zenicaonline@gmail.com

Stari Zenički Radio i TV mehaničari

 

Piše Kolekcionar 52/Ibrahim Emić

,,Veselo veče, Milovan Ilić Minimaks, Selo Veselo, Nedjeljom u 5, Vijesti, Radio drama…, bile su tek neke radio emisije koje su se slušale tih godina na radio aparatu.  Počelo je sa radio aparatom Kosmaj 48, pa se nastavilo sa Teslom 52, Savicom 56, pokojim Telefunkenom, Orionom ili Filipsom, a nastavilo se sa RR, RIZ, poslije EI , Melodijom, Sinfonijom, Slovenačkim Slavčekom i Portorožom. Kosmaj sa kutijom od punog drveta, Telefunken sa kutijom od bakelita, a Portorož sa kutijom od iverice i plastike. Za kratko vrijeme nagla promjena tehnologije. Ovaj prvi sa elektronskim lampicama, a ovaj posljedni sa tranzistorima. Od srednjih talasa na kojima se mogao ,,uhvatiti” Beograd, Zagreb i Priština, kratkih talasa i Glas Amerike, pa do UKV područja sa daleko više radio stanica. Svi ovi radio aparati su imali priključak i za dodatni zvučnik, pa nije bila rijetkost da se on mogao čuti iz Zeničkih avlija ili sa prozora stambenih zgrada.

Šezdeset četvrta godina i u Zenicu počinju pristizati i TV aparati. Napravljen je TV relej na Liscu i poslije na Klopačkim stijenama. TV aparati su većinom iz Niša, RR-Niš ili Radio releji Niš. RR 865, malo poslije Major 67, a paralelno sa njima i TV aparati Rudi Čajavec 522, RČ 47 UHF, RIZ, Iskra. A sredinom sedamdesetih i TV u koloru…ali to je već novije doba.

Valjalo je svu tu silnu tehniku održavati. Aparati su bili dosta skupi, pa radio aparat Kosmaj 48-49 se mogao u početku jedino kupiti na ,,tačkice”,vrijednosne papire koje su dobijali samo zaslužni kadrovi toga doba. Ali, paralelno sa tržištem tim aparatima, razvijao se i stručan kadar koji je odgovarao vrlo kvalitetno tom izazovu, izazovu da to sve ispopravlja, vrati mu dušu, vrati mu ton i sliku na zadovoljstvo mušterija odnosno vlasnika tih aparata.

U početku taj kadar je izlazio iz radio amaterskih klubova koji su svoju ulogu imali i u nedavno završenom ratu, ali otvaranjem odjeljenja pri stručnim školama namijenjenih za tu vrstu posla, dolazilo se do dosta kvalitetnog kadra u samoj Zenici. Prva takva odjeljenja se formiraju već 1965. godine pri Školi učenika u privredi ,,Ibrahim Perviz”, školi koja je bila pravni sljednik nekadašnje Rudarske škole  i koja se smatra najstarijom srednjom Zeničkom školom osnovanom još prije drugog svjetskog rata.

Škola je egzistirala na sistemu nastave, polugodište teoretske nastave u školi a polugodište praktične nastave u privredi ili kod privatnika u radionici.
Već 1968. godine u istoj školi se otvaraju i školske radionice a prvi majstor ili nastavnik praktične nastave u toj radionici je bio Marić Alojz-Lojzo. Poslije će mu se pridružiti i Mostić Faruk. Lojzo je do tada imao radionicu uz Tončinu cvjećaru, odnosno kafanu Opatija. U školskoj radionici, gdje treba napomenuti da je istu financirala Vatrostalna, nalazila se za to vrijeme moderna oprema, i šesnaest radnih stolova. Na stalaži su bili poredani TV aparati , Major 67 i Major 67 UHF, po osam komada, i radio aparati Melodija i Sinfonija UHF, također po osam komada. Generacije koje će izaći iz tih odjeljenja, kao i učenici koji su bili smješteni na praksi u privatnim Radio TV servisima, činit će kadrovsku osnovu dugi niz godina u Zenici.

Alić Muhidin, Alić Edhem, Mitke Subašić, Sezahija Bajramović, Beganović Nijaz-Pinđo, Ikanović Rasim, Barbić Milko, Štaub Petar, Žerić Mirsad, Vinduška Miro, Bogićević Javorko, Hasanbegović Mirsada, Livančić Milka, Jonjić Željko, Zejnirović Muharem, Fetić Mustafa, Čuruković Mehmed, Malović Milovan, Jarčević Željko, Relja Dalibor, Korać Mićo, Čičak Husein, Franjić Nikola, Babić Stipo, Kovač Mahmut, Salaj Drago…bili su oni koji su ostavili traga ovom u Zenici novom zanatu. Pa krenimo redom.

U ulicu JNA odmah do čuvene Kaknjine kuće na čijem je mjestu zgrada Maksuzija, nalazila se radionica Korać Miće, majstora iz Banja Luke,  Radio TV servis gdje će zanat za Radio i TV mehaničara izučavati Đekić Miro i Ibrahim Emić. Miro će radni vijek započeti i završiti u PTT Zenica a Ibrahim će se nakon završetka zanata zaposliti u ŽZ, poslije u EI Servisu u Zenici, a zadnjih deset godina će raditi u školi kao nastavnik, istoj onoj školi u kojoj je i završio zanat odakle je i penzionisan. Ujedno je i kolekcionar ovih starih radio uređaja.

U Staroj čaršiji, odmah uz Kaknjine limarske radionice, smješten je Radio TV servis vlasnika Jarčević Željke. Omanji servis sa učenikom Žerić Mirsadom. Radnja pretrpana sa televizorima i radio aparatima, a uvečer, kada nema mušterija rješavaju se problematični kvarovi u Mićinoj radnji uz ,,Plzensko” pivo i komentare o dnevnoj politici, o Goldi Meir i Moši Dajanu.

Malo dalje, odmah naspram Bosanske kafane ujedno i MZ u jednospratnici na čiji se sprat uspinjalo kružnim stepenicama, a na kojem će mjestu poslije biti knjižara Ekinović, nalazio se Niški servis. Heseinagić Izet, Franjić Nikola, Čuruković Meho, Vinduška Miro, činili su okosnicu servisa. Nikola sa svojim umijećem viklovanja, a ostali sa majstorlukom popravljanja tada sa impozantnim brojem proizvoda EI Niš. U zanatskom centru bila je ispostava EI servisa gdje su se popravljale Melodije i Sinfonije a gdje je majstor bio Fetić Mustafa.

Idući dalje Titovom, na samom raskršću uz gvožđaru Libela, nalazio se Radio servis Kalember. Treba napomenuti da je prvi radio mehaničar sa tom diplomom bio Čuruković Meho a zanat je izučio u servisu kod Kalembera. Interesantno je da je jedno vrijeme servis držala supruga Kalembera.
Servis koji se nalazio do Omeragića ćevabdžinice, odmah do štamparije, bio je servis Relje Dalibora. Majstor i vlasnik servisa uvijek spreman na šalu, bio je specijalista za auto radio aparate. Iako invalid na invalidskim kolicima uz pomoć vrijednih učenika Nike i Mahmuta, uspješno je obavljao svoje poslove. Nažalost poginuo je u saobraćajnoj nesreći vozeći vlastiti automobil na magistralnom putu M 17.

Godine sedamdesete, fizioniše se servis EI i servis Čajavec a sjedište im je bilo u prostorijama AMS. Šef servisa je bio Malović Milovan, a serviseri su bili već nabrojani majstori.

U Crkvicama je bio Radio TV servis kojeg je držao majstor Huso, a u njemu su učili zanat Alić Edo i Ćerim Dževad. Ćerim Dževad će jedno vrijeme raditi u Ekranu, poslije u ŽZ kao telefonist, a Edo će nakon rada u ŽZ nastaviti sa građevinskim poduzetništvom.
Godine 1971. otvara se novi servis EI u ulici IL Ribara, sa Šefom Babić Stipom. Moderan servis sa osam servisera i dvije službenice koji je pružao usluge sve do Sarajeva sa jedne strane, Zavidovića sa druge strane i Krešića sa treće strane. Vozni park od tri auta, magacinom, prijemnom prostorijom i radionicom, pružao je serviserske usluge sve do aprila 1992.godine. Uz servis se nalazila prodavnica proizvoda EI i rezervnih dijelova čiji je šef bio Mladen Nezić.

Na bulevaru u zgradi gdje se nalazi Čarli kafana, iste godine se otvara servis RČ, šef je Milovan a šef Čajavec prodavnice je Šečić Mido.
U to vrijeme šefovi su bili pola u normi a pola u administraciji tako da se Milovan mogao zateći na popravci TV aparata u svom specifičnom izgledu, u bijeloj košulji i kravati što mu nije bila prepreka da uspješno obavi svoj posao.

U to vrijeme šefovi servisa su birani među boljim radnicima, radnicima koji su ispunjavali i prebacivali svoju normu.
Naspram autobusne stanice, u dugoj zgradi gdje su smješteni planinari, nalazio se RIZ servis sa šefom Dragom Salajem na čelu. TV aparati, radio aparati, poslije čuvene muzičke linije RIZ, sa majstorima Mladenom, Mirom, Željkom i Javorom, brzo su bili popravljani na veliko zadovoljstvo mušterija. Blizina autobusne i željezničke stanice doprinosila je tome da i mnogi drugi proizvodi a ne samo RIZ, budu servisirani. Poslije penzionisanja Drage Salaja servis preuzima Mladen zvani Capri. Servis je radio sve do 1994. godine.

Na bulevaru, u soliteru blizu Drvenog mosta nalazio se servis Iskra. Držao ga je Bajramović Sezahija. U servisu je jedno vrijeme radio Beganović Nijaz-Pinđo, koji je kasnije otvorio vlastiti servis na staroj pijaci.
Kod apoteke Zvijezda, u zgradi preko puta Lovačkog doma, nalazio se servis Gorenje a u kojem je radio Alić Muhidin. Muhidin će kasnije otvoriti servis na bulevaru uz Bistro.

Servis Kalimero na Maloj Brodi je držao Barbić Milko, a ujedno je radio i u ŽZ na održavanju telefona.

Poslije će se pojaviti mlađa plejada servisera koja je i danas aktivna, Hadžiselimović Edo koji drži servis Iskra na Jaliji, Šolbić Jasmin u Babišnjici, Hrvat Nusret kod Emsar džamije, do njega Jovanović Drago stručnjak za kamere i videorekordere Itd.

Nekih servisera više nema, neki su van Zenice i BiH, neki su u penziji, a poneki iako u penziji nastoje da vrate ,,dušu” starim radio aparatima pri tome ljubomorno čuvajući još poneku elektronku, kanap za skalu i sijalicu 6,3 volta koja osvjetljava staklo na kojemu su ispisane radio stanice, radio stanice koje žive samo u sjećanju….Milovan Ilić iiiiiiiiiiMinimaks….

About the Author

Related Posts

  1. Josip Zamboni

    Dragi moj Emicu,
    Da li ti je poznato da su prva znanja iz elektronike mnogi od gorepomenutih stekli na kursevima, koje je u radio-klubu iznad pogrebnog drustva u Kidricevoj vodio moj pokojni otac Ivica Zamboni.
    Budi mi zdrav i uzbrdo brz,
    Josip Zamboni

Leave a Reply

%d bloggers like this: