Godina 1968. bila je u mnogim zemljama svijeta godina prosvjeda, pobuna, ustanaka, ali i vrijeme krvavih ratova, atentata, mržnje. Međutim, istovremeno je 1968. probudila nadu u mogućnost boljeg i pravednijeg svijeta. U zapadnim zemljama podigli su se mladi, prije svega studenti, prosvjedujući protiv kapitalističkog sustava, Vijetnamskog rata, protiv u njihovim očima zastarjelih moralnih mjerila reakcionarne elite. Osobitost ove godine bila je da je revolt prvi put bio globalnog karaktera. U Parizu su studenti zauzeli univerzitet Sorbonne, a nakon što su im se priključili i sindikati, policija je teškom mukom i velikom brutalnošću spriječila svrgavanje predsjednika Charlesa de Gaullea. U Pragu je kraktotrajno procvjetalo Praško proljeće zahtijevajući ljudskiju formu socijalizma, a koje je nakon početnih uspjeha i uvođenja demokratskih reformi od strane čehoslovačkih komunističkih čelnika ugušeno pod kremaljskom čizmom. U Kini je Kulturna revolucija eskalirala u građanski rat, u SAD-u je borba crnaca za jednakost sa bijelcima dosegla žarišnu točku nakon atentata na Martina Luthera Kinga, raslo je i nezadovoljstvo zbog rata u Vijetnamu, a dva mjeseca poslije Kinga ubijen je i šarmantni predsjednički kandidat Robert Kennedy. U Južnoj Americi u toku su bile revolucionarne borbe, mladi su se bunili i u Rimu, Tokiju, Londonu, New Yorku. Ali za potrebe ovoga teksta posebna pažnja bit će posvećena Njemačkoj i Zapadnom Berlinu zato što se Njemačka tog razdoblja na neki način može dovesti u vezu s današnjom BiH kako bi se ilustriralo ono ključno što nedostaje da bi se BiH pretvorila u modernu i za život dostojnu sredinu.

Naime, Njemačka je iz Drugog svjetskog rata izašla kao devastirana, između Istočnog i Zapadnog bloka podijeljena zemlja. Nakon izgradnje Berlinskog zida 1961. bili su zaustavljeni prebjezi stanovnika iz istočnog u zapadni dio i na taj način zamrznuto najveće europsko krizno žarište, a odmjeravanje snaga između dva bloka prebačeno je na zemlje trećeg svijeta. Zapadna Njemačka pretvorila se u rastuće ekonomsko čudo. Glad je početkom šezdesetih već bila prošlost, a i „Fresswelle“ (njem. fressen – jesti, žderati, die Welle – val) se privodio kraju. Ova pojava zavrjeđuje da bude dodatno obrazložena. Naime, nakon totalnog poraza i devastacije zemlje, mnogi su u poslijeratnim godinama patili od gladi, hrana je bila skupa, a ekonomija slaba. Stoga su kao statusni simbol služili vrsta i količina hrane koja se jede pa su se mnogi i prežderavali kako bi svojom pretilošću pokazali vlastito blagostanje. To malo podsjeća na naše starije koji za pretilu i u licu rumeniju djecu obično kažu: „Vidi što je dobar/a!“ Kako god, to je polako postajalo prošlost; mnogi su već posjedovali i televizore, milijuni išli na godišnji odmor u Italiju, a VW buba postala je pravo narodno auto i to s velikim izvoznim uspjehom. Međutim, u tom ekonomskom čudu bilo je još uvijek loših pokazatelja, recimo tek je svaki drugi stan raspolagao kupatilom, bilo je običnih radnika koji su pod veoma teškim uvjetima zarađivali plaću. Mnogim neopterećenim, znatiželjnim i budućnosti orijentiranim mladim činile su se te prethodne generacije, njihove navike i njihov ukus potrošenim i prevaziđenim, društvo korumpiranim. Parafrazirajući napisano u posebnom izdanju njemačkog magazina GEO posvećenog epohalnoj 1968. godini, a koji je velikim dijelom i podloga pisanju ovoga teksta, tih su godina iz gramofona drndali šlageri o ljubavi i domovini, u kinima su igrali dosadni sentimentalni filmovi, roditelji su skupljali knjige o bontonu, na rock ‘n’ roll reagirali sa zabranama i prijezirom, homoseksualnost je bila krivično djelo, majke izvanbračne djece u službama šikanirane, samci različitih spolova nisu se smjeli sastajati poslije 22 sata, a ako bi roditelji ili stanodavci to ipak dozvolili, mogli su biti optuženi za svođenje. Agresivni antikomunizam dominirao je političkom klimom i mogao je stići svakoga tko bi slijeva kritizirao vlast i ustav. Kapitalizam je eksploatirao ljude, otuđivao ih od njih samih, a sustav sa svojim normama i obavezama unatoč rastućem blagostanju činio jedan duhovno, socijalno i seksualno ispunjen život kao i mogućnost samoostvarenja nemogućim. U drugoj polovici šezdesetih počelo je stagnirati i gospodarstvo, a svi s ambicijama i većim mogućnostima polako odlaze u zapadnije zemlje- od poslodavaca, stručnjaka do posjednika raznih dobara koja prodaju u bescijenje. To pogotovo pogađa Zapadni Berlin u kojem ostaju NS-udovice, nositelji vlasti, ljudi na socijali, čuvari sigurnosti, ali također i društveni autsajderi, umjetnici, boemi i napose studenti koje Berlin pored fakultetima, privlači i povoljnim stanovanjem, raznolikošću barova i krčmi; u Berlinu nije bilo ni vojne obveze ni policijskog sata, roditelji bi ostajali daleko, a druge instance kontrole bivale veoma rijetke. Iz zapadnog svijeta puhale su nove ideje čija je jezgra bio pročišćeni i od dogmi lijevih partija oslobođeni marksizam, dopunjen psihoanalizom Sigmunda Freuda kao i mislima egzistencijalista Sartra i Camusa. Te su ideje svoje korijenje najviše pustile u Berlinu.

Nakon završetka rata u Njemačkoj se itekako pristupilo organizaciji i poboljšanju obrazovanja, osnivali su se novi univerziteti, radilo se na demokratizaciji društva u čemu je posebnu ulogu imao SAD koji je slovio kao primjer moderniteta, velikodušni pobjednik. Na fakultetima su poticani studentski parlamenti. Međutim, sredinom šezdestih SAD zbog unutrašnjih problema i sudjelovanja u ratu u Vijetnamu srozava vlastiti ugled kako kod dijela samih Amerikanaca, tako i kod novih generacija Berlinaca. Na studentskim sastancima u Berlinu se počinje raspravljati i o toj temi, o korištenju napalma i bojnih otrova, a dodatni okidač za buđenje bijesa kod omladine bila je rasprava u Bundestagu o nacrtu zakona za izvanredna stanja prema kojem bi se u slučaju određenih prijetnji po državu mogla kratkoročno suspendirati osnovna prava kao što su sloboda tiska, prava na prosvjede, poštanska tajna itd. Mnogi, od sindikalista, profesora, publicista, svećenika pa do studenata vidjeli su u tome mogućnost za državni udar odozgo i upozoravali pred opasnošću zloupotrebe. Politička klima se posebno zaoštrila u Berlinu gdje je vodeću protestnu riječ imao Socijalistički savez studenata Njemačke (SDS). Kao njegova glavna figura 1965. godine profilirao se 25-godišnji Alfred Willi Rudolf Dutschke. Ovaj, iz malog brandenburškog mjesta Luckenwalde pridošli student sociologije, bio je osvjedočeni kršćanin koji je u Isusu prije svega vidio revolucionara i uvjereni socijalist koji se gnušao autoritarne zloupotrebe njegove utopije u Istočnoj Europi. Kako se navodi u spomenutom GEO-u, nije pio niti pušio, pod rukom je uvijek imao knjigu, a na rame obješenu aktovku punu literature. Bio je oženjen Amerikankom Gretchen s kojom je početkom 1968. dobio sina kojem su dali ime Hosea-Che (po biblijskom proroku Jošui i malo prije toga ubijenom Che Guevari).

Rudi je bio osobitih pokretačkih sposobnosti. Početkom 1966. potaknuo je zajednički prosvjed lijevih i liberalnih visokoškolskih grupacija protiv američkog rata u Vijetnamu. Sporadično su se prosvjedi održavali i dalje, ponekad završavajući policijskom brutalnošću. Međutim, medijski monopol, pa samim time i monopol na izvještavanje o prosvjedima imala je izdavačka kuća Springer koja je o lijevim demonstrantima kroz Bild, Berliner Morgenpost, Berliner Zeitung itd. redovno izvještavala kao o budalama, neprijateljima i sramotnim djelima. To su dobro znali i ljevičari za koje je Springer bio pokvareni duh republike i mašina za manipulaciju masama, razlog zašto narod bira CDU. Istovremeno se na političkoj sceni raspala koalicija CDU-FDP pa je na vlast došla velika koalicija unionista i socijaldemokrata. Tako je vlada ostala faktički bez opozicije čiju je ulogu uglavnom preuzeo izvanparlamentarni studentski SDS. U godini poslije politička klima je i dalje bila zaoštrena, a na rubu jednog prosvjeda protiv autoritarnog iranskog šaha za vrijeme njegova posjeta Njemačkoj ubijen je jedan student. To je ujedno bila i prekretna točka, poziv na mobilizaciju i suradnju s drugim europskim ljevičarskim organizacijama, točka na kojoj je trebalo donijeti odluku o mirnom ili nasilnom karakteru demonstracija. Prosvjedi su se do zime dodatno širili diljem zemlje tako da se SDS više nije smatrao bezizglednom manjinom.

Za početak 1968. sazvan je međunarodni kongres o Vijetnamu na kojem se skupilo oko 5.000 sudionika iz cijelog svijeta, a govore su između ostalih održali i Hans-Magnus Enzensberger, Herbert Marcuse, Alberto Moravia, Günther Anders, Bertrand Russell, Andre Gorz, Ernst Bloch i dr. Sutradan se održao i prosvjed s oko 15.000 demonstranata na kojem se dala nedvosmislena podrška Ho-Chi-Minu. Međutim, par dana poslije gradonačelnik Berlina, CDU, CSU, poslodavci i neki sindikati organizirali su protuprosvjed s oko 60.000 prosvjednika. Na plakatima se moglo čitati „Van s crvenima“, „Politički neprijatelji u logore“ itd. Neki govornici su zahtijevali završetak opasne igre s „razbojnicima“. Najveću cijenu platio je jedan 27-godišnji radnik kojeg je njegova sličnost s Rudijem Dutschkeom skupo koštala. Kad su ga prosvjednici spazili, uhvatili su ga i mlatili uz povike: „Dutschkea u logor!“, „Kastrirati židovsku svinju!“. Od sigurne smrti spasio ga je bijeg u policijska kola. Netrpeljivost prema SDS-u i Dutschkeu i dalje je rasla, a ljevičari su polako postajali svjesni da se njihov pokret ipak neće toliko omasoviti da bi mogao izazvati trenutnu promjenu političkih konstelacija u državi. Stoga su neki od pripadnika SDS-a odlučili povući militantnije konsekvence. S „fašističkom“ državom se jedino nasiljem može izići na kraj, mislila je Gudrun Ensslin, govoreći dalje da je to „generacija Auschwitza s kojom se ne može argumentirati.“ Stoga su se ona i Andreas Bader bacili u akciju te podmetnuli požar u dva tržna centra u Frankfurtu, a to je bio ujedno i začetak militantnih i smrtonosnih akcija radikalne Frakcije Crvene armije (RAF) koju su zajedno s Ulrike Meinhof osnovali dvije godine kasnije. Kako god, atmosfera mržnje prema ljevičarima dosezala je vrhunac tako da se samo čekao trenutak da netko plati cijenu. A to nije dugo izostalo. 11. travnja 1968. izvršen je pokušaj ubojstva Rudija Dutschkea. Teško ranjeni Rudi ipak je preživio, međutim, narušenog zdravlja i zbog gubitka pamćenja i djelomično sposobnosti govora zbog ozlijeda mozga, više nije mogao biti studentski vođa. Atentat na Rudija bio je poziv na odmazdu. Na brzinu skupljena grupa od par tisuća demonstranata uputila se iste večeri pred izdavačku kuću Springer koja je godinama vršila programsku hajku na Dutschkea i SDS. Zgrada biva devastirana, a dostavljačka kola spaljena. Dani koji su uslijedili bili su ujedno vrhunac demonstracija koje su se iz Berlina proširile diljem zemlje, ali istovremeno i začetak polaganog gašenja zanosa, što zbog gubitka glavne okosnice i vizionara, što zbog sposobnosti kasnijeg socijaldemokratskog kancelara Willyja Brandta da artikulira zahtjeve ljevičara, pogotovo nakon raspada velike kolacije u jesen 1969. i uspostavljanja socijal-liberalne vlasti kada Brandt najavljuje reforme uz više demokracije za sve građane. Neki od aktivista SDS-a priključili su se SPD-u odlučujući se za marš kroz institucije kako bi državu polagano, iznutra reformirali. Manja grupa se odlučila za radikalnu Frakciju Crvene armije. Sam Dutschke preminuo je u Danskoj 1979. godine utopivši se u kadi uslijed epileptičnog napada kao posljedice ranjavanja u atentatu.

Kako stoji u uvodniku GEO-a, potpisnog od urednika Michaela Schapera, kao posljedica 1968. „u stvarnosti je već ubrzo u Njemačkoj došlo do širokih reformi. Zastarjeli i diskriminirajući zakoni bili su promijenjeni ili ukinuti, kao primjerice protiv homoseksualaca ili pobačaja. U listopadu 1969. govorio je novoizabrani savezni kancelar Willy Brandt iz SPD-a kako njegov kabinet želi više demokracije. Zločini nacističkog režima bili su dalje tretirani onako kako je tim tisućljetnim zločinima i prikladno. Doduše, neki od tih razvoja već su bili započeli, ali su iskustva iz 1968. njih dodatno ubrzala. U najmanju ruku isto tako važno bilo je da je protestna kultura studenata postepeno prodrijela u zemlju, kao i tri njezina velika zahtjeva: emancipacija, participacija i transparentnost – bilo da se radilo o položaju žena, mirnodospkim pokretima, rastućoj ekološkoj svijesti ili otvorenosti prema manjinama i alterativnim životnim formama. Jenski povjesničar Norbert Frei, ekspert za ovo vrijeme, o ovoj temi zaključuje: „Unutar malo godina nastalo je više jednakosti među spolovima i više prava za rubne društvene grupe, više uvažavanja glasa baze u strankama, u sindikatima, crkvama, savezima, više otvorenosti i obrazlaganja odluka od strane države i općina, više demokracije kod policije.“

Schaper dalje piše kako postoje i kritičari šezdesetosmaša koji im predbacuju njihov nikad jasno postavljeni odnos prema nasilju koji je pripremio put za teror RAF-a. Neki konzervativci studentski pokret okrivljuju kao uzročnika za propadanje tradicionalnih vrlina. Ovakve interpretacije, nastavlja dalje Schaper, mogu u nekim slučajevima i biti točne, ali blijede nasuprot zovu modernizacije koji je Saveznu republiku zahvatio nakon ove epohalne godine, i oko toga se danas slaže većina stručnjaka. „Brak za sve, postupno ukidanje nuklearne energije, emancipacija, instrumenti direktne demokracije: naša zemlja je postala otvorenija, ekološkija, jenakopravnija, šarenija i (uglavnom) tolerantnija. Razvilo se društvo, koje se zasniva na angažmanu i sudioništvu. I tako danas Njemačka- unatoč svojoj tako neslavnoj prošlosti- slovi kao primjer mnogima u svijetu. To je prije svega baština 1968. i mi to ne bismo trebali zaboraviti“, zaključuje Michael Schaper.

Sada se, uslovno govoreći, mogu povući neke paralele između Njemačke iz epohalne 1968. i BiH 2018. godine. U oba slučaja se radi o podijeljenoj državi, bilo mentalno ili formalno-pravno, s određenim ekonomskim problemima, društvima s prevaziđenim i istrošenim konceptima (ne)mišljenja, institucijama prožetim u retrovizor gledajućim ratnim generacijama i naposljetku državama pogođenim masovnim emigracijama. Obje su na identičnom vremenskom odmaku od rata. Suštinska razlika između tadašnje Savezne Republike Njemačke i današnje BiH jest u građanskoj svijesti, u društveno-odgovornom ponašanju i stvarnoj borbi za ideale tadašnje njemačke omladine, nasuprot ispraznosti i ništavilu naše studentske i sveopće stvarnosti. Tako čujem ponekad, razgovarajući o predstojećim izborima, kako na izbore neće izlaziti jer „nema se tu šta glasati, treba samo sve od Nijemaca prepisati“. Da, zakoni i norme se mogu prepisati, vjerojatno je već većina njih i usklađena, ali svijest je nešto što se ne može tek tako kopirati, njezina promjena zahtijeva i vrijeme i žrtvu kakvu su podnijeli i mnogi u Njemačkoj da bi to danas bila zemlja Utopija za migrante iz cijelog svijeta. Mi bismo rado imali državu jednaku Njemačkoj, ali ne bismo nipošto uložili kap znoja da promijenimo prvo sebe i svoju svijest, pa da dalje utječemo i na druge. Vlada „ideal apsolutne lijenosti, užasa pred ulaganjem bilo kakavog stvarnog napora“, kako je pisao Fromm. „Dobar život je nenaporan život; prema onome kako je sada, svaka nužnost da se uloži neki veliki napor smatra se nekakvim zaostatkom (…)“. Doktrine bezbolno bez napora i bezbolno bez sukoba glavna su prepreka stvaranju jednog prošlošću neopterećenog i budućnosti orijentiranog društva. Hoćemo li do skorašnjih izbora uložiti barem malo napora da prepoznamo budućnost i otpišemo korumpirane, istrošene i ofucane generacije? Hoće li 2018. biti naša godina probuđene nade?

Autor: Mato Šarčević, Prometej.ba