 7 za „Nagradno otimanje“ i na linku: Rješenje pitanja br. 7 za „Nagradno otimanje“
- Rudnička ambulanta na linku Pitanje br. 4 za „Nagradno otimanje“
- Ovdje su opisane i ilustrirane četiri zgrada starije od 100 godina – Rješenje pitanja br. 22 za „Nagradno otimanje“ sa većim brojem slika za bolji ugođaj!
- Zgrada kaznionice na linku Pitanje br. 8 za „Nagradno otimanje“ i na linku Rješenje pitanja br. 8 za Nagradno otimanje
- Papirna na linku Pitanje br. 10 za „Nagradno otimanje“ i na linku Rješenje pitanja br. 10 za „Nagradno otimanje“
- Zgrada za smještaj rukovodilaca Fabrike papira na linku Pitanje br. 11 za „Nagradno otimanje“
I na linku Rješenje pitanja br. 11 za „Nagradno otimanje“
- Kuće za smještaj stručnih radnika Fabrike papira na linku Pitanje br. 13 za „Nagradno otimanje“ i na linku Rješenje pitanja br. 13 za „Nagradno otimanje“
- Ovdje se vidi više zeničkih starih kuća – Zenički mejtaš i musala
- Rudničko stambeno naselje kuća sa po dva stana – Pitanje br. 20 za „Nagradno otimanje“
- Hadži Mazića kuća – link HADŽI MAZIĆA KUĆA
- Kuća Šuvalić Muhameda Pitanje br. 21 za „Nagradno otimanje“ i na linku Rješenje pitanja br. 21 za „Nagradno otimanje“
- Samačke zgrade Željezare Zenica i Rudnika Zenica – Pitanje br. 24 za „Nagradno otimanje“