zenicaonline@gmail.com

Svaki Dan

old-colored-tram

Piše: Nera Halilkanović

Svakog dana vozim se sa dva prijevozna sredstva. Jedno nekulturno, drugo kulturno. Kulturno nedovoljno kulturno, a nekulturno dovoljno nekulturno. Dan počinjem sa nekulturnim, tako se bolje razbudim, tako se sva moja čula probude, pobune i treniraju strpljivost. Dok se nervnim vlaknima prenose impulsi za brzu reakciju na podražaje koji dolaze u vidu neugodnog mirisa ( u našem tramvajskom slučaju – smrada), ružnog prizora ili prolijetanja sa stražnjeg dijela tramvaja u prednji uslijed naglog kočenja, centri za odlaganje reakcije preuzimaju inicijativu i postaju dominantniji od onih za hitru reakciju. Nije dobro reagovati, NE, pogotovo ako želiš živ i neozlijeđen izaći iz tramvaja. Prema opisu naslutili biste da tramvaj vozi na relaciji Nedođija – Smrdodol, ali nažalost, tramvaj je iz istinite priče, relacija Ilidža – Baščaršija.

Sam ulazak prilično je uzbudljiv i adrenalinski. Nije mala stvar biti „sretni putnik“ koji se uspio provući u tramvaj u kojem je već pri dolasku na stanicu bilo viška 30-ak putnika. Na stanici stoji njih 20-ak, a samo se nekolicina „sretnih“ uspije kaskaderskim potezima provuči i stati na stepenice tramvaja. Prizori su razni, od stajanja na jednoj nozi, preko toga da sami ne znate koje je vaša ruka a koje od vašeg suputnika koji u neprirodno izvijenom položaju tijela poput neke vitke loze stoji izvitoperen oko vas. Zna se desiti i da podignete ruku da se uhvatite za rukohvat, ali je ne uspijete spustiti narednih 6 – 8 stanica, jer usko je, šta bismo, bitno je sačuvati zube kada vozač tramvaja zakoči kao da mu je to čas sa instruktorom, a ne dvadeseta godina vožnje desetljećima starog tramvaja. Nakon pete stanice već se situacija znatno mijenja. Sa pozicije „vratara“ prelazi se u unutrašnjost tramvaja. U luksuznom, visokosjajnom drvenom ambijentu ne može čovjek a da se ne osjeća posebno, samo što bi korektnije bilo preimenovati naziv tramvaj u „vremeplov“. Ipak, nije mala stvar probuditi se u 2016. godini, a samo nekoliko sati iza buđenja, ulaskom u tu čudesnu konstrukciju, zvanu tramvaj, otploviti u 80-e godine prošlog stoljeća. Široki tramvaji sa trvenom unutrašnjošću, prozorima rijetko raspoređenim i zvukom pri polasku (poput onog u vozu) nas, stanovnike glavnog grada Bosne i Hercegovine, svakog dana odvozi na naša odredišta. Ne nužno iz prvog pokušaja i ne uvijek uspješno, jer mu se „omakne“ da sleti sa šina, prokliže pri kočenju zbog neispravnih kočnica ili jednostavno otkaže… ali ima i u tome neke g(r)adosti.

Odnedavno, zbog udaljenosti agencije u kojoj radim, prinuđena sam koristiti još jedno sredstvo gradskog prijevoza. Pomirena sa tim saznanjem, hrabro i odvažno stala sam na stajalište, spremna da se suočim sa novim izazovom. Već pri prvoj vožnji moja očekivanja su bila iznevjerena. Susrela sam samo kulturne ljude, svi su sjedili ili stajali bez žamora, bez virenja u tuđe novine, bez svađe oko zatvaranja – otvaranja prozora. Nije bilo ni naglog kočenja, prolijetanja i čuvenog: „Izvini mala bogati“ kada neka tetka od 100-tinjak kilograma proleti i kao „dar s neba“ padne na tebe… Ničeg takvog ili sličnog nije bilo. Našla sam se kao Alisa u zemlji čudesa, u autobusu, sa ljudima na kakve nisam navikla svih ovih godina vozeći se tramvajem. Iznenađena takvim okruženjem, promatrala sam lica tih ljudi. U prosjeku iznad 50 godina, sijedih kosa i debelih stakala na naočalama. Čitali bi novine, ili razgovarali sa prijateljem koji je sjedio pored. Zanimljivo, nikako nisam uspijevala čuti o čemu govore. Govorili su tiho, polako, bez pretjeranih pokreta rukama, kao dodatnog alata u komunikaciji. Posmatrala sam ih i dalje. Šaputali su, toliko tiho da se muzika mogla čuti u slušalicama mlađih putnika koji su se sa ruksacima na leđima vraćali iz škole. Pri izlasku bi uz „izvinite“ ili „molim Vas“ zamolili za malo više prostora i uz blagi smiješak pozdravili i poželjeli ugodan dan.

Trebalo mi je nekoliko dana da se priviknem na kulturnu vožnju u kulturnom autobusu. Ne zbog toga što sam sama nekulturna, nego zbog toga što sam o tome čeznula toliko dugo dok sam stojeći na prstima ili neprirodno izvijena u tramvaju slušala prepirke ko kome treba ustati, kako je omladina bezobrazna i neodgojena, prisustvovala svađama mladih i starih, gdje stariji nikako nisu odobravali otvaranje prozora u tramvaju u kojem na plus 35 radi grijanje, jer ubi promaha (a kod nas se u Bosni od promahe najviše umire)…. i zaista se čovjek na sve navikne, samo što se ne pomiri sa činjenicama, nego mu one stoje kao knedla u grlu i pitam se do kad će lohotni i bučni tramvaji na gradskoj relaciji prevoziti one što su izašli iz sela, ali selo neće iz njih…..

About the Author

Related Posts

Leave a Reply

%d bloggers like this: