zenicaonline@gmail.com

Gdje smo nekad ljetovali, a i kampovali….

 

Piše: Kolekcionar 52/ Ibrahim Emić

Možda je nekad i bilo ovako, a možda i nije, ko zna? Pa eto da se malo ako ništa podsjetimo. Uskoro će sezona godišnjih odmora, ali za čitaoce ovih redova i nekadašnje učesnike na ovim ljetovanjima i kampovanjima već poodavno godišnji odmor traje 365. dana, može i 366. svejedno.

-Ferijala? To vam je ono kada ljetujete preko ,,Ferijale”. Ljetujete a skoro ništa ne platite. Možda malo za autobus? I tu su nas ,,prešli”, dali nam Željezarski autobus. Opet neki popust. Destinacija – Zadar.

Smještaj je bio u nekom đačkom domu koji je preko ljeta imao ,,ferijalnu” funkciju. Smješten blizu pjeskovite plaže koja se protezala duž grada Zadra, djelimično presijecana Starim gradom, zidinama koje su zadirale u morski pojas oko kojih je bilo šetalište gdje se za vrijeme toplih ljetnjih noći moglo rashladiti čemu su doprinosili i morski talasi udarajući u zidine grada i razbijajući se u sitne kapljice osvježavali mnogobrojne večernje šetače.
Pored pjeskovite plaže, obavezan je bio i izlet na Kornate. Brodicom koja je mogla primiti pedesetak putnika brzo se stizalo na Kornatska ostrva koja su bila pusta ostrva, nenaseljena ali zahvaljujući baš toj nenaseljenosti pružale su poseban ugođaj posjetiocima.

Netaknuta priroda, kristalno čisto more, pustinja sa po kojim roniocem koji su tu došli ne bi li izvadili koju rijetku školjku ili možda koralj, ko zna?
Na jednom od ostrva goste je dočekivao domaćin sa vinom i ribom koje je upravo pripremio ,,na gradele”, što je sve bilo u programu dnevnog izleta. A onda nastaje ,,lom”.

Količina ribe i vina nije određena, što bi se danas reklo, jedi i pij dokle možeš.
I jelo se a pilo malo više što se moglo vidjeti prilikom povratka u Zadar, po mnogima koji su vrijeme proveli držeći se za ogradu brodice a sa glavom okrenutom prema dubinama mora.

Pored Zeničana u tom domu su ljetovali članovi KUD Slobodan Princip-Seljo iz Beograda koji su u večernjim satima na svojim neformalnim programom zabavljali goste u lijepoj ljetnoj bašti doma koja je ujedno služila i kao restoran.

Južnije od Zadra, velika većina Zeničana a pogotovo Željezaraca rado je išla u hotele Solaris, smještene blizu Šibenika. Naime, pri Željezari je tada bio Društveni standard, organizaciona jedinica koja se brinula da svakom radniku obezbijedi ljetovanje, kampovanje i rekreaciju koja mu pripada. Društveni standard je davao uputnice sa regresnim popustom koji je bio 50%. Radnik izabere ponuđena slobodna mjesta, a ako mu to ne odgovara onda može uz regres da izabere sebi preko Olimpiktursa destinaciju za ljetovanje. Olimpikturs se nalazio kod kina Central i usko je sarađivao sa Društvenim standardom Željezare.

Hoteli Solaris, Jure, Ivan i Niko, bili su smješteni na širokom prostranstvu u čijoj blizini su se nalazili slapovi Krke, rijeke sa nezaboravnim krajolikom koji je bio omiljeno jednodnevno posjetilište gostiju hotela Solaris.

Hoteli Solaris su pružali uslugu tokom cijele godine, ljeti godišnji odmori a ostali mjeseci rekreaciju Željezarinim radnicima. Plaža je bila široka, sa betonskim krugovima oko kojih su bile klupe, krugovima u koje su se mogla smjestiti društva ili pak porodice ne ometajući druge oko sebe. Gostima su ugođaj malo kvarili komarci koji su po mnogom rastinju a i morskim uvalama nalazili pogodno mjesto za sebe. Prijevoz iz Zenice i nazad  je bio individualan, osim za rekreante za čiji prijevoz se brinula  Željezara sa svojim autobusima. Uz same hotele se nalazio i auto kamp gdje su ljetovali i Željezarci pod šatorima ili u kamp prikolicama dobijajući popust-regres za dvadeset dana u odnosu na desetodnevni regres za smještaj u hotelima.

Južnije, omiljeno mjesto, mjesto za koje je bila ,,jagma” za vrijeme god. odmora bio je Trogir, odnosno hotel Medena nedaleko od Trogira. Hotel smješte na širokom prostoru sa svojom plažom i depadansima u kojima su nalazili smještaj mnogobrojni Zeničani pogotovo Željezarci. Depadansi su bili odmah do hotela , kuće na sprat, poredane jedna do druge čineći jednu cjelinu, čiji su gosti imali ishranu u restoranu hotela.

Na ove destinacije se išlo preko Komara i Kupresa, do Splita i dalje, a u blizini Splita, tačnije južnije od grada, također omiljeni hotel Zeničana. Hotel Lav smješten u borovoj šumi sa velikim kapacitetom i ugođajima. Pored ,,Lavice” , restorana na samoj plaži, tu su i teniska igrališta, vinoteka, igre na sreću. Drveni ligenštuli mogli su se iznajmiti i koristiti  za ljepši ugođaj bez obzira što je cijela plaža bila pokrivena gustom borovom šumom. Na plaži su se mogli vidjeti i poznati Splićani kojima je ta plaža bila najbliža i najpogodnija za cjelodnevni odmor. Hotel nije štedio na svojim gostima pa je često organizovao partije na kojima se basplatno dijelila hrana i piće. Sve je to bilo promovisanje hotela što se moglo vidjeti po automobilima parkiranim na parkingu hotela čiji su vlasnici bili poznata imena sa estrade, nogometnih terena ili iz sfere umjetnosti. Čovjek je ponekad pomislio da je tu zalutao, ali se brzo privikavao sklapajući poznanstva sa posjetiocima plaže, jer ipak svi smo bili u kupaćim kostimima, gaćama, a i porodični status je približavao same goste. Djeca su tu odigravala svoju ulogu.

Južnije od Lava, prvo mjesto je bilo Baško Polje i hotel Alem. Hotel je bio vojni, smješten na visokoj obali gdje se na plažu silazilo stepenicama. Bio je na širokom prostoru i pored hotela bili su i depadansi gdje su se smještali gosti ako su kapaciteti hotela bili popunjeni. Blizina Baških Voda davalo je poseban ugođaj kod večernjih šetnji od hotela do Baških voda, gradićem na Makarskoj rivijeri koji je imao sve ono što jedno razvijeno turističko mjesto treba da ima. Kafići sa živom muzikom smješteni duž plaže, restorani na  brodicama, konobe sa specijalitetima za svačiji džep i pored toga klupe pored mora i sladoled, fotografisanje sa fotografijom u sredini razglednice, portret slikara olovkom ili u boji, sve je to bilo u Baških Vodama. A dnevno prženje na suncu, restoranska usluga pri hotelu Alem. Hotel je imao i svoj auto kamp sa samoposlugama namijenjenih za uslugu kamperima. Oprema za kampovanje se kupovala od Čeha, za male pare prilikom njihovog povratka kući.

Živogošće, mjesto južnije od Baškog Polja, i hotel Nimfa smješten na samoj obali mora. Daleko od privatnih kuća, sa šljunkovitom plažom i velikom ljetnom baštom kao i sa binom za muzičare davao je komfor gostima hotela. U prizemlju hotela je smješten restoran a u samom predvorju restorana ,,Nimfa”, statua žene preko koje je stalno tekla voda i činila je još upečatljivijom. U samom podnožju ,,Nimfe” mogli su se vidjeti novčići koji su gosti tu ostavljali , valjda za sreću.

Na terasi hotela, par puta mjesečno su se organizovali izbori za ,,miss”, uz živu muziku za ples, muziku koja je svako veče zabavljala goste hotela. A za omladinu na plaži ,,disko”.

Ne treba preskočiti Neum. Ipak je to grunt Željezarin. Da li rekreacija ili godišnji odmor nije uopšte bitno. Uposlenici Željezarskog Društvenog standarda, od upravnika do konobara. Plaža sa šljunčanom obalom u hladu borove šume, restoran na samoj plaži, a poviš plaže i restorana bungalovi sa imenima, ,,Kozara”, ,, Sutjeska”, ,,Neretva”….

Bungalovi predviđeni za smještaj dvije tročlane porodice, sa terasom ispred okrenutoj prema moru i stazom koja je vodila prema obali, bilo je pravo mjesto za odmor….

Poslije će se tu napraviti hotel-grad Zenit, ali ipak to je nešto novije, i nije više ništa Željezarino, ko zna zašto?

Lijepo mjesto za lijepo ljetovanje. Moglo se i trajektom, Ploče-Trpanj, pa onda preko brda u Orebić, u hotel Pernu, a moglo se i okolo preko Stona i duž cijelog poluotoka Pelješac, skoro na kraj doći do vojnog hotela ,,Perna” smještenog iza Orebića a prije mjesta Lovište. Hotel kao skoro i svi vojni hoteli imao je svoj auto kamp. Hotel je na jedan sprat sa pjeskovitom plažom odvojen od grada, pravo mjesto za porodični odmor. Blizina trajektne luke u Orebiću davalo je povoda za odlazak na Korčulu gdje su se mogli kupiti suveniri i razgledati tvrđavu koja je dominirala samim gradom. Marko Polo i njegov spomen privlačili su pažnju mnogobrojnih turista u čije šarenilo su se uklapali mnogobrojni Zeničani ljetujući u hotelu Perna u blizini Orebića.

Hotel ,,Pelegrin”, također vojni, isticao se svojom građevinom, svojim projektom. Na kamenitoj obali, napravljen u četiri kuta sa praznim prostorom unutar i iz podnožja šireći se prema spratovima, samom svojom arhitekturom pružao je svojim gostima pravi ugođaj. Svaka terasa bila je u hladu etažne terase iznad jer se hotel širio idući prema gore. A poseban ugođaj je bio u centru, okolo građevina, a samo pogledom prema gore vidio se komad neba. Plaža se mogla birati, da li pjeskovita ili na kamenim policama.

Poseban ugođaj je bila trim staza, zvali su je Titova staza, šetalište uzduž mora kroz borovu šumu sa malim restoranima pored.
Svi ovi vojni hoteli su imali rampu na ulazu, sa vojnikom koji je uredno evidentirao ulazak gostiju u hotel. Parking za auta je bio prije rampe bod budnim okom dežurnog vojnika.

Hotel ,,Argentina” u Dubrovniku, ili hotel ,,Tamaris” u Igalu su priča za sebe, i to sve preko Društvenog standarda Željezare uz regres, a moglo se i bez regresa sjevernije, o svom trošku u banjsko ljetovalište Harkanj, eh ko od Zeničana nije bio u Harkanju, Donji Miholjac, granica i eto banje Harkanj, i eto mnogo Zeničana na jednom mjestu baš kao u Solarisu, Medeni, Živogošću, Neumu ili bilo kojem nabrojanom mjestu….

About the Author

Related Posts

Leave a Reply

%d bloggers like this: