Jemen je država u južnom dijelu Arapskog poluotoka. Više od 27 milijuna stanovnika živi na površini od 527.968 kvadratnih kilometara (oko deset puta je veći od Bosne i Hercegovine). Kopneno graniči sa Saudijskom Arabijom i Omanom. Najsiromašnija je država Bliskog istoka i jedna od najsiromašnijih država svijeta.

Da stvar bude još gora, već godinama u Jemenu traje rat između različitih muslimanskih zajednica, sunitskih i šiitskih, koji služi Saudijskoj Arabiji i Iranu za odmjeravanje snaga na „neutralnom terenu“. Saudijska Arabija i Ujedinjeni Arapski Emirati (UAE), koji su aktivni učesnici agresije na tu državu, konstantno krše međunarodno humanitarno pravo. O tome se kod nas malo zna. Malo se zna i na Zapadu. Razumljivo, jer SAD i Velika Britanija daju podršku Saudijskoj Arabiji i UAE-u u njihovim akcijama.

Pored velikog broja poginulih, rezultat tog kršenja humanitarnog prava su bolesti i glad. Kolerom je zaraženo oko milijun ljudi, a od gladi je, prema podacima organizacije Save the Children, do sada umrlo oko 50.000 djece.

50.000 djece.

Teško da im možemo pomoći, ne mogu trenutno ni Ujedinjeni narodi s obzirom da traje blokada luke Al Hudaydah kroz koju dolaze hrana i lijekovi. Pogotovo im ne bi mogle pomoći naše slike i reakcije po društvenim mrežama, ali je simptomatično da nema ni njih. Valjda jer nam to sve skupa s Jemenom nije zanimljivo. Da su Saudijci židovi ili budisti, ili da su Jemenci kršćani, bilo bi ih, dodavalo bi se i ono što nije, upiralo prstom u njih, napredovala bi like-share privreda i opće zgražanje visoko moralnog građanstva zbog patnje nevinih. Međutim, ono što se ne uklapa u poželjnu shemu “zli i moćni oni protiv nevinih i nemoćnih nas“ brzo bude zaboravljeno i raspline se u eteru kao obična vijest iz crne kronike. Tako je i jemenska nesreća slab materijal za naše identitetske bitke. Kao i mnoge druge njoj slične.

Dok jedan dio Sarajlija uz zastave i pjesme slavi još jednu pobjedu Redžepa Tajipa Erdogana, u momentu dok pišem ovaj tekst, na um mi pada jedan esej hrvatskog intelektualca Stanka Lasića iz 1992., iz vremena kad su se građani Hrvatske (i susjedstva) zgražavali nad međunarodnom nezainteresiranošću zbog njihove nesreće. Iz njega izdvajam sljedeće:

„Koliko nam je poznato hrvatski je narod (i u domovini i u dijaspori) pokazao prilično veliku dozu ravnodušnosti prema narodima koji su patili. Nismo nigdje čitali da je netko bio uhapšen jer je pljunuo na Titov automobil u kojem se vozio Haile Selasije, taj krvnik, baš kao i Mengistu, eritrejskog naroda koji se već 40 godina, u najtežim uvjetima, bori za primjenu principa samoodređenja. Dok je Pol Pot likvidirao 1975/6. jednu trećinu kambodžanskog naroda, Hrvati su mirno spavali i još se mirnije sunčali, baš kao Francuzi, Nizozemci, Danci, itd. u ljeto 1991.“

Pouke se same nameću.

Prometej.ba/F.Š.