zenicaonline@gmail.com

Stari radio

Savica_56_a

Piše: Partizan Bata

Napredak tehnologije, nezapamćen u ljudskoj istoriji, uveliko je izmijenio naše živote. Na brojnim blagodetima moderne tehnologije smo izuzetno zahvalni, jer su nekad teške manuelne poslove poslove pretvorili u par pritisaka na dugme.

Sa druge strane nerijetko možemo čuti da je moderna tehnologija bezlična i bez “duše”.

Možemo se složiti ili ne da muzičke ploče imaju puno više šarma i duše od kompaktnih diskova, da ne govorimo o usb stikovima. Ili da starinski satovi imaju puno više ljupkosti od modernih digitalnih. Stvar je ukusa.

Tako i sa radio aparatima. Lampaši, njihovo zujanje, miris, drvene kutije, su miljama daleko od današnjih plastičnih i sve manjih muzičkih linija, čistog zvuka.

Makar svako malo neki od svjetskih proizvođača “izbaci” seriju modela retro izgleda.

Moje djetinjstvo je obilježeno znatiželjnim pogledima prema starom naninom “Savica” radiju. Sklonjenom od dohvata, ali ne i od pogleda, na ormar.

Danima sam razmišljao kako doći do njega, okrenuti njegov potenciometar, upaliti ga, tražiti stanice. Nisam vjerovao nani koja je govorila: “Ostavi, ne diraj, pokvaren je”.

Ta žilava Hercegovka vatrenog temperamenta i nevjerovatne nježnosti čuvala je sve uspomene na svog nedavno preminulog supruga. “Savica” je bila jedna od prvih stvari koje su zajedno posjedovali, kada su se vjenčali te davne 1956. godine.

Kratko ašikovanje, ispraćaji kući poslije igranki u sali Hotela “Biokovo” i molba u razgovoru sa budućim puncem. Tako se prije ženilo i udavalo.

Nanin novi život je počeo, nakon očevog zelenog svijetla, da njegova jedina ‘šćer uz šestoricu sinova, može poći za mladog varioca u fabrici “Vaso Miskin Crni”, koji se netom vratio sa odsluženja vojnog roka u ratnoj mornarici JNA.

Noćima je “Savica” služila kao lampa, znala bi nana reći, “Nije bilo drugog, a smanjivali smo ton, da se radnici mogu odmoriti”. Bilo je to vrijeme otopljavanja odnosa sa Sovjetima, nakon smrti Staljina, vrijeme užurbane industrijalizacije, a po naninim riječima to je za nju bilo vrijeme kada je umjesto za 7 muških glava, sada samo za 1 kuhala i prala.

Bilo je to vrijeme Sretena Penezića, Krcunovog brata, strogog i poštenog direktora “Pretisa” pod čijim je okriljem rastao gradić-predgrađe Sarajeva.

Pitam se kako su nana i djed, živeći u skromnoj radničkoj kasini, primali vijesti koje bi čuli sa “Savice”. Šta je bilo aktuelno krajem 50-tih i početkom 60-tih?

Priključenje zone B Trsta Jugoslaviji, gušenje revolucije u Mađarskoj, Lajka u Kosmosu, Vijetnamski rat, Kubanska raketna kriza, Berlinski zid…

O svemu tome su vrijedni i pošteni varilac u fabrici “Vaso Miskin Crni” i domaćica i povremena radnica u “Pretisu” slušali, prekidani plačem djeteta. Kćerke mezimice, po naninim riječima, mada u stvarnosti kult muškog djeteta usađivan u žene starog kova ne može biti jači, nego što je kod nje. Inače ta kćerka mezimica je moja majka. Njena bešika je bila tik do “Savice”.

“Savica” je bila neizostavan dio njihovog domaćinstva i u godinama i decenijama koje slijede. U rudničkom naselju u Mramoru kraj Tuzle, donosila je vijesti o osnivanju Nesvrstanih, Kenedijevom ubistvu, padu Aleksandra Rankovića, marševima Martina Lutera Kinga, Praškom proljeću, čovjeku na Mjesecu…

“Sada više nije služila kao lampa, imali smo finog namještaja, malo bašte u kojima bi tvoja majka, srce moje, znala zaspati jedući paradajz” pričala bi nana o svom životu u predgrađu Tuzle, dok je djed vrijedno i mukotrpno radio i školovao se.

Onda dođoše 70-te, a sa njima i vijesti o terorističkim napadima na Olimpijskim igrama u Minhenu, naftna kriza, afera “Votergejt”, detant Hladnog rata. a “Savica” se ponovo preseli u mali radnički grad, nadomak velikog.

Ovaj put se uselila u prostran i lijep stan u stambenoj zgradi, “kakve su nekad samo ministri imali”, voljela bi nana reći. Vijesti ili muzika radio Luksemburga, bile su dio hladnih januarskih jutara, kada bi pripremala hranu koju će ponijeti njena djeca, studenti, koji bi žurili na ranojutarnji voz za Sarajevo.

“Savica” je svirala i donosila vijesti dok je nana dočekivala svog muža, sada profesora u srednjoj školi. Svirala je i dok bi mu pripremala kafu koju će zajedno popiti u garaži, u pauzama od popravljanja Škode, kasnije Pezejca i IMV kombija.

Dođoše 80-te, “Savica” izgubi pomalo primat od Rudi Čajevec televizora, koji je sada, uglavnom, donosio vijesti u dom moje porodice.  Drug Tito je umro, u Sarajevu su održane Zimske olimpijske igre, Istočni blok je lagano klizio prema kraju. U kuću se uselio “Savičin” unuk “EI Niš”, pa je ona, sad pomalo zaboravljena, izdahnula jednog sunčanog aprilskog dana 1989.

Možda je i bolje. Jer nije u naš dom donosila vijesti o tim prokletim devedesetim i onome što se dešavalo u našoj zemlji. Kamo sreće da je bilo dovoljno da ugasimo radio i da ne vidimo i ne doživimo sve to…

Počivala je punih 26 godina, dok u jednom neobaveznom razgovoru sa našim Ibrom-Kolekcionarom52, nisam spomenuo mogućnost popravke.

Izazov je to bio za starog kolecionara i stučnjaka, potrajalo je to, ali “Savica” je oživjela.

Prelakirana s vana, oživljena iznutra, sa novom lampom koja sada obasjava moju dnevnu sobu. Sada donosi neke nove vijesti, prati neke druge ljude, unučad i djecu skromnog para iz radničke kasine, ponovo u tradicionalno radničkom gradu.

I ko zna čemu će još sve svjedočiti…

About the Author

Related Posts

Leave a Reply

%d bloggers like this: