Ne pokušavajte ovo kod kuće! Perfetti Sconosciuti, što mu je originalni naslov, je film o sedmero najboljih prijatelja koji se okupljaju na zajedničkoj večeri – na kojoj jedan od njih izaziva ostale da zaigraju „igru istine“. O čemu je zapravo riječ? Svatko od njih bi morao naglas podijeliti bilo koji oblik komunikacije koji se odvije putem njihovih osobnih telefona tokom te večeri.

„Nemamo nikakvih tajni“, kaže Eva (Kasia Smutniak), čija je to zapravo i bila ideja. Domaćini okupljanja su ona i njen muž Rocco (Marco Giallini), plastični kirurg po struci. Stan im je ogroman, sa predivnim balkon s kojega mogu promatrati pomrčinu mjeseca, koja, pak, cijeloj toj večeri daje novu dimenziju. Eva je psiholog sa dijabološkom idejom – nitko razuman ne bi predložio takvu igru.

Ostali nisu tako bogati. Cosimo (Edoardo Leo) je vozač taksija koji sanja o brzom obogaćivanju (nešto kao Del Boy). Njegova nova supruga, Bianca (Alba Rohrwacher), veterinarka, prosto ga obožava i u tome ne vidi nikakav povod za sramežljivost. Okupili su se, zapravo, kako bi upoznalu novu djevojku Peppea (Giuseppe Battiston), koji se, najzad, pojavljuje bez djevojke. Groznica, kaže, mada je svima jasno kako laže.

Time ostaje jedno mjesto slobodno za velikim okruglim stolom, za kojim su večerali razna fantastična jela (ako ništa, film će vas učiniti gladnima). To je zapravo glavni fokus na koji redatelj Paolo Genovese stavlja svoju kameru, a ujedno i veoma mudar odgovor na najveći izazov filma – kako napraviti jedinstvenu, napetim dijalozima isprepletenu scenografiju?

Publika neće mnogo brinuti oko statične scenografije, ako ih humoristični dijalog bude nasmijavao, te ukoliko likovi lagano krenu otkrivati svoju mračnu stranu. Prekrasna Carlotta (Anna Foglietta), koja je potajni ljubitelj alkohola, svlači svoje gaćice netom prije polaska na druženje – navodeći nas kako ima aferu sa nekim od prijatelja za stolom. Njen suprug Lele (Valerio Mastandrea), zamoli Peppea da zamijene mobitele (isti su im) – tako da se kada njegova misteriozna djevojka pošalje svoju golišavu fotografiju, kao i svake noći negdje oko 22 sata, Peppe može pretvarati kako je to njegova nova djevojka.

Bilo bi lako učiniti ovaj scenarij lošim, jednostavnim prikazivanjima jedne neugodne situacije za drugom. Razmislite o tome! Zar to nije zapravo ono što Genovese i radi; ali s druge strane, on ulaže zaista i enormne napore u karakterizaciji svojih likova. Cosimo možda jeste primjer stereotipnog Talijana – svojevrsna kombinacija zavodnika, hvalisavca i maminog sina, no kirurg Rocco, sa druge strane, je primjer mudra, duhovita i poštena čovjeka. U likovima se javljaju suprotnosti. Oni možda jesu ranjivi i nesavršeni ljudi, ali se trude, i nitko od njih nije po prirodi zao.

Talijanski kritičari aplaudirali su Genoveseu na ovom pokušaju oživljavanja jednog od najznačajnijih žanrova talijanske kinematografije, tzv. Commedia all’Italiana, koji je bio popularan od kasnih 1950-ih do ranih 1980-ih. Hrabro od njega, ali u isto vrijeme i veoma rizično jer vremena su se promijenila.

Filmovi Commedia all’Italiana su mnogo više satirični i cinični, nego neorealistični filmovi koji su proslavili talijansku kinematografiju nakon Drugog svjetskog rata. Neorealistični filmovi (koji prikazuju uglavnom antifašističke ideje) su bivali više namijenjeni za stranu publiku, dok je talijanska publika uvijek više voljela domaću komediju, čiji humor je mnogo dublji.

U tom smislu, Perfect Strangers podsjeća na klasične talijanske komedije. Film zasigurno napada način na koji su mobilni telefoni preuzeli kontrolu nad našim životima. Među ovih sedam prijatelja, jedino što je sigurno i konstanto je – tajna. Možda su oni svi od reda lažljivci, ali tko bi se usudio prvi baciti kamen?

Izvor: Sydney Morning Herald (www.smh.com.au)

Preveo i prilagodio: Krešo Ban/Prenosimo sa prijateljskog portala prometej.ba