zenicaonline@gmail.com

Zenički Potok

Piše: Kolekcionar52/Ibrahim Emić

 

Ima jedan potok kome je ime Potok. Ali ga nema u Zenici. Ustvari ga ima ali se ne vidi. Pa gdje je nestao? Nije nestao samo su ga gradski oci ukrotili, pretvorili ga u ponornicu, uzeli mu ono malo duše tamo od Karića automehaničara pa do Gradske pijace.Tu, na ušću u Kočevu, hvata ponovo zraka u svoja napaćena pluća, i zajedno sa Kočevom mili ka Bosni, koja će njegovu vodu odnijeti preko Save, Dunava, i kako Lajoš Zilahi reče, ,,Voda nešto nosi”, odnijeti u Crno more.

A gdje mu je početak? Uz mejtef u selu Vražale, Vražale koje su po legendi dobile ime iz vremena kada je kuga harala ovim krajem. Izbjeglo stanovništvo nadjene ime vražije, ne bi li ih zaobišle morije, kugine posestrime, bojeći se samog vraga. Tu mnogi i ostadoše.

Tu, pored seoskog mejtefa, napravilo se drveno korito, i seljani, sa peškirima u rukama, idu na to korito, da se ujutro umiju i razmijene pokoju. Ispod puta koji vodi za Gornju Zenicu, strmim koritom se Potok spušta prema Zenici. Šezdesetih godina to je bio konjski put, uzak koliko se dva konja mogu mimoići, i tako sve do Luka, do škole. Odatle se put širio, i prelazilo se na desnu stranu Potoka, a lijeva strana je ostajala na uzbrdici od Luka ka Vražalama. Luke, pa malo niže Meokušnice. Tako su mu i nadjenuli ime koje važi sve do naselja Potok.

Ali nema potoka Meokušnice. Ima, samo je pokriven, kao da ga se neko stidi. Proticao je kroz KPD kolonije, tu sam se i rodio, vjerovatno i gazio po njemu. Odatle je i prvi Zenički vodovod drvenim žljebama vodio vodu u avlije Zeničkih gazda. Bio je most kod benzinske a ispod mosta Potok, nije više Meokušnica, pa prema Potočkoj džamiji, najstarijoj Zeničkoj džamiji, pa opet ispod mosta u Kočevu.

Prije je morao proteći kraj grnčarske radionice, pa pored TBC dispanzera, dispanzera koji je nekada zajedno sa stacionarom u Begovom Hanu činio ustanove za liječenje od ove opake bolesti. Tu je i ŠUP, Škola učenika u privredi, napravljena davne 1966, imenom ,,Ibrahim Perviz”, prvoborca iz Zenice. ŠUP je postojala i ranije, smatra se da je to prva škola poslije osnovne, koja je imala korijene iz rudarske škole, prije drugog Svjetskog rata. Postoje dokumenti koji to potvrđuju, škola koja je svoju djelatnost obavljala i za vrijeme NDH pod čijom vlašću je bila Zenica za vrijeme rata.

Poslije se ŠUP napravila iza sadašnjeg Doma štampe, da bi donacijama velikih Zeničkih preduzeća našla svoje mjesto u Potoku. Školski odmori su se provodili uz Potok, uz simite, slatke hljepčiće sa grožđicama iz obližnje Hamdine pekare. Bacale su se u potok i knjige i sveske nakon završetka zanata. Jer zato se i išlo na zanat, da se odmah zaposli, a studirat će oni iz Tehničke i Gimnazije.

Ali, to nam nije oduzimalo pravo da prva momačka saznanja podijelimo sa učenicama iz naše škole, frizerkama, krojačicama, kao i njima djevojačka, sa TV mehaničarima, električarima, zidarima. Prve ljubavi koje su ovjekovječene i brakom dešavale su se u ovoj školi….Ova škola se sada zove SMŠ Mladost i nalazi se na Bilimišću. Ali nije kako je nekada bilo. Postoji i krojački smjer, i frizerski i elektronički. Postoji i ono, javno je zaprosi na Maturskoj večeri, ali nije to to. Radilo se diskretnije, iz srca, daleko od očiju javnosti.

I, na samom ulazu u tržnicu, Potok se ulijeva u Kočevu, nekako brzo, a i kako ne bi kada mu ponestaje zraka ispod onog betonskog oklopa koji ga pokriva sve od Karića automehaničara pa do Kočeve. U Popovoj bašti, tamo na krivini, zaljubljenik u kamen, Harald, daje mu malo života oblagajući ga kamenom oblacem da može lakše porinuti u bezdan između Karića radionice i rijeke Kočeva, A Kočeva će u Bosnu, Bosna u Savu, Sava u Dunav…

About the Author

Related Posts

Leave a Reply

%d bloggers like this: