zenicaonline@gmail.com

Đeneral Admiral

6971445-the-end-of-love

Piše: Lotos/Mediha Selimović

Moglo mi je biti 12-ak godina.
Sjedila sam sa majkom kod tetke – njene ljubinjske sestre. Moju majku, najmlađe dijete u porodici i tu njenu sestru, najstarije dijete u porodici, dijelila je starosna razlika od cijelih 17 godina.

Viđale bi se jednom, eventualno dva puta godišnje kad bi moja Fadila krenula svojoj majci u posjetu, tačnije na rad. Jer, posjeta nani svakog ljeta značila je samo puno posla, nikakvo izležavanje i nikakvo gostovanje. Ali ona je sve do svog posljednjeg pokreta provodila ljeta tako što bi svojoj, od djece napuštenoj i prilično zapuštenoj majci, kuhala, krečila, prala, zakrpila i okopala što treba.

Njena ljubinjska sestra, a moja tetka Hata, imala je dvije krasotice. Obje su bile prilično starije od mene.

Tako eto…sa tih svojih 12-ak godina, gledah lijepu tetkinu kćerku u Ljubinju koja se spremala da iziđe napolje. Na njoj neki crveni samtani tregeršos, duga crna kosa puštena preko ramena, krupne crne oči, zubi k’o biseri, noge k’o pivske flaše… ma, gori! (reklo bi se danas)

Tetka se nakašljala značajno, pa onako preko cigare dobacila:

– Jel’ se to opet dokobelj’o onaj Đeneral?

– Admiral, majko! Admiral! – odvrati kćerka.

– Ama znam da je neki čin! – odgovori tetka.

– Eto, jest! – potvrdi joj kćerka i navuče svoj crni kaput.

Tetka se okrenula prema mojoj majci i odmahujući glavom dodala:

– Naki se pjesnik oko nje mota, svako malo eto ga. Pjesme joj piše, u knjigu je turio! Kažem joj: Sutka, dijete… neka te u knjizi, al’ ne miči iz nje. Taj te nahranit’ neće. Na početku ti piše pjesme, a kad te ispiše, onda novu teku traži. Ne’š, duše mi, od tog ni poživit’, a ni pojest’ dobro. Njihove ljubavi traju taman toliko, koliko i stvaranje te neke knjige koju k’o biva tebi pišu.
A, Bosa mi je rekla i da se malo leluja… ne more od prve potrefit ulaz u hotel. Haman mu se pritisak poremeti od poezije… pa ga zaljulja malo, sad nalijevo, sad nadesno. Ne bi’ da griješim duše i kažem da je to od cuge! – završi tetka monolog.

– Ama, majko… đe se gasiš, svega ti? – doviknu već spakovana Sutka.

– Lako ti je mater ugasit! – uzviknu tetka – Ugasi der tog Đenerala, dok ti je vrijeme!

Ode Sutka preko vrata, a tetka nastavi:

– Jest bogumi, dovez’o je se nakav pjesnik… eno mu izašla zbirka pjesma, a unutra piše kako je volio jednu Suadu u Ljubinju… sve imenom napis’o. Sreća pa to narod slabo čita i slabije razumije. Inače bi svi znali da je o njojzi riječ. Koja se to Suada iz Ljubinja mogla spanđati sa tim poljuljanim Đeneralom iz Pizdića, no ova moja?! Ama, neće zar nak’a u te vode i u taki svijet?

– Pusti je! – reče joj moja mati. -Što joj više govoriš protiv njega biće joj slađe. Otpada to samo. Samo treba vremenu dati vremena. Čekaj malo dok iz ludila prešalta u realnost! Pa, svaka ti je umjetnost propala i stagnirala zbog toga što i ti pjesnici i pisci moraju ručati i stanovati negdje. Može se pjesmom ugrijati duša, može…ali šta će joj ugrijana duša u smrznutom tijelu.
Zna to Sutka, nije ona budala. Pusti ti nju da sama shvati da je pjesma bez pouzdanja k’o mirođija bez supe. I da se imena u pjesmama mijenjaju isto sezonske kolekcije po izlozima.

Tetka je onda skočila, iz vitrine izvadila tanku knjižicu narandžastih korica i turila je majci u šake. Počeše listati i dođoše do pjesme u kojoj Đeneral piše kako voli jednu Suadu iz Ljubinja. I vjetrove neke ljubinjske spominje, ruke smrznute u džepovima kaputa… (dalje se ne sjećam).

Kad su to odložile i prešle na prebrajanje i etiketiranje ostalih neprisutnih članova svoje čudne familije, ja sam uzela knjigu u šake i listala. Nisam se mogla sa 12-tak godina razumjeti u poeziju, u ljubav još manje, a posebno se u te neke činove se nisam razumjela. Ipak, znam da sam onako kržljava i majušna poželjela da i mene nekad neko stavi u pjesmu ili u knjigu, pa makar to izgledalo tako bezlično kao što je izgledala ova sa blijedunjavim narandžastim koricama.

Nisam zapamtila kako se zvala zbirka poezije u mojim rukama.
Ono što sam zapamtila je da je autor iste bio Admiral Mahić.
Taj Zalelujani Đeneral iz Pizdića koji se svako malo dovuče u metropolu zvanu Ljubinje.

Suada je, naravno, poslušala majku. A, možda i sebe, ko bi ga znao. Ljubav je trajala taman toliko koliko je trajalo stvaranje i dubinsko isčitavanje Đeneralove “narandžaste” zbirke.

Kasnije se pristojno udala, baš kako je tetka priželjkivala. Za intelektualca-fešaka koji nije pisao pjesme i koji nije lelujao hodeći ulicom, koji je imao dobar i ugledan posao, vodio računa o porodici kao rijetko ko i koji je svojoj djeci bio otac baš kao iz knjige.

Ali, eto… pjesnici pišu poeziju, a život romane, još češće drame.
Tetkina Sutka je ubrzo poslije toga oboljela od pjesničke boljke. Nije se baš najbolje snalazila u ovodunjalučkom životu. Kao da joj je odjednom taj život i sve u njemu postalo dva-tri broja veće i šire. Umrla je mlada. U cijeloj toj nesreći sreća je bila što je otišla ostavljajući djecu takvom čovjeku, da na njih pazi i izvodi ih na put na najljepši način… kad to ona već nije mogla ni umjela.

A, “Đeneral”?!
On je volio još mnogo puta u svom životu i ko zna koliko je još imena poslije Suadinog u pjesme svoje “turio”. I dalje bi rijetko kad od prve potrefio ulaz u hotel ili neki trećerazredni smještaj u kojem bi zanoćio. Lelujao se kroz život… onako kako ja znao i mogao… visokom cijenom plativši slobodu koju je živio.
Sve do dana kad je zaklopio sve svoje korice i odložio sve svoje činove.

Tat, taština i tišina…baš onako to biva na kraju svakog kraja.

(20. 09. 2015)

About the Author

Related Posts

Leave a Reply

%d bloggers like this: