zenicaonline@gmail.com

Osama Duše

SONY DSC

Piše: Nera Halilkanović

Povučem se u osamu i razmišljam, o čemu ne pitaj. Razmišljam o svemu možda i više od pojma sve obuhvatim. Tek nepregledni travnjaci i nebo što se negdje na kraju mojih vidika spaja sa njima razumiju moje težnje i pitanja.
Zagledana u plavetnilo nebesko odlutam i izdignem se iz trenutka tog, iz svakodnevne užurbanosti i buke, od smrknutih lica i isprogramiranih glava.
Tužna je zapravo sudbina nas građana ili bolje rečeno stanovnika naseljenih i donekle urbanih mjesta. Jer daleko je većina od istinskog značenja riječi građanin.
Pobjegnem u prirodu tako, valjda da se vratim suštini samoj, da osjetim mir i da očistim misli. Pa pitanja, sumnje i želje izmiču pred očima kao da su već snimljene pa doživljavaju svoju premijeru. Žure da ih se vidi, da dožive koji trenutak slave.
Gledam u vlat trave kako se nježno naginje na susjednu. Razmišljam o njoj. Zašto to čini? Da li je slučajno upućena na nju ili joj se, onako, iz prijateljstkih osjećanja priklonila. Da li tješe jedna drugu ili se smiju. Možda su sretne? Ko bi to znao?
Lagan vjetar puhnu i promijeni im položaj. Sad su drugačije postavljene. Trenutak je bio dovoljan da vlat, koja je bila oslonac, zatraži potporu od svoje drugarice. Nije li tako i sa nama? Razmišljam… Dok vjetar lagano viori, njišu se vlati trave, lišće na drveću šušti, a ja razmišljam o vjetru naših života.
Gdje nas to nosi i zašto nekad toliko jako puše? Zašto ostajemo nemoćni pred njim i zašto nam nerijetko izmiče tlo pod nogama? Da li sam slučajno vidjela tu sliku trave koja se skladno njiše ili je u prirodi to uvijek tako? Zašto mi nemamo moć zadržati svoje bliske vlati trave uz nas i kad bure i nevere pušu? Zašto ljudi bježe kad dođe snažni vjetar? Zašto ih samo Sunce i ljepota može držati na okupu?
Nije li logičnije da se držimo skupa baš onda kad ne ide, kad je teško i kad nam vjetrovi šibaju mimo naše volje i onemogućuju nas da se održimo na zemlji? Zajedno bi nam bilo mnogo lakše. Dok nekom prolaze crni dani, dok tuku ga loši vjetrovi, onaj koji stoji na svjetlu i krade tako i tuđi sunčev sjaj, mogao bi se sjetiti, odreći se sebičnosti i sebeljublja i pružiti ruku prijatelju u tami. Snažna ruka, pružena od srca, mogla bi izvući pokislog čovjeka. Ako razmisliš malo bolje, Sunce je zaista toliko veliko, tako snažno grije da ne moraš sebično čuvati ga za sebe. Ako povučeš prijatelja iz oluje i nevermena na sunce, ostat će i tebi dovoljno svjetla. Nećeš biti zakinut, ne brini, sebični stvore.
Naprotiv, ako staneš sa nekim pod Sunce, vidjet ćeš da tada grije još jače. Grijat će te tad ne samo zraka sa neba nego i toplina tvog druga a ta je svjetlost možda i jača. Osjetit ćeš snagu i volju, osjetit ćeš moć da poletiš od sreće. Poželjet ćeš tada da budeš uvijek pored njega i da vaša ljubav raste, a i vi u njoj…
Zastani na tren i osjetit ćeš da, tek kad daš, imat ćeš!

About the Author

Related Posts

Leave a Reply

%d bloggers like this: