zenicaonline@gmail.com

I bi IGRANKA…

 

Piše: Ibrahim Emić/Kolekcionar52

 

Decembarska subota uvečer. Dnevna ,,bljuhavica” dobro se pretvorila u večernju ,,smrzavicu”. Ulica Moše Pijade, pokaldrmisana granitnim kockama još više pojačava poledicu kojom je moguće ići samo po sredini kuda led nije zauzeo svoje carstvo. Slavoluk koji povezuje dvije strane ulice na čijem dominantnom mjestu su dvije ruke , spojene u čvrst stisak prijateljstva kazuje da su ispod njega prolazili mnogi državnici nama prijateljskih zemalja. U Radničkom univerzitetu gore svjetla, održava se večernja nastava ideološkog kadra. Gore svjetla i u stanovima kuća poredanih duž ulice, kuća koje su napravljene 47′ i 48′ godine za stručnjake koji su došli iz različitih zemalja da bi pomogli izgradnji Željezare. Stanuju tu i naši stručnjaci koji će zajedno sa stranim pomoći toj izgradnji.

Ulica mirna, tiha. Na kraju ulice, preko ceste nazire se Društveni dom Ibrahim Perviz. Do njega je Ozmina kuća a iza je stadion Bilino polje. Drvene tribine ne vide se u potpunosti od ,,Perviza”. Ispod tribina šusteraj za krpljenje kožnih lopti. Na uglu tribina i južne strane stadiona ljetno kino Metalurg a odmah tu je i Direkcija Zeničkih rudnika smještena u jednospratnoj zeleno obojenoj zgradi. Ispred zgrade rudničke podgrade najsavremenijeg svjetskog rudarskog dostignuća. Služe tu kao rudarski eksponati napretka rudarskog zanimanja, zanimanja sa sedam kora. Zgrada je licem okrenuta prema rukometnom stadionu. Do stadiona je ambulanta i TBC dispanzer. Privatne kuće obrasle vinovom lozom gledaju na rijeku Bosnu i na Bulevar koji se gradi. Preko ceste hotel Metalurg…..Moderan hotel sa mnogo sadržaja. Ističe ga njegova fasada obložena sa bezbroj keramičkih kockica čija boja daje jedinstven ugođaj pri samom pogledu na hotel. Keramičke pločice simbolizuju ljude koje žive u Zenici, simbolizuju njihov skup na jednom mjestu kao i što sam hotel simbolizuje jednu epohu vremena u kojem je hotel sadrađen.

Kameni zid drži veliku nadstrešnicu nad glavnim ulazom u hotel. Na samom ulazu frizerski salon, uglavnom za muškarce. Tu se šišaju Čelikovi futbaleri. Poslije salona hotelski hol. Desno lift a lijevo recepcija. Uniformisani recepcionari su u poslu, užurbano rade. Tu je i par stolova gdje se može naručiti piće. Harmonika vrata odvajaju recepcionarski prostor od restoranskog prostora. Odmah desno je Aperitiv bar sa velikim šankom i nekoliko stolova. Pun je kao i obično. Konobarica također uniformisana, crvena suknja i prsluk, bijela bluza i neizbježne borosane na nogama, usluga na nivou. Lijevo se silazi u suteren odakle se čuje rock muzika. Dole je smješten Disko klub a u ljetnjim mjesecima Noćni bar. Pravo je hotelski restoran. Crvena je hotelska boja, crvene su i stolice u restoranu. Ispred restorana je i mala terasa ukoliko se želi ručati pod vedrim nebom ili večerati u večernjim satima slušajući muziku iz velike bašte Hotela Metalurg. Bašta broji skoro hiljadu mjesta.

Stepenicama se ide u kafanu Hotela Metalurg. Velika sala koja se može pregraditi harmonika vratima , vratima koja već dugo nisu bila zatvarana jer je sala uvijek bila popunjena. Večeras svira Taxi bend, Saša, Šojko, Pešo, a tu je i Muta kao vokal. U sali stalni gosti. Dosta je tu zeničkih muzičara uglavnom rokera. Za jednim stolom Stipica, Čorba, Jasma, za drugim Šon, Pehar, Giga, Naim, slijede Ferid i Fikret Telalović, do njih Mile, Slavko, Džadžo, Bećir, Eso, Boro, Emil. U uglu sale sjede Kesa, Anto, Nenad, Goran, Šerpa. Do njih su Car, Žućo i Kojo. Vedad sjedi sa Ćapom, Borisom i Berzadom. Ćukovac, Brano i Dositej diskutuju sa Pavicom i Kruškom. Kemo i Tončo sjede sa Nunom,  a Fuče i Salih odmah do njih. Amir, Ćukvas, Nisvet i Senad su sa Darkom i Josipom. Raif i Rifko zajedno sa Željkom i Lutvicom a Marić i Karačić vode živu debatu.

Ostala raja je Zenička raja, iz Crkvica , Pionirske, Radakova, Jalije, Odmuta, raja oko Papirne i učenice koje su otišle sa zadnjih časova nastave iz obližnjih srednjih škola. Sviraju se stvari koje su noćas skinute sa radio Luksemburga ili sa neke ploče koju je vrijedni gastarbajter donio svojim Zeničanima. Malo muzike za ples, onaj u dvoje gdje se obično sklapaju nova poznanstva iz kojih se rađa i nova ljubav. Nekim srednjoškolkama je ovo i prvi izlazak u hotel, prilika da upoznaju neku simpatiju već ranije viđenu negdje u gradu, s kojom su se pogledi susreli i nastavak je slijedio ovdje u sali hotela Metalurg. Taxi bend zna kada će zasvirati nešto lagano a i kada će se iznenada sa ,,Maršala” čuti neki ,,šiz”. Deset , pola jedanaest i radnička Zenica ide da spava.

Dvadeset sedam godina kasnije opet Igranka. Ovaj puta u Kasini, diskoteka Metropolis. Sastali se muzičari iz onih godina, sastali se da se podsjete na ona vremena. Hotel Metalurg još je opasan fasadam sa bezbroj keramičkih pločica, ali gdje je tu je.

U Kasini na bini izmjenjuju se muzičari, dosta njih iz one sale hotela Metalurg. Isti se hitovi sviraju, ovaj put na novijim pojačalima i sa po kojim bežičnim mikrofonom. I posjetioci su isti. Malo vremešniji ali prkose vremenu. Već ima i mladih baka i još mlađahnih djedova. Lijepo veče koje vraća prisutne na nekadašnja vremena, na mladost. Ali valja se vratiti svakodnevici. 

I bi devetnaesta Igranka, mjesec decembar, opet hotel Metalurg. Godina ova, ista ulica ali imena,  ulica Juraja Neidharta. Ponovo dnevna ,,bljuhavica”, večernja ,,smrzavica”, klizavo ali samo po sredini ceste nije. Sada je asfalt, doduše pokrpan, u Radničkom univerzitetu gore svjetla ali neka druga nastava se održava. Nema slavoluka na cesti sa pruženim rukama prijateljstava, na kraju ceste se ne vidi ,,Ibrahim Perviz”. Vidi se zapadna tribina stadiona Bilino polje. Ovaj puta betonska tribina. Ispod tribina nije šusteraj za kožne lopte, nego su tu kineske prodavnice koje prodaju lopte od umjetne kože. Nema ni ljetnog kina Metalurg, ni rudničke direkcije. Rukometnog stadiona već odavno nema kao ni kuća okrenute prema Bulevaru sa vinovom lozom po fasadi. Lamela, najveća zgrada u Zenici napravljena još krajem 75′ , prkosi svojom visinom i sadržajem koji je nekada bio zanimljiviji sa svojim Feniksom i Trojkom, prvim Zeničkim kafićima.

I evo i hotela Metalurg.

Kockice keramičkih pločica sa fasade već su davno rasute, ko zna gdje su završile. Kao i ljudi koji su živjeli u Zenici i koji su se nekada sakupljali u i oko hotela Metalurg. Nema Keme i Semke u svojim novim odijelima , koji su se mogli vidjeti onako naslonjeni na željeznu ogradu bašte hotela Metalurg čekajući priliku da zauzmu zgodno mjesto u bašti. Doduše zimsko je doba. Ulaz u hol sasvim drugačiji. Nema desno recepcije a ni lijevo frizerskog salona. Dugačak hol sa praznim poslovnim prostorima doima se hladno.Nema ni garderobe do Aperitiv bara, bara koji je davno nestao, zatrao mu se svaki trag. Ne nazire se ni restoran niti se čuje muzika iz nekadašnjeg disko kluba. Stepenice su sada nove, desno pa na sprat. Na ulazu u salu hotela stari roker Joško kida kupone sa ulaznica. Crveni tepih duž sale, stubovi po sredini sale gdje su i nekada bili, bina na starom mjestu. Led rasvjeta oko bine, novi šank i galerija na kraju sale koja podsjeća na one rane sedamdesete. Muzičari isti, raja ista, ponekog nema, fali Fabo sa svojim planinarima, fali Vera sa Derlingom da otvore prvi ples, i još mnogi fale…….

Rasuli su se po svijetu, nekih nema zauvijek , a ko zna, možda se nekada i sastanu, možda se fasada hotela Metalurg ponovo oblijepi onim čudnim sitnim keramičkim pločicama koje su davale prepoznatljivost hotela Metalurg i ljudi u čiju su salu išli mnogi Zeničani…

About the Author

Related Posts

Leave a Reply

%d bloggers like this: