zenicaonline@gmail.com

Zeničke ćevabžinice

Foto: Roštilj kod Rasima

 

Piše Kolekcionar 52 Ibrahim Emić

 

Kada ih je više bilo? Sada ili nekad? Bilo kako bilo, poslije injekcije u dječijem dispanzeru- pravac ćevabdžinica. Kao nagrada neka, ili, kao priprema za lakše podnošenje boli od tzv vruće injekcije. A vruća injekcija je slijedila nakon upale grla, bronhitisa, prehlade, prehlade koja je bila česta, česta barem dva puta godišnje. U Zenici, godina šezdesetih i sedamdesetih nije nedostajalo ćevabdžinica, čak naprotiv, i pored velikog broja ugostiteljskih objekata koji su služili to omiljeno jelo, kako ljeti u mnogobrojnim baštama sa neizostavnim baštenskim roštiljima, tako i zimi unutar objekta, postojale su ćevabdžinice koje su isključivo servirale ćevape.

 Pored ćevabdžinica u čaršiji, ove po Zeničkim mahalama imale su svoju posebnu draž s obzirom da su se nalazile obično u sklopu porodične kuće okružene sa ambijentom koji je odgovarao ondašnjem vremenu.

 Kao djetetu, najbliža mi je bila ćevabdžinica u naselju Odmut, na vrhu ulice Slavka Rodića prema Sarajevskoj ulici. Ćevabdžinicu je držao Vehabović Salko, poznati Zenički taksista. Kuća na uglu, sa visokim dvorišnim zidom prema cesti, a unutar kaldrmisano dvorište sa mnoštvom hadžibeg ruža. Ćevabdžinica je više bila posjećena ljeti kada je radila bašta, a ponuda je bila za to vrijeme uobičajena, velika porcija sa cijelom lepinom i 14.ćevapa, srednja sa cijelom lepinom i 10.ćevapa i mala sa pola lepine i 7.ćevapa. Svakako je bila popularna i polivena, lepina bez ćevapa ali sa lukom i umočena u ,,polivalo”, supu sa iskuhanim kostima u koju su se dodavali začini, obično po receptu koji se tajio kao što se tajio i sam sastav ćevapa. Govorili su, porodična tajna.

Brat Salkin, Vehabović Zela držao je ćevabdžinicu preko puta OŠ Sead Škrgo, odmah do Husagića slastičara, na mjestu gdje je današnja ROMA. Učenici iz škole su bile najbolje mušterije, a ,,polivena” se često tražila. Ova ćevabdžinica kao i ostale, imale su zidani dimnjak koji se nastavljao sa limenim kako bi roštilj koji je bio obavezno na drveni ugalj što bolje davao željenu temperaturu. Znalo se zapušiti u samoj radnji uz obrazloženje roštiljdžije, -Neće da povuče, al’ sad će, dok se vatra razgori.

Malo niže niz ulicu, u bočnom sokaku između ograde školskog dvorišta i Sejmenske džamije nalazila se ćevabdžinica ,,Kod Zumre”. Smještena u privatnoj kući, koja još odolijeva zubu vremena, omanja radnja sa prijatnom uslugom. Zumra Nadžaković, sestra  klariniste ,,Doktorčeta” , vozača hitne pomoći a u slobodno vrijeme svirača klarineta u KUD ,,Ibrahim Perviz”, čiji je drugi brat također bio muzičar ali je sa jednom većom grupom svoje raje otišao u Francusku na rad. ,,Raja sa Sejmena”, raja koja je organizirala lokalni festival ,,Raspjevana djeca Jagnjišća” a na kojem su učestvovali njih sedam jarana: Nadžaković, Žućo Kafedžić, Faruk Mandžuka, Salih Ekinović, Miskić, A Dizdarević  i Lika kao vođa grupe.

 

Miris ćevapa se mogao čuti i iz ljetne bašte KPD-a, ali tu se moglo ući samo uz propusnicu.
Idući ulicom JNA, kako se tada zvala ulica od Drvenog mosta do vrela Kadinica, sadašnje Uglovnice, nailazilo se na kultnu ćevabdžinicu ,,Kod Enizage”. Sam gazda uživao je ugled u tom dijelu čaršije zbog svojih osamnaestero djece koji će kasnije , neki od njih naslijediti očev zanat. Ćevabdžinicu je krasio visoki zidani dimnjak koji se mogao izdaleka uočiti. Radnja je bila bez dodatne građevine, namjenski napravljena samo za ćevabdžinicu. U blizini radnje nalazila se postolarska radnja Sulejmanova, sarač Zejnirović, poslije tašnar, Šestića han, Kaknjine radnje, Čaršijska džamija, jednom riječju čaršija, davali su ovoj ćevabdžinici dosta izgleda da dobar rad.

,,Slatko ćoše”, ćevabdžinica u Staroj čaršiji, na samom uglu prema restoranu ,,Opatija”, u nekadašnjoj prodavnici obuće ,,Antilop”, nasljedstvo je Enizagino. Radnju je držala kćerka mu Belkisa. Radnja je imala i sprat na koji se pelo spiralnim stepenicama.
Blizu Kamentnog mosta, nizvodno od Kočeve prema Bosni, takoreći na samom mostu, nalazila se ćevabdžinica ,,Vranješ”. Nekadašnji vječiti rezervni golman FK Čelik, jer pored Stijovića nije imao šansi da stane na gol, držao je montažnu radnju sa baštom iza, baštom sa par stolova ali sa velikim prometom. Rušenjem ,,Kanara” i početkom pravljenja zgrade RMK PROMET, ćevabdžinica prelazi u Maserikovu, blizu pekare sa drvetom oblijepljenim žvakaćim gumama.

Idući uz Titovu prema RK Progres sa desne strane iza prodavnice ,,Varteks”, u prolazu, nalazi se ćevabdžinica ,,Halilović”.
 A onda ,,Ulica ćevapa”, kako su nekada zvali ulicu od raskrsnice Kočevskog dżamije prema Maserikovoj. Ćevabdžinice skoro jedna uz drugu, Salčinović i Omeragić. Ipak ćevabdžinica Salčinović zaslužuje posebnu pažnju s obzirom na samu tradiciju te porodice, odnosno specifičnost samog okusa ćevapa, koji je ipak bio drugačiji u odnosu na druge ćevape. Naime, posvećenost , radinost te porodice doprinosio je uspješnim radom, velikoj posjećenosti i poznatom brendu i van samog grada. Veliki dupli roštilj na drveni ugalj dominirao je radnjom, a ugodni ambijent same radnje doprinosio je posebnom ugođaju, ugođaju onom: ko jedanput proba ćevape ,,Kod Rasima”, ima da ponovo dođe.

 U istom redu, iste ulice ćevabdžinica Omeragić. Otac i dva sina drže radnju, sa bočnom svu u staklu baštom, radnju također sa tradicijom i kvalitetom za pohvaliti.
 U Novoj Zenici prema kapiji 3 ŽZ, preko puta ,,Livnice”, ćevabdžinica Hadžirašidović. Prometna radnja, jer, Željezara je blizu.

Na Meokušnicama ćevabdžinica Salčinović, na samom raskršću puta prema Popovoj bašti i puta prema Gornjoj Zenici. Ko je išao u školu Vladimir Nazor sjetit će se ,,polivenih” iz te ćevabdžinice.

A na Kanalu ćevabdžinica Kasima Vejzagića, odmah iza mosta gdje je brana. Ugodna bašta sva u zelenilu, blizina kapije 7. ŽZ, doprinosili su dobrom radu ćevabdžinice. Poslije će ta ćevabdžinica naći mjesto u tek obnovljenoj staroj čaršiji.

U Crkvicama preko puta kina u montažnom objektu ćevabdžinica Halilović, a o ćevapima sa Paviljona suvišno je i govoriti.
Na samom pčetku nadvožnjaka, ćevabdžinica smještena u privatnoj kući, poslije će tu biti prodavnica Ekonomik.
Ćevapi iz Knajterove bašte, Doma Armije, Lovačkog, Kasine, Rame Gurmana i još mnoge, a posebno Imširova ispred Poliklinike gdje se ide nakon dobijene injekcije u dječijem dispanzeru, čine Zenicu mjestom koje je zaista bogato ovom ponudom.
Nažalost, mnoge ove ćevabdžinice danas ne rade, ili su promjenile djelatnost, ali, Zenica je …Zenica!

About the Author

Related Posts

  1. Kenan Vejzagic

    Hvala na članku. Bilo je uživanje pročitati ga.

  2. Ida

    A Beslic u Travnickoj??

  3. Sandra Vranjes

    Lijepo znati da se ljudi sjecaju nasih očeva.Lijep pozdrav.
    Sandra. Vranjes

Leave a Reply

%d bloggers like this: