zenicaonline@gmail.com

Oteto-prokleto!

majka i kcer

Piše: Lotos/ Mediha Selimović

– Ne, to nisu tvoji problemi! – uzviknula je majka.
– Čiji su onda? – zaustila je kćerka.
– Tvoji nisu. Tuđi su! Ne možeš preuzimati odgovornost za tuđe probleme.
Majka se okrenula. Na sebi je imala šarenu haljinu kakvu za života nikad nije obukla.
– Ni zagrlila me nisi! – viknula je kćerka za njom. – Ne možeš otići poslije samo jedne izgovorene rečenice!

– Šta ćeš ti ovdje? – poluokrenut, tihim i prijetećim glasom reče otac.
– Ovdje? A šta je ovdje? Ovo gdje sam ja ili to gdje si ti? – zausti sin.
Ispred oca stajala je seljankasta, mlada, zgodna žena ovalnog lica.
– Otkud ona s tobom! – viknuo je sin. – Ona je molerova… Oteo si je moleru… to je prokleto, oče!
– Nije to više moje prokletstvo! – rekao je otac. – Nisi trebao ulaziti unutra.

Padeži prokletstva i bola mijenjali su se kroz vrijeme i likove.
Prenosili su se… s koljena na koljeno, iz plemena u pleme.
Sve je to bio put… u neizrecivost i osipanje.

– Koliko je mog u meni?
– Koliko tog nosim u sebi, a da uopšte ne pripada meni?
– Ko mi je to sve stavio na leđa i zašto?

– Ako to nisu moji problemi, što će u mom ruksaku?
– R e c i , m a j k o!
– Ako nije moje prokletstvo, čije je onda?
– R e c i, o č e!

– Najviše ti mogu reći sad kad me nema! Djeca ne obraćaju pažnju na ono što im živi roditelji govore. Zato danima razmišljaju šta li su im kao mrtvi htjeli poručiti jednom rečenicom… raspolućenom i nezavršenom… u snu izrečenom.

– Majko, ukrali su mi mene! I sve one moje stvari iz ruksaka… Ovo što su mi ostavili umjesto mog plišanog medvjedića i svih mojih tajni i bolova, to nije moj prtljag.

– Onomad nisam stigla da ti kažem da ništa neće biti kako se čini na prvi pogled – reče mati.
– Nisam stigla da ti kažem da se čuvaš svega, a naročito stiska i dodira ruke koja će ti dlanom i prstima savršeno pristajati… Nema ruke iznad tvoje ruke! Samo će te ona odvesti tamo gdje trebaš biti!
Nisam stigla da ti kažem da je ljubav sudbinsko neimanje kod ljudi.
Nisam stigla da ti kažem da nikad ništa neće biti onako kako to oči tvog plišanog medvjedića vide.
Nisam stigla da te pripremim na svijet koji te čeka napolju, nisam stigla…
Oprosti mi!
Da sam imala malo više vremena i da sam sve to stigla, ne mora značiti da bi kroz padeže života prošla nepokradena i da bi tvoj ruksak bio ispunjen sadržajem koji pripada samo tebi.
Svijet je pun kradljivaca… raznih.
Krade se sve… Novac, zlato, misli, djela, emocije, povjerenje, bol, žene, muževi, djeca… Bezobzirno se krade. I otima.
Ne žali za tim. Ukradeno kad-tad postane teret samim kradljivcima…
Njima teret, tebi olakšanje! Nikad Univerzum nije omanuo po tom pitanju, nikad!

– Majko, ja samo želim svoj sto nazad… i stoljnak dugački… skroz do poda.
Želim krilo… ono treskavo krilo mog oca na kom sam sjedila do utrnuća, želim sve moje krpice nazad… i želim da nestane prokletstvo onih koji me čine nestvarnom, pitajući se jesam li ja šum koji dolazi spolja ili iznutra, odozgo ili odozdo…

Šum? Pretvorena u nestvarni drhtaj decembarske noći! Otet, osut, zemlji nalik!
A ja znam… ja znam da dišem, da me ima i da nisam pismo jedne drhtavice… nečitljivo ispisano.
Moja krv ne šumi, ona teče…
Ja to znam! Reci da postojim!

– Ništa nije i neće biti kako ti se čini! Sve će biti onako kako JESTE, zapamti dijete moje!
Ljudi koji drugima nanesu bol, na kraju kriknu jače.
Sve otete krpice koje su te grijale iznutra, postaće njihov led i grč.
Ljudi ne znaju da se sa otetim ne mogu trajno ugrijati.
I da je sve oteto siguran put u osamu.

Grč na licu, grč u duši, grč u venama… grč prenesen s koljena na koljeno. S generacije na generaciju.
Zato je otac uzvikivao: Šta ćeš ti ovdje?
Nije želio da preuzmeš njegovo prokletstvo, kao što ni ja ne želim da ti preuzmeš moje.
Laži ima milion, istina je uvijek jedna.
Niko tebi ne može ukrasti drhtavicu, dvadesetčetvrte po redu decembarske noći i ogrnuti se tvojim bolom, a da pri tome ne zadrhti više.

-Majko, ja ne želim ni tajne, ni bolove, ni sreću, ni nesreću da dijelim sa onima koji se osjećanjima poigravaju kao jeftinim igračkama, pomno pazeći da sve najtajnije što su za vlastite potrebe uzeli od mene ostane ipak u granicama mogućeg i razumnog!
Uzeto mi je, majko! Neiskreno! Na mamac povjerenja, vjere u ljubav i nesebičnost naivnog djeteta… koje u meni živi i poslije tebe.
Bog mi je svjedok, a i ti uz Boga kako sam, kroz sve one godine, svoje bolove čuvala i kako sam se dostojanstveno s tim teretom nosila… Bog mi je svjedok!

– Ne boj se!
Kad se tvoja nena Đuma vratila na svoje zgarište sa petoro nejači, poslije Drugog svjetskog rata, nije imala gdje leći. Sve je bilo spaljeno do temelja. Mještani su joj ponudili da se nastani u praznu kuću nekog Toholja koji je pobjegao na vrijeme, te tako utekao prijekom sudu.
– Idi, Đumo… vodi đecu tamo.
– Ne mogu! – govorila je Đuma! – Ne mogu ja u tuđu kuću.
– Ali, ta kuća je prazna.
– Jeste prazna, ali je tuđa, meni nepripadajuća. A, ja joj prazninu puniti neću.

– Da je Toholju njegova kuća bila važna, ne bi je pustio da zjapi ovako napušteno! Jednostavno je to. Prazna kuća treba ljude, a ti i tvoja djeca trebate kuću! Morate negdje zanoćiti… I ugrijati se! – navaljivali su i ubjeđivali je.

– Zanoćiću pod svojim nebom! Draže mi je da me ubije moje nebo, nego li Toholjev uzdah. I suza njegove žene. I đece!
– Pa, uđi makar privremeno. Dok se ne snađete.
– Ni privremeno neću u Toholjevo. Šta ako mi privremeno sklonište postane stalno? Pomozite vi meni da pokrijem svoje zgarište, a ne da se grijem po Toholjevoj pustoši… Kad na nekoga padne suza i kad se uzdah iz grudi otme, to ne može biti privremena suza i privremen uzdah. To je pokora. Ne dao mi Bog tu sudbinu da na nečijoj suzi i uzdahu svoju sreću gradim. I dom! – bila je uporna tvoja nena Đuma.
– Toholjeva će đeca za svojom kućom zaplakati i uzdahnuti kad-tad! Kao što su i moja đeca za svojom zaplakala. I plaču, evo… i sada dok joj u ruševine gledaju. Zato će Đuma pod vedro ljubinjsko nebo i na toplu crvenkastu zemlju, jer zna ona da je OTETO oduvijek bilo PROKLETO!
I da treba da bude PROKLETO sve što je OTETO – za vijek vijekova.

– Zato, sinko, ne traži svoje tajne, svoje priče i svoj bol nazad… ne traži svoj sto zastrt skroz do poda, ni ruku koja je savršeno zalegla u tvoju… Ne traži drhatvi zagrljaj onog nekog decembra i ne proklinji sve izgovorene laži… Ništa ne traži… dovoljno je što si uzdahnula.
Onako, kako uzdahnu djeca kojima ukradu ono što vole. Baš kao što si uzdahnula onda, kad su ti ukrali krilo nedužnog oca, koji je treskao koljenom kao zatočenik hladne ćelije u kojoj se morao nanovo roditi.
Ponovo rođen vratio nam se, dalji i drugačiji.
Oni koji su ga od nas oteli živjeli su prokletstvo svog bijednog života, upakovanog u milion boja jeftinog kiča… nesretno piljeći iz svojih jazbina… plašeći se svega, a posebno mraka u kojem bi ih napuštala i vlastita sjena.
Ti ljudi ni za svoju sjenu se nisu mogli uhvatiti kad ostanu sami sa sobom.
Ne daj Bože na svojoj koži mijenjati tuđe strahove kroz vremena.
Dobro je što si odlučila da legneš na svoju zemlju, u svom rodu, na svom putu! I što si bila istrajna u tome!

Tvoj put je svaki tvoj korak.
Tvoja put je tvoja istina.
A, OTETO… neka je PROKLETO.
Nije to tvoje nebo. Nije to tebi pripadajuće!

…Ovo sve nisam stigla da ti kažem dok sam živjela! Zato moram sada… kao mrtva! – reče majka i navuče sivi kaput preko šarene haljine kakvu nikada nije oblačila dok mi nije pošla dolaziti u snove.

– Nisi me zagrlila, majko!
– Rekla sam ti: Nema ruke iznad tvoje ruke, dijete! Zagrli sebe! I ne puštaj se!
Moj zagrljaj ti više ne može pomoći.
Svi ostali zagrljaji su varljivog porijekla… Toliko sada znaš!

Polako stegnu tegetplavu maramu oko vrata i nestade onim svojim dugim korakom preko uskog dvorišta u koji je vodio samo jedan put.

Čist put!

About the Author

Related Posts

Leave a Reply

%d bloggers like this: