zenicaonline@gmail.com

Rekli su mi da si otišla

lifehack-endtherelationship-380x213

Piše: Nera Halilkanović

Rekli su mi da si otišla daleko. Negdje, u prostranstva ovozemaljska, sa nekim drugim. Ne vjerujem im ni riječ. Ne, oni lažu, oni te ne poznaju. Ne znaju oni da ti ne možeš otići. Ti to nikada ne bi uradila. To ne bi bila ti. Ne bi me napustila, izvukla ruku iz moje, odvojila tijelo od moga, udaljila srce od srca, i dah tvoj sa usana mojih ne bi skinula. Ne bi, sigurno ne bi. I možda ne zato što to ne želiš, nego zato što ne možeš.

Ne može se otići sa mjesta na kome nikada nisi ni bio, niti se može prestati voljeti onaj koga nisi ni sreo. Ne može, znam da ne može.

Znaš, ne znače ništa sve te blizine, pogodotovo ne, daljine. Ti si moja, u blizinama, još više u daljinama. Moja si, od početka, do svršetka. Početak je bio davno, prije svih početaka, a kraj je dalek, skriven, nečujan i neuhvatljiv. Kraj se krije, iza svih krajeva. Sreo sam te tamo, na početku svjetova, u trenu kada se stvarala ljubav. Ti si nastala od te imenice, kada je sreća rađala zagrljaj, a sunce se budilo i stvaralo osmijeh. Tu sam te sreo i dotaknuo. Bila si nježna poput pamuka, nestvarna kao ljepota sunčanog zraka. Bila si moja, od iskona do kraja svjetova.

U noćima, punim nemira, skrivao sam te među prste svoje. Lagano te dodirivao i treptajem milovao. Ostajala si, uvijek sat duže, iako su te čekale ulice i zvale daljine. Nemam vremena, ali ostat ću još sat, govorila si i nestajala na mojim usnama, sa prstima zapletenim u mojoj kosi. Govorila si poeziju, a bila si ljepša od nje, ljepša od svake rime, i stiha svakog.

Rekli su mi da si otišla, daleko. Govore, samo govore. Ma ne znaju oni ništa, zalud prazne bacaju riječi.

Ne znaju da te ima više ovdje, nego u toj stvarnoj daljini. Tamo, hoda samo tvoje tijelo i noge tvoje koračaju u tami. Možda se neko i zagleda u tebe, u tijelo, usne ili oči. Kako i ne bi… ali, nema tebe tamo, tvoje su riječi, pogledi, tvoji su koraci tu, kraj mene. Koračamo stalno skupa, razgovaramo, miluju se naše riječi, ljube se naše misli. Tu si, kao i uvijek, kao na izvoru i u našem prvom susretu.

Govore ljudi, samo govore…. prekidaju moju tišinu, prekidaju naše poljupce. I ne vide te zato kraj mene, jer bučni su i puno govore. Ne vide tvoj hod, ni noge bose, ne vide kosu što pleše sa vjetrom, ni prste tvoje u ruci mojoj.

About the Author

Related Posts

Leave a Reply

%d bloggers like this: