Sa predizbornog skupa HDZ-a. Photo: Jurica Galoić/PIXSELL

Ne smatram nogomet estetski ružnom igrom kao što ga je vidio Borges, ali mogu se složiti da u njemu postoji supremacija i težnja za moći koja nas je u stanju natjerati na preispitivanje svoje ljubavi i odanosti prema toj sportskoj igri. Nogomet je iznad dobra i zla, više ga vidim kao savršenu platformu za razvoj obje krajnosti do ekstremnih proporcija. Posljednjih desetak godina bio sam primoran da se suočim sa negativnom stranom medalje ponajviše zahvaljujući jednoj luđačkoj želji za dominacijom koja je postepeno uništavala sve ono lijepo što nogomet čovjeku može pružiti. Personifikacija te supremacije koja mi je ogadila loptanje, utjelovila se u liku i djelu Zdravka Mamića, današnjeg osuđenika i bjegunca pred hrvatskim pravosuđem koji je utočište pronašao tamo gdje milijuni katoličkih vjernika traže svoj spas: u Međugorju.

Vratit ćemo se malo u prošlost i razloge zbog čega je meni Mamić uopće bitan. Ima tomu dobrih deset godina, a možda i više, kako je jedan čovjek svojevoljno odlučio da je bitniji od cijelog jednog sporta kojeg zovemo najbitnijom sporednom stvari na svijetu. Zahvaljujući manijakalnoj potrebi tog čovjeka za pažnjom, sve te igre u bespoštednoj borbi za neograničenu moć u hrvatskom nogometu prestale su biti zakulisne, a neurotični ispadi jednog čovjeka poistovijećeni su sa jednim velikim nogometnim klubom. Svjetla reflektora sa maksimirskog travnjaka preusmjerena su na javne istupe tzv. izvršnog dopredsjednika kluba i tu je nekako sve krenulo odlaziti kvragu, baš kao i posjeta na Maksimiru koja je počela rušiti negativne rekorde. Dijelile su se ulaznice ponekad besplatno, mamilo se gledatelje opojnim mirisom debrecinki sa grilla kojim ih časti veliki vođa, ali gladni i napaćeni narod se nije dao zavesti. Njegove manično-šizofrene press konferencije prometnule su ga u zvijezdu Youtubea usputpostavši gledanije od samih utakmica. Po zagrebačkim bircuzima prestalo se pričati tko je zabio gol, vijest dana postao je najnoviji Mamićev ispad.

Nisam zbog svega toga zamrzio nogomet. Kao društvena pojava i sportska igra koja konstantno evoluira i oduševljava, nogomet je mnogo veći i bitniji od jednog Zdravka Mamića. Ono što je njegov krimen u svemu tome je činjenica kako on zbilja jeste glavni uzrok zašto sam od pasioniranog dinamovca i nogometnog fanatika postao apsolutno indiferentan prema tom sportu, a pouzdano znam da nisam jedini koji na Mamića svaljuje krivnju zbog toga. Tu strast – njegovanu od ranog djetinjstva – nadomjestio sam svijetom slobodne borbe, odnosno UFC-om. Slomljene vilice, brutalni prijelomi potkoljenice, deformirane uši, posjekotine na čelu izazvane brutalnim udarcima laktovima i općenito krv koja frca po oktogonu ograđenom žicom bili su dječija igra za sve one gadosti od kojih se želudac okreće, a kojih sam se nagledao i naslušao za tri života svjedočeći Mamićevim javnim istupima.

Kad bi se netko uhvatio pisanja o Zdravku Mamiću na način da njegovu životnu priču pokuša umjetnički afirmirati, imao bi veliko djelo u ruci koje bi bilo potencijal za ekranizaciju u režiji i produkciji jednog Vincea Gilligana, autora jedne od najgledanijih televizijskih serija koja je kod nas dosta nespretno prevedena Na putu prema dolje. Poveznice između Zdravka Mamića i glavnog protagonista Breaking Bada sličnije su nego što mislite. Osim što bi u Mamićevoj priči također bilo trilerskih elemenata poput fizičkih napada, pokušaja ubojstava, atentata vatrenim oružjem ili šakačkih obračuna, to djelo također bi bila priča o usponu i padu jedne tragične osobe sa čijim bi motivima gledatelj suosjećao jer Mamić u svojoj srži nije tipični negativac. Bila bi to epska životna drama jedne od najmoćnijih figura hrvatskog sporta, drama sa elementima groteskne komedije koja ne bi bila isključivo o Zdravku Mamiću, već i o svima nama, kao i o svim prilikama hrvatskog društva na početku 21. stoljeća. Kao i u seriji o narko kartelima gdje nemoguće postaje moguće, u kojoj se mirni i stidljivi profesor kemije Walter White preobražava u najopakijeg narko igrača od Aljaske do Meksika, tako bi u priči o Mamiću mnoge stvari neupućenom gledatelju izgledale nerealno i činilo bi mu se na momente kako se scenarist poigrava sa njegovom inteligencijom. Kako čovjek koji ne priča niti jedan strani jezik i ne barata osnovama informatike može izrasti u jednog od glavnih europskih menadžera u nogometnom svijetu kroz čije su ruke prošle stotine milijuna eura?! To bi se čak nekako dalo objasniti. Ono što čini bajku modernog doba je romantična priča u kojoj prodavač komada stiropora, zaštitnika guzice od hladnoće i prljavštine maksimirskih tribina, postaje čovjek koji je zaveo strahovladu u najvećem klubu u Hrvata. Ako bi scenarist dao mašti na volju, pa u tu priču ubacio kako uz vladanje Dinamom, glavni lik također postaje veliki gazda kompletnog hrvatskog nogometnog saveza, nogometne reprezentacije kao glavnog nacionalnog brenda, financijer vladajuće stranke, jedan od donatora izborne kampanje hrvatske predsjednice, intimus najmoćnijih figura političke scene koji sa predsjednicima županijskih sudova ispija kavice na zagrebačkoj špici dok mu zvijezde Real Madrida i Liverpoola doživotno plaćaju milijunske provizije, samo rijetki naivci bi ostali vjerni praćenju serije. Ništa u priči o Zdravku Mamiću nije realno, a opet sve je realno i sve se to odigralo pred našim očima.

Ostavimo sve po strani i zaigrajmo se sa metafizikom. Posegnimo za murakamijevskom paradigmom u kojem se ljudi dijele na one koji su imali tu sreću ili nesreću da ugledaju svjetlo, te na one koji nisu. Ako se poslužimo tim duhovnim stereotipom i pomislimo što bi bilo da je Mamić u jednom trenutku života ugledao svjetlo i kakav bi epilog njegova priča imala u tom slučaju, možemo sa sigurnošću reći da bi postao nekakav umjetnik. Uzimajući u obzir njegovu ranu povijest, ingenioznost koju mu ne smijemo osporavati, očiglednu bipolarnost uma, Mamić bi vjerojatno postao umjetnik, doduše neki glasan i kontraverzan umjetnik kabadahijskog garda ala Emir Kusturica. Svi dosegnuti ciljevi na poslovnom planu nikad mu nisu donijeli životnu satisfakciju, niti su ga naučili poniznosti i potpunom vladanju sobom nego su ga navigirali do stotinu puta viđene sotonske oholosti koje se nikad nije mogao niti želio otarasiti. Priča o Zdravku Mamiću bila bi jedna tragikomedija o ljudskoj nerealiziranosti uprkos materijalnom blagostanju i psihološka studija o svim posljedicama koju ta nerealiziranost ostavlja na pojedinca i društvo. Danas imamo to što imamo, ranjenu umjetničku dušu koja se nikad nije spoznala, a takva duša luta ovim svijetom u potrazi za krvavom osvetom svoje nesreće i nepravde koja mu je učinjena. Doduše svijetom jedno određeno vrijeme neće lutati pošto bi prelazak granice Bosne i Hercegovine automatski rezultirao uhićenjem, ali ima svijeta od Trebinja do Brodskijeh vrata, mnogo je pravednika i mučenika sa interpolovih lista koje su na tom potezu pronašle svoju utjehu.

Galeb se topi u vodama / Život u ljubavi / Ljubav u suzama / Nećeš mi vjerovati jer riječi su lažne / A djela istinita / Da volim te / Ako ti ne znaš voljeti / Onda ne možeš ni shvatiti moju ljubav prema tebi / I što ljubav znači u životu / Ali ja volim te.“ Ovo su stihovi Zdravka Mamića napisane u periodu osnovne škole. Izuzetno zrela poezija za njegove nježne godine koja je sa razlogom objavljena u Modroj lasti. Ova pjesma upoznaje nas sa jednim drugačijim Zdravkom, ona otkriva jednog inteligentnog i senzibilnog dječaka. Da je Mamićevu učiteljicu bilo moguće prebaciti vremenskim strojem u budućnost, da promatra sve njegove šizofrene ispade i očajničke pokušaje demonstracije moći i sile, gospođa bi pomislila kako je završila u paralelnom svemiru. Ne mogu se oteti utisku kako je na Mamićevom duhovnom putu nešto gadno pošlo po zlu. Možda je Bog imao slobodne dane, možda je prokockao njegovu sudbinu na partiji pokera sa vragom ili su mu algoritmi jednostavno zakazali, kako god, da je sudbina htjela drugačije, da su se neke stvari malo bolje posložile, mi bismo danas o Zdravku Mamiću pisali kao o velikom umjetniku, pjesniku, prozaistu, možda kazališnom glumcu ili velikanu hrvatske stand-up komedije – što je na neki način i postao. Da je svoju pamet umjesto u nogometno mešetarenje preusmjerio prema umjetnosti, postao bio zvijezda koja je dobila sve ono o čemu je maštala: slavu, divljenje i prepoznavanje općeg puka, a danas ne bi postojale generacija punoljetnih navijača koje se ne sjećaju kad je Hajduk bio prvak posljednji put. Ali prošlost se ne može promijeniti i gdje je pošlo krivo u Mamićevom usponu po oštrom grebenu samospoznaje možemo samo nagađati.

Kad već nije pronašao mjesto pod suncem, mogao je svoju životnu satisfakciju pronaći u jednoj drugoj stvari, ali i tu je sudbina prema njemu bila nemilosrdna. Mamić jednu stvar nikad nije doživio, mada je cijeli život o tome maštao. Još od djetinjstva kad je kao kapetan mlađih uzrasta Dinama otpisan kao nedovoljno perspektivan, od onih dana kad je po vlastitom priznanju lupao glavom o beton kad bi Dinamo primio gol, Zdravko snivaše san koji mu bijedom usudbe osta nedosanjan. Zdravko Mamić, kao i protagonist balade Prljavog Kazališta, nikad nije postao heroj ulice za razliku od svog kuma Ćire Blaževića čijom je karizmom bio opijen i kojeg je cijeli život u javnim nastupima imitirao. Sve bi on dao, sve nekretnine i pokretnine, prihvatio bi taj sudsku presudu i odležao iza rešetaka svoje dvije trećine samo da je jednom čuo huk dinamovog sjevera koji skandira njemu u čast. Doživio je on svih ovih godina razne stvari koje su mu pojile ego, nadobivao se on medalja i plaketa koje ne mogu stati u sve silne maksimirske trofejne vitrine. Zbog njega su izmišljane nagrade, kao onomad u Sarajevu kad je dobio Oskara za najboljeg menadžera desetljeća jugoistočne europe. Ne bi to bilo previše čudno da se nije radilo o glazbenoj manifestaciji u organizaciji Nazifa Gljive na kojoj je i Halid Bešlić, zahvaljujući Mamićevoj nazočnosti, po prvi put u životu spoznao kako je to biti zvijezda B kategorije. Uvijek rado viđen gost, od Triglava do Vardara, a o njegovoj poslovnoj genijalnosti napisane su kartice pangerika. Obrazi su mu se dobrano izlizali od poljubaca poklonika i obožavatelja. Jednom, u istom tom Sarajevu, bijaše specijalan gost iznenađenja na rođendanu glumačkog barda Emira Hadžihafizbegovića. Velika Lepa Brena na uho mu je pjevala pjesmu, a šarmer starog kova se revanširao striptizom poklonivši joj svoju skupocjenu košulju. Sve je to lijepo, bit će štošta pričati unucima pod stare dane, ali ništa od toga nije vrijedno spomena pri usporedbi sa onim što je Mamić najviše očekivao i što je smatrao da mu prirodnim pravom pripada: poštovanjem i respektom od najžešćih dinamovaca sa sjevera, onih ludih kojima srce kuca prejako, tako sličnim njemu samome. Pojedinci se mogu kupiti, ali ulica nikad. Kao što mu je kum Ćiro u nekoliko navrata poručivao, većinu naroda ne možeš varati, a Zdravko tu lekciju nikad naučio nije i dalje pokušava obmanuti ovaj napaćeni narod što je sintagma koju on često zna upotrijebiti.

Dok ga gledam kako se – poput Jozefa K. iz Kafkinog Procesa – ibreti svojoj sudbini na trenutke mi ga bude žao. Sve je to već viđeno i prežvakano stotinu puta, ali on ne odustaje od silne želje da svi mi osjetimo njegove duševne boli. Žustro upozorava kako se ovakav montirani proces sutra može desiti nama samima ili našoj djeci. Apelira na jedinstvo u ovakvoj situaciji. Ponekad se zapitam tko sam ja da pišem o čovjeku kojeg blagosiljava i za kojeg moli zagrebačko-ljubljanski mitropolit Porfirije, a imami u džamiji navodno drže hutbe na džumi gdje u svetom mjesecu ramazana oplakuju tužnu sudbu bivšeg vlasnika Bentleya. Uspio je Zdravko ujediniti sve konfesije, a niti međugorska Gospa nema mira od njega. Bude mi ga žao, ali sa druge strane možda je sve ovo za njega pozitivno, a da on toga uopće nije svjestan. Čudni su putevi Gospodnji.

Da mi je u džepu završila kovanica jednog eura svaki put kad sam čuo tihe uzdahe žudnje i ono kultnu rečenicu: „da je nama jedan Mamić“, danas bih se bavio ronjenjem, živio bi na Tajlandu u blizini nekog koraljnog grebena gdje bih se do kraja života hranio avokadom i škampima, a breme tužne prošlosti bi liječio šamarajući Muay Thai vreću u dvorištu svoje rezidencije. Nogometni entuzijasti Bosne i Hercegovine rumenih obrašćića zaljubljeno su škicali Zdravka Mamića kao što Bakir gledi u Recepa Tayypa Erdogana. Znalo se nešto slično čuti u Dalmaciji, mada hajdukovci to neće javno priznati. Da se sutra kandidira na izborima za člana predsjedništva bilo kojeg od tri konstitutivna naroda, nećemo se lagati, pobijedio bi sjevernokorejskom većinom. Bosna je podneblje koje voli mamićepoligon koji odgaja male mamiće i država kojom razni mamići vladaju već preko dva desetljeća i gdje se obrasci ponašanja koje nam je Mamić kroz godine demonstrirao društvena realnost pa čak i ideal kojem nove generacije teže.

Kad se sve zbroji i oduzme možda je ovaj dugo isčekivani reunion, kako za Zdravka tako i za Bosnu, najbolja moguća stvar koja se mogla dogoditi.

Autor: Armin Harambašić, Prometej.ba