zenicaonline@gmail.com

Rock and roll igranke u Zenici

 

Piše, Kolekcionar 52, Ibro Emić

 

Prihvatili građani ono što im je ponuđeno, omladina toga vremena, malo onih rođenih u ratu, malo onih poslije rata. Zahvaljujući ,,Kosmaju 48, ili RR Niš Slavica, ili ponekom Filipsu, ali i otvaranju granica za robu sa Zapada, počelo se i u Zenici živjeti nekako ,,zapadnjački”. Šnajderice i šnajderi su imali pune ruke posla jer valjalo je ideju mušterije pretvoriti u djelo. A djelo je bilo, maksi kaput ili uske hlače, ili pak košulja na cvjetiće, model viđen u stranom časopisu koji je neko od Zeničana donio u Zenicu. Već tih godina gastarbajteri su išli u inostranstvo, i vraćali se na kratko u svoj grad, donoseći sa sobom, ako ništa drugo časopis iz kojega su se rađale modne ideje.

Šnajderice su bile samouke i šile su uglavnom košulje, dok su profesionalni šnajderi šili odijela, kapute i hlače. Dolaskom rock and rola preko radio talasa u Zenicu, dolazi i moda u tom stilu. Nisi mogao slušati rock a da nisi i sa odjećom u tom trendu.
Neki će za to doba reći da je rock zaustavio ratove i proširio mir i toleranciju, dok će drugi tvrditi da je rock iskvario nevine i proširio nemoralnost, povezujući ga sa hipi pokretom koji se zalagao za mir i ljubav.

Dođe mi neko veče Joško i ne ispriča mi vic , kao onom poznatom kolumnisti što ga jaran budi i priča mu novi vic, nego mi Joško uz gitaru, otpjeva jednu svoju pjesmu koja glasi otprilike ovako :
-Neka živi rock and rol
na Vranduku,
da zaboravimo svoju
muku,
Sve je preče bez
belaja,
niste bili od kalaja”,
I tako Joško pjeva i objašnjava da to nije onaj reformator Benjamin Kallaj , nego da je to ona mekana legura za kalajisanje posuđa i spajanje olovnih cijevi pomoću let lampe.

-Igranka je devetog decembra, rekoh mu ja na šta se povede sjećanje na početke rocka u Zenici.
Neizbježno ono ,,Djeca Perviza” i dešavanja oko doma ,,Ibrahim Perviz” u Zenici.
Dom se nalazio na sadašnjoj zapadnoj strani stadiona ,,Bilino polje”. Gledajući iz pravca ulice Moše Pijade, sadašnje ulice Juraja Neidharta, bio je tačno u pravcu te ulice. Od kuća iz tog doba jedino je ostala Ozmina kuća. Sala sa binom bila je iza jednospratne zgrade u koju se ulazilo na ulazna vrata smještena na sredinu te zgrade sa prozorima koji su gledali na ulicu.

Tih godina, sredina šezdesetih, kada se i pojavilo interesovanje za rock u Zenici, dom je služio kao omladinski dom sa sekcijama koje su se bavile uglavnom baštinjenjem tradicionalnih igara naroda i narodnosti sa prostora Yu.

Otvaranjem Doma kulture i Doma kod ,,C” bloka, koji će kasnije koristiti preduzeće ,,Duvan”, prestaje interesovanje za ,,Pervizom”. ,,Perviz” biva zapušten, a sala sa binom u toliko lošem stanju da je parket u sali bio zahvaljujući uticaju vlage podignut od svog nivoa i po nekoliko centimetara. Zahvaljujući nekolicini omladinaca poklonika rocka , a i predsjedniku omladine Bogdanu Kolaru, dom se ustupa na korištenje ali pod uslovom da to omladinci sami urade. Omladina ostavi gitare, zagrnu rukave i uradiše ono čemu se malo ko nadao. Tako krenuše i prve igranke u ,,Pervizu”, uz blagonaklonost ondašnjih ustanova koje doniraše i nekoliko desetina polovnih stolica namijenjenih ,,Pervizu”.

,,Plameni dječaci” i ,,Nad Zenicom nebo se pali, i ogromni dimnjaci……”, obilježiše sredinu šezdesetih uz zvuke rock and rola koji se prolamao iz sale sa pojačala ,,Maršal” i prvih električnih gitara pristiglih u Zenicu.
Braća Telalović, Ferid i Fikret prvi donose električnu gitaru u Zenicu a ujedno su i članovi grupe Giganti pored Šona, Pehara, Gige i Naima.
U ,,Plamenim” sviraju Mile, Dževad, Enes, Slavko, vokali su Džadžo , Bećir, Eso, Boro, Emil.
Niču i novi VIS-ovi, spontano, ispred haustora i u podrumima, sa akustičnim gitarama i pojačalima iz kućne radinosti, ,,lampašima” koji su izrađivali majstori u radio klubu, Ivica Zamboni i Nikola Franjić.
Tako se nižu kao niske bisera poklonici i izvođači rocka, koji po noći ,,skidaju” sa radio ,,Luksemburga” nove melodije i već sutradan ih uporno vježbaju ne bi li ih pripremili za subotnju igranku.

,,Eolidi”, ,,Atomi”, ,,ZE”, ,,Terapija”, ,,Gong”, Taxi bend”, ,, Ze selekcija”, ,,X grupa”, ,,Gas”, ,,Rebus”, ,,Crna tačka”, ,,Integrali”, ,,Mini-max”, sve su to grupe koje su ovjekovječili postojanje rocka u Zenici i njeno dan današnje trajanje.

Ove godine će se održati devetnaesta Igranka ,,Djeca Perviza”, Igranka za koju se traži karta više. Prva je održana u Kasini, 1998. godine uz prisustvo velikog broja Zeničana kao i muzičara sastavljenih iz nabrojanih grupa.

Poslije u Rudarskom hotelu a Igranka se ustalila u velikoj sali Hotela Metalurg.

Evo jednog komentara pisanog 2013.godine a odnosi se na članak, ,,Rock and roll u Zenici:

,,Da neko, mada skromno i malo daleko vrijeme, kada je sve imalo neki svoj miris iz kojeg me prate uspomene…Ja sam ponešto mlađi… Volio bih se vratiti samo na kratko unatrag da osjetim dašak onog vremena zbog kojeg smo i voljeli sve one male stvari koje smo dobijali…i čuti neke poznate zvuke kojih više nema…samo ponekad odnekle sve iskoči i samo na sekundu osjetim kao da je sve tu baš tu prisutno, a onda se prenem i vidim da moram dalje u ovoj ludnici koju smo dobili…

Ili PS ŽŠ napisana u jednoj knjizi o Zenici:

,,Jesen u Zenici. Blaga Miholjska…godine šesdesete. Zeničke šesdesete. Dva Emila-Trogrlić i Jekauc, potom Vuko, Braco i Tucko. Na žalost, nisu svi iz te romantične klape muzičkih bendova. Nedostaju Žan Suk i još neki. Ništa manje muzički značajni Mišo Sobolj i Milorad Subotić, potom Saša Domuz i Viktor Blažević. Najmlađi, Amira Jašarević, Sandra Sobolj i Igor Primorac, sa puno šarma i lakoće, izvodili su sada već klasične kompozicije. Susreti generacija 1963-1993. Publika pre(mlada), vaspitana, urbana, riječi i melodije. Muževan glas B. Tucakovića na početku…zvona sa katedrale, crkve i glas mujezina. Potom, ,,Plameno nebo” , E Trogrlića: ,,Putniče ako dođeš u naš grad”… a onda ,,melodija”, kao surovi pratilac Zenice devedesetih godina: zavijajući zvuk sirene, snimak detonacije i jedno ranjeno pozorište. Jesenja elegija, Gitara Romana, U svakom slučaju te volim, Zamagljen prozor, Ćao bambina, Bongiorno Giuliana. Muzička i govorna anamneza vremena šlagera ,, vječnog zelenila”, San Rema, vespi ili skutera, radio aparata, prvih javnih nastupa….Uz stari dobri rock and roll (That’s All Right i Good Golli Miss Molly) i plesnu grupu Let’s Dance zaplesalo se rukama i srcem. Na ovom komadiću sretnog prostora, između lišća , pozornice i svjetla, poželjeh zajedno sa drugima; ,, Neka cijeli svijet bude bajka”……
Grad moj, zatamnjen grad, tih, utonuo u svoje spavače. Jesen na trotoarima i u duši. Ćutim. Kako je sunčana bila moja dolina”!

About the Author

Related Posts

Leave a Reply

%d bloggers like this: