Odlučili ste prkositi standardima svake ekskurzije i okusiti nešto sasvim drugačije, nešto sasvim sažeto i ‘bez srkleta’ – Ge Ve je pravo mjesto za vas!

Da sam turistički agent, ili marketinški oportunista, ovako bih započeo svoju ‘kampanju pozitive i nametanja’ za Gornji Vakuf / Uskoplje. Međutim, nisam i neću. Napravit ću iskorak, uzimajući sebi to za pravo kao mještanin, naseljenik, građanin, ili provincijalac ovog grad(ića)a/općine. Gornji Vakuf / Uskoplje je paradoks u malom. Počevši od svog imena, koje, po mnogima, nije ispravno u svojoj cjelini i srži, jer jedni svojataju Gornji Vakuf, a drugi samo Uskoplje, ovaj gradić Srednjobosanskog kantona, a geografijom nikad bliži prijelazu ‘Bosna – Hercegovina’, kroz svoju sadašnjost proživljava omanje ostavštine prošlosti, posjeduje dvije škole pod jednim krovom i ocrtan je nevidljivom granicom. Da biste razumjeli navedeno, potrebno je više od polusatne ekskurzijice kojom bi se divili vakufskim pejzažima i jezgru grada.

Došli ste u Gornji Vakuf / Uskoplje (iako lično koristim samo naziv Gornji Vakuf, za svrhu objektivnosti ove reportaže pisat ću cijelo ime, protiv kojeg nemam ništa protiv i smatram da se svaka formalnost poštovati treba, a moj izgovor je ionako samo rezultat skraćivanja svega što se skratiti može, jer sam Bosanac, jer sam lokalac i jer ‘to mi tako’). Ono što skreće pažnju na prvom mjestu jeste samo ime. Gornji Vakuf / Uskoplje. Jedna općina, a dva naziva. Ovaj fenomen datira još iz devedesetih, kao rezultat secesionističke i neustavne politike herceg–bosanskih protagonista, koji tada formiraju općinu Uskoplje. Da bi se reintegracija i sav njen proces ubrzali nakon Vašingtonskog sporazuma, čijim potpisom nastaje i sama Federacija BiH, na oficijelni naziv ‘Gornji Vakuf’, 2001. godine dodaje se i ‘Uskoplje’ i tim činom se finalizira administrativna zavrzlama oko imena ovog, ratom već izmučenog, gradića.

Vakuf / Uskoplje živi od industrije

Ruku pod ruku sa paragrafom iznad dolazi i politička klima Gornjeg Vakufa – Uskoplja, koja se ne može okarakterisati ekvivalentnom u poređenju sa onom na federalnom i državnom nivou, kada govorimo o nestabilnosti. Naime, godinama u ovom gradiću vlada sirovi desničarski mentalitet s obje strane nevidljive granice, što za uzročno – posljedičnu sliku može uzeti događaje i žestinu ratnog stanja. Međutim, ustabiljena politička ideologija nužno ne znači i političku perspektivu, koja, uzmemo li u obzir pozitivnu korelaciju ekonomije i politike, u mnogome zavisi od raka ekonomske neperspektive koji je zahvatio i ovu općinicu.

S druge strane, možemo konstatovati da je na lokalnom nivou pokrenut proces lokalne hemoterapije kroz oživljavanje prijeratnih tvornica metala i tekstila, koji su nekadašnji Vakuf i nekadašnju gornjovrbasku regiju hranili i održavali u životu. Naime, ‘Borac’, industrija tekstila, ‘Tom’, industrija obrade metala koje možete primijetiti u samom ulasku u grad u velikom, još iz predratnog ambijenta, kompleksu su jedne od onih koje su preživjele jugoslovenski raspad.

U novijoj eri, tvornice poput ‘Rose-wood’ i ‘Saraj-Komerc’ su živući primjer dvadesetprvostoljetnog koračanja prema globalizaciji, a s tim u vezi navodimo velike uspjehe prvopomenute firme u proizvodnji ekološkog peleta, kao i izvoza istog na međunarodno tržište. Ovim primjerima možemo istaknuti pozitivne borbe lokalne industrije sa sveukupnošću ekonomije BiH, naročito ako napomenemo da od nje u Gornjem Vakufu – Uskoplju živi skoro cijela populacija.

Uzimajući u obzir da ste se iskrcali na autobuskoj stanici, ono što trebate jeste napraviti nekoliko koraka do magistrale i okrenuti se put semafora. To je orjentir koji vas neće navesti na pogrešnu stranu. To je mapa za centar. To i jeste centar. Kao pravi Vakufljan, i kao neko ko bi to lokalno ime želio upisati u svoje kratkotrajno iskustvo, popiti kafu kao takvu, naručenu, samo kafu, je neizostavno. Kafe ‘Dior’ ili kafe ‘Bolero’ su očit izbor, ukoliko se, sad već, nalazite u centru grada, pored velike zgrade Konzuma i Doma kulture. Dom kulture jeste i glavna kulturno – umjetnička odrednica ovog grad(ića). U njemu se održavaju tribine, odigravaju predstave, gledaju filmovi, prave književne promocije i formiraju politički skupovi. Dom kulture jeste i vakufski dom. On je, sagledavajući podijeljenu prirodu grada, još uvijek nepodijeljen.

Vezano za lokale pomenute u paragrafu iznad – ukoliko ste ljubitelj egzistencijalne tematike, otpočete zdravstvenim preambulama, nakićene žargonima i zaslađene optimističnim konkluzijama, jutro je pravi dio dana za vas.

U međuvremenu su se razdijelili hljebovi, prodavnice su se otvorile, frizerski salon kod ‘Alje’ ugostio je svoje prve mušterije, a i teretana, simbol prkosa paradoksu, obzirom na to da je jedina u gradu i da ne diskriminira svoje korisnike po etničnosti, je otvorena. Možda je, zapravo, bolje da je zovemo fitnes centar, što u biti i jeste, nego li klasična teretana / željezara, i definitivno izlazi van okvira vakufskog ekonomskog standarda, pa ako hoćete, i onog bosanskog, jer bolje nema nadaleko. Nije uzalud spomenut ovaj segment vakufske realnosti. Naime, ovo je grad sporta i sloge. I ‘Sloge’.

Rukomet kao najvažnija sporedna stvar

Rukometni klub ‘Sloga’ je zaštitni simbol Gornjeg Vakufa – Uskoplja, s ozbirom na činjenicu da se ovaj sport, rukomet, tretira kao primarna fakultativna ‘djelatnost’ na ovom području. Od ove godine ta je tvrdnja ozvaničena otvaranjem sportske dvorane, čija je gradnja isfinansirana od strane turske razvojne agencije ‘TIKA’. Također, bitno je napomenuti i angažman lokalne vlasti za sveukupni proces restauriranja samog kluba i njegova djelovanja, s obzirom na to da su se prepoznali interesi, potencijali i socijalni fokus, kada se radi o vezi ‘politika – narod’. Zvanično otvorenje biva u maju 2017., a prva zvanična aktivnost, tzv. Turnir prijateljstvase odigrava već u augustu iste godine, kao simbolika stavljanja tačke na prošlost i otvaranja velikog slova na rečenici budućnosti. Zbog rukometa imamo ‘Slogu’. Zbog ‘Sloge’ imamo salu. Zbog sale imamo gdje provest nedjelju. Subota je mnogima u Vakufu radna, jer industrija ne pita. Ona se radi. Ona hrani Vakuf. I onda Vakuf raste. I djecu šalje ‘na rukomet’.

Dvije škole pod jednim krovom i Omladinski Centar

Međutim, ponedjeljkom, i ostalim radnim danima, kada je svako samo u svojoj koži, mimo ‘Diora’ i ‘Bolera’, i mimo sale, ovaj gradić je općina. Podijeljena. Pa, rekao bih, i prerezana cestom od semafora do skretanja za ‘Štalu’. I granice nema, ali to mu je granica. Lijevo je Vakuf, a desno je Uskoplje. I rijetko ko promaši. Svako pedantno ide samo na svoju stranu. ‘Miješamo’ se tamo gdje nas je izmiješala administracija. U općini. Ko je hrabriji, optimističniji ili antidesničarski orjentisan, u Omladinskom Centru, u onom pomenutom Domu kulture. I u dvorištu škole. Ulaza u nju su dva. Ovaj zvanično isteoretiziran fenomen nazivamo ‘Dvije škole pod jednim krovom’, jedan od nekoliko u Bosni i Hercegovini. Problem je zvanično bio u fokusu 2005. godine, nakon smjene tadašnjeg kantonalnog ministra obrazovanja, gdina Lovrinovića, zbog obrazovne segregacije učenika hrvatske i bošnjačke etničke pripadnosti, a isto opravdavajući osjećajem diskriminiranosti i majorizacije hrvatskih učenika. Ministar je smijenjen, ali problem još uvijek nije riješen.

Međutim, ono što nisu i neće političari, hoće vakufsko – uskopaljska djeca. Omladinski Centar Gornji Vakuf je institucija sa sjedištem u samom centru općine, koja za cilj ima društvenu afirmaciju svih građana, sa fokusom na mlade. Nebrojene su aktivnosti koje provode na dnevnim i godišnjim nivoima zarad uobličavanja socijalne slike, poput zajedničkih druženja, projekata, putovanja i inicijativa koje udružuju one malo smjelije, otvorenije i, vakufskim žargonom rečeno, liberalnije Vakufljane. Projekat je još uvijek u procesu, a podržan je i od strane nevladinih i međunarodnih organizacija, poput Omladinske banke. Ovakve i slične stvari Gornjem Vakufu – Uskoplju daju nadu za dalje, za bolje i za ljepše. Ono ostalo, manje lijepo i manje dobro jeste navika, ukorjenjena i ulijenjena, ali samo navika, poput one da ja Vakuf zovem samo prvim dijelom naziva, a moj kolega iz donjeg dijela drugim. Naravno, u svakom pravilu izuzetak, pa tako i u ovoj priči nacionalista, nedefinisan i utemeljen neutemeljenom naracijom prve generacije.

Kako god, na tom teritoriju, među tim ljudima, njih ne više od dvanaestak hiljada, vrijeme prođe sad pa sad, iako onu ekskurzijicu iz prvog paragrafa možeš završiti u dobrih sat vremena, a možda i ranije, ukoliko je turistički vodič skromnijeg vokabulara i raspoloženja. Zadržat će te čaršija, od fontane do pošte. Ugledat ćeš ovog, stat’ s onim, požalit’ se anamo onom, i eto ga. Nisi ni stigao do sahat kule, unikatne i na brdu iznad Vakufa izdvojene, pa joj se moraš diviti sa mahalske ceste, jer si već prošao poštu, i zagazio u Šestu mahalu. U Vakufu sve ima i svoju mini misteriju. Poput Vranice koja se nadvila nad gradom, tako velika, i tako ogromna, da je vidiš još iz Doca, ulaza u grad preko Bugojna, i sa Sičaje, ulaza u grad preko Prozora. Poput sirimasla. Vakufski specijalitet za doručak jeste sirimaslo, jelo Bosni općepoznato kao topa, iako nije klasična topa, Vakufljan bi rekao. Topa se pripremi malo drugačije, a ovo je sirimaslo, bez razmaka, izgovoreno kako je i napisano, kratko i jasno. Sir i maslo. U sirimaslu.

Za kraj, bitno je napomenuti dvije stvari. Uslovno rečeno, dvije ispolarizovane stvari. Ukoliko je ljeto, a u Vakufu ste na duže vrijeme, obavezna je posjeta Ždrimačkom slapu, prirodnom muzeju na udaljenosti od (ne više od) 10km od centra grada. Lokacija je opremljena prostorom za odmor i rekreaciju, pa cjelodnevni izlet neće biti nimalo pogrešan. Također, ždrimačka jezera, njih tri, su jedna od rijetkih prirodnih jezera koje se nalaze tik uz čaršiju, u selu Ždrimci, pristupačnoj lokaciji na pet kilometara od centra grada. Sa druge strane, ukoliko ste ljubitelj zime, skijanja i sveukupnih zimskih radosti, planina Raduša, kao i određena mjesta planine Vranica su pravi izbor.

I eto, dok jednom, dvaput prođeš čaršijom, ode dan. U pola jedanaest. Do dvanaest ostaje malo ko. Ako si za dvanaest, idi u Bugojno, ili dalje. Ovdje ćeš u ta doba kući, jer se ovdje radije ustaje ranije, nego li ostaje kasnije. I sutra sve ponovo. Isti dan, imaš osjećaj, isti ljudi, isto sve. A nije isto. Jer, da jest, za deset dana bi nas ta istoća pojela. A ne pojede. Nego živimo. I lijepo nam je. I zato u Vakuf, pardon, u Gornji Vakuf / Uskoplje, ne možeš doći na ekskurziju. Nego na konak. Na konake. Da vidiš kako to mi…

Mujo Adžemović, Prometej.ba (Tekst prenosimo uz dozvolu)

Napišite reportažu o svom gradu!

Pratite Prometej.ba na facebooku:www.facebook.com/prometej.ba