zenicaonline@gmail.com

Rođendani

darktime

Piše: Partizan Bata

Neki dan proslavih rođendan. Nova životna decenija se sve jasnije vidi na obzoru. Trenuci su to kada se čovjek krene preispitivati, sagledavati protekle godine, sumirati neke utiske, prisjećati se nekih prošlih vremena. Mnoge stvari kroz naš život prođu, skoro neopaženo, druge sve okrenu naglavačke, poput kakvog uragana.

Vrijeme, ta čudesna konstanta, čini svoje. Zapravo je jako interesantno ustanoviti da se život smije onome “nikad” i “onome zauvijek”. Stvari se mjenjaju, ponekad sporo i jedva primjetno, ponekad brzo, uopšte nam ne dozvoljavajući da se spremimo i prilagodimo. Ljudi dolaze i odlaze iz naših života.

Za sami rođendan napravih mali test. Budući da podatka o datumu rođenja nema na društvenim mrežama, kojih sam član, čestitati mi mogu samo osobe koje stvarno znaju kada mi je rođendan. Test se sastojao u tome da informaciju o svom rođendanu ne objavim nekoliko sati. U tih nekoliko sati rođendan mi je čestitao jednocifren broj ljudi.

Nakon objave na društvenim mrežama, za samo desetak minuta dobio sam čestitki kao za svo dotadašnje vrijeme.

To dosta govori i o osobama iz moje okoline, ali i o meni samom. Zapitam se o i broju osoba kojem znam rođendan bez podsjećanja. Uviđam da je krug, usprkos mom impresivnom baratanju datumima, iz godine u godinu sve uži. Vrijeme.

Uskoro se navršavaju dva jubileja, puna decenija od odlaska na matursku ekskurziju, a potom,  godišnjica srednjoškolske mature u maju, mjesecu matura.

Biće to okupljanje sa brojnim, nekad bliskim, osobama u mom životu, sa kojima razmijenih mnogo “zauvijek” i ništa manje “nikad”. Biće to susret sa osobama koje su nekad čestitale rođendan među prvima, kojima sam nekad čestitao rođendan među prvima. A danas smo jedni drugima broj u imeniku koji se rijetko ili nikad ne zove, ime u chat prozoru kojem se rijetko ili nikad ne javljamo.

Da li smo tako zamišljali naše prijateljstvo prije 10 godina? Šta bismo tad rekli da smo bili u stanju vidjeti budućnost?

Da li sam svoju budućnost zamišljao ovakvom? Šta bi onaj desetogodišnjak ili dvadesetogodišnjak, koji sam nekad bio, mislio o ovome što sam danas? Da li bi bio razočaran ili ponosan?

Kada su me sa osam godina pitali ko je moj idol, odgovorio sam to sam ja za deset godina. Kada završim školu i položim vozački. Sa osamnest godina, kada su me pitali jesam li dostigao to što sam želio, jesam li postao svoj idol iz djetinjstva, odgovorio sam: “Ma ni blizu”. To ću tek za deset godina ostvariti!

Evo prođe tih deset godina i znate koji je moj odgovor? Treba mi još najmanje deset godina da ostvarim sve ono što sam zamislio.

I siguran sam da će mi odgovor biti isti i za deset godina. Nikad u potpunosti neću ostvariti sve što želim. Nikad u potpunosti neću postati svoj idol.

Ali to je sasvim okej što se mene tiče.  Daje mi stalni podstrek da idem za svojim snovima i željama, daje mi snagu da lovim tu neuhvatljivu lovinu, shvatajući da je u tome esencija života.  Želje nisu iste sa 8, 18, 28, 38 ili 48…

Neke se izgube, za neke utvrdimo da i nisu baš čemu kada ih ostvarimo, a za neke shvatimo da su neostvarive. Međutim za one koje ostvarimo i koje nas učine beskrajno sretnim, isplati se živjeti. Jer sretan je čovjek koji ima želja, koji se nečemu i nekome nada i koji nešto ili nekoga želi. Zato mi i nije čestitka kada neko napiše “da ti se sve želje ostvare”. Nije, jer onda neću imati šta da lovim.

Zato šta god željeli, čemu god se nadali, šta god voljeli, mogu vam reći: samo naprijed! Mogu vam samo reći: želim vam da imate želja!

About the Author

Related Posts

Leave a Reply

%d bloggers like this: