Uvijek je rizično koristiti termin poput „fantastični“ u nazivu samog filma, jer što ako film ne uspije dosegnuti taj epitet? Svakako bi uslijedio niz katastrofalnih recenzija, te ismijavanja samog naziva. Na sreću, Captain Fantastic nema sličnih problema. Riječ je o divnom – ujedno i srdačnom i komičnom filmu, prožetom sa točno onolikom količinom tuge da uopće ne predstavlja tužan film.

Ben Cash (Viggo Mortensen, široj publici poznat po ulozi Aragorna u trilogiji Gospodar prstenova) podiže svojih šestero djece u ruralnom dijelu Washingtona. Žive u nekoj vrsti jurte (šator koji tradicionalno koriste nomadi u stepama Središnje Azije), sa dodatnim kućicama na stablima, kao i ostalim pomoćnim „drvenim objektima“. Svu svoju hranu sami uzgajaju ili love, a rođendan Noama Chomskog (filozof, kognitivni znanstvenik, profesor emeritus lingvistike na MIT-u) slave poput Božića. Ben je tip ideološkog komuniste koji prezire američku kapitalističku kulturu, te uči svoju djecu istinskim ljudskim vrijednostima. Između ostalog, uči ih i pet različitih svjetskih jezika. Njihov svijet izgleda toliko idealistički, samo što vas ne natjera da podignete svu lovu sa bankomata (ako ju uopće posjedujete), prerežete i bacite karticu, kupite VW autobus i odete se duboko u divljinu kupati ispod vodopada, nakon što ste prethodno obavili jogu na livadi pokraj.

Iako se djeca ponekad ponašaju kao divljaci, obitelj je veoma dobro povezana i organizirana, te sve funkcionira fenomenalno… pa oni čak stvaraju i predivnu glazbu sjedeći navečer uz logorsku vatru. No sve se mijenja kada Benova supruga izvrši samoubojstvo u mentalnoj ustanovi. Ben priprema obiteljski autobus (nazvan Steve), i odvodi ih na petodnevno putovanje u Novi Meksiko, gdje su roditelji pokojne supruge planirali sprovod.

Sve se krene „raspadati“ kada djeca prvi put dožive vanjski svijet (možete li zamisliti njihovu reakciju kada se prvi put susretnu sa nasilnim video igrama?), te Benove očinske sposobnosti doživljavaju veliki udarac.

Captain Fantastic postavlja pitanja što znači biti otac, i koje su, zapravo, vrijednosti važne za obitelj; međutim, film ujedno propituje i cijenu tog idealizma, te koliko daleko čovjek stvarno mora otići kako bi živio autentičan život. Ben nije čudak, on se bori za vlastita uvjerenja i za ono što misli da je najbolje za njega, njegovu obitelj i cijeli svijet. Karizmatičan je, i čini se kako sve vrijeme hoda po ivici, između principijelnosti i provalije. Šokantno (ili ne), sva djeca, uključujući i najmlađe, bivaju podvrgnuta različitim izazovima koja moraju ispuniti. Najviše se izdvajaju najstariji sin, koji razmišlja o odlasku na koledž, te srednji sin, koji počinje propitivati razloge zašto oni žive na način koji žive…

Film vas ostavlja naprosto oduševljenim. Krenete razmišljati o vašoj vlastitoj stvarnosti, komercijalizmu i jeftinoći koja vas okružuje. U kakvom mi svijetu živimo? Kakve su naše škole, učenici, ustanove? Cijeni li se štogod, dabogda, ali eto.

Ben se, naravno, nije odlučio na ovakav način života samo zbog školstva. Tu su i drugi aspekti, poput modernih tehnologija (ranije spomenute video igre) – koje djelomično zaglupljuju ljude, zatim alarmantno smanjenje kriterija (ne samo u školstvu, nego u bilo kojoj sferi života) sa kojim je usko povezan rastući trend izgleda i seksualnosti kao glavnih kriterija, nepotizam pri zapošljavanju, konzumerizam i razne trivijalnosti kojima se ljudi bave. Kruna svega toga je činjenica da su slava i „uspjeh“ postali mjerilo sretnog života. Pokušat ću provući ove aspekte kroz život mladog čovjeka/studenta danas, te kako oni određuju njihovu životnu perspektivu.

Što se tiče školstva, tu možda mogu i najviše govoriti – jer sam i sam prosvjetni djelatnik. Uveli smo kao neke europske standarde, na papiru, a time smo učitelje, profesore, pa i doktore, samo pretvorili u zapisničare. Umjesto da profesori imaju što manje piskarajućeg posla, kako bi se štoviše posvetili učenicima i njihovom savladavanju gradiva, profesori se medijski linčuju. Stalno čitam kako prosvjetni radnici premalo rade… Nekom stranački zaposlenom i odgojenom „patrioti“ na um palo je kako profesori najmanje rade, ta već u 14h su kući, pa logično da im treba uvesti kojekakve kilometarske priprave i boravak u školi do 16h, iako nemaju časova, niti (uglavnom) kabineta u kojima bi mogli nešto konkretno raditi. Postoje i profesori koji iskorištavaju ovakvu situaciju, slažem se, ali ovime se uništava i ono malo pravih profesora što imamo. S druge pak strane, uveli smo nevjerojatnu zaštitu djece, ali nismo time promijenili našu „društvenu“ psihologiju. Slažem se da zaštite mora biti, ali danas to djeca iskorištavaju na razne načine, njihovim smicalicama i idejama nema kraja, tako da čak prijavljuju i profesore za kojekakve debilnosti koje je teško provjeriti, ili obraniti se od njih (film The Hunt daje uvid u takvu sliku). Dobili smo drugu krajnost…

Na državnim fakultetima se enormno smanjuju kriteriji. Apsolutno svatko danas upisuje fakultet, čak je i šok ako netko iz neke četverogodišnje škole odluči ne upisati fakultet. Ovdje moramo uzeti u obzir i pad broja učenika, svake godine ih je sve manje, tako da ni kada se svi koji su predali papire prime na fakultet, to ne pokrije broj studenta iz neke od starijih godina. Samim time uz manju kvantitetu, dobivamo i lošiju kvalitetu. A netko mora i završiti fakultet. Tu dolazimo do pritisaka na univerzitetske profesore i asistente… Samim time što se popušta dobivamo i više magistranata, čiji apetiti s vremenom rastu, a time dobivamo i velik broj doktoranata. Gdje će svi ti mladi genijalni doktoranti da rade, zapita se akademska zajednica? Odgovor čuči na privatnim fakultetima i univerzitetima. Tito je opismenio narod, ali ovi danas nas pretvoriše u „najobrazovaniju“, „najstručniju“ i sve ostalo naj državu. No, „bitno“ je da smo se izborili da na fakultetima postoji prostor za molitvu i da je legitimiran eliminatorni vjerski pozdrav.

Moderne tehnologije! Ranije smo već spomenuli video igre, no puno je tu aspekata koji mogu biti jako opasni i imati poražavajući utjecaj. Djeca danas rijetko mogu zadržati koncentraciju duže od desetak minuta – posljedica scrollanja po Facebooku i ostalim društvenim mrežama. Internet može biti jako koristan u povezivanju, pronalasku literature i slično, no koliki postotak stanovništva ga koristi u te svrhe? Čini mi se da prevladava uporaba interneta u svrhe postavljanja slika na društvene mreže. Iz razgovora sa svojim učenicima saznajem da ga slabo koriste čak i za gledanje filmova – sedmu umjetnost. Nedavno je stvoreno i prvo biće umjetne inteligencije, čak i sam Stephen Hawking dvoji o tome koliko je to korisno za ljudsku vrstu. Također, svima je već poznato kako su ljudi zastranili i međusobno se otuđili koristeći Internet. Problem je što je većina takva, pa sada oni koji nemaju facebook profil ispadaju čudaci.

Povezivanje školstva i modernih tehnologija dovelo je do stvaranja facebook grupa prosvjetnih djelatnika, inovacija stoljeća. Zavirimo li u te grupe primijetit ćemo kako se 90% sadržaja vrti oko dvije teme. Prva je „Kad će plaća?“, a u drugu spadaju raznorazne pošalice predškolskog uzrasta na račun nam toplog obroka. Zar je to sve što naša kritička masa može smisliti?

Kada se jednom, napokon, mladi čovjek izbori sa svim tim obrazovnim tegobama, nastupa problem njegovog samoostvarivanja. Problem zaposlenja doktora je riješen, no što da radi prosjek? Zamislite kakav nam je prosjek danas, u odnosu na prosjek nekada, s obzirom na kriterije! No, nije sve tako sivo. Svaki dan se mogu susresti i neke pozitivne priče, i pametne glave, koje nažalost nisu toliko sexy i dobrog izgleda, pa se moraju i rukama i nogama boriti za posao. Ali, život je čudo, uporni uspiju… u tamo nekoj zemlji.

Djeca se od najranijih dana diskriminiraju zbog izgleda i odjeće koju nose. Sjetimo se „lidlića“ iz susjedne nam Hrvatske. Šta fali nekoj staroj, ili jeftinoj majici? Samo neka je čista. Pa ja danas imam par majica iz srednje škole koje naprosto volim, dođu mi kao kućni ljubimci. To svakako ne znači da i sam nisam potpao pod utjecaj komercijalizma i konzumerizma.

Što se tiče trivijalnosti, kada bismo krenuli pisati o svemu što susrećemo danas, bojim se da bi ovaj članak otišao u beskonačno, iako već teži ka tome. Navest ću samo neke od primjera: Necijepljenje djece, aktualizacija teorije kako je Zemlja ravna, jačanje desničarskih (čitajte fašističkih) ideja širom starog kontinenta, i tako dalje.

Toliko toga sam ovdje napisao, a da nestavove stranački orijentirane političke omladine skoro nisam ni spomenuo! Međutim, o tim biserima nemam snage ni pisati, ne zaslužuju oni to…

Na koncu mi i sama ova ideja o „otuđivanju“ nalik Benovoj obitelji i ne zvuči loše. Šta može biti ljepše od čitanja knjiga u predivnoj prirodi? Malo toga, ali požurimo dok i čitanje nije izumrlo.

Krešo Ban

Prvi dio teksta preveden i prilagođen sa theguardian.com/ Prenosimo sa prometej.ba