zenicaonline@gmail.com

Simfonija vječnosti

black-and-white-couple-park-photography-Favim.com-190485

Piše: Nera Halilkanović

Svi koji me dobro poznaju reći će da sam uvijek mnogo razmišljala, a ja jedina znam da u tome i leži izvor svih mojih problema i neuspjeha.

Od kako pamtim dane svoje zrelosti, imala sam potrebu sve isplanirati i osmisliti do utančine, i onda čekati da se stvari odvijaju po mom scenariju. Najčešće mi  nije uspijevalo.

Imala sam tako naum udati se samo jedanput, iz velike, nevjerovatne ljubavi ili u suprotnom, ako mi se ta fatalna ljubav ne desi, ostati sama, uživati u životu, dobro se zezati i nikom ništa. Barem nikome ne polažem račune.

Ništa od toga nije se desilo.

Zapravo, dok još nisam pretočila svoju vezu u brak, onaj prvi, mislila sam da sam na putu da ostvarim svoju želju da uplovim u sigurnu i čvrstu luku – do kraja života. Bili smo sretni, u zanosu mladosti, prepuni ideala i snage. Tad smo zaista osjećali da možemo sve što poželimo. Toliko snage uma, fizičke snage, a kad se tome doda i ljubavni polet, e onda je samo nebo granica…

Bilo je lijepo i trajalo je sve dok nas je taj zanos nosio, i dok ružičaste naočale nisu dobile išpartana stakla od vjetrova stvarnog života koji su šibali.

Sa prvim problemima, sa prvim oprečnim stavovima, dolaskom onih dana kada smo 15-ak sati provodili u istom prostoru, bez izgovorene riječi, upućenog pogleda, a kamo li dodira ili zagrljaja, počeli su problemi, počeo je život…

Nije trebalo mnogo vremena da uvidim da takav život  i nije ispunjenje mojih snova.

Još jedan put kada nije sve ispalo kako sam željela.

Nije dugo prošlo, vjenčala sam se i drugi put. Taj put, dosta zrelija, a zrelost kao nosi i neko iskustvo. Tad sam već znala sam da ne postoje idealni i apsolutno kompatibilni partneri, bila sam nekako sigurna da većina ljudi iz mog okruženja živi zajedno jer ih tako navika tjera, neki su imali djecu pa su se uvijek, kao slijepac štapa, držali te neraskidive veze, a sve poradi djece. Neki su pak bili konzervativni pa su razvod doživljavali krahom ili ličnim neuspjehom. Ja nisam više mnogo pažnje pridavala takvim razmišljanjima. Živjela sam za sebe, svoj posao. Svu snagu, ideje i ambicije usmjerila sam na njega a novi brak je, kao valjda i svaki u praksi, već sa drugom – trećom godinom staža postajao monoton.

Začuđujuće, ovaj put, bila sam sretna. Sretnija nego prije, iako sam bila starija, realnije gledala na svijet i dešavanja u njemu. Baš te godine, iskustvo koje sam stekla, ne samo na vlastitoj koži, naučile su me da živim u ovom trenutku, da se ne držim pravila, da ne pravdam račune nikome i da živim za sebe. Živjela sam za sebe i za svoj posao, a i taj posao sam bila ja, tako da sam dvostruko živjela za sebe.

Odlazila sam na druženja, večere ili godišnje odmore sa prijateljicama. Neizostavan subotnji odlazak u teatar, poneka izložba, revije mojih kolegica, svečani prijami… bilo je lijepo, iako ne previše uzbudljivo. Rekla bih baš kako priliči jednoj četrdesetpetogodišnjakinji.

Čovjek kad dođe u neke godine, misli da je naučio dovoljno, da može sa sigurnošću neke stvari tvrditi o sebi, sklon je reći kako se poznaje i stoji iza svake svoje misli ili postupka.

Mislila sam i ja tako o sebi. Mislila sam čak i da je život suviše predvidiv da bi se mogla desiti neka uočljiva promjena, ili da bi me nešto moglo izvući iz kolosjeka i moje ravnoteže svemira. O svemu sam već imala izgrađen stav, na temelju iskustava ili kroz prikupljeno znanje. Shvatila sam da niti jedan čovjek nije slučajno na ovom svijetu, niti sa njega može otići, a da ne spozna neku veliku istinu.

Ja kao veliki mislilac, veliki sanjar, a opet negdje hedonista i mali sebičnjak doživjela sam istinu ljubavi. Kad pogledam svoje planove o životu, te strogo iscrtane skice i sheme, shvatim kako su poslužile jedino za to da se Bog dobro nasmije njima, da mi napravi i organizira život potpuno drugačije, baš onako kako nisam željela, a tačno tako kako je najbolje za mene.

Spoznaja i doživljaj ljubavi smjestili su se u pogled jednog čovjeka. Prepoznala sam je odmah. Sleđena, i osvojena do posljenjeg atoma, zastala sam prvi put kada smo se slučajno sreli na šetalištu pored jezera. Nisam bila klinka, bila sam žena, žena koja je duboko vjerovala da sve što je trebala proživjeti, a naročito na ljubavnom polju, već je iza nje. Mislila sam da je vrijeme da  uživam u samoći i ispitivanju prostranstava svoje duše. Ali tog trena, kada sam pogledala neznanog čovjeka, vidjela sam njegovu dušu u njegovim očima, pogledale su se naše duše zapravo, jer i sam mi je to priznao. Neprospavane noći, misli koje besciljno lutaju, a na usnama se otima smiješak pri pomisli na njega, neuobičajno ponašanje i konfuzne, ispresjecane misli, koje su uvijek obuhvatale njega, prevrtanje po praznom krevetu i trzaj za malo više zraka, postali su moja svakodnevica. Opijena pogledom, koji je prosijevao kao munja kroz moje srce, svaki dan sam odlazila na jezero, šetala sam i nadala se da ću susresti taj dragi lik.

Vođena željom i nekom čudnom energijom, izlazila bih iz stana, još nezakopčanih tena, žurila bih i trčećim korakom dolazila na šetalište. Srce je tuklo kao ludo, kao da se iz grudnog koša i svoje pleure izvuklo i smjestilo u predio vrata. Borila sam se za dah, utrkivala se sama sa sobom i nošena željom da me na stazi kraj vode čeka on, ostavljala svakodnevne poslove i odlazila tamo. Čeznula sam silno da me neznani, a toliko voljeni lik čeka, da me primi u svoj zagrljaj koji bi odagnao sve moje strahove, sumnje i pitanja. Željela sam u tom zagrljaju nestati, poletjeti u daljine, u visine, u neki daleki svijet u kome bih ostala sigurna, sretna i voljena. Željela sam samo njega, njegov pogled, zagrljaj i dodir. Noću bih se prepuštala mislima, obavijena velom emocije, ljubavnim žarom i iskrom strasti, maštala sam o njemu. Pitala se da li i on mašta o meni, da li me voli, ovako slabu i potrebnu njegove nježnosti. Danju, u rijetkim trenucima razuma uhvatila bih sebe kako opozivam svoju želju za njim, kako stavljam veto na sve misli i maštanja, kako korim i zabranjujem sebi to, neadekvatno ponašanje. Znala sam biti jako oštra u tim monolozima; govorila bih sebi kako je to nedolično i nemoralno, da je cijela priča postala apsurdna, kako sam krenula pogrešnim putem i da prosto ne priliči jednoj ženi, ozbiljnoj ženi, mislila sam, da se zaluđuje sa nekim koga nije ni upoznala. Kap koja je prelijevala čašu kod tih razumskih momenata bila je činjenica da je taj neko bio, barem naizgled, prilično mlađi od mene. Odustala sam. Odustala, barem javno. Povukla sam se i pustila konce te bajke, koja je i onako igrala samo na mom platnu. Samo sam ja kupila ulaznicu za tu predstavu, samo ja. Čak sam grabežljivo otimala kartu iz ruku prodavača, iako sam vidjela da se za nju niko drugi ne bori. Shvatila sam to i povukla se. Izbrisala sam sve dotadašnje navike vezane za „kult čovjeka mojih snova“ iz svog dnevnog rituala, nisam odlazila na jezero, nisam se nadala tom pogledu, nisam ga čak ni na sebi osjetila i trudila sam se ne grliti svoje tijelo rukama njegovim, koje ni vidjela nisam. Izbrisala sam ga i povukla sa svih vidljivih stvari u koje sam ga prethodno uspjela ugraditi, iako ga tu, u zbilji, nikad  bilo nije. Nisam uspjela samo jedno, izbaciti ga iz te „zrele“ lude glave. Vrtio se, prelazio sa vijuge na vijugu, čopkao moj mozak, hranio se mojom krvlju. I konačno, srela sam ga opet.

Ništa manje oduševljenje nisam doživjela, bez obzira na silne sankcije koje sam sebi uvodila i kako sam se strogo kažnjavala za svaku misao namijenjenu njemu. Ovoga puta, okolnosti su bile bolje, nismo razmijenili samo poglede oduševljenja, nego i koju riječ. Riječi sam krala i upijala ih, grlila i privijala uz srce kao melem, i prije nego ih je izgovarao. Osjećala sam kako drhtim od uzbuđenja, osjetila sam sve ono što nikad  prije nisam. Leptirići u stomaku i ubrzan srčani ritam apsolutno je poremetila informacija i potvrda mojoj sumnji da je dosta mlađi od mene. Nisam se nadala toliko, ne cijelih dvadeset godina. Vidjela sam još pri prvom, iako kratkom susretu, da je ta razlika uočljiva, ali baš tako velika, to nisam žljela, a kamo li vidjela. Slomila sam se, na milijun komadića, na nepovezive dijelove…. Razlila se moja ljubav, koju sam toliko dugo potiskivala, razbila se moja iluzija i sve one besane noći stale su mi u grlu, tušilo me tih njegovih trideset godina. Trideset omči oko vrata i trideset rana na mom srcu. Život je namjestio da ćemo se još koji put, zbog posla susresti. Glumila sam profesionalnost, službenost, čak i hladnoću, a onda sam se noću uz flašu vina, sastavljala i lijepila komadiće svoje duše. Ruke su krvarile od tih grubih i oštrih ivica stakla. Rasula se duša, kao kiša s neba, sastavit je nisam mogla iako sam to silno htjela.

Po završetku poslovnog projekta, otišli smo na proslavu i večeru koja je bila organizirana za sve učesnike tog projekta. Bili su pozvani svi angažirani na projektu, a svaka pozivnica važila je za dvoje.

Samo smo mi došli sami.

Sve cijenjene kolege povele su svoje supruge, samo on i ja bili smo sami, bez pratnje, sami bez duše i volje. Opazila sam na njemu neke promjene. Taj ozbiljan izraz lica koji je u ukupnom dojmu sa bradom i tamnim očima davao pomalo zabrinjavajući prizor. Nije mi se svidjela slika koju sam vidjela. O tome kako sam ja izgledala drugima, a i njemu, nisam željela ni razmišljati, a kamo li predočiti si tu sliku. Iako nemam bradu niti crnu kosu, mislim da smo tu večer jednako izgledali.

Sjedili smo nekoliko mjesta udaljeni i pokoji zalutali pogled budio je u meni nelagodu. Onda me pozvao da izađemo na svjež zrak. Pomalo zbunjena, pošla sam. Bez očekivanja, bez nade, umornog koraka i pustog srca… Hodala je zapravo haljina bez tijela, žena bez duše. Zapalili smo cigaretu, bilo je svježe. Ponudio mi je svoj sako da me ogrne, nisam željela. Ni hladnoću nisam osjećala. Željela sam samo da prođe ova večer, da završimo svoje poslovanje i da se po mogućnosti nikada više ne sretnemo, ili barem dok skroz ne zacijeli bolna rana na mom srcu. Nismo govorili, stajali smo blizu, mislima daleko. Uvlačila sam dim cigarete, gušio me i stezao kao i ova situacija. Mislila sam proći će, dogorit će i ova cigareta, dogorit će  ova noć i moje želje, emocije… sve će proći. A ja ću postati ona stara, ona otupljela,  na posao i vlastita uživanja programirana žena. A onda se, onako nježno, ničim izazvan, nagnuo i poljubio me. Stijena, velika kao more, kao da je pala na mene umjesto tog nježnog poljupca. Pogledao me onim dubokim, smeđim očima, pomilovao po obrazu i ušao sam u salu. Ostala sam još neko vrijeme na zraku.

Stajala sam sama, teška i troma. Mozak kao da nije radio, tijelo nije htjelo da se pokrene. Noge olovne. Misli pokidane, kao da je tornado prošao mojom dušom, odnio zdrav razum i pobrkao emocije. Nevjerovatna stvar za jednu ženu u petoj deceniji. Onda je počela navirati ljutnja. Ljutnja i bijes izmješano, dolazili su periodično. Ušla sam u salu, da pokupim stvari,  pozdravila direktora i naglo krenula ka izlazu. Na vratima me dočekao on. Zamolio da me otprati kući i da porazgovaramo.

Dugo smo pješačili, jedno pored drugog, bez riječi, bez pogleda. Put do kuće nikad nije bio duži. Kraj se nije nazirao. U trenutku kada sam se privikla na tu tišinu, koja mi je u početku stvarala nelagodu, rekao je – zaljubljen sam u tebe. Zaljubljen sam još od slučajnog pogleda u šetnji kraj jezera.

Pomislila sam – Bože ima li kraja ovim glupostima. Samo se dublje zavlačim u problem, ovo ne može dobro završiti. Sjeli smo na klupu, pod zvjezdanim nebom, mjesec je obasjavao park i cestu. Željela sam mu reći da je sve ovo zabluda, da je on premlad za poznavanje pravih emocija, da se ovo ne smije čak ni izreći a kamo li ponoviti, ali nisam mogla. Taj monolog osmišljen u glavi, nije htio van na mjesečev sjaj.

Pogledala sam u te oči, oči pune nade, utjehe, oči u kojima sam vidjela sebe, sretnu sebe….

Od te večeri se ne razdvajamo. Pokušali smo razgovarati zašto nije dobro da smo skupa, zašto jeste. Pokušali smo napraviti od naše ljubavi račun, a onda je on rekao da ljubav nije matematika, da je ljubav pogled zbog kojeg noćima nemaš sna. Tog trenutka shvatila sam da se ne vrijedi opirati. Ne mogu se znanjem i iskustvom nositi sa njim, ne mogu računati ni na svoje godine jer sve intelektualne, misaone ili bilo kakve druge radnje padaju pred ljubavlju. Živim od ljubavi i za ljubav. Živim od zagrljaja i milog pogleda. Ne živim razumom i ništa ne objašnjavam. Ne mogu sebi objasniti neke stvari, a da drugima objašnjavam, ne, ne želim to. Nije bitno ni do kad će trajati. Dok traje ja živim svoju vječnost. To nisu dani, mjeseci i godine, ovo naše je simfonija vječnosti.

About the Author

Related Posts

Leave a Reply

%d bloggers like this: