Počet ćemo ovaj kratki rezime (još uvijek preliminarnih) rezultata općih izbora u Bosni i Hercegovini s Republikom Srpskom. Čini se da su u tom entitetu pozicije i koalicije puno izglednije nego na državnoj razini i u Federaciji BiH, iako su stvari izgledale puno neizvjesnije samo par dana prije samih izbora. U završnici kampanje, nakon što su se izredale poslovične posjete i podrške iz Zagreba i Beograda i pripadajuće reakcije, činilo se da je jedino pravo pitanje ovih oktobarskih izbora u BiH: hoće li se srušiti Milorad Dodik?

I doista nije bilo nikad više razloga za postaviti takvo pitanje: od osjetno loše socijalne situacije u ovom entitetu koja generira masovna iseljavanja pa do vidljivog i višemjesečnog dešavanja naroda na banjalučkom središnjem trgu povodom ubojstva mladog Davida Dragičevića u koje je, sada to više nisu samo indicije, umiješano banjalučko podzemlje, ali i dio represivnog aparata same Republike Srpske i Dodikovog Saveza nezavisnih socijaldemokrata (SNSD).

Samo večer prije završetka izborne kampanje, pokret Pravda za Davida organizirao je najveće građansko okupljanje u recentnoj povijesti ovog grada i entiteta. Samu scenografiju i retoriku skupa možemo staviti u stranu, u ovom slučaju. Kao što smo i ranije pisali, riječ je prije svega o jednoj obiteljskoj tragediji koja je postala metafora svih privatnih tragedija i otuđenosti vlasti od naroda u ovom dijelu BiH. No, ono što ne možemo izbjeći zaključiti glasi – prosvjedni skup u petak na Trgu Krajine bio je politički događaj par excellence koji je nakon izlistavanja rezultata izbora u ponedjeljak pokazao najmanje dvije stvari.

Vječni Mile i “fejl” SDS-a

Prvo: da pokreti građana i artikuliran i javno prisutan bunt nisu dovoljni da sruše jedan dobro ukopan i na čvrstim temeljima preostale javne infrastrukture izgrađen režim. I drugo – da opozicija u Republici Srpskoj van tog naroda na Trgu Krajine, realno ne postoji. Odnosno, da je riječ o političkim organizacijama koji djeluju po inerciji i ovisno o Dodikovom zadavanju tempa i kontroliranja igre na terenu. Prvi put kad se činilo da on to više ne može – zbog dešavanja na Trgu Krajine – opozicija je opet “fejlala”. Najviše zahvaljujući upravo najvećoj članici koalicije Savez za pobjedu – Srpskoj demokratskoj stranici (SDS) čije je nominalno članstvo, a vjerojatno i dio lokalnih organizacija, očito pružilo podršku Miloradu Dodiku.

Što je, ako bolje promislimo i logično – zašto bi na drugim mjestima tražili ono što već imaju i što projicira njihove političke želje: nacionalizam, negiranje genocida, separatistička obećanja i mrvice od kokošarenja na što su navikli u vrijeme “pravog SDS-a” s kojim je Dodik već davno utabao kontinuitet: i simbolički i politički.

Dodik je tako učvrstio vlast dobivši mjesto u predsjedništvu Bosne i Hercegovine koje je tek simbolički bitna pozicija (bitne nadležnosti predsjedništva su u domeni vanjske politike i oružanih snaga) i platforma s koje će se glasnije čuti njegove opstrukcije institucija i njihovih koordinacija kroz parlament i vijeće ministara. U Narodnoj skupštini Republike Srpske, iako nemamo još konačne rezultate i izračunate mandate, jasno je kao dan da SNSD može sastaviti komotnu većinu uz podršku dosadašnjih partnera Demokratskog narodnog saveza (DNS) i Socijalističke partije (SP). Jedina izborna jedinica u kojoj SNSD nije ostvario relativnu pobjedu je dobojska, a u hercegovačkom dijelu RS-a je premoćno pobijedio što donekle pokazuje i geografske granice dešavanja naroda, njihove recepcije, a onda i naknadne političke matematike.

Jedina pojava koju valja zabilježiti za neko kasnije vrijeme i političke tektonike, profiliranje je pojedinačnih kandidata koji su zasjenili prosječne ili ispodprosječne rezultate svojih stranaka. Adam Šukalo i Draško Stanivuković, prvi poznat po svojem zalaganju za otkrivanje sudbine Davida Dragičevića u Narodnoj skupštini, a drugi po bespoštednoj kritici režima i razotkrivanju njegovih Potemkinovih sela u banjalučkom gradskom vijeću, osvojili su najviše pojedinačnih glasova u borbi za Parlament BiH i Narodnu skupštinu RS-a na listi Partije demokratskog progresa (PDP). Puno više od isturenijih figura te umjerenjačke stranke srpskog političkog korpusa, poput aktualnog ministra vanjskih poslova Igora Crnadka. Bit će zanimljivo dalje pratiti njihovo političko profiliranje i eventualno političko profitiranje PDP-a koji je dosad djelovao kao stranka smanjenih organizacijskih i političkih kapaciteta. U kontekstu u kojem SDS gubi podršku, a PDP skuplja ideološki šarene ljude od pristojnih liberala (Mirko Šarović) preko simpatičnih populista (Dragan Mektić) do kćerke Radovana Karadžića (Sonja K. Jovičević), nameće se kao realniji predvodnik opozicije u RS-u u budućnosti.

Prijatelji Bošnjaci

No sve te pojedinačne priče zasjenila je na kraju bitka za Predsjedništvo koja je i u izbornoj noći bila jedina pod lupom medija i Centralne izborne komisije. Ta praksa posljednjih nekoliko ciklusa da se sva pažnja usmjeri na tu utrku, nije baš najjasnija. Naime, na papiru, odnosno Ustavu, Predsjedništvo ima izrazito ograničene ovlasti. Kao i u većini država bivše Jugoslavije – figura predsjednika bitna je jedino u domenu vanjske i obrambene politike i dvorskim procedurama imenovanja. Međutim, kako se na tom terenu – izbora člana predsjedništva iz reda Hrvata – dešavaju najveći cirkusi posljednjih dvanaest godina, predsjedništvo je postalo mjesto refleksije bosanskohercegovačkih političkih paradoksa pa samim time simbolički puno važnije nego što realno jest. A tako je bilo i ove godine.

Za autora ovog teksta iznenađujuće, prva priča izbora 2018. nakon jednog ciklusa pauze i odmora u klupama Parlamentarne skupštine BiH, postao je Željko Komšić koji je pobijedio Dragana Čovića u utrci za člana predsjedništva BiH iz redova hrvatskog naroda. Iznenađujuće, kažem, jer mi je i dalje fascinantno koliko politički besadržajna i iritantna politička pojava Željka Komšića može opstati na političkoj sceni Bosne i Hercegovine bez ikakvog truda i zalaganja te vrlo manjkavog ideološkog sadržaja. Sada je više nego ikad prije jasno da njegov novi “uspjeh” najmanje govori o njemu samome, a puno više o šizofreniji Bosne i Hercegovine, njezinoj stiješnjenosti između Srbije i Hrvatske i njihovih političkih interesa, pogubljenosti tzv. građanske opcije koja u nedostatku drugih lica ostaje vjerna Komšiću, a onda i toj finoj i vječnoj dijalektici bošnjačkog i hrvatskog nacionalizma.

Ove godine se dogodilo i to da Komšić i njegovi glasovi ne samo da su odlučili izbore za jednu fotelju u Titovoj 16 – onu njegovu, nego su neizravno presudili i tko će biti novi član predsjedništva iz reda Bošnjaka. Ne posjedujemo potrebne empirijske alate, ali se usuđujemo zaključiti da je njegov bivši stranački kolega Denis Bećirević (SDP) koji je protiv sebe imao nikad slabijeg protivnika iz najjače bošnjačke stranke Šefika Džaferovića (SDA), ostao bez mjesta u predsjedništvu upravo prelijevanjem svojih potencijalnih glasača u Komšićev tabor. To se vjerojatno dogodilo u zadnjim fazama kampanje kada su Komšiću na volej došla miješanja Vučića i Plenkovića u izborni proces.

Kako se i očekivalo, on je jedini znao odgovoriti na te intervencije što mu je zapravo i jedina uloga u bh. političkom životu. Čisti performativ koji se veže uz institucionalnu poziciju člana predsjedništva. To je i ovoga puta bilo dovoljno da bez većih problema pobijedi glasovima u bosanskim urbanim sredinama. S druge strane, ispodprosječno loši rezultati (između 5 i 7 posto u Sarajevskom, Zeničko-dobojskom, Tuzlanskom i Podrinjskom kantonu) Demokratske fronte u tim sredinama u utrkama za kantonalne skupštine, govore o kakvom se političkom paradoksu radi koji nije rješiv ni jednim od radikalnih rješenja.

U tom kontekstu, Draganu Čović i HDZ-u je ostalo samo da zavapi, ali ne nad sudbinom hrvatskog naroda u BiH, koliko nad vlastitom političkom sudbinom koju su odlučili „”prijatelji Bošnjaci”. Ni projekt Srce ponosno u organizaciji Milijana Brkića koji je za cilj imao skupiti što više glasova Hrvata iz BiH koji trenutno žive u Hrvatskoj, ni počasni doktorat zagrebačkog sveučilišta nisu bili dovoljni Čoviću da se iskobelja iz situacije koju si je, realno, sam stvorio iritirajući i mobilizirajući jednogodišnjom kampanjom glasove “iz inata” kako je jedan od građana Sarajeva prokomentirao svoje zaokruživanje Željka Komšića, koji je, kad se pogleda raspodjela glasova po općinama, osvojio i neka uporišta SDA-a u kojima su glasači vjerojatno procijenili da je Komšić jedini dostojan sparing partner u slučaju Dodikova ulaska u Predsjedništvo. Čista pragmatika medijski potenciranog straha (od Dodika i Čovića) i preživljavanja. Svakako puno uvjerljivije objašnjenje nego prosto i jednostavno prišivanje Bošnjacima patološke mržnje prema Hrvatima koja se dala čuti od nekih hrvatskih komentatora posljednjih dana.

SDA nije pobijedio

Unatoč tom Komšićevom ulasku i u njen glasački bazen, Stranku demokratske akcije svi su prvi dan nakon objave rezultata proglasili pobjednicom izbora. Oni to, relativno, i jesu i vjerojatno će i na razini državnog i federalnog parlamenta sastavljati većinu što u ovako strukturiranoj državnoj organizaciji i nije nužno neka vlast i sreća. Međutim, veliki dio javne infrastrukture pa onda i samih politika (obrazovna, zdravstvena) u nadležnosti je kantona i tamo se vodi prava politička bitka vrijedna veće pažnje, pogotovo ako se uzme u obzir parcijalizacija države koja je stvorila zasebne polise sa svojim političkim životima posljednjih nekoliko izbornih ciklusa, a posebice nakon zadnjih općinskih 2016. godine.

Tako, ako se spustimo na tu razinu i raspodjelu glasova u deset kantona u Federaciji, stvari se ne čine tako jednoznačne i definitivne po SDA, ali i neke druge aktere. Jedine situacije u kojima je izvjesno da će SDA i dalje držati vlast su oni kantoni u kojima su u vječnoj koaliciji s “prijateljima Hrvatima”, odnosno HDZ-om u binacionalnim kantonima poput Hercegovačko-neretvanskog i Srednjobosanskog. U svim ostalim kantonima u kojima su nekoć dominirali, SDA se nalazi u nezavidnoj situaciji u kojoj će u svaki koalicijski dogovor morati ulaziti sa svojim “otpadnicima”, odnosno bivšim prominentnim članovima: u Unsko-sanskom kantonu to je A-SDA; u Zeničko-dobojskom to je zenički gradonačelnik Fuad Kasumović, odnosno njegov Nezavisni blok; u Tuzlanskom Pokret demokratske akcije; u Sarajevskom stranka Narod i pravda nekadašnjeg premijera i SDA-ovca Dine Konakovića, a u goraždanskom Muhamed Ramović i iznenađujuća druga najjača opcija Liberalna stranka o čijoj se lokalnoj političkoj povijesti zna jako malo.

SDA, “pobjednica izbora”, tako žanje politiku Bakira Izetbegovića zadnjih nekoliko godina kojom je ova stranka izgubila jako puno lokalnih šerifa koji su na prvom političkom ispitu prošli relativno dobro, odnosno očekivano, dovodeći u pitanje budućnost SDA-ove vlasti u skoro svim bosanskim kantonima. Time se dijelom izvršilo proročanstvo prema kojem će SDA u budućnosti biti stranka sarajevskog centra, odnosno stranka koja je zbog elitističkog prijezira bračnog para Izetbegović odbacila periferiju i organizaciju na kojoj je gradila svoju snagu (uz naravno, infrastrukturu Islamske zajednice).

Aplikacija i država

Time su se doveli u poziciju da im je jedina druga opcija za osvajanje većine kantona – koalicija sa SDP-om. Socijaldemokrati, ako žele bar malo ubrzati blagi rast zabilježen na ovim izborima, neće ulaziti u takve aranžmane. Nakon dugogodišnje krize SDP se tijekom ove kampanje počeo sramežljivog lijevo profilirati u izboru nekih kandidata (Damir Nikšić na listi za skupštinu Kantona Sarajevo) ili u pokretanju sindikalnih inicijativa unutar same stranke (poput Foruma sindikalnih aktivista i Socijaldemokratskog radničkog portala). To im nije donijelo neki streloviti uspon, ali su se stabilizirali kao najjača građanska opozicijska stranka u predstojećem periodu vjerojatne nestabilnosti izazvane Dodikovim i Komšićevim ulaskom u Predsjedništvo. To vrijeme bi trebalo iskoristiti za daljnje skretanje u lijevo i odgovaranje na neka bitna egzistencijalna pitanja građana BiH, neovisno o njihovoj geografskoj poziciji ili nacionalnom opredjeljenju.

Što se tiče same bliske budućnosti – za očekivati je višemjesečni period pregovora oko sastavljanja Vlade. Najvjerojatnije je da će SDA, SNSD i HDZ dogovarati vlast na državnom nivou, na Federalnom SDA i HDZ, a RS ostaje u rukama koalicije predvođene SNSD-om. Međutim, sve je to teško predvidjeti i par dana nakon izbora jer Centralna izborna komisija je još jednom pokazala svoju izlišnost i u kašnjenju objave rezultata, izračuna mandata i adekvatnog odgovora na zabilježene nepravilnosti na glasačkim mjestima. Ako ćemo iskreno, najvažniji događaj izborne noći nisu bili sami rezultati, pobjeda Komšića i Dodika, nego činjenica da smo sve rezultate dobivali iz stranačkih centrala. U tome je prednjačio SDA koji je instalirao aplikaciju koja je uživo prenosila pristizanje novih obračuna glasova. Tako da je već u rano večer bilo manje-više jasno tko preuzima mjesta u predsjedništvu i bez glasova hercegovačkih županija do kojih, jasno, SDA paralelna infrastruktura nije nikad došla. To je i jedina poruka ovih ni po čemu posebnih izbora koju treba zapamtiti: BiH je država paradoksa koja očito ne funkcionira, ali zato funkcioniraju paralelne države koje su izgradile njene nacionalne političke stranke i elite.

Autor: Mario KikašBilten.org

Prometej.ba