zenicaonline@gmail.com

Moja osnovna škola

 

Piše: Ibrahim Emić/Kolekcionar52

 

Davna pedeset deveta. Komšija Suljo i sestra Jasminka su završili drugi razred osnovne škole. Dobili su nekakve listiće umjesto đačke knjižice. Crveni listić odličan uspjeh, bijeli listić propadanje. Ko je propao, pravda se da mu je listić upao u kreč.

Razmišljam i ja o tim listićima. Ljeto, eto lubenica i učiteljica brzo, jer nekako su zajedno dolazile u Zenicu, a valja meni u prvi razred. Kod koje li ću učiteljice u prvi razred? Ima i učitelj Vukajlo, ali mali su izgledi da ću kod njega. A moje mjesto stanovanja pripada OŠ Sead Škrgo, školi na Sejmenu. Julske i augustovske večeri su predamnom, sreća kratke su, manje je vremena za razmišljanje o školi kada se navečer legne u prostranu sobu, sobu koja je u zgradi izgrađenoj još za vrijeme Austrougarske. Izgradili su je Austrijanci još davne 1910. godine da bi zaokružili projekat KPD-a, za visoke službenike te ustanove. Zgrada je na sprat, okrenuta licem na glavni ulaz KPD-a. na Sarajevsku ulicu.Sa bočne strane joj je ulica Šolajina sa redom istih takvih zgrada sve do Sejmenske mahale. Sa desne strane zgrade je ulica Vuka Karadžića , odnosno Bolničko zarazno odjeljenje gdje su smješteni bolesnici većinom bolesni od žutice. Djeli nas red pomoćnih prostorija koje smo koristili za ogrijev i za kokošinjac i držanje zečeva.Ograđena je kovanom ogradom čiji su temelji od mramora već poodavno izglačanog zubom vremena.

Preko ceste je i uzana pruga koja služi za prijevoz uglja i tereta do ,,uzane stanice” koja se nalazi kod Doma kulture i kina Central. Prođe ponekad i terezina, auto na šinama da prekontroliše je li sve kako treba , da li željezničari smješteni u dežuranama duž pruge podižu rampe na vrijeme, jer, podizanje je ručno, na sajlu. U terezini su željezničari sa šapkama na kojima su naprijed crvene trake, da se zna da su šefovi, ili otpravnici vozova kako su ih nekada zvali. Moj prozor gleda upravo na tu prugu pa moja večernja razmišljanja o školi prekine pisak lokomotive , pisak koji je bio obavezan na svakoj rampi. A rampe su bile ublizu, na Carini, kod Lovačkog, kod doma JNA, kod KPD-a, kod mahale Odmut…

Razmišljanje je prekidao i poneki rijetki kamion Praga iz ulice Šolajina kada se približavao Sarajevskoj sa svojim svjetlima koja su obasjavala sobu, od jednog do drugog ugla. Svjetlo uđe u sobu i onako lagano prateći brzinu kamiona čarobno se kreće od početka do kraja sobe. Kako kamion prođe tako prođe i svjetlost u sobi nestane sa reskim zvukom žmigavca, fluorescentne poluge koja sa strane kamiona izleti lijevo ili desno u zavisnosti gdje će kamion skrenuti.

Te godine je rođena i moja sestra Dijana, Biljani su već tri godine, a sestra Milada će iduće godine u školu. Djetinjstvo provodimo u dvorištu zgrade koja ima sve sadržaje. Ispred lijepo uređen park, sa klupama i okruglim cvjetnjakom. U prizemlju zgrade smještena je, na desnoj strani, veranda kroz koju se ulazilo u ambulantu koja je pripadala KPD-u. Sve nekako ukomponovano u jednu idilu kakva se poželjeti može.
Ali sad će septembar i nova školska godina. Ipak sam pripao u odjeljenje učiteljice Ankice Rakun, učiteljice iz komšiluka, ali kad bolje razmislim, pa svi su učitelji i nastavnici bili tu iz komšiluka, da li sa Odmuta, Sejmena ili Jalije, kao što su i uposlenici KPD- a bili nastanjeni u Šolajinoj, Sarajevskoj i Pionirskoj.

Prvi radni dan, roditelji i mi , i Drugarica učiteljica. Oko mene poznata lica, učenici prvačići sa Odmuta, Sejmena, Londže, Jalije. Spomenka Marić, Ljiljana Kuzmanović, Verica Čuvalo, Nada Tankosić, Halida Husić, Belkisa Husagić, Selma Huskić, Fadila Husagić, Jadranko Šehović, Jusuf Imamović-Ćućo, Fadil Begagić, Hazim Husagić-Aćko,Omer, Ahmedin, Zehrudin….

Bit će lakše, znamo se, ali ipak mjerkamo se, koja je djevojčica najljepša, a sve su sa mašnom u kosi, sa bijelim dokoljenicama i sandalama na nogama, ko je najjači u razredu, ko će biti odlikaš. Rivalstvo je već počelo. U školskim tašnama pernice, sveske kockastih, širokih i uskih linija. Udžbenici će se kupiti u školi, ali glavni je Bukvar. CC cipela, Dž Džak, I Igla, A auto…i tako cijela abeceda.

Većina nas ne zna slova, ali naučit ćemo. Prvo da položimo Pionirsku zakletvu. Crvenu maramu i plavu kapu, pa će nam biti prikačene đačke značke na crvenu maramu. Svečanost će biti u školi u fiskulturnoj sali, Sali koja je smještena na zadnjem dijelu škole i zajedno sa zgradom škole činila slovo T. Škola je jednospratnica sa ulazom sa ulice, ulazom koji se nije koristio jer u njegovom holu je bila smještena školska biblioteka i gdje su se ujedno prodavale polovne školske knjige. Ulaz u školu za učenike je bio u stražnjem dijelu školske zgrade, ispred kojega su se prije nastave redala djeca učenici, čiji je red dosezao skroz do zida Sejmenske džamije. Ulazilo se u prostrani školski hol, iz hola vrata iza za fiskulturnu salu, a lijevo i desno učionice. Dvoje stepenice su vodile na sprat, jedne za lijevo a druge za desno krilo zgrade.

Sve učionice su gledale na glavnu ulicu koja se tada zvala ulica JNA, a koja se protezala od Talića brda pa sve do Drvenog mosta. Samo krajnje desne, odnosno lijeve učionice su gledale jedna na Sejmensku džamiju a druga na Drveni most. Odjeljenja su brojala 36.učenika i u prizemlju su bili učenici od prvog do četvrtog razreda, a ostali na spratu. U učionicama su bile smještene pećice na limenim podlogama, takozvane kraljice peći. Podvorkinje su redovno ulazile da bi naložile vatru unoseći one krive kante prilagođene vratašcima peći i istresale ugalj u peć. Podvorkinja Rufija je nekako bila najpopularnija, kao i njen sin Medo Šanta.

Prvo pa učenje slova i brojeva. Svaki učenik donese komad kartona veličine A4, šaku graha i ljepilo napravljeno od vode i brašna. Raspoluti se zrno graha, i po već ispisanom olovkom slovu na kartonu lijepi se veliko i malo slovo A i tako redom po abecedi. Bilo je zaista zabavno, ali učilo se. Tako isto i brojevi. Samo, imali smo računaljke, deset žica na postolju sa po deset pokretnih kuglica crne i bijele boje, preteča računara. Takva ista računaljka nalazila se , ali u velikom obliku u svakoj učionici. Pored računaljka smo imali i deset puta deset snopića štapića uvezenih gumicom od viklera. Katedre, kako smo zvali učiteljicin sto, bile su postavljene na uzvišenju jedne stepenice kako bi učitelji i učiteljice imale bolji pregled na učenike. Svi smo imali obavezne kecelje, bluze od diolena, koje su služile kao đačka uniforma. Bila je jagma oko krojačica koje su šile te bluze, ali na sreću bilo je dosta tih samoukih krojačica. Linijar je imao svoju dvostruku ulogu, kao pomoćno sredstvo u dvije svrhe, izvući pravu liniju ili dobiti po prstima linijarom. A najbolnije je ipak bilo povlačenje kose u visini uha prema gore. Suze su same frcale iz očiju.

Prođoše četiri godine, pa hajde u starije razrede. Puno teže, učiteljica Ankica ode u zaborav a pojaviše se nastavnici, Kolić Duško, Smilja Josmova, Klara, Vida, Mihajlo, Miloš, Kratina Muhamed, Hrvoje, Vera, ali i to prođe…

Dođe šezdeset i sedma, Matursko veče, slavi se u sali, sviraju nam Demoni:  Plane, braća Tepić, Kojo pjeva. I to prođe.

Krenu upis u srednje škole, odlikaši u novu Gimnaziju na Bulevaru koja je tek otvorena, poneki u tehničku, ostali na zanat. Pa i ja na zanat. Za tih osam godina moga osnovnog školovanja napravi se novo naselje na Odmutu, pola Jalije se izgradi, napravi se bulevar, pođe rekonstrukcija Drvenog mosta, napravi se hotel Metalurg i most preko Bosne kod hotela, napravi se škola IGK, Gimnazija, Industrijska, ŠUP, Metalurški fakultet….i još mnogo toga, i eto, prođe tih pedeset godina od polaska u prvi razred moga zanata, a osnovna škola?

Srušena je krajem šezdesetih Vježbom CZ, to jest miniranjem cijele škole kada je samo jednim pritiskom na dugme moćni dinamit pretvorio sve u prašinu, prašinu koja se brzo slegla i na istom mjestu je nikla nova savremena OŠ Sead Škrgo. A Sead Škrgo? To je bio Zenički prvoborac koji je poginuo u akciji protiv tadašnjih okupatora. Sada se ta škola zove Edhem Mulabdić…

About the Author

Related Posts

Leave a Reply

%d bloggers like this: