zenicaonline@gmail.com

Učmalost

14368763_611775052328667_1709156198309797135_n

Izvor fotografije: facebook stranica https://www.facebook.com/snagacentrazenica/

Učmalost i atmosfera u kojoj “se ništa ne dešava” je konstanta kojom se opisuje raspoloženje u našem gradu. Možda mi tu učmalost i volimo, kao što su je voljeli i stari Zeničani odbijajući mogućnost da ih željeznička pruga “bihuzuri”.

Da li mi stvarno želimo da grad diše punim plućima? Da li mi stvarno želimo da imamo više sadržaja i dešavanja? Ili zapravo mazohistički uživamo u mogućnosti stalne kritike?

Pa i kada se u našem gradu desi nešto novo, nešto neočekivano, nađemo mu milion mana.

Ali ovo nije tekst koji će se baviti negativnim stvarima, nije tekst koji poziva na neku akciju ili na promjenu svijesti.  Nije čak ni kritički intoniran. Nema ni predizbornu svrhu, iako mu je u fokusu događaj u svrhu predizborne promocije. Apolitični smo i pripadamo svima i ne pripadamo nikome.

Neku noć je u naš grad došlo najprepoznatljivije lice bh. televizijskog svijeta.  Senad Hadžifejzović i njegov vrlo gledani dnevnik emitovani su uživo iz našeg grada.

Senad, poznat kao harizmatičan, samouvjeren i opušten, prepoznatljive boje glasa i karakterističnog tonaliteta, proslavljen “onim” dnevnikom iz prokletog maja te proklete 1992, u novom HD ruhu i prvi put van studija.  I pravo u Zenicu.

Nije mala stvar. Bez obzira na povod i motive koji su, barem u ovom tekstu, od sekundarnog značaja.

Vrlo je teško pisati ovaj tekst a zadržati apolitičan stav.

Apolitičnost ne nosi nužno sa sobom odsustvo ideoloških preferencija. A mladost, okrenutost budućnosti i alternativa postojećem stanju koja je kod Senada prezenitrana od strane stranke Snaga Centra,  svakako bude radost i daju nadu da je neka drukčija Zenica moguća.

A da li je stvarno moguća Zenica u kojoj će se ovakve stvari podrazumjevati?

Iz koje će često ići najgledanije tv-emisije? U koju će rado svraćati i zvani i nezvani privučeni njenom ljepotom, šarmom koji krasi pitomost srednjobosankih krajolika u kombinaciji sa socijalističkom arhitekturom uklopljenom sa novim i modernim?

U kojoj će omladina raditi, a ne pakovati kofere i skupljati novac za kartu u jednom smjeru?

Hoće li jednom osvanuti jutro nad Zenicom u kojoj će ove stvari biti sasvim normalne i uobičajene?

Da se probudimo u gradu u kojem se odrzavaju festivali, sportski, filmski, teatarski i drugi sadržaji koji će privlačiti pažnju medija i pažnju poznatih ljudi?

Sanjam o takvom gradu, koji neće biti učmao i siv i u kojem neće kuknjava i vječita kritika biti omiljena tema i sport.

Moguće je itekako.

I do nas je.

 

About the Author

Leave a Reply

%d bloggers like this: