zenicaonline@gmail.com

Hladne zeničke zime i vunene čarape

Zima i snijeg u Zenici by Milenko Secerovic …..februar 2012/http://bogumilbe.blogspot.ba/2012/02/zima-i-snijeg-u-zenici-by-milenko.html

 

Piše: Lotos/Mediha Selimović

 

– Ponesi ovo, sine, majci svojoj. Nek‘ ima kad ide u kupatilo da se ne prehladi s nogu. Ružne su zime kod vas u Zenici. I vi se pazite snogu – rekla je nena Đuma stavljajući mi u šake tri para pletenih vunenih čarapa.
Uzela sam ih i progutala knedlu.

– Hoću, neno! – procijedila sam tiho, misleći:
– Koje kupatilo? Znaš li ti, neno draga, koliko dugo moja majka nije svojom nogom kročila u kupatilo? Znaš li ti da je sav njen svijet već tri godine onaj veliki zeleni kauč na kojem si ti motala svoju škiju?

Tanka, pogurena i lagana baš kao sjena objesila se na moja dječija ramena jecajući i ispraćajući me sa: Bog ti dao šta od Boga željela!
– I tebi neno! – promucala sam jedva čekajući da se okrenem i pođem na put ka Zenici.
Bog mi nije uvijek davao ono što sam od njega žudno željela. Davao mi je ono što je za mene predvidio. Nikada se nisam bunila. Samo me ponekad bilo strah.
Nenine vunene čarape nisam pokazala svojoj majci. Nije mi bilo teško sakriti ih od žene koja ne hoda. Zamislila sam scenu u kojoj joj govorim:
– Ovo ti je da se paziš snogu kad ideš u kupatilo. Hladne su zime kod nas ovdje, rekla je nena.
Shvatila sam da je najbolje prikriti taj dar ispleten srcem i brigom jedne napaćene starice, te majci ništa ne pokazati.

Nena je ubrzo iza toga umrla. Iz naše kuće niko nije otišao na dženazu. Nismo mogli jer smo čekali da umre njena najmlađa kćerka.

U mojoj glavi i danas živi Đumino jednostavno i nepismeno poimanje življenja:
– Život ti je dijete moje kad na jedna vrata uđeš, na druga izađeš a da se ni okrenuo čestito nisi! Napatiš se, a na kraju ne znaš što si živio.
– Niti se u zlu zanosi, niti u dobru ponosi! – podvlačila je – Ništa ti gore od ohola insana nema. Bog ne voli ohole.

Nikad nije zaboravljala da naglasi:
– Jedno jedino „evo ti“ vrijedi hiljadu puta više od „Bog ti dao“.

A, vunene čarape…
Ne sjećam se kako su završile i jesam li ih nosila poslije majčine smrti. Znam samo da su mi godine, iskustvo i majčinstvo objasnile nenin strah od zime iz Zenice jer sam jednog zimskog dana spoznala da zimu ne čine samo niske temperature i bijeli snijegovi. Najgora je ona zima što steže oko srca. E, baš tu zimu je nena kod nas u Zenici itekako dobro osjetila.
Ni brižno pletene vunene čarape od prirodne ovčije vune nisu je mogle otkloniti i ublažiti. Toliko su strašne bile te neke zime da mi i sada ponekad zatresu tijelo.
Onako, snogu!

About the Author

Related Posts

Leave a Reply

%d bloggers like this: