zenicaonline@gmail.com

Aleksandar Trifunović: Prazne priče i pune cijevi

Postoje krajevi na koje nikad ne pomislite. U skladu s tim ne planirajte otići tamo. Krajevi i mjesta u koje dolazak civilizacije ne znači ništa i koji žive sami za sebe, ma šta se dešavalo u okolini.

Ako slučajno zabasate u takav kraj veoma brzo zapazite da je priroda netaknuta, vazduh čist i da je voda dobra. Najčešće tu i nema ničeg drugog osim nabrojanog. Uslikate se i odete. Ako vas neko nepitanog pošalje na takvo mjesto na neko vrijeme ubrzo se iznenadite svim čim se već možete i trebate iznenaditi.

Dosadno vam je pa se prihvatite pisanja, nečeg što će kada odete, ako bude sreće, neko objaviti kao knjigu. O Bosni recimo….

U mnoštvu takvih knjiga pisanih o Bosni, najinteresantnije su one pisane perom u rukama “stranih” vlastrodržaca o ovo malo nesrećne i blesave zemlje. Pošto je Bosna najmanje kroz istoriju odlučivala sama o sebi, autora ovih pisanija bilo je mnogo, od svuda i svakakvih: vojnika, lutalica, oficira, ambasadora i opunomoćenika zajednica i država, velikih predstavnika i malih predstavnika.

Zavirimo za ovaj put u samo nama savremen period i nama znane autore….Obavezne!

Teme urađenih štiva su najčešće izgovori pisani visokoumnim jezikom i patetičnim žalom za nedostatkom vremena za još koji eksperiment nad odavno iz-eksperimentisanim narodom. Nasmijana slika na koricama knjiga sa potpisom – narodu Bosne I Hercegovine- a u posebnoj zahvalnici nađe se prostor za kuvara, ćuku, baštovana, žensko osoblje u misiji i sve koji su svojim radom doprinjeli da život u Bosni odlazećeg bude što prijatniji.

Detalji koji skreću pažnju u knjizi dotiču se susreta sa najvećim brojem domaćih kreatora ludila u kom se nalazimo. Najinteresantniji nisu ni ukori niti prijetnje, pozivi na odgovornost onima koje smo izabrali, a oni ih opet kudili i smjenjivali. Detalji kada su provodili vlast i ovlašćenja. Naprotiv.

Odlazeći pisac, izabrane, u pisaniju predstavlja kao svoje poznanike, čudne i neodgovorne doduše, ali ipak ljude, sklone druženju uz pjesmu i šalu, kapljicu i šah. Razgovori puni osmjeha i obrta, ljutnje koje je brzo nestajala, gužvanja karata i crtanja granica, pisanja zakona uz viski i jastoge.

Dogodovštine koje su umjesto kao skeč bile servirane kao direktni pogodak u nečije živote.

A kada je već blizu trenutak završetka pisanija i trenutak pred polazak kući dođe i vrijeme da poruče da su mladi budućnost ove zemlje. Da se zna.

A unazad petnaest godina mladi ove napaćene zemlje imaju priliku isključivo da učestvuju u gotovim rješenjima, kreiranim i ponuđenim od “predstavnikovih” vršnjaka i drugara iz knjige. Godinama unazad mlade ove zemlje svakodnevno zaskaču razni smutljivci skriveni u dubokoj, toploj pozadini nekad političkih, drugi put ratnih frontova, te prosto i neometano produžuju tragediju odrastanja i sazrijevanja jedne, to već slobodno možemo reći, zauvijek izgubljene generacije. Razni Bobani, Radovani, Alije, te njihovi sadašnji nasljednici nisu im ponudli ništa do praznih priča i punih cijevi za neke nove obračune u kojima bi oni opet uživali onanišući tuđim životima i sudbinama.

Izmrcvareni statiranjem u horor ostvarenjima u čije kadrove godinama ulaze nepitani, izgubili su odavno želju za glavnim ulogama u nekim ljepšim filmovima. A autori knjiga sa početka teksta sa režiserima našeg horora bili su u svakodnevnom, radnom kontaktu.

Savršeni i veoma dobro plaćeni asistenti, rekli bismo.

Odlaze prilično nezainteresovani za dalju budućnost ostvarenja, za završnu montažu materijala. Dovoljno je, pomisliće, da su napisali knjigu o snimanju, a od naših režisera su već sa početka preuzeli najefikasniji recept za dugovječnost- neodgovornost.

Što i ne bi bilo tako strašno da nisu prepustili završetak našeg filma slučaju, a svoju viziju zadali kao obaveznu lektiru. Tajanstvene i mračne enigme nisu ni pokušali riješiti i pitanje je kako se priča završava. A na nama je da je doživimo. Na žalost ili na sreću?!

Prošlost nas uči da neodgovorena pitanja i tajanstvenost, istine o kojima se ne priča u nas sami sebi prave scenario, prave mit. Scenario koji na ovim prostorima u prvi plan stavlja jame koje unuci balija, četnika i ustaša dopunjavaju ljudskim životima mnogo revnosije i žešće nego su to njihovi djedovi i babe radili u prvim djelovima priče.

I zato, ako vas put nekada nanese u Bosnu, na koju nikada prije niste pomislili, prije nego što vam bude dosadno i počnete pisati knjigu, nagledajte se ove prirode, napijte se čiste vode iz rijeka i nadišite se savršenog vazduha. Ovdje ničeg drugog ni nema. Ali ako ne znate šta ćete u vašem pisanju sa ljudima koji ovdje žive, molimo vas, nemojte priču ni počinjati!

Ne toliko zbog stanja i kasnije prođe vašeg ostvarenja na bioskopskim blagajnama, koliko zbog gotovo pa sigurno značajno manjeg broja statista u slijedećem filmu o nama.

Tekst napisan 2002 godine. Po ovom tekstu napravljen je dio dokumentarnog filma Ljilje Tunjić o Balkanu a koji možete pogledati u nastavku 

About the Author

Related Posts

Leave a Reply

This site uses Akismet to reduce spam. Learn how your comment data is processed.

%d bloggers like this: