Umjesto pitanja: Tvrdnja da je Tito bio diktator nije samo u faktičnom smislu pogrešna. Zapravo, faktička dimenzija tu uopće nije odlučujuća. Diskusije o prošlosti koje se kvaziznanstveno drže faktografije često završavaju u jalovom kvantificiranju žrtava, kao da je riječ o natjecanju u zločinstvu: Tko je ubio više ljudi, Hitler, Staljin ili Mao? Čija je knjiga crnija, komunizma ili fašizma? A zašto ne katolicizma, kapitalizma, nacionalizma, modernizma, kolonijalizma…?

Problem s tom tvrdnjom, da je Tito, dakle, bio diktator, je u tome što ona implicira jedan pogled u prošlost koji tu prošlost nužno falsificira. Pred nama se ukazuje slika zlog pojedinca, diktatora, na jednoj strani i nevinog, dobrohotnog naroda, odnosno freedom loving disidenta s druge, slika crno-bijela koja jasno razgraničuje dobro i zlo, simplificira do apsurda prošlost i tako fetišistički pacificira nelagodu koja prati naše sjećanje na nju. Osim toga, ona radikalno kida svaku uzročno posljedičnu vezu između prošlosti i sadašnjosti. Čovjek ne zna čemu da vjeruje, svojim očima ili slici svoje prošlosti. Što mu drugo preostaje kad mu se u njegovoj aktualnoj stvarnosti onaj siroti narod kojeg je nemilosrdno gazila diktatorska čizma sada ukazuje u svojoj šovinističkoj napaljenosti u kojoj bez pameti uništava sve ono dobro što mu je prošlost, pa i ta diktatorska, ostavila u nasljeđe, odvlačeći ne samo svoje susjede, nego i samoga sebe u katastrofu. Ili, kad u svojim navodno slobodoljubivim disidentima ugleda krvoloke zločince, drčne barbarogenije koji ga danas sramote na optuženičkim klupama sudova međunarodne pravde. Što je za njih bila demokratska sloboda? Kratki intermezzo između dvije zatvorske kazne koji su do kraja iskoristili kako bi udvostručili zlo koje su nanijeli svome društvu.

„Tito diktator“ je isprazna fraza postkomunističkog – a time i antikomunističkog – diskursa koja nije tek laž po sebi, nego je prije svega laž za nas, laž koja nas tjera ne samo na zaborav prošlosti nego i na poricanje stvarnosti u kojoj živimo.

Reći, naprotiv, da je Tito bio autoritarni gospodar bivše Jugoslavije otvara sasvim drugu dimenziju. Ta tvrdnja nije nikakav stilistički trik sročen s ciljem amnestiranja diktatora od njegove krivnje. Naprotiv, ona smješta njegovu vladavinu u sasvim drugu tradiciju, onu autoritarnih, ponekad i apsolutističkih vladara naše predmoderne, pa tako i naše prednacionalističke prošlosti, čija je vladavina doduše bila ekstremno stroga, često okrutna i otvoreno, grubo nasilna, ali koji su u osnovi, sasvim konzervativno, uvijek iznova uspijevali stabilizirati i očuvati ono što su im ostavili njihovi prethodnici. Sjetimo se: multikonfesionalna, ili kako bismo danas rekli, multinacionalna jezgra grada Sarajeva opstala je pod sultanima i kraljevima, pod kajzerom i generalnim sekretarom komunističke partije, ali nije preživjela postkomunističku demokraciju. Tvrdnja da je Tito bio autoritarni vladar otkriva međutim još jednu, danas potpuno potisnutu dimenziju jugoslavenskog komunizma, naime, njegov tradicionalistički, konzervativni karakter koji bi se iz današnje perspektive mogao sažeti u pitanju: nije li jedna od historijskih istina jugoslavenskog komunizma upravo u njegovu, kako bi to Hrvati rekli, zdvojnom pokušaju da od 1941. nadalje spriječi fašističko samouništenje jugoslavenskih nacija, pokušaju, koji je, kao što sada znamo, devedesetih godina neslavno propao, tako da se fašistički projekt započet 1941. godine napokon mogao neometano realizirati?

Boris Buden (i Želimir Žilnik) u knjizi: Uvod u prošlost. Kuda.org, Novi Sad. str. 112-114. Prenosimo sa Prometej.ba