zenicaonline@gmail.com

Đulmin neuspjeli pobačaj i kreten kod Tahira

day6-10

Piše: Lotos/Mediha Selimović

Ljetni je raspust, a mi po običaju i standardima jedne radničke porodice, kao i uvijek na ljetovanju kod nene u Hercegovini.

Od te nenine kuće, more je bilo udaljeno možda sat vremena vožnje. Ipak, moja majka tu ogromnu baru napunjenu slanom vodom, za svog kratkog života nije vidjela. Jednostvno, nije stigla od pravljenja kuće u zeničkom naselju nadomak Željezare, a i od onog svake godine jednogteistog hitanja „brzim preko njiva“ do Čapljine, pa onda autobusom preko Stoca do Ljubinja, gdje bismo noge, umjesto u slanu morsku vodu, turali u zagleni lavor friško izvučene kišnice iz čatrnje iza nenine kuće.

Čatrnja nam je služila za sunčanje, za igranje, za poljevanje vodom… a, bogme i za spavanje jednom kad se u avliji nakamaralo preko 20 komada Đuminih potomaka sa svih strana svijeta.
Čatrnje po Hercegovini su, zaista, nalik izlivenim betonskim plažama (kakve su, naprimjer, u Neumu). Vodu izvučeš kanticom na škripućem lancu, strogo pazeći da budno nenino oko ne primjeti rasipnički mentalitet, nas bludnih čaršijanera sviklih na česmu i negledanje prema nebu sa kojeg se daruje to blago božije – Njeno Veličanstvo Voda.
Čim bi prolili koju kap više, znali smo da nam valja saslušati cijeli serijal priča o poslijeratnoj suši i donošenju vode, preko cijelog Popovog polja… uzduž, na leđima… da žitelji i i stoka u Ljubinju i okolnim selima ne bi pomrli u svom poslijeratnom-jedva-preživljavanju.

Moja majka bi svakog ljeta dobrovoljno napustila sve česme u našoj kući, veš-mašinu marke „Gorenje“ sa 6 programa u kojoj je prala veš, krevet sa Meblo jogi madracima i svim ostalim olakšicama po sebi skrojenog života, da bi provela najmanje mjesec dana, a nekada i dva mjeseca uz svoju onemoćalu i povijenu majku.
Svake godine – isti scenario.
Mi bi došli, nena bi nas izokretala na kant, izljubila i oblizala baš kao što bi njena krava Mladulja oblizivala svoje mladunče kad se oteli. Onda bi iznijela na sto sve što ima da nas počasti: sir iz mijeha, kajmak, mlaćenicu, stelju, lješnjake… čokolade kupljene kod Neđe pod Lokvom i samo bi nutkala, nutkala, nutkala…

Majka bi već sljedećeg dana sve iz kućerka i sa čardaka izbacila napolje i prekrečila tamne zidove. Onda bi prala i prala… posteljine iz sanduka, zavjese koje su imale miris sasušenog duhana iz nenine tabakere, posuđe koje je ona onako, starački ćorava i istrošena prala ovlaš, ne vidjevši više ni muzge, ni packe… i na kraju bi na red došle uflekane ponjave, serdžade i dušeci.

Kad bi sve dovela u savršen red… onako, kako je to činila i u svojoj kući, nena bi sjela na sećiju pod prozorom, podvrnula svoje koščate i duge noge, blagosloveći taj svoj Isprdak (kako je od milošte zvala moju majku), kojem se… nekad davno, one ružne i mutne 1940. godine, uopšte nije obradovala.
Govorila je, povalačeći dimove svoje „škije“ kako je, kad je zatrudnila sa mojom materom, skakala sa svakog kamena u Potkućama i Brotnjiku ne bi li se to najmladje i neželjeno dijete “otrglo“.

Ali, nije… Prikačilo se i ništa joj ne mogoše ni sve one popijene trave protiv neželjenih trudnoća, ni sva skakanja sa stijena u Potkućama, ni nosanje, kopanje, istezanje…

– To, dragi Bog tako šćeo! Da je rodim bez želje, a da mi poslije najviše valja. Najduže mi uz mene bila… sve se ove starije odmah poslije rata poudale i otišle. I od svih daljina, njena mi osta najbliža. Najčešće mi dođe i najduže ostane. Iz mrtvih me vrati, bogumi!
Teška je starost, sinko! Teška! Omatuhi se.
Prvo postaneš arsuz, pa titiz i na kraju, bogumi i veliki pesin. A, ćerala sam ih, nekad, da mi svaki onaj kamen u avlijij ribaćom četkom izribaju!

Moja nena nije mogla znati da ta priča o neželjenom djetetu i skakanju sa kamenčura hercegovačkih da ga pobaci i nije baš priča za dječije uši.
Ona je predugo živjela sama, tako da je njoj u toj dubokoj starosti, izgleda, bilo potpuno svejedno da li se svog života prisjeća pred kravom Mladuljom, kozom Sultanijom, unukom Medihom ili komšinicom Rabom.

Ja znam samo da je, u mojoj dječijoj glavici, ta slika nene koja skače sa hercegovačkog kamena ne bi li pobacila moju buduću mater bila stravična. A, posebno kad bi počela slikovito da mi objašnjava pokušaj trudne žene da „otrgne“ svoje dijete iz sebe rečenicama poput „pa se popnem dolje u Potkućama na onu stijenu i otale se zaskočim koliko god kuveta u meni ima…“

Ne znam je li meni tada bila gora pomisao da se tim činom skakanja moglo desiti da se ne rodi moja rođena mater ili da se ne rodim ja. Toliko sam mogla znati i u onom uzrastu: u porodičnom lancu svaka karika je važna. Bez predhodne, nema sljedeće…
A, pomisao da su sebi, tamo nekim glupim skakanjem sa kamena hercegovskog, mogli uskratiti mene onakvu i ovakvu bila mi je, kratko i jasno, sablasna.

Nekoliko godina kasnije, kad se moja mati „otrgla“ onako kako se otrgla, bez stijene, kamena i neninog poskakivanja, znala sam sam sklopiti oči i pomisliti:
– Đumo moja! A, da si skočila još koji put?! Malo jače i malo žešće? Da si bogdom probala… bar još jednom…

Ali, nije!
Tako to uredi dragi Bog. Svi se otrgnu voljom Njegovom. U toj karici nena nije bila ta koja se pita. I koja je bila nadležna za “otrgavanje” života svog budućeg djeteta.

Eh, tog poslednjeg ljetovanja u Hercegovini neću se sjećati samo po krečenju, čišćenju, zalijevanju kišnicom sa čatarnje, intenzivnim mirisima, neninom dijalektu i riznici pohranjene, a žive prošlosti, sehare u velikoj i mračnoj izbi ispod čardaka u kojoj je bilo naslagano “blago” mirođija… dvopeka, sušenih drenjina, kesice lješnjaka… pa sve do kupljenih čokolada i bombona koje je davala djeci kad joj unesu naramak drva u kuću ili povedu Mladulju na ispašu.

Bilo je predvečerje tog nekog ljeta Gospodnjeg, može biti 1975. godine. U istočnoj Hercegovini se kasno smrkava. I obično se smrkne odjednom, naglo… bez vidnog prelaza kao što je to slučaj na obalama mora. Majka bi nam, ipak po satu, a ne po suncu, oblačila pidžame i posadila pored sebe i svoje majke dok ne bi bilo vrijeme da pređemo na čardak, gdje smo spavali u starinskim krevetima pored malih prozora s kojih smo gledali na vještačko jezerce zvano Lokva, školu i cijelo Ljubinjsko polje.

Iz nenine avlije smo opet imali savršen pogled na cestu i ulaz kod komšije Tahira Taslamana.

Voljeli smo mi sve ljude u tom selu i svi su nam, izgleda, bili neki rod. Tako, čim bi stigli… i čim bi nas nena oblizala k‘o Mladulja svoje mladunče, zadatak nam je bio otići da pozdravimo i komšije: Džemala i Rabu, Adema i Bebu, Mešu I Mešinicu, Tahira i Dubravku, Muju i Gileta…koje bi mi, opet, po inerciji, misleći da to tako treba u Hercegovini, oblizivali sočnim poljupcima, a oni nam isto tako uzvraćali.
Ne znam da li je bilo do oblizivanja ili zbog netaknutog seljačkog mentaliteta… ali, mi smo se osjećali dobrodošlim u svaku avliju. Mogli smo komotno sjesti za sofru… ući u štalu, potjerati ovce sa njihovom djecom, pozdravljati prolaznike pored Lokve, odgovarati na pitanja: Čiji smo i okle smo to bahnuli?

Eh, tog povečerja… majka nam nije obukla pidžame u propisanom roku, kako je uobičajavala. Umjesto pidžama obukla nam je najljepšu odoru, mene nanovo začešljala, svezala mi one mašne k’o propelere na glavi i rekla:
– Hajte kod Tahira i Dubravke, pogledajte crtani film sa Giletom. I poslije crtanog pravac kući.

Nije trebala dva puta reći. Gile je bio Tahirov sin, koju godinu stariji od mene, ali puno sposobniji i pametniji. Gile je bio stručnjak za sve. I haman, nikad nije bio dijete. Za razliku od nas, znao je sve oko ovaca, krava, drva, ispaše, zemlje… znao je naložiti vatru, ispeći kukuruz, znao je gdje ima zmija, vukodlaka, šejtana i ostale nemani. Sve bi nam slikovito objasnio i mi smo kolektivno bili ludi za Giletom koji sve zna i kojeg je samo moja nena zvala: Ooojjj, Ismeteeeee…

I tako, naprhlitani i sretni što ne moramo pitati smijemo li mi kod Gileta, uletili smo u Tahirovu kuću i smjestili se komotno ispred televizora.

Na stolici, u sredini sobe sjedio je neki nepoznat čovjek. Povisok, mrk… sa brčićima kicoškim, oštrocanim sa obje strane.
Odmjerio nas je i upitao:
– Čija su ‘vo đeca?
– Fadilina!, reče Dubravka.
– Eeeh!, reče Kicoš i zagleda se u nas.

Ne znam je li mi u njemu bilo nešto čudno, ali strano jeste… Svojom dječijom intuicijom sam osjetila da taj čovjek tu ne pripada. Nije svakodnevni. Gost im je… i ne treba ga oblizivati pri pozdravu.
Ali, kako se on zapiljio u mene, tako sam i ja okrenula glavu od televizora u čiji je ekran blejao samo moj mali brat, te počela isto tako buljiti u tog čudnog, mrkog čovjeka sa kicoškim brčićima.

– Koliko ti je godina?, upita me naduveni Kicoš, žućkastog kažiprsta od duhana.
– Jedanaest i po!, odgovorih nezainteresovano.
– Ides li u školu?, nastavi čovjek.
– Idem!, rekoh.
– Kako učiš?
– Ooodliičnooo!, otegnuh preko „žvake“ afektirajući i kreveljeći se kao kakvo snobovsko derište, što nije bilo primjereno ni meni, ni podneblju pod kojim sam boravila.

Još smo se malo posmatrali taj Kicoš i ja. Ja sam odmjeravala sve na njemu, a i on izgleda sve na meni… ako je od onih propelera sa strane mogao išta više primjetiti.
Nešto mi je u njemu i na njemu smetalo. Ali, šta… to nisam mogla dokučiti.
Čovjek je, po mojim nekim mjerilima, bio suvišan u cijelom tom prostoru. Ubačen, baš kao neidentifikovani leteći objekat.
Pokupila sam svog brata ispred Tahirovog crno-bijelog televizora, marke „Rudi Čajevac“ i vratila se u nenin kućerak preko puta.

– Šta ima kod Dubravke?, upitala je majka, kao neobavezno, dok je sapirala suđe od večere.
– Neki kreten!, rekoh joj. – S brčićima… k’o Adolf Hitler. Pit’o me kako učim. I rekla sam mu: Ooodliičnooo! ,dodadoh kreveljeći i oponašajući samu sebe.

Majka se skoro zagrcnula. Prvo je kritički odmahnula glavom i brzo mi okrenula leđa. Da se kikoće uz sve moguće vanjske i unutrašnje prigušivače, pokazivala su joj ramena koja su poskakivala i tresla se na njenom dugom i vitkom tijelu.

Dijete jesam bila, ali ne baš toliko dijete da nisam povezala još tada da je taj Kicoš bio materina bivša ljubav. I da ga je sigurno vidjela kad se ušetao u avliju Dubravke i Tahira preko puta nenine kuće, pa mu je, haman, 15- tak godina kasnije, htjela nešto šuknuti i pozdraviti ga po magarcu.
To što su magarad, u ovom slučaju bila njena vlastita djeca, nikom ništa. Jebeš djecu za taj merak!
Iz nekog razloga je, izgleda, baš te magarčiće trebao vidjeti.

Ali, šta je bila poruka?
Zašto nas je poslala na uvid onom naduvenku, to nisam nikada saznala.
Niti ja stigoh narasti, niti ona ostariti da je upitam: Bogati, majko… što ti nas onomad posla na uvid onom Kicošu hitlerovskih brčića? Šta si mu ostala dužna? Ili on tebi?

Znam samo da je jednom, kad joj je jedna djevojka iz komšiluka, plakala pored uzglavlja zato što je momak nasamario, rekla:
– Dijete drago… samo ne idi od sebe. Sve će to proći i biće ti smiješno jednog dana. Ti nećeš biti ta koja se pokajala. I izgubila… Naprotiv.

Pa, ja sam tako jednom patila. Povrijedio me momak kojeg sam voljela. Prekinula sam s njim, misleći da ću od toga umrijeti. Znala sam otići u Lađevinu da vrištim i derem se iz sveg glasa, da me niko ne čuje i ne vidi… ali, vratila mu se nisam. Nikada.
Jer, znala sam… pređem li mu preko toga, da sam prešla preko sebe same.
A, to…to ti je teška pokora… teška. Kad sam sebe pogaziš.

Mlada komšinica je jecala, a ja sam dugo poslije tog prisluškivanja, šuteći vraćala slike… I povezivala.
Kao što Bog nije htio da se moja mati otrgne iz utrobe svoje majke, te postane njen spontani pobačaj, tako nije htio ni da mi onaj brkati i umišljeni Kicoš bude otac.
Ako već ličim na oca, onda hvala Bogu, pa ne moram ličiti na onog naduvenka, nosati njegov mrki pogled ispod čela, brčiće za depilaciju, te piljiti u tamo neku djecu onoga ko me volio i ostavio zato što sam bila govno.
Hvala Mu što me, barem onih 13 godina života, nagradio ocem blagog pogleda, blage naravi, čiste misli i poštene duše… koji ne morade kroz dunjaluk kročiti kao nedžaset.
Ako ne zbog mene, onda bar zbog onog mog djeteta.

Jer, u tim lancima… svaka karika je važna.
Baš kao u pobacivanjima kojima ni skakanje sa kamene stijene ne pomogne da otrgnu neželjeno iz sebe i u sebi.

About the Author

Related Posts

Leave a Reply

%d bloggers like this: