Svaki put kad čujem da predsjednica daje intervju, posebno za strane medije, znam da sutradan neću imati mira. Jer unaprijed znam da će se dotaknuti i hrvatske povijesti. A onda krenu problemi.

Ne s poviješću nego s predsjedničinim poznavanjem i interpretiranjem povijesti. Pogrešna tumačenja prošlih događaja i procesa u Hrvatskoj su postala svakodnevna stvar, ali ipak nije isto kada ih čujete na tržnici, na stadionu ili iz usta ljudi koji obnašaju visoke i odgovorne funkcije.

Dakle, u posljednjem intervjuu austrijskim novinama gđa Kolinda Grabar Kitarović je, između ostalog, ustvrdila kako se u Jugoslaviji nije smijelo izjašnjavati kao Hrvat/ica, a ukoliko bi netko i “iskazao nacionalni ponos, tome je prijetio zatvor”.

I što sada na to odgovoriti? Reći da to nije istina i podastrijeti brojne dokaze koji demantiraju predsjedničine navode? Uputiti predsjednicu i sve zainteresirane na odredbe ustava iz vremena socijalizma, npr. onog iz 1974. (dakle nakon obračuna s hrvatskim “nacionalizmom”) u kojem stoji da je “Socijalistička Republika Hrvatska nacionalna država hrvatskog naroda”?

Ili na ustavnu odredbu da je “himna Socijalističke Republike Hrvatske ‘Lijepa naša domovino’”, i usput dodati da su Hrvati bili jedina nacija koja je uz jugoslavensku imala i svoju nacionalnu himnu.

Ili možda ukazati na volju i “hrabrost” (unatoč “prijetnji zatvorom”) većine građana SR Hrvatske da se na svakom popisu stanovništva izjašnjavaju kao Hrvati? Uostalom, ne bi li lakše od ičega bilo upitati ljude koji su živjeli u toj “tamnici naroda” jesu li i pod kojim okolnostima u vrijeme Jugoslavije smijeli reći da su Hrvati.

Ali sve to s dokazivanjem očitog gubi smisao. Jer najteže je kad počnete racionalizirati iracionalne stvari. Kad se počnu pojavljivati dileme koje to ustvari nisu, a vi upadnete u zamku da argumentima i činjenicama nastojite ukazati na istinu.

I onda trošite energiju i živce kako bi ljudima dokazali da je “Za dom spremni” ustaški a ne neki stari hrvatski pozdrav, da je logor u Jasenovcu bio pakao na zemlji a ne sportsko-rekreacijski centar, da Bajaga nikada nije pjevao četničke pjesme itd. itd.

Vremenom shvatite da jednostavno postoje ljudi kojima nije bitna istina, znanstveno utemeljene činjenice ili (ne)materijalni dokazi kako bi u nešto (ili nekoga) vjerovali. Jer oni, kao što bi rekao Mile Kekin, i kad nemaju pojma imaju stav. A upravo u takvom svijetu i živimo. Svijetu u kojem se na temelju neistina, poluistina, potpuno neutemeljenih stavova pokreću ratovi, progone pojedinci, ali i biraju predsjednici.

I zato je potpuno suvišno gđu Kolindu Grabar Kitarović, i najdobronamjernije, savjetovati da bude pažljivija u svojim izjavama, jer one često nisu u skladu s istinom.

Suvišno jer većini ljudi kojima se ona obraća to očito ne predstavlja nikakav problem. Naprotiv, takav pristup samo ih učvršćuje u uvjerenju da će i oni jednoga dana možda dogurati visoko unatoč tome što svoje stavove ne temelje na znanju nego predrasudama, lažnim vijestima i teorijama zavjere. Ili, što je najtužnije, baš zbog njih.

Autor: Hrvoje Klasićnet.hr