zenicaonline@gmail.com

Ponekad noću

blur,bokeh,citylights,citystreets,night,street-845e70b61dcb63bac00bb9908b05bd9f_h

 

Piše: Nera Halilkanović

 

Ponekad, noću, dok spava grad izvučem se ispod toplog pokrivača, ogrnem maštu, obujem sjećanje i krenem ulicom našom. Susretnem samo nijeme prolaznike. Na svakoj klupi barem jedan par, uživaju u poljupcima i šapatima srca što ga osluškuju.

Šećem tako dugim ulicama, sjećanja se odvežu pa stanem u kraj, ne bih li skupila sve njih u jedan san. Lišće pod nogama šušti, svjetiljke jasan pokazuju put. Iako su prostrani bulevari osvijetljeni, zastanem u tami i ne vidim svjetlo. Čini mi se da sam došla sam u kut ulice, u slijepi sokak, u kut života.

Krenem desno… lijevo… samo zidovi, visoki, onako stari i trošni stoje. Pola fasade im je otpalo, a pola još krnjavo stoji.

Počninjem trčati unatrag, kao da me juri bijesan pas.

I trčim, trčim sve brže.

Prolazim pored klupa, presijecam put preko livada. Zbunjeno bježim, a sama sam ustvari. I nema nikog ko me juri, nema nikog ni da se uz njega sakrijem.

Sama sam… Zaista sama.

Možda zato i jurim, možda od toga i bježim…

Vraćam se laganim korakom. Više ne trčim. Vraćam se istim putem, u istu ulicu u isti stan. I krevet je isti, i lampa i ploče. Otključavam vrata i čeka me niko. Nema više mirisa kruha, samo hladni zidovi zjape.

Izuvam sjećanja, skidam maštu sa sebe, i sjedam nijemo jer nema tebe.

Vrijeme mi sada tako sporo prolazi, vuče se i migolji. Želim da se ubrza! Nek’ sati lete kao minute, neka se brzo zamijene noć i dan.

Trebaju mi netaknuti sati, bezbrižne minute i nove sekunde. Treba mi vrijeme bez čežnje i tuge. Hoću da dišem samo za sebe, a ne da odveć uzdišem za tebe. Vratite se neki drugi dani, dani bez sjećanja, nedostajanja i misli što bole.

Vratite mi dane najveće sreće gdje živjelo se za sad, bez ikakvog plana i želje. Jer sad me progone čudne misli, lutaju neki ljudi po glavi.

Strašna gužva, buka i metež su u mislima mojim.

Kao prasak prolomi se vrisak u glavi. Misli se razbježaše, a ljudi ušutiše.

Okrećem se, tražim te ljude, tražim misli što se roje.

Nikog nema.

Gledam na sat, kazaljke stoje. Znam, sve je varka, obmana i laž jer otkucava tamo, daleko negdje, jedan sat, sat života. On mi oduzima jutra rosna i snena, a sutone daje, sutone množi.

Al’ šta su sutoni, šta će mi donijeti kad ljude u zbilji ne mogu prepoznati.

Zalud u mašti crtam ljude i bojim sreću. Zalud u glavi plovim morima dalekim i mjestima malim što bi me mogli skriti. Zalud tamo gradim sreću kad krhka je i nestvarna, kao kula od karata. Samo tamo, u magičnoj kutiji snova, vrijeme ne teče i postoji puna sreća, šarena, sjajna i iskrena, ali narctana.

Zato, kad zazvoni sutra sat, ustajem u novi dan. Biću sutra nova i ja jer neću da vrijeme nestane, a ostanem ja. Sutra oblačim zbilju a maštu zatvaram u šarenu kutiju zajedno sa tobom, nestvarnim ljudima, sa šašavim snovima i idejama.

 

About the Author

Related Posts

Leave a Reply

%d bloggers like this: