zenicaonline@gmail.com

Most kome su ukrali luk…(Kameni most u Zenici)

ZENICA - 1930 Kameni most

Piše: Kolekcionar52/Ibrahim Emić

 

,,Događaji opisani u ovoj bajci nisu se desili u dalekoj, dalekoj prošlosti. Oni se nisu desili ni nedavno. Desili su se dovoljno davno da nitko ne može reći:…….”.

> Ovim riječima moj prijatelj Fuad T. započinje jednu svoju bajku, riječima kojima i ja mogu započeti svoju priču o Kamenom mostu, priču koja sadrži malo bajke, malo legende, vrlo malo istorijskih činjenica a najviše sjećanja na taj, Kameni, Kamentni ili Kameniti most.

>   Osmansko carstvo, šesnaesti vijek i dva mosta u Zenici. Jedan drveni preko rijeke Bosne i jedan kameniti preko riječice Kočeve. Ovaj drugi oblika lučnog, ograde od kamena sa nastavkom kovanih šipki željeznih, sa rukohvatima također željeznim. Arhitekte bi rekle,  sličan Mostarskom. Kameni blokovi spojeni sa trapezastim komadima željeznim, iskovanih tako da spoje dva betonska bloka zalivena olovom, što je predstavljalo jednu čvrstu cjelinu. Na isti način su bili spojeni i željezni nosači rukohvata mosta, ili što bi Austrijanac rekao, gelendera mosta. Gornja površina mosta bila je urađena od izglačanog kamena. Dimenzija mosta je bila onolika koliko se mogu mimoići dvije kočije, sedam koraka kako se nekada mjerilo, a sam most je bio dugačak trideset koraka. Jačina mosta se dokazala 1990. godine kada ga ni velika poplava nije uspjela oštetiti. Ali, čovjek ga je uspio, godine 1945. do temelja srušiti, i to u aprilu mjesecu, proljetnom mjesecu. Tada je i ukraden Kamenom mostu luk, luk koji i do dana današnjeg nije mu vraćen.

Vratimo se vremenu kada su ovim prostorima vladali Turci. Samo naselje niče upravo na karakterističnim mjestima, tamo gdje su putevi prolazili, blizu rijeka, pogodnih za odbranu i povoljnim uslovima za razvoj istih. U to doba formiraju se mahale a koje su preduslov imale postojanje džamije. Kameni most je pripadao Kočevskoj mahali koja je u svom sastavu imala Kočevsku džamiju. Sa jedne strane Čaršijska mahala, a sa druge Potočka mahala također sa džamijom. Kočevska mahala u to doba je imala najveći broj kuća, a time i stanovnika. Jedna kuća u prosjeku je imala sedam stanovnika. Mahala Kočeva je imala i javnu česmu i vrelo Studenac. Stanovnici, pored trgovine su se bavili i tabačkim zanatom, pravljenjem i održavanjem ćilima, što im je pogodnost za te poslove davala rijeka Kočeva. Kraj samoga mosta bilo je vrelo koje se zvalo Gospavino vrelo. Iz Kočeve se snabdijevao vodom i vodovod u obližnjim kućama, odnosno avlijama. Poslije će se na tom dijelu, na samom ušću Kočeve u Bosnu izgraditi i prva tržnica i klaonica danas poznate kao Kanare.

A šta kaže legenda? Hajdar Hulusija je to lijepo opisao:
,,Prvo naselje Zenice prostiralo se s obje obale rječice Kočeve, premošćeno s dva drvena mosta. Jedan most se nalazio na istom mjestu na kome se sada nalazi kameni. Preko njega je išao kiridžijski put i odvijao se sav poslovni život čaršije. Prelazili su ga samo muškarci, pa se u običnom razgovoru i nazivao imenom Muška ćuprija. Drugi dio se nalazio na mjestu gdje rječica Kočeva pravi veliki luk. Iz bašča, načičkanih na obalama, vodili su bezbrojni puteljci prema njemu. Služio je isključivo ženskoj čeljadi, preko koga su žene prelazile iza akšama, idući jedna drugoj na sijela i eglene. Zvao se Ženska ćuprija.

Prolazile su godine, decenije i vijekovi, a da se nije vidjelo muško čeljade na Ženskoj, a hvala Bogu, ni žensko na Muškoj ćupriji. Po nepisanom, a neprikosnovenom običajnom zakonu, život se odvijao tako odvojeno. Da ga je bilo ko bilo kada prekršio, ma i u najvećoj nevolji, bila bi to sablazan ravna neoprostivom grijehu.
No, kako u životu ništa nije ni vječno, ni nemoguće, desi se jedne noći da neko, slično lampiru, zakukuljeno muško čeljade presretne žene na njihovoj ćupriji i prestravi ih. Zabrinuta vlast postavi zaptiju u blizini Ženske ćuprije da čuva i sačuva ženski obraz, preža, uhvati i prepozna zakukuljenog.
Mahmuran, bunovan i sav isprepadan, zaptija jedne olujne noći spazi zakukuljenu avet. Propuca nasumice pa zatabani, a sutra mahmuran ispriča starješini da se s utvarom hrvao i istu razgolitio. Zaklinjao se glavom i bradom da zakukuljeni nije niko drugi već Orhan Opraša, sin nekada čuvenog gradskog haznadara, sada u nemilosti vrandučkog dizdara.

Oblagani mladić tu noć provede pod mušepcima voljene djevojke, ali bojeći se da njeno ime iznese na bejan, primi krivicu prešutno. Odlukom kadije i članova kadijskog suda osuđen je na izgon iz grada, te zabranu povratka u njega, s rokom od pet godina. Mladić tu noć posjeti voljenu i obeća joj da će se vratiti, a kad i ona njemu uz darivanje dunja obeća da će ga čekati, krenu ogorčen s prvim praskozorjem u nepoznato.
Prolazili su dani, mjeseci i godine, a o izganstvu Orhanu Opraši ništa se nije čulo. Ubrzo bi zaboravljen od svih, osim ostarjelog oca i ljepotice s Pišća koja mu je ljubav mirisnom dunjom zavještala.
Šeste godine po odlasku izgnanika nad Zenicom se otvoriše tartarski bezdani. Sažeženi gromovima izgorješe mnogi dućani i dva hana, a pomahnitala rječica Kočeva odnese i Žensku i Mušku ćupriju, poigravajući se grubo tesanim hrastovim balvanima kao slamčicama.
Sutradan, po prestanku kijameta, zabezeknuti sejmeni spaziše s druge strane nekadanje Muške ćuprije jahača na konju iza kog su njiskala još tri pretovarena paripa. Tek kada mu se približiše, vidješe da plače. Misleći da je stranac preplašen nevremenom , pripomogoše mu da preko gaza prevede konje, a on ih darivao svakog dukatom, pa krenu prema kući nekada znanog, pa u nemilosti zaboravljenog, gradskog haznadara.
Poslije prvih izljeva radosti oca i prognanog sina, ovaj pokaza tri tovara blaga koje je, kako reče, zaradio u tuđini, pitajući starinu šta da čini s tolikim bogatstvom.
-Nema sreće u bogatstvu, ako ga čovjek ne podijeli s najbližim u nevolji,- reče otac, zamisli se pa nastavi: – Jedan tovar ostavi sebi, drugi daj dizdaru za oporavak grada, a s trećim sagradi neki hair gradu, od koga će svaki Zeničanin imati više koristi od tebe.

Prva dva babina amaneta sin ispuni odmah, a za treći se podugo premišljao. I, napokon se odluči. Sagradi novu Žensku ćupriju preko Kočeve, istu i na istom mjestu kakva je prvotna bila. Na starom kirijdžijskom putu dubrovački klesari mu sazidaše prelijepu kamenu ćupriju, koja i dan-danji krasi grad. Mještani je ubrzo nazvaše Oprašina, ali, vjeran očevom amanetu, Orhan Opraša, preko bubnjara telala zamoli zemljake da je po njemu ne zovu. Tako nastadoše današnji nazivi: Kameni most, Kameniti most, ili kako ga od milošte zovu stari Zeničani i Zeničanke,

Kamenti most.
Legenda dalje kaže da se te jeseni mnogi Zeničani oženiše prelijepim djevojkama s Pišća, odlazeći u život preko novih ćuprija. Oženi se i Orhan Opraša svojom izabranicom, a na Kamenitoj ćupriji se sviralo, pjevalo i igralo tri dana i tri noći bez predaha. Iako je od tih događaja minulo mnogo godina, današnje Zeničanke, sjećajući se pripovijedanja ostarjelih nena, često sanjaju svadbu i svatove na Kamenitom mostu, a šetajući preko njega potajno zastanu i osluhnu, Vjeruje se da će se, s prvim jesenjim rujem, udati djevojka koja na Kamenitom mostu, uz romorenje Kočeve, čuje hrzanje i topot svatovskih konja, ili ko zna kada i kome odsviranu sjetnu muziku talambasa, zurli i borija.”
…………………………………………………………………………………………………………………………….
A danas? Dolaskom AU širi se čaršija upravo oko tog dijela grada. Niču nove i dograđuju se stare kuće. Otvaraju se trgovačke i zanatske radnje. U periodu između dva sv. rata, na  Kamenitom mostu i oko njega održavaju se različite manifestacije. I rekosmo, 1945.godine, na samom kraju rata, most je dignut u zrak, a na istom mjestu iste godine diže se novi most, skroz drugačije arhitekture, namijenjen da služi svrsi, prelasku ljudi i robe preko rijeke. Ostala je po koja fotografija i crtež staroga mosta koja svjedoči o njegovom postojanju u davnom vremenu.
U blizini mosta je sagrađena Sinagoga, u vrijeme kada je zajedno sa AU u ove krajeve došao i veliki broj Jevreja sa sobom donoseći procvat trgovine i zanata u grad Zenicu.
Pored mosta se pravi i prva tržnica i klaonica, Kanare, da bi poslije nasuprot nje, na desnoj obali Kočeve , na samom njezinom ušću u rijeku Bosnu napravljena moderna pijaca-tržnica sa pratećim čvrsto zidanim objektima čitavom njenom dužinom. U te objekte se planski smiještaju trgovine, počevši od piljarnice (Bedra), pa na kraju završavajući se sa ribarnicom (Redžo).

Na kraju Kamenitog mosta, blizu Jeftića kuće, bila je košpicarnica Đeme košpicara, kako smo ga tada zvali. Taj omaleni čovjek, sa karakterističnim Čaplinovim brčićima, bjelićem na glavi i zlatnim zubom u vilici, pojavio se u Zenici početkom šezdesetih godina. Otvara na mostu malu radnjicu, košpicarnicu, a u sezoni kestenjaru. Pored toga u staklenom izlogu, mogla se kupiti i ušećerena crvena jabuka, susam, orašnice, leblebije.
Poslije su njegov zanat nastavili sinovi mu, Ferid i Suljo koji sada imaju radnju na Londži, gdje je nekada bila kuća Porči.

U Jeftića kući, u podrumskoj prostoriji bio je smješten podrum pića, gdje se je moglo kupiti, na decu ili litar različito piće. Poslije zatvaranja podruma, na istom mjestu Štaljo bravar otvara bravarsku radionicu.
Nasuprot Jeftića kuće je mesnica Zmajevac, a ispod menice hemijska čistionica i bojaonica, sve na jednom mjestu…
Danas je to sve drugačije, a most, Kameniti služi kao svjedok ,,dalekoj, dalekoj prošlosti”…….

About the Author

Related Posts

Leave a Reply

%d bloggers like this: