zenicaonline@gmail.com

Mentalitet

swissalps_cnt_24nov09_istock_b

Piše: Lotos/Mediha Selimović

Preko 20 godina živim na njemačkom govornom području, u alpskoj zemljici Austriji.

Sa nekih 30-tak godina, kad sam tek došla ovdje gdje sada živim, bila sam spremna da satima diskutujem (ali, sati za diskusiju nije bilo, srećom po sagovornike, nesrećom po moju grbaču) i da ubjeđujem ljude koji su ovdje rođeni i odrasli da je riječ “mentalitet” jedna obična farsa, da to ne postoji i da ni jedno biće na ovom svijetu ne može biti čisti predstavnik jedne nacije, naroda ili grupacije po svom “mentalitetu”.

Eto… koga bih to ja mogla predstaviti bilo gdje na ovoj planeti? I ko bi to na osnovu moga bića mogao zaključiti kakav mentalitet ima žena sa područja Bosne i Hercegovine?

Ili, kako bih ja, negdje na Balkanu, zaključila šta je mentalitet neke moje radne kolegice Austrijanke koja je rođena i odrasla ovdje, u alpskoj zemlji… gdje pušu neki drugačiji vjetrovi? Nigdje na svijetu ne postoje dva ista lika i zato mi je bilo skoro nemoguće zamisliti da neko može biti predstavnik nekog mentaliteta.

Mentalitet je predrasuda! – vikalo je sve što iz mog bića vikati može. Godinama sam to tvrdila.
I onda sam utihnula. Trebale su mi skoro dvije decenije boravka na prostoru u kojem nisam ponikla, sporazumijevanja na jeziku kojim nisam progovorila, raznih doživljaja i predrasuda prema vlastitom biću da pregrizem i prihvatim kako postoji to nešto što ljude, bez njihovog uticaja, volje i želje, ipak trajno obilježi, a da toga ne budu svjesni sve do trenutka kad ih oklopi u koje su postavljeni rođenjem i odrastanjem ne počnu stezati i gušiti.
I dok ne shvate kako te oklope nije lako strgnuti i zbaciti sa sebe.

Kad sam čitala “Čarobni brijeg” Thomasa Manna koji je svog glavnog junaka, a od života umornog Hansa Kastorpa, poslao na rehabilitaciju u Davos, mali švicarski gradić podno Alpa na trosedmični tretman u jednom sanatorijumu, pa mu boravak ipak produžio na cijelih sedam godina mogla sam sebi predstaviti sve te slike i jasno vidjeti lik mladog Hansa Kastropa koji se oduševljava egzotičnom pojavom gospođe Šoša, njenim mačijim hodom, istočnjačkim kosim očima, predivnim i njegovanim rukama, povijenim držanjem kičme, grickanjem noktiju… pa paradoksom da je njegovu pozornost skrenula onim što jedna dama tako pristojnog držanja nipošto ne bi smjela sebi dozvoliti: ona je lupala vratima trpezarije u sanatorijumu, bila je nemarna i slobodna, dozvolila je sebi da bude nekonvencionalna i da podastre iste takve poglede na svijet.
Takva, neukrotiva i preslobodna, ona postaje jedna od vaspitnih učiteljica mladom Kastorpu i oživljava takvim svojim ponašanjem njegovu neku spoznaju o romantičnom dijelu njegovog bića.

I ništa mi tu nije bilo nelogično. Gospođa Šoša je bila Ruskinja.
Baš kao i Ana Karenjina i Nastasja Filipovna. Njima je dozvoljeno da budu razmažene, histerične, slobodne, osvetoljubive, zaljubive…
Baš kao što mi nije bilo nelogično da lijepa i obrazovana Ema Bovari malo “načeta” čitanjem romantičnih i sentimentalnih romana, nezadovoljna svojom dosadnom bračnom i provincijalnom svakodnevicom vodi monologe u trpezariji za porodičnom trpezom gdje joj se svakodnevno činilo da joj je na tanjiru servirana sva gorčina života uz paru od kuhane govedine i primjesu dahova iz ogorčene joj duše. Hladna prema mužu koji je jako voli, hladna prema rođenoj kćerki, u stalnoj žudnji za romantičnim avanturama nalik onim koje su opisane u knjigama koje je čitala, upuštala se u preljubničke veze koje su završavale krahom ostavljajući joj bljutav okus jeftine preljube, emotivnog kolapsa i finansijske krize koja je tjera na samoubistvo.

“Gospođa Bovari” ne bi položila test “moralne selekcije”, ali Gistav Flober ipak slika tako da shvatimo da su njeni ljubavnici i licemjerno okruženje dostojniji svakog prezira od gospođe Bovari lično. Ona je možda loša žena, hladna, zavedena lažnim maštanjima i djetinjom žudnjom, ali kakvi su oni sa kojima je okružena?
I sve mi je to tako logično, jasno i potpuno prihvatljivo dokle god svi ti likovi borave u svojim zemljama, svojim okruženjima, svojim trpezarijama, svojim sanatorijumima i svojim krevetima.

Čim se spustim tamo odakle sam ja potekla i gdje je mene bešika zaljuljala, majka zatepala, nena stavila dukat na čelo… meni se gospođa Šoše, gospođa Bovari ili Nastasja Filipovna pretvore u Hasanaginicu.
To je žena bez tjelesnog opisa. Ne znamo šta je mislila i je li maštala uopšte, da li je vodila monologe za sofrom? Ne znamo kakve je ruke imala i da li je grickala nokte? To u ovom kontekstu nije važno.

Ono što je važno je da je Hasan-aga Arapović posumnjao u ljubav svoje Hasan-aginice Fatime Arapović koja ga nijednom nije posjetila dok je ležao ranjen u poljskoj bolnici (zbog stida jer se kod nas oduvijek znalo gdje je ženino mjesto i da nije njeno da jasa kojekuda, razmišlja i odlučuje) te joj je tako ljutit poslao poruku da ga ne čeka na dvoru i da se vrati svojoj majci u Klis prije nego li on stigne svojoj kući. Ona ga je ipak sačekala, misleći da će se predomisliti kad je vidi. Hasan-aga, ranjenog tijela i ranjivije sujete, predatorskog karaktera i moćnije pozicije – nije se predomislio. Otjerao je Hasan-aginicu od sebe i njene djece. Moglo mu se.
Dalje znamo. Ona umire od bola, nemoći i zbog nepravde:
“Usput se je s dušom rastavila
Od žalosti gledajuć sirote!”

Hasanaginica, Fatima Arapović, rođena Pintorović nije imala priliku da se izbori sa gnusnim vrijeđanjem, poniženjem, da odluči o svojoj sudbini, da prošeta kroz neki sanatorijum lupajući vratima iza sebe, da se pokvari čitajući glupe knjige, da bude histerična, neukrotiva, glasna i razmažena, zahtijevna…
Ona je imala samo jednu priliku: da crkne poprijeko, što je i učinila.

I eto… što više starim i što više posmatram žene koje nije zaljuljala ona moja bešika, to više vjerujem u taj prokleti mentalitet.
Gospođa Šoše, gospođa Bovari, Ana Karenjina ili Nastasja Filipovna nikada ne bi mogle shvatiti jednu Hasanaginicu, njenu ograničenost, nemoć i pristajanje na ono što joj se servira kao ispravno.
Baš kao što bi Hasanaginica gledajući njih, možda, još jednom umrla od stida što je žensko pored takvog ženska.

Zato sada, kad se spomene mentalitet, mudro šutim.
Prva srodna riječ koja mi padne napamet kad se zapodjene tema o mentalitetu je: kalup.
Napredno ili nazadno… svejedno je.
Dobro i sretno nije, garant.

About the Author

Related Posts

Leave a Reply

%d bloggers like this: