U izdanju Buybooka prije nekoliko dana iz štampe su izišle Taksi priče, zbirka kratkih priča Amera Tikveše. Tim povodom s Tikvešom, koji je i kolumnista portala Prometej.ba, obavili smo kratki intervju.

*

Prometej: Odakle ideja da se objave razgovori koje vode mušterija i taksista i kakve su sve teme u ovoj zbirci prisutne?

Amer Tikveša: Pa krenulo je s jednim kratkim dijalogom iz taksija u formi facebook statusa. Onda se desio drugi status i treći, a onda su se počeli javljati prijedlozi da napišem knjigu. Nije mi trebalo dugo da i sam uvidim kako će se sve to završiti, da te priče vuku sebe ukoričenju i izmještanju iz virtualnog prostora na police. Na kraju sam ja ispao medij te knjige preko kojeg se ona postvarila a ne ona moj. Što se tiče tema, otvorite bilo koji portal i pogledajte naslovnu – to je otprilike to, od politike do lifestylea.

Većini priča iz zbirke mjesto radnje je u Sarajevu. Na poleđini knjige Enver Kazaz pored ostaloga kaže da je ovo „izvrsno štivo, jedno od rijetkih, a još rjeđe dobrih, koje pokušava apsorbirati raznolikost i smisao života u poslijeratnom Sarajevu“. Koliko priče iz taksija oslikavaju ono što zovemo duhom ovoga grada?

Duh grada, duh naroda, duh kao duh je moja preokupacija nevezano za priče. Vjerujem da postoji sve što ljudi imenuju, ali u marksističkom smislu. Znate, Marks je rekao da su bogovi na Olimpu postojali onoliko koliko su imali uticaja na stvarnost. Ako drevni Grk slijedi upute nekog od bogova, mi tom bogu ne možemo zanijekati postojanje iako njega nema. Tako je generalno s vjernicima. I tako je s duhom grada, pogotovo Sarajeva. To se do te mjere potencira da u neka doba pomislite da tu i nema ništa drugo nego duh, da su i zgrade i mostovi hologrami, projekcija neke slike koju neki ljudi imaju o željenom mjestu. I onda sam, naravno, želio to na neki način predstaviti i kroz knjigu, šta je to ustvari. Duhove stvaraju ljudi, pa ih onda slijede. To ne može biti jedan čovjek, nego svi koji dijele vjerovanje u njih. Konkretno u slučaju Sarajeva to moraju biti sve Sarajlije. Gdje sve te ljude skupiti a da se priča može izvesti? Najlogičnije rješenje je taksi jer ga svi koriste i sasvim dovoljno se zadrže u njemu da bi se svojim stavovima mogli ugraditi u vokabular i misao vozača. Tako da razgovorljiv i za priču talentovan taksista ustvari emanira to što ljudi zovu duhom jer on je na momente univerzitetski profesor, na momente je student, onda je političar, pa penzioner itd., jer sve te ljude on vozi i zna kako funkcionišu njihovi životi – kad, gdje i zbog čega ih vozi. Ulazi u njihove životne navike i u to čemu su one uzrok a čega su posljedica. On jedan zna biti sve Sarajlije. Ujedno vrlo dobro poznaje grad i dinamiku života u njemu pa će vam izdeklamovati gdje je, kad je i zašto je tu i tada gužva, zašto saobraćajna policija ne radi dobro svoj posao, gdje se ostaje do kasno u noć, gdje i po kojoj cijeni ima čega kupiti, itd. A istovremeno se informiše i s radija. On je neki informacijski protočni bojler grada, tako ga ja doživljavam i tako sam ga želio predstaviti. A te informacije stvaraju sliku jer vi to iskustveno nećete moći sve doživjeti i proživjeti. Trebate, dakle, vjerovati ili ne. Imate posla s prezentacijom duha grada i kad ste u taksiju u njegovom ste ozračju.

„Nisi muško dok ne napraviš kuću, to sam ja sebi skonto“, rekao ti je jedan taksista (priča Kuća). Drugi te upitao zašto se radi posla ne učlaniš u neku stranku (priča Politika i govna). Tu su i taksisti koji se hvale kako varaju svoje žene. Koliko su taksisti ovdje tipski likovi našeg društva, reprezenti prevladavajuće ljestvice vrijednosti?

Koliko i svi drugi kad bismo ljude tako sortirali po profesijama. Ubijeđen sam kad bih krenuo bilježiti razgovore s političarima da bih potvrdio kroz te dijaloge prevlađujuću sliku o njima. Isto je s komunalcima, frizerima… No, važno je ipak naglasiti da primarni cilj meni nije bio pokazati nešto tipsko već upravo suprotno, nešto po sebi zanimljivo, nešto unikatno, zanimljivo životno iskustvo koje je zbog kratkoće vožnje prisiljeno da se sabije u nekoliko rečenica, nekad navođeno pripovjedačevim pitanjima. Tako da će čitaocu, a to je ono zbog čega je knjiga već mnogima zanimljiva, biti zanimljivo upravo to, goli život, individualan odnos prema stvarima prema kojima svi imamo nekakav stav pa su nam te stvari bliske ali različiti odnosi prema tim stvarima nisu i nerijetko smo željni originalnijeg, ležernijeg, duhovitijeg pristupa njima čime ova knjiga obiluje.

Prometej.ba/F.Š.

Kristina Ljevak o knjizi: „(…) na taksi kormilu zateći ćemo ozlojađene komuniste, one što ne dozvoljavaju da im Djeda Mraza ukradu, novopečene vjernike, nevješte ljubavnike, poznavaoce novog svjetskog poretka, gender zakona, rada nevladinog sektora, umorne skrbnike unučeta kog su roditelji napustili. I tek ponekog veseljaka koji će prepričati vlastitu šemu u rebusu opstanka koja podrazumijeva taksiranje u sitne sate oko objekata koje posjećuju obožavatelji novokomponovanih zvukova. (…)“