zenicaonline@gmail.com

Stari Zenički ,,Bircuzi”

 

Piše Kolekcionar 52, Ibro Emić

Najstariji zanat na svijetu?. E pa i bircuzi su najstariji ugostiteljski objekti na svijetu. Bircuz, birtija, lokal, kafana, gostionica, gostiona, bife….u novije vrijeme kafić, stari su koliko i najstariji zanat na svijetu. U njima su se okupljali gospada, nadničari, zanatlije, besposličari, boemi, umjetnici svake vrste,  obližnje komšije, seljaci koji su upravo prodali robu na pijaci, igrači domina, kartaroši, ljudi željni ljubavi barem na trenutak,  pa makar je i platili krvavo zarađenim novcem, gradska ološ, navijači lokalnog kluba, prevaranti, menadžeri, svakako i policijski službenici zbog različitosti informacija, kao i putnici namjernici slučajno zalutavši tu, da li čekavši večernji voz, ili bježeći od porodičnih problema. Tu, na tom mjestu, u svako doba se mogao naći sugovornik, utješitelj, savjetnik, pa i advokat ako zatreba. Mogao se na tom mjestu pronaći i posao, uhvatiti veza za doktora, upisati dijete u školu preko veze, pozajmiti novac, prodati nešto….

I to sve bez provizije, bez kamate, stičući nova prijateljstva a vjerujući u stara, ona prijateljstva stalnih posjetilaca bircuza. Svaki novi gost bio je rado primljen u društvo, saslušan pažljivo uz savjet : ,, Ih, sve sam ja to davno prošao, preboljet će se to, vrijeme će izliječiti rane, i evo me slobodan u mom bircuzu, niko mi ne zvoca što sam se kasno vratio kući, što sam pare potrošio”.

A u bircuz ući, to je posebna priča. Bitno je imati samo za ,,ulaznicu”, novac za prvo piće, ostalo će doći samo po sebi. Eto, naići će neki stari školski drug, stari profesor, neka drugarica, neki putnik namjernik koji će reći: ,,Konobar, daj ovdje piće od zida do zida”, to jest cijeloj kafani, a u kafani dva ili tri gosta, ali ona stalna.

Svi gradovi u ovoj našoj Bosni su imali svoje bircuze, još od vremena Turaka, pa onda Austrougarske, a evo ih i danas, prkose tradiciji, prkose vremenu koje bi da ih nema, ali karirane stoljnake na četvrtastim stolovima i drvenim stolicama ne može izbrisati ni moderan dizajn sa svojim blještećim led šankovima, ni kojekakvi lajd efekti koji malo, malo pa se pokvare, da li zbog muzike na koju reaguju, ili zbog samih gostiju modernizovanih bircuza, danas naziva kafić.

Tradiciju je teško očuvati, očuvati tako da ona traje, da se ne smjesti u neke knjige ili muzeje, u arhive, koja se s vremena na vrijeme otvori za posjetioce sa unaprijed napisanim govorom prezentatora, a uz naćuleno uho posjetitelja. Posjetitelj će doći i proći i brzo zaboraviti viđeno, ali gost bircuza će pomno analizirati prethodno veče u bircuzu čekajući sutradan da se ponovo priključi svome društvu.

I Zenica kao općina, kao srez kao Brod, imala je i ima svoje bircuze, odnosno birtije.

Nekada su to držali samo privatnici, što je ostavština Austrougarske, a poslije, uvidjevši profit od toga, birtije su držala i trgovačka i ugostiteljska preduzeća.

Godine šezdesete, sedamdesete… a evo i nekih Zeničkih birtija iz tog vremena.

Snek bar, Moka, Minjon, Kod Franca, Gostiona Tešić, Gostiona Jovanović, Bartula, Plehara, Grill, Putnik, Semafor, Zdravljak na kapiji 2. ŽZ, Livnica, Birtija na ulazu u Blatušu, Galeb….svakako Lipa…i sličnog sadržaja danas, birtija kod Ibre (stari muzej), kod Gente ( kod zgrade Higijene), Mido (na Carini) i još možda poneka na periferiji grada.

Još za vrijeme Stare Jugoslavije, na Carini nalazila se kafana Jovanović. Skučen prostor nadoknađivao se sa nekoliko stolova smještenih ispred kafane. Sam ulaz u čaršiju obezbjeđivao je priličan broj gostiju. Gosti su bili, pored građana i seljani koji su dolazili poslom u grad. Točila se i domaća rakija proizvod porodice Jovanović koja je imala popriličnu imovinu u nekretninama uglavnom u gradskom jezgru.

Kafana -gostiona Tešić nalazila se na ulazu u Srpsku mahalu. Prizemna kuća sa čardakom u jednom dijelu smještenom kafanom, bila je na pravom mjestu. Sa prednje strane kafane glavna cesta koja je povezivala Zenicu sa Travnikom , a sa zadnje strane ugodna bašta sa hladnjakom od loze grožđa.
I danas postoji trag, ispod otpale fasade vidi se natpis ,,gostionica”.

,,Kod Franca”, birtija smještena u prizemnoj dugačkoj kući, ili više kuća povezanih u niz, kuća sa više vlasnika. Nalazila se na samom spajanju puteva prema naselju Tetovo, kod rudarskog hotela. Uz nju je bila smještena i hemijska čistiona.
Mala birtija sa par stolova unutar nje i par stolova vani, na samom trotoaru. Bez obzira na broj mjesta u birtiji je bila angažovana živa muzika, sa obaveznom pjevačicom. Tada je i bio običaj da muzičari dođu iz Srbije i da ostanu u Bosni duži period mijenjajući se po kafanama sa drugim muzičarima. Gosti su bili uglavnom akšamlije koji su nakon napornog rada, obično zanatskog, presvlačili se u odijela i tu trošili dio zarade. Oko kafane su se motala djeca iz susjedstva ne bi li ,,poslušali” goste da im kupe cigare i tako zarade sebi džeparac. Poslije će gazda te kafane otvoriti kafanu Ada na ušću Lašve u Bosnu.

Jedna od starijih kafana je i kafana Bartula, preko puta stare Tehničke škole. Prostrana kafana sa drvenim podom, malim prozorima i već spomenutim kariranim stoljnacima, odisala je intimnošću i mirom, svježinom u ljetnim danima a toplinom u dugim zimskim noćima. Prijepodnevni gosti kafane su bili obližnje zanatlije koji su dolazili tu na pauzu da popiju kafu, a počesto su se tu sklapali i dogovarali poslovi oko zanatskih usluga.
Nadomak ,,Bartule” odmah preko rampe naspram Lutve vulkanizera, kultna kafana, pravi bircuz Plehara.

Konobarica sa urednom trajna frizurom, šlajerom u kosi, bijelom košuljom, crvenim prslukom i crvenom suknjom sa borosanama na nogama, davala je ozbiljnost toj kafani. Tako obučene konobarice mogle su se vidjeti i u ostalim birtijama širom grada. Držalo  se do propisa jer sanitarni inspektori su tada trenirali strogoću. Konobarice a i konobari u to vrijeme su morali imati zanat konobara, a ako ništa onda su morali polagati stručni ispit koji se sastojao od teoretskog i praktičnog dijela. Obično se na polaganje išlo u Mostar ili u neko drugo mjesto gdje je postojala ugostiteljska škola.
Konobari su imali crna odijela sa svilenom šal kragnom, obaveznom bijelom košuljom, leptir mašnom i, što je naročito padalo u oči, salvetom preko ruke uz budno oko prema gostima, pazeći da ih brzo usluži. Konobar ili konobarica nisu puno komunicirali sa gostima kada su na smjeni, njihovo mjesto je bilo na usluživanju gosta ili za šankom gdje su ako ništa vrijedno polirali čaše.

Vratimo se Plehari i njenom ambijentu.
Mali šank a na stalaži iza šanka kuhano jaje, sardina i Zdenka sir, neka se nađe za mezu ako se kojem gostu prohtije. Na stalaži uredno poredane čaše od pola deca, dec i dva deca, sa crticom koja je označavala mjeru i ono 2 dl, 1 dl i 0,5 dl. Znao je konobar donijeti i ,,dupli” konjak gostu, a na primjedbu gosta da nije naručio dupli, konobar je odmah praznio polovinu sadržaja ali u svoje grlo, ostalo vraćajući gostu uz opasku, -Lako ćemo to riješiti. Naravno, to se dešavalo sa stalnim gostima sa kojima je osoblje kafane imalo prisan odnos. Znao se tu prodati i komšijin ugalj koji mu je tek istovaren pred kapiju, uz obrazloženje da su mu greškom istovarili ugalj pred komšijinu kapiju a da mu nema ko prenijeti u avliju. Ali, sve se završavalo naručivanjem pića, vlasnici uglja su se mijenjali, a ugalj je za to vrijeme već bio u šupi pravog vlasnika.

Još mnoge zgode i nezgode su se tu dešavale , a bilo je i gostiju koji su sami išli u SUP da prenoće kada bi Tito ili neko od tada visokih funkcionera posjećivao Zenicu. Nisu to bili neprijatelji države nego oni kada popiju koju više ispričaju i što se ne bi trebalo ispričati, a kafana ko kafana, imala je svoje doušnike.

Sada je na tom mjestu buregdžinica.

Niže niz Carinu, u zgradi Higijene nalazio se UPI-jev Grill. Sa ulaza veliki šank gdje se posluživalo piće, a iza prostorija-restoran sa piletinom iz grila. U početku se dosta dobro prodavala piletina, ali vremenom obje prostorije su služile samo za posluživanje pića.
Gosti Grilla su bili iz obližnjih ustanova , SUP-a i Opštne, a u večernjim satima gosti koji su volili kapljicu više. Ti gosti obično su komunicirali između sebe, bez glasne muzike sa radioaparata koji bi se pojačao jedino kad su na programu vijesti.

Na drugom dijelu grada, uz samu Željezaru, nekoliko birtija koje su ostavile traga u sjećanju Zeničana a i Željezaraca u njihovim novčanicima kada se isplaćivao predujam pred prvi u mjesecu ili plata sedamnaestog. Sedamnaesti je datum koji bi se možda trebao obilježavati kao i neki drugi praznik, jer zaista i bio je tada praznik ali dvanaest puta u godini dana. Bio je praznik i za osoblje birtije Konjušnica na kapiji l, Zdravljaka na kapiji ll, i Livnici na kapiji l Željezare Zenica.

Konjušnica, naziv ostao još kada je tu bio Vatrogasni dom, bila je posjećena kafana kako od strane željezaraca tako i od strane rudara iz obližnje rudarske kolonije.
Zdravljak na kapiji dva je bio smješten uz nekadašnji mlin i blizu Rame Gurmana restorana. Mala prostorija ali prometna. Moglo se popiti piće i za Željezarske bonove a i na ,,teku”. Sada ga je prekrila Gradska magistrala.

Kafana Livnica, neobična građevina, vjerovatno stara koliko i Željezara, sa ravnim krovom, čiji su se tragovi prokišnjavanja mogli vidjeti na plafonu unutar prostorije i koji su izbijali na površinu miješajući se sa nikotinom pušača. Uvijek puna dima a i puna gostiju, radnika Željezare. Livnica ima i kuhinju, a na stolu je najčešće suho meso i travnički sir.

Prvi, sedamnaesti, a između ima i kasa uzajamne pomoći, ima i honorara Dreger čete, ima ,,fuša”, jer majstori su to i to kakvi.
,,Putnik”, kafana prema stanici, tipična kafana sa restoranskom uslugom i uslugom pića i napitaka. Pored stalnih gostiju tu su i putnici čiji voz kasni, ili se propustio jedan voz pa se čeka drugi. Bilo kako bilo prometna kafana sa brzom uslugom i mjesto gdje su se mogli čuti različite vijesti jer gosti su bili iz različitih krajeva, različitih zanimanja i različitih pogleda na svijet.

Prema naselju Blatuša, odmah iza pružnog prelaza, jer tada nije bilo podvožnjaka, sa desne strane na samoj obali rijeke Bosne, nalazila se birtija koja je imala i ulogu Mjesne zajednice, gdje su se s vremena na vrijeme održavali skupovi stanovnika naselja Blatuša. Sam objekat kafane bio je star koliko i obližnje željezničarske kolonije, sivo obojene sa oronulom fasadom i blatnjavim prilazima. Prava birtija, sa gostima uglavnom iz naselja i po kojim gostom, navijačem Čelika kada se Čelik išao bodriti na stari stadion u Blatuši.
Na kraju naselja Blatuša, u stambenoj zgradi kafana Galeb, kafana puna dogodovšina, ali malo onih modernijih što bi se reklo…..pa Lusi, montažna kafana na izlazu iz Blatuše…

Izgradnjom naselja, nove zgrade a i nove birtije.

U samom centru kafana Semafor. Kako bi se drugačije i zvala kada su se u blizini nalazili semafori a i cestovni promet je bio na sve četiri strane. Pravo raskršće. Pogled iz kafane Semafor na semafore, na robnu kuću, na Talića brdo. Neposredna blizina kina, gusto naseljeno mjesto, idealno mjesto za birtiju. Gužva pred kino predstavu, traži se piće na brzinu. Ambijent isti ili sličan kao i u ostalim birtijama. Pult uz izlog sa barskim stolicama pored, par stolova unutar, toalet u suterenu.

,,Znaš’ li što se ovi soliteri zovu Kineski zid? E ne znaš!, Zato što su građeni iza kina! Sam odgovara gost kafane uz gromoglasan smijeh prisutnih gostiju. Kafana puna duha, uostalom kao i sve kafane iz tog doba.

Naselje Odmut, najveće nekadašnje gradsko naselje, izgradnjom četiri solitera dobija i dvije kafane, Snek bar i kafanu Moka.
Snek bar je smješten u prvom soliteru , odmah kod Drvenog mosta. Malo modernijeg izgleda, odatle vjerovatno i prefiks ,,bar”, a i možda i zbog dugačkog šanka sa barskim stolicama poredanih uz njega, koji je podsjećao na nekadašnje noćne barove. Gosti bara su mahom stanovnici Odmuta, i obližnjeg naselja Sejmen i naselja Jalija koji u to doba nisu imali ni jedan ugostiteljski objekat ,(tek poslije Picerija Lincner).

U trećem soliteru birtija Moka. Mala prostorija ali dovoljna da primi velik broj gostiju. Gosti su iz obližnjeg naselja Krč kojima je to i najbliža kafana, kao i gosti stanovnici solitera. Igra se tu i par-nepar, frtaju se metalni novčići, i kojekakve igre i igrice da bi se ubilo vrijeme koga ima napretek.
U naselju Crkvice kafana Minjon. Raja iz Crkvica, pretežno penzioneri, na stolu domine….

A danas? Teško sa istim ambijentom ili gostima istog ili sličnog mentaliteta. Možda kafana iza starog muzeja, ,,Kod Ibre”, ili možda ,,Kod Gente”, ili ,,Kod Mide”, možda???

About the Author

Related Posts

Leave a Reply

%d bloggers like this: