„Super zvijezda“ ekonomske znanosti je Karl Marx. Drukčije od Davida Ricarda ili Adama Smitha, i danas, dvije stotine godina od rođenja, Marx je poznat širokim slojevima društva, iako je njegova teorija u svim praktičnim pokušajima do sada zakazala. K tomu, da je sjećanje na njega tako živo, pridonose i mnoge knjige koje izlaze o ovom idejnom preteči komunizma, kao i velika izložba koju mu je posvetio njegov rodni grad Trier o njegovu jubileju. Još upečatljiviji su Marxova markantna bradata pojava i njegov reski citat: „Proleteri svih zemalja, ujedinite se!“

Sloboda za sve porobljene – tko bi se tomu još usprotivio? Marx je neprolazan. 1848. rani radnički pokret poslužio se njime protiv iskorištavanja industrijskih radnika, 1968. pozivali su se na njega revoltirani studenti u borbi protiv autoriteta, a 2007. uveli su ga kritičari kapitalizma u borbu protiv financijske krize. „Kao i sva velika umjetnička djela, tako je i njegovo mijenjalo svoj karakter kroz vrijeme, tako da se svakoj generaciji, na vlastiti način otkrivao kao osvježenje“, primjećuje Marxov biograf Jürgen Neffe („Marx. Der Unvollendete“ [Nedovršeni Marx], C. Bertelsmann, 2017).

Logika „uvijek više“

Karl Marx rodio se 5. svibnja 1818. u Trieru, gradu pruske provincije. Roditelji su mu bili dobrostojeći i obrazovani. Marxov otac, dakako, nije bio nikakav revolucionar, ali je bio liberalan u duhu prosvjetiteljstva. Zavarava, međutim, relativno mirna politička klima u kojoj je Marx odrastao. On je živio u vremenu mnogih preokreta, što se jasno oslikava u njegovim djelima. Nakon dugog i stabilnog srednjovjekovlja sa svojom dokazanom logikom božanskog prava i feudalizma, prosvjetiteljstvo i Francuska revolucija potresli su Europu u temelju i gurnuli je u proces modernizacije. „Intelektualno zgusnuta klima izrodila je u nevjerojatnoj brzini otkrića i ideje koje do dana današnjeg pokreću svijet“, piše Neffe.

Simbolima preobrazbe postale su fabrike industrijske revolucije. Za napredak, koji je postao nova slika vodilja, bila je nužna vojska radnika. Svakodnevnica proletera bila je prožeta izrabljivanjem i bespravljem. Zbog toga su se već zarana pojavile grupacije koje su se bunile protiv bijede – djelomično već s rano-socijalističkim zahtjevom za zajedničkim posjedovanjem sredstava za proizvodnju. Za vrijeme studija prava u Bonnu i Berlinu, Marx se susreo s filozofskim krugovima mladohegelijanaca ili ranih socijalista. Po završetku studija počeo je raditi kao novinar novoosnovanih novina „Rheinische Zeitung“. Te godine, dok je boravio u Kölnu, snažnije se počeo baviti politikom. Nakon što su novine bile zabranjene, odselio se u Pariz, gdje je upoznao prijatelja i partnera Friedricha Engelsa, a potom je odselio u Bruxelles. Belgijska prijestolnica je još slovila kao donekle sigurno utočište za kritičke duhove, koji su bili praćeni i progonjeni od države. Marx je skoro cijeli svoj zreli život proveo u izbjeglištvu.

Kao i mnogim njegovim suborcima, i Marxu je bilo stalo do slobode čovjeka. Ta želja i zahtjev kao crvena nit provlače se kroz cijelo njegovo djelo. Za Savez komunista sastavio je malu knjižicu – „Manifest Komunističke partije” (Manifest der Kommunistischen Partei), s kojom je ušao u svjetsku povijest. U njoj se bavio problemom ugnjetavanja proletera od strane buržoazije, dakle radnika od strane građana-privrednika. Buržoazija je oduzela moć feudalnoj vlasteli i tako si priskrbila ogromne kulturne pothvate. Stvorila je također ekonomski sistem koji se svojom logikom „uvijek više“ odavno osamostalio. Od toga doduše profitiraju vlasnici tvornica, ali ne i radnici. Oni, pak, moraju prodavati svoju radnu snagu i time su „otuđeni“ od onoga što znači biti čovjek. U konačnici, postajali su sve više roba, a ne ljudi, što na svoj način ponavlja i Papa Franjo u svom socijalnom nauku. Čovjek kao otpad: „Ova ekonomija ubija.“

900 stranica kritike kapitalizma

Neobuzdani kapitalizam već u sebi nosi klicu kolapsa, smatrao je Marx. Kada patnja postane prevelika, očekivao je da će se potlačeni ujediniti i srušiti buržoaziju. Radnička klasa će zatim osvojiti političku i ekonomsku vlast i time će uspostaviti komunizam. Ova utopija fascinirala je mnoge: iz građanskog društva kapitalizma nastat će zajedništvo istinski slobodnih ljudi. Slobodnom tržištu su Marx i Engels suprotstavili planiranu proizvodnju. Mesijansko obećanje za eksploatirane radnike ukinut će sva otuđenja i tlačenja. Otvoreno je objašnjavao da komunisti taj cilj mogu postići jedino nasilnim prevratom – revolucijom. „Proleteri u njoj nemaju što izgubiti osim svojih lanaca. Oni trebaju osvojiti svijet. Proleteri svih zemalja, ujedinite se!“ Ovim poznatim riječima završava „Manifest“.

Jedva što je rukopis prispio u tiskaru, nasilno su provalile napetosti diljem Europe. Francuzi su u veljači 1848. zbacili svoga „građanskog kralja“ i proglasili slobodnu republiku. U Njemačkoj i Austriji također je došlo do revoltā. Iz ruševina je trebalo proizaći jedno novo, bolje društvo. „Kao i njihovi nasljednici iz 20. stoljeća – šezdesetosmaši, tako su se i 1848-maši razumijevali kao kritičari sistema, javno su prokazivali loše stanje, nejednakost i nepravdu. Isprobavali su alternativne radničke i životne forme u duhu socijalističkog zadrugarstva“, veli Neffe. No, svi su ustanci završili u nekom krvoproliću. Marx je bio trezven: još nije bio došao pravi trenutak za proletersku revoluciju.

Revolucionari kao i obični radnici jedva da su poznavali Marxova djela. A ipak im je ovaj komunistički mislilac ostavio filozofski utemeljenu nadu da ljudi svojom vlastitom snagom mogu promijeniti društvene odnose. Marx je bio jedan od prvih koji se zalagao za revoluciju proletera, i ubrzo je postao vodeći teoretičar mladog internacionalnog radničkog pokreta. Kao ni Marx ni većina zastupnika raznih socijaldemokratskih, komunističkih i socijalističkih grupa nisu imali izravan kontakt s radnicima. Radije su pričali o njima nego s njima.

Marx je u rujnu 1867. objavio „Kapital“. Devet stotina stranica debela knjiga jedan je od „najznačajnijih i najspornijih spisa kojeg je ikada sastavio neki pojedinac“, zaključuje Neffe. Radio je na njoj četvrtinu stoljeća, više od polovice svoga zreloga života. „Kapital“ je nadživio sve pohvale i kritičare, „jer u srži nije izgubio na svojoj aktualnosti. Moglo bi se reći da je tek sada, sto pedeset godina nakon objavljivanja, došao na svoje“, kaže biograf. Čak se čini kao da je tu knjigu Marx pisao za 21. stoljeće. „Danas se često govori o narativu koji nedostaje ljevici, Europi ili jednoj cjelokupnoj zajednici vrednota u duhu prosvjetiteljstva. Marx je ostavio jednu takvu priču koja ništa nije izgubila od svoje valjanosti… Marxovo glavno djelo danas pridonosi razumijevanju ekonomske krize, rado je citirani zaklon kritike kapitalizma, koja je postala jednom vrstom globalne mode, od Vatikana do Svjetskog gospodarskog foruma u Davosu.“

Duboko religiozni ateist

Marx se žalio što se cijelo bogatstvo jednoga društva sastoji samo od proizvoda. Time se ponovno vraća na otuđenost čovjeka: Bȉti se gubi u Imati. Posjedovanjem čovjek gubi svoju bit. Prvi je od teoretičara opisao kapitalizam u njegovoj cjelini i otkrio da ekonomija pokreće moderno društvo. S 25 godina prihvatio se zadatka da razobliči kapitalizam, a s 50 godina je to i uspio. „Samo kao duboko religiozan ateist mogao je stvoriti ono što neki zamjenjuju sa čisto ekonomskim djelom. Onaj koji vjeruje da čovječanstvo iza sebe može ostaviti i Boga, nakon što ga prozre, taj ne vidi u fetišu kapitala nikakvu nepremostivu prepreku“, komentira Neffe Marxov razvoj osobnosti koji je bio značajan i za oblikovanje njegove ekonomske teorije.

U djetinjstvu je Karl Marx imao religiozni odgoj. Oba su mu roditelja potjecala iz starih rabinskih (židovskih) obitelji, no kasnije su prešli u Evangeličku crkvu. Marx je raskrstio s religijom nakon čitanja kritičara religije, Hegela i Feuerbacha. Za njega su Bog i religija bili nešto što je čovjek sam stvorio. „Religija je uzdah ugnjetenog stvorenja, duša okrutnog svijeta, kao i duh bezdušnog stanja. Ona je opijum naroda.“ Kod Marxa doista stoji „naroda“ a ne „za narod“. Tu je formulaciju tek kasnije sročio Lenjin. Marx u religiji nije vidio uzrok otuđenja, nego simptom. Budući da ugnjeteni čovjek ne može biti ono što doista jest, on sebi stvara Boga koji sve to ostvaruje. Upravo kao i kapitalizam, tako je Bog stekao vlast nad svojim tvorcem – nad čovjekom. Kad čovjek preokrene društvene odnose, ponovno će naći sebe, pretpostavka je uz koju i danas pristaju neki komunisti i socijalisti. Time religija postaje suvišnom. Marx se smatrao prosvjetiteljem protiv svakog praznovjerja. Odbacivao je sve spekulativno, također i utopije u kvazireligioznoj obradi. Usprkos tomu, u povijesti nakon Marxa mnogo toga je postalo čistom ideologijom.

Na Marxovim ramenima

Marx je bio proturječan, nedovršeni mislilac kako Neffe stavlja u podnaslov svoje knjige. Imao je mnoštvo osobenosti koje bi se isticale ovisno o situaciji. Cijenio je svoju suprugu, prema djeci je bio pun ljubavi. Prema političkim protivnicima znao je biti zloban i nemilosrdan. Zračio je nekom intelektualnom moći koja je mnoge privlačila. Njegovo samopouzdanje ponekad se uzdizalo do arogancije. Čitava života su ga mučile bolesti. Zauzimao se za jednostavne radnike, ali je cijenio građanski život kojeg si nije mogao priuštiti svojim spisateljskim radom. Uvijek iznova Engels je morao plaćati njegove dugove. Njih dvojicu je povezivalo usko prijateljstvo, čak simbiotski odnos. U njihovim djelima njihovi se misaoni svjetovi jedva mogu razlučiti. Stoga i postoje jedino Marx-Engelsova-Djela, odnosno Marx-Engels-Sabrana djela. Marxovo djelo je u mnogome ostalo nedovršeno, a djelomično ih je tek nakon njegove smrt sastavio Engels iz njegovih bilješki. Od Marxa nam je ostala i rečenica: „Sve što znam jest da nisam marksist.“ (“Alles, was ich weiß: Ich bin kein Marxist.”)

Marksizam su osnovale generacije „lijevih“ mislilaca tek nakon Marxa. Povijest njegovog nastanka „dade se razumjeti kao povijest mnogih individualnih pokušaja, uz pomoć mîsli Karla Marxa da se subjektivna, mala sadašnjost, transformira u objektivnu, veliku budućnost“, piše Christina Morina u svojoj knjizi „Die Erfindung des Marxismus“ [Iznašašće marksizma] (Siedler Verlag, 2017). U središtu zanimanja njegovih nasljednika stajalo je rješavanje socijalnog pitanja. Marksistički mislioci prve generacije, kao što su Rosa Luxemburg, Victor Adler, Eduard Bernstein ili Vladimir I. Lenjin, „izvukli su iz Marxova djela primarno obećavajuću spoznaju koja smjera na Ovdje i Sada, a nikako na sutra usmjerenu vjeru budućnosti“.

I zastupnici temeljno drukčijih duhovnih usmjerenja uzimali su u obzir ovog komunističkog preteču. „Nestor katoličkog socijalnog nauka“, Oswald von Nell-Breuning, rodio se okruglo sedamdeset godina nakon Marxa, također u Trieru. Zbog njegove česte kritike kapitalizma stalno su ga optuživali da je marksist. Nell-Breuning je kao i Marx uočio lošu situaciju između radnika i vlasnika sredstava za proizvodnju. Ovaj teolog je te odnose htio korigirati kroz državu, jake sindikate i aktivno sudjelovanje radnika u odlučivanju. Iako je Nell-Breuning odbacivao mnoge komunističke misli – kao npr. Marxovu kritiku religije ili njegov zahtjev za dokidanjem privatnog vlasništva – ipak je bio svjestan: „Svi mi stojimo na ramenima Karla Marxa.“ Isusovac Nell-Breuning također je tvrdio da postoji realna „klasna borba“.

„Marksizam“ se priključio različitim društvenim, političkim i ekonomskim raspravama. Uvijek iznova su državni teoretičari pokušavali Marxove ideje primijeniti u praksi. Fascinacija komunizmom koji je obećavao spoznaju i emancipaciju, znanje i moć, „nadživjela je ‘zlatno doba’ marksizma, i susrela nas je u 20. stoljeću – marksizam koji kao referentni okvir različitih državnih vlasti u djelovanju i u posljedicama napreduje ali se i radikalizira – mnogo češće kao totalitarna napast nego pokušaj humaniziranja“, ocjenjuje Christina Morina.

Treba zapravo ustvrditi da nijedan od komunističkih eksperimenata nije bio na usluzi ljudskoj slobodi. DDR je iz Marxovih ideja razvio potpunu državnu kontrolu, Sovjetski Savez je u „klasnoj borbi“ pobio milijune ljudi, Kina je došla do određene forme komunističkog kapitalizma, u kojem je jaz između siromašnih i bogatih, državnih funkcionara i ekonomskih bossova s jedne, i običnog naroda, s druge strane, toliko velik kao ni u jednoj zemlji svijeta. Usprkos tomu Peking se i dalje poziva na Marxa i za ovaj jubilej poklanja njegovom rodnom gradu čak dobrih pet metara visoku statuu. Može li se, međutim, Marxa smatrati odgovornim za ludosti koje su drugi počinili u njegovo ime?

Wallstreet i kapital

Marxa se njegovi protivnici gnušaju kao samoga đavla, dok ga njegove pristalice časte kao „mesiju radnika“. „Slavili su ga kao otkupitelja, ali su njegovim spisima manipulirali i potom ih zaogrnuli naizgled biblijskim anatemom nepogrešivosti“, piše Neffe. „To da njegovo ime i danas izaziva poštovanje i strah, Marx treba zahvaliti perfidnom paktu kojeg su u njegovo ime sklopili drugi. On je bio njihov zalog, njegovom naukom su opravdavali diktaturu, nasilje i neslobodu, što on nikada ne bi odobrio.“ No, bi li svijet bio pošteđen despota poput Staljina, Ceauşescua, Maoa ili Pola Pota da nije bilo Marxa?

Marxova teorija ugnjetavanja je također višestruko kritizirana. Ne može nitko osporiti da je radnicima danas u dobrostojećim kapitalističkim društvima mnogo bolje nego što je to bilo u Marxovo vrijeme ili što je to bilo u socijalističkim društvima. No, ovaj pogled zasjenjuje jaz između siromašnih i bogatih. Upravo sve veća koncentracija bogatstva kod sve manje ljudi potiče kritičare kapitalizma na ulice. U pogledu globalizacije takvo stanje zadobiva novu dinamiku. Pored gospodarskog značenja kapital ima i politički potencijal. A današnje hiperdimenzionirano, ekscesivno financijsko gospodarstvo često gura realno gospodarstvo u ponor.

Neuspjeh sovjetskog socijalizma doveo je do toga da su ljudi ubrzo nakon Hladnog rata pokopali marksizam. Proglasili su pobjedu slobodnog tržišta, pa čak i kraj povijesti. Marx bi tako pripadao prošlosti. To će se pak pokazati zabludom još prije isteka tisućljeća. Godine 1997. „New Yorker“ je naveo riječi jednog investicijskog bankara: „Što sam duže boravio na Wall Streetu, postajao sam sve uvjereniji da je Marx bio u pravu.“ Financijska kriza 2007. konačno je istrgnula ljude iz kapitalističkih snova. U to vrijeme se dogodio vrhunac postmarksističke renesanse Karla Marxa. Svojom dugom „odsutnošću“ uvelike je izgubio na svojoj strahoti. Čak i oni dobrostojeći građani mogli su sada koketirati s nekoć ozloglašenim teoretičarom. Nije li dakle Marx imao pravo svojom ocjenom kapitalizma?

Internet kao zajedničko vlasništvo

U svakom slučaju predvidio je i upozorio na mnoga aktualna negativna kretanja; kapitalizam će se sve više ubrzavati i na kraju će kolabirati. U svjetlu financijske krize to se iznenada pokazalo mogućim. Znaci prijetećeg urušavanja su već prisutni, objašnjava Neffe. Rastu razlike između bogatih i siromašnih. Potrošnja opada barem ondje na Zapadu gdje ljudi počinju premišljati svoje ponašanje. Ni bogati više ne investiraju nego radije ostavljaju novac na sigurno. Centralne banke su smanjile kamate na ništicu ne bi li potaknuli gospodarstvo. Time je međutim spriječen samo potpuni zastoj. Ni time Marx nije opovrgnut.

Kakav bi moglo izgledati put u post-kapitalističko vrijeme? Nakon iskustava 20. stoljeća malo su vjerojatne revolucije i neki neo-komunizam. U svom manje poznatom djelu „Maschinenfragment“ Marx nudi jednu moguću budućnost. S obzirom na digitalnu revoluciju ona ne djeluje više toliko utopistička kao za Marxove suvremenike. U toj viziji proizvodila bi se sva dobra i usluge potpuno automatski. Radnici bi postali suvišnima i izgubili bi svoje prihode. No, time bi sistemu nedostajali konzumenti. Logika kapitalizma se urušava. Vođe koncerna stoga ne barataju bez razloga idejom o osnovnom dohotku.

Danas više nije nezamisliv Marxov zahtjev za eksproprijacijom poduzeća. Takvi bi pothvati posebno pogodili velike internetske koncerne. Treba ih razoriti, jer monopoliziraju infrastrukturu koja je potrebna svakome čovjeku. Zašto bi netko bio protiv toga da tvrtke koje profitiraju od zajednice – npr. prodajući njezine podatke – ne postanu zajedničko vlasništvo? Bi li to bio prvi korak Marxovom novom uređenju privatnog vlasništva? Konzumenti danas imaju moć koju radnici nikada nisu imali, tvrdi Neffe. Kako bi ostvarili tu moć, potrebno je da samo jedan internetski koncern – ili još vjerojatnije da država putem zakona – korisnicima zajamči proporcionalnu isplatu prihoda poslovanja informacijama. I to bi bila neka vrsta osnovnog dohotka. Pitanje novoga gospodarskog i društvenog poretka svakako je aktualnije nego ikada. Komunizam, kako ga je zamislio Marx, je utopija. Kapitalizam sa slobodnim tržištem u kojem će svi ljudi profitirati, također je utopija.

Izvorno: Amelie Tautor, “Der Massias der Arbeiter”, u: Christ in der Gegenwart, Nr. 18/2018, str. 187-188.

S njemačkoga preveo: Darko Pejanović, Prometej.ba, 18.5.2018.