zenicaonline@gmail.com

Dubai iz perspektive bosansko-američke feministkinje

Dubai iz perspektive bosansko-američke feministkinje

Dubai je, ako već niste znali, grad superlativa. Sve mora da bude najveće, najbolje, najviše, najduže, najsavremenije, najraskošnije…

Nema sumnje da nagon ka savršenstvu može dovesti do izuzetnih dostignuća. Angažujući najbolje arhitekte i stručnjake na svijetu, Dubai je probio arhitektonske granice i postavio nove rekorde. Ali zašto, kako i po koju cijenu?

U Dubai nikad ne bih otišla da nisam morala. Put je bio poslovne prirode. Mama sam dvije djevojčice koja živi i radi u Americi i obično mi je teško da ih ostavim na brigu tati i bakama na duži period. Ali nakon zimskih praznika, porodičnih okupljanja, zajedničkih obroka, kućnih i dječijih obaveza, bila sam spremna da se vratim poslovnim obavezama koje sam pomalo i zapostavila.  Preko Amana, glavnog grada Jordana, sletjela sam u Dubai dva dana prije zakazanih sastanaka, da malo obiđem grad, kad sam već tu.

Na carini u jedan ujutru gužva. Redovi ljudi uglavnom sa Indijskog potkontinenta tj. nevidljivi ljudi, ali i administrativni rukovodioci i menadžeri iz američkih i evropskih metropola tj. vidljivi ljudi, čekaju uredno složenih papira da prođu kroz kapiju grada koji kontrolišu i regulišu autokrate, starosjedilački emiri, tj. slavni ljudi. Aerodrom na kojem čekamo je najprometniji u pogledu međunarodnog putničkog saobraćaja. Nije greška, Međunarodni aerodrom Dubai je najprometniji po pitanju međunarodnog saobraćaja i treći po prometu po pitanju ukupnog saobraćaja.

Kako je moguće da se za nepunih 40 godina jedno malo arapsko ribarsko selo i trgovačka luka transformiše u ogroman grad s najgušćom kolekcijom nebodera i jednim od najprometnijih aerodroma na svijetu? Kako je ova, donedavno kasabica, na ivici ogromne pustinje, okružene morem od pijeska, bez tekuće vode, puteva, radija, dobila aerodrom koji sad služi skoro osam miliona putnika više od Londona, evropskog centra? I zašto su slavni, vidljivi i nevidljivi, ljudi došli baš tu da se nasele i traže bogatstvo? U sred pustinje koja dobije manje od 10 cm kiše godišnje, bez stalne rijeke, jezera ili drugog izvora svježe vode i bez plodne zemlje za usjeve.  Šta bi prve ‘riječne civilizacije’ koje su se pojavile duž obala Nila, Tigrisa i Eufrata mislile o ovim zgradama u oblacima u sred pustinje, kad ja u 2018. godini ne mogu da objasnim ovo čudo od razvoja gdje su nevidljivi ljudi napravili sve što su vidljivi ljudi isplanirali, a što su slavni ljudi isfantazirali. 

Opržili ste stopala na plaži, na pijesku koji je previše vruć? Nema problema, samo izgradite plažu sa podzemnim rashladnim uređajem i problem riješen. Želite svojim susjedima da pokažete svoju moć i bogatstvo? Izgradite najvišu zgradu na svijetu. Skijali biste, ali nemate planinu i snijeg? Napravite vještački snijeg i izgradite zatvoreni skijaški park u tržnom centru, a potom popijete toplu čokoladu u zagrijanom restoranu u tom gigantskom zamrzivaču, u klimatizovanom tržnom centru, u sred vrele pustinje na sve toplijoj Planeti.

Teško je gledati u ta arhitektonska čudesa, a ne vidjeti spomenik ljudskoj bahatosti. Jer najviša zgrada na svijetu, rashladni uređaj ispod pijeska na plaži i gigantski zamrzivač nisu spomenici tehnološkom napretku čovječanstva, iako na prvi pogled tako mogu da izgledaju. Nisu u kategoriji “neophodnost je majka pronalaska”, jer nisu ni neophodnost, a ni pronalazak. U najboljem slučaju nam otkrivaju šta klima uređaj može da uradi kad se gurne do granica. A kakva je vajda od toga?

Neko će reći, sve je stvar perspektive. Lako je prezirati Dubai – čak i meni koja dolazim iz SAD, zemlje koja je poznata po ogromnim zgradama, autima i ljudima. Ipak, u Americi, ako se izuzme Las Vegas, nema vidljive dekadencije i kiča. Najbogatiji u Americi ugavnom osjećaju mjeru odgovornosti koje nema među bogatima u Dubaiju. Bil Gejts, Voren Bafet i Mark Cukerberg se fokusiraju na humanitarni rad i izdvajaju milione da pomognu što većem broju ljudi bez diskriminacije ili rasizma. Oni investiraju u obrazovanje, zdravstvo, naučno istraživanje, s ciljem da podignu temelje na službu budućim generacijama.

Medju najbogatijima u Dubaiju nama ni pokusaja intelektualizacije i emancipacije koja ide dalje od pušenja tompusa, ispijanja Brunela i lizanja sladoleda s ukusom italijanskih tartufa i jestivog zlata. Čak i mlade bogate Emiratkinje, tradicionalno prekrivene u duge crne feredže, kroz javni život na Instagramu, po principu ‘gledaj-ali-ne-diraj’, afirmišu luksuz bez imalo suptilnosti. Nakićene su raznim brendovima i logotipima na asesoarima: torbama, cipelama i okvirima na mobilnim telefonima, na kojima, primijetila sam, često gledaju sapunice.

Prezirem Dubai i te slavne bogate ljude jer su u cilju stvaranja plaža za nekoliko luksuznih hotela i vila sagradili velika vještačka ostrva i pri tom sahranili koralni greben. Prezirem Dubai jer drži svjetski rekord u najvećoj emisiji ugljen dioksida po glavi stanovnika. Prezirem ga jer tamo nema ni protesta, a kamoli revolucija. Što je na površini ultra-moderan grad, a ispod površine srednjevijekovna diktatura i plemenska autokratija. Što ima i jednu od najvećih stopa nejednakosti na svijetu, gdje je država starosjedilačkim emirima majka, a nevidljivim ljudima maćeha. Grupe za borbu za ljudska prava upozoravaju već godinama da slavne građevine Dubaija zidaju robovi. Ti nevidljivi ljudi, građevinski radnici uglavnom iz Indije i Pakistana, koji na temperaturama od 50 stepeni C rade za dnevnicu manju od 15 dolara. Prezirem ga jer u njemu imigranti uvijek ostaju imigranti, čak i nakon nekoliko generacija. Što državljanstvo čuvaju kao da je postrojenje za preradu nuklearnog goriva s pristupom samo za krvno-genetski pogodne. Prezirem ga i zato što je meka šopingholizma, gdje ovisnici iz svih krajeva svijeta dođu da uvježbavaju svoje kompulzivne impulse i kupuju kao da sutra ne postoji. Prezirem Dubai što je sagrađen na principu teze ekonomiste Leboua, koji je davno još postulirao da je uslov ekonomskog uspjeha i prosperiteta potrošnja koja u idealnom slučaju treba postati način života, ritual, duhovno zadovoljstvo, kao i mjera socijalnog statusa i prestiža. Koji još grad može ovu tezu bolje potvrditi od Dubaija, u kojem se ekstravagantni Festival kupovine proslavlja kao nacionalni praznik?   

Možda ovaj grad nije zaslužio da ga prezirem. Možda bi Bliski istok bio daleko opasniji ako Dubai ne uspije kao model modernog muslimanskog grada. Možda mlade Egipćanke, Libijke i Iranke odrastaju gledajući u Dubai kao u nadu i šansu, kao što sam ja prije dvadeset godina iz izbjegličkog centra na Fruškoj Gori gledala u Njujork i Čikago. Možda Dubai vremenom evoluira. Do tada, meni stvarno nije jasno zašto bi neko ikad poželio da ode tamo.

About the Author

Related Posts

Leave a Reply

This site uses Akismet to reduce spam. Learn how your comment data is processed.

%d bloggers like this: