zenicaonline@gmail.com

Više sreće drugi put

3901-happy-family-beach-sunset

 

Piše: Nera Halilkanović

 

Te sam noći, poslije toliko vremena, vođena radoznalošću krenula u tu ulicu. Nisam toliko godina prošla tuda i bila sam sasvim sigurna da me i ovaj put vodi samo radoznali duh. Na putu od kuće do dobro znanih prozora osjećala sam se kao pod povećalom, kao da mi je neko za petma. Svaki drugi korak okretala bih se sa strahom da me neko prati. Iako je sve bilo „čisto“ i nije bilo naznaka da iko  uopće zna gdje sam, osjećala sam nelagodu. U kasnu jesenju noć, opalo lišće i njegovo šuštanje dodatno su stvarali osjećaj nesigurnosti. U jednom trenu pomislih, najbolje je da se vratim! Zastadoh na čas, a onda odlučnim korakom nastavih, nemam što izgubiti.

Dok sam se približavala ulici napetost je rasla. Čudno! Kad se u glavi pojavila misao da svratim do tih prozora, nisam je doživjela kao nešto bitno i posebno, treba je biti tek običan posjet i šetnja kroz ulicu koja je postala blijeda sjena u mome sjećanju.

Široki trotoar, posut opalim lisćem, ulična svjetla i tek pokoji prolaznik. Zrak čist, pomalo oštar. Mirno i lijepo naselje za život, pomislih za tren. Ta mi misao kao strijela prođe kroz glavu i nekako još brže i jače zapara srce. Da, mirno i nadasve lijepo naselje, ali ne i ljudi, pomislih. Ili se samo meni nije dalo. Vođena radoznalošću i željom da izvidim situaciju prišunjah se do samog prozora. Roletne podignute i svjetlo upaljeno. Propnem se na prste i udahnem duboko. Pažljivo promolim glavu, i puna iščekivanja ugledam samo nepoznatu ženu sa krpom u ruci, kako čisti prašinu. Čudno li je vrijeme izabrala za čišćenje, pomislih. Ali dosta smijeha i zbijanja šala. Nisam zato tu. Ko je ta žena? Ne liči mi na nju, niti bi mu ona čistila kuću… Shvatih da sam uzalud došla jer sam susrela samo ženu koja održava stan.

Ništa, više sreće drugi put.

Razmišljala sam  o tome zašto sam i krenula do te ulice, tih prozora, sa kojom namjerom. Kako odgovor nisam imala odlučila sam da cijelu ekspediciju zaboravim i obećam sebi da se neće ponoviti.  Shvatila sam, ako se već tolike godine nikada nismo sreli, a grad u kome smo živjeli i nije baš toliko velik, to treba nešto značiti. Treba prihvatiti tu činjenicu, prelistati nekoliko desetina stranica svog života unatrag i staviti ponovo tačku, veliku i istinsku tačku na cijelu priču. Ne smijem vući repove u životu, neću daleko stići, zapetljat ću se u sopstvenim koncima, loše povučenih poteza.

Dakle, čvrsto i odlučno ponavljam, gotovo je. Kako ništa u životu u prilici ne biva kako mi zacrtamo ili se život nasmije našim strašnim idejama, tako je, bez izuzetka bilo i ovaj put. Život nije stao poslije one noći, poslije blamaže i virenja kroz tuđe prozore, sve je išlo svojim, prilično užurbanim tempom, bez puno praznog hoda za razmišljanje. Tu bi balada dobila svoj kraj da se tog dana nisam susrela  sa njim. U dućanu u kojem sam bila barem tri puta sedmično, srela sam ga poslije 6 godina zatišja.

Prvi dojam je bio – uuu, baš je ostario.

Nisam sigurna da i on nije isto za mene pomislio. U vrevi marketa pogledi su se sreli, mi ukočili i vrijeme zanijemilo. Nevjerica i neka neopisiva praznina se osjetila među nama. Čak ni pozdrav nismo u prvi tren izrekli jedno drugome. Kao da smo mislili da nema potrebe, i da je suvišan svaki vid komunikacije. Nakon što su nam se zaledjeni izrazi lica ublažili, pružio je ruku i rekao – Zdravo Ema. Onako normalno i smireno kao da je prošlo šest dana, a ne šest godina. Uzvratila sam pozdravom vidno zbunjena i iznenađena.

Pokoja sijeda vlas iznad ušiju, brada od tri – četiri dana, koju sam najviše voljela, podočnjaci i pokoja bora oko očiju sve u svemu nije se mnogo promijenio. Bio je samo ozbiljniji, bez onog poleta i dječije radosti u očima. Kad i zašto ih je izgubio nije se dalo nagovijestiti.

Poslije hladnog i začuđenog pozdrava uslijedio je kratki, neformalni, više informativni razgovor. Rekao je da se odselio iz kuće, uzeo je stan u ovom kvartu, koji je slučajno ili ne blizu mene, zato smo se i sreli u ovoj prodavnici. Posao mu dobro ide, zadovoljan je… Ostalo nije spominjao.

A ja sam stajala u čudu, primala informacije i bila nimalo dobar sagovornik. Tek onako uzgred, promrljala sam- ja dobro i zadovoljna sam.

Da li se iz toga išta moglo naslutiti ni sama nisam bila sigurna. Rukovali smo se na odlasku uz njegov komentar – Drago mi je da smo se sreli.

Narednih dana sam se trudila što manje misliti o tom susretu. I onako je za mene bio kao neka mutna mrlja u sjećanju. Poput onih trenutaka kad od uzbuđenja ne upamtiš ništa. Tako je meni ostao samo pojam da sam ga srela. Na poslu se stanje, kao i pred svaku Novu godinu, zakuhalo. Svi ti godišnji izvještaji, sravnavanje računa, knjige, papiri, nisam uspijevala misliti na sebe a za dodatne „smetnje“ pogotovo nisam imala vremena. Nakon Nove godine otputovala sam na kraći odmor baki u Italiju. Prijala mi je promjena sredine, okruženja. Bilo je lijepo buditi se uz miris bakinog čaja i toplog, tek ispečenog peciva. Uživala sam te dvije nedjelje i vrijeme je jako sporo prolazilo, iako je općepoznata činjenica da sve što je lijepo kratko traje. Ja sam željela da moja seoska idila i moj posjet baki traju dugo i zato sam svaki momenat upijala, osjećala i duboko pohranjivala u svojoj, od gradske vreve, umornoj glavi. Povratak kući i adaptacija na nove – stare obaveze, na suhoparnu kolotečinu koja nas melje iz dana u dan. Tek pomalo vemena vikendom koje ugrabim za sebe, šetnju ili vožnju bicikla kroz prirodu, poneki shopping i prođe nedjelja. U jednoj subotnjoj kupovini srela sam ponovo Sašu. Ovaj put se nisam toliko iznenadila, valjda sam postala svjesna da ću ga od sada sretati malo češće, bilo je to neminovno zbog činjenice da živimo u istom kvartu. Nisam imala namjeru upuštati se u duže razgovore, piti kafe ili susretati se sa njim. Poslije svega nisam imala želju a ni snagu za to.

On je izgleda mislio drugačije.

Sa osmijehom je prišao, rukovao se i odmah predložio da popijemo kafu. Bilo je očito da sama šetam i bezbrižno tošim vrijeme subotnjega dana, tako da nikakav izgovor nije mogao doći kao pokriće. Sjeli smo u kafeteriju koja nije imala glasnu muziku, kako Saša reče – da se ispričamo. Meni se nije baš dalo pričati, pored toga što mislim da smo nas dvoje sve svoje ispričali, nisam znala zašto bih svoje trenutno stanje i svoj život dijelila sa nekim koga toliko dugo nije bilo tu, a i odakle početi.

Kako je uvijek bio rječit preuzeo je inicijativu i prvi počeo sa razgovorom. Onako, uz lagani uvod i neka aktuelna dešavanja, rekao je da je kupio stan jer kuću nije mogao plaćati, od kako je supruga umrla kćerkica i on su ostali sami, a mnogo novaca je dao za pokušaj supruzinog liječenja. Teško se snalazio sa djevojčicom, nije mogao baš najbolje uskladiti posao i obaveze prema njoj. Čuvala ju je neka teta ali ipak to nije bilo to. Ja sam, iako netipično za mene, blijedo gledala i zastala na prvoj informaciji da je ostao bez supruge. On je to onako uzgred spomenuo, kao da je to općepoznata stvar. Morala sam ga prekinuti i izjaviti saučešće, rekla sam da to nisam znala i da mi je posebno žao malene. – Sve se brzo odvilo, imala je galopirajući kancer koji je ubrzo metastazirao i sve je bilo gotovo kroz dva – tri mjeseca. Djevojčica, za koju takođe nisam znala, imala je Downov sindrom, i jako teško je sve podnijela. Bilo je to previše informacija za mene, tako nespremnu i izgubljenu. Još uvijek mi je bio šok što sjedim sa njim poslije toliko vremena, a onda su dolazile loše vijesti jedna za drugom. Ostali smo još neko vrijeme tu, i uz kafu pokušavali uspostaviti normalnu komunikaciju. On bi, čini mi se, to i mogao. Ja nisam mogla.

Stajala je knedla u grlu, gušila me i stezala. Osjećala sam istinsku tugu zbog sudbine koja je zadesila njega, suprugu i nedužno dijete ali mi je veliku bol pričinjavalo sjećanje na naše dane. Okolnosti i razloge zbog kojih smo se rastali, iako smo se još uvijek jako voljeli, nisam mogla zaboraviti. Poslije četiri godine zabavljanja i pet godina braka, postali smo preko noći jedno drugome stranci, jer je on tako odlučio. Nakon specijalističkih nalaza da ne postoji mogućnost da mogu postati majka, rekao je da on na tu žrtvu nije spreman, iako me neizmjerno voli, on želi biti otac. Bol, tuga i poniženje koje sam tog momenta osjetila su nešto što se nikad ne zaboravlja. Nikakvo vrijeme, poslovni ili privatni uspjesi nisu dovoljno jaki da izbrišu taj rez na srcu, duboko urezan. Ni poslije šest godina, kada ne boli tako akutno nego onako tupo i za cijeli život, nisam mogla sjediti sa njim a da mi da  misao i ta tuga ne stežu srce.

Prolazilo je vrijeme, stizalo proljeće, sve više sam se vozila na biciklu ili kretala pješice. Često bi se susreli u obližnjem parku, on sa Martom a ja u prolazu. Mahula bih samo i užurbanim korakom, kao da sam dotaknuta elektrodama elektrošoka produžila dalje, ako me Marta ne bi sustigla i jakim zagrljajem se stisnula uz mene. Neopisiva je ta mala djevojčica, posebna energija, ljubav, sreća iz nje zrači. Sva je čarobna. Nekoliko puta sam i ja izašla sa njima u park, na Martin nagovor. Igrale bismo se, pravile kule od pijeska ili spuštale niz tobogan. Uživale bismo obje. Koji put bih pogledala Sašu, kako zadovoljno i ispunjeno sjedi na klupi dok nas promatra ili snima. Marta je imala četiri godine i bila je strašno sentimentalna. Gubitak majke teško ju je pogodio, iako je bila prilično mala. Kako su dolazili ljepši i topliji dani Marta je sve češće dolazila pod moj prozor i moleći me zvala da se izađem igrati sa njom. Ponekad je pjevušila ili recitovala nove pjesmice koje je naučila. Zavoljela sam je. Tako nježno, biće  puno ljubavi i želje da bude ljubljeno, teško je ne voljeti. Saša je uvijek bio tu, ali u sjeni prijateljstva Marte i mene. Nije potencirao ni na čemu ali bi se samo zadovoljno smješio dok bi nas posmatrao. Bila je to možda sreća koju nikad nismo imali priliku osjetiti zajedno. Idila obiteljskog doma koja je ugašena ne mojom „krivicom“. Kao da sam ovaj put bila nagrađena za svu bol i tugu koju mi je nanio. Imala sam Martu i svoj čarobni svijet prijateljstva sa njom. Čak i kada bi me prijateljice pozvale vani, ako je Marta bila tu ili u planu za neko druženje, bez razmišljanja bih odbijala njihov poziv uz opravdanje da imam neodložnog posla.

Počele smo odlaziti vikendom i na neke izlete ili u grad. Često same, Saša je dozvoljavao to. Njemu bi to vrijeme dobro došlo da završi svoje obaveze ili da se odmori. Ponekad bi zamolio da nam i on pravi društvo. Svi razgovori, ideje i poduhvati bili su usmjereni na Martu. Uživala sam i osjećala se kao nikad do tad. Osjećala sam se voljenom i ispunjenom. Znala sam da me ona nikad neće napustiti niti iznevjeriti. Ljubav djeteta je nešto dragocjeno. Iako nije bila moje biološko dijete, bila je moja Marta. Savršeno smo se razumjele i nadopunjavale. Ponekad bi čak neke stvari krila od tate a meni govorila. Smetalo joj je što puno radi i nema vremena uvijek za nju. Podcrtavala je kako sam ja najbolja, kako sve znam i uvijek sam tu. Zvala me je svojom najboljom drugaricom. Saša je bio sretan sto ja činim dio njenog života, što sam tu i pomažem u svemu. Bio je zahvalan kako i što to uopće radim. Nekoliko puta je naglasio da ja nisam dužna to raditi i da mi se divi, da se poslije svega tako zdušno i požrtvovano brinem o  Marti. Uvijek bih mu rado rekla da to radim isključivo zbog Marte, da se osjećam sretno i zadovoljno, da sam sretna kad je ona sretna i da je doživljavam kao nešto što uljepšava moje dane.

Kako je Marta rasla i otkrivala svijet, bila sam joj sve potrebnija. Polazak u vrtić, novi prijatelji, nove tete u vrtiću, pa prvi razred. Sve je to prošla sa mnom. Svaku radost i suzu smo dijelile. Mnoge noći je provela u mom krevetu jer bi, poslije igre, kada Saša dođe po nju uplakana molila da ostane kod svoje najdraže Eme. Udovoljavali smo joj oboje, koliko god smo mogli.

Dana 26.04., koji nikada neću zaboraviti, Saša me nazvao i drhtavim, gotovo plačnim glasom rekao da dolazi po mene na posao jer je Martu udario auto ispred škole. Stvorili smo se kroz nekoliko minuta u bolnici, kroz staklo na vratima sobe ugledali smo njezino nejako tijelo prikovano za bolnički krevet, priključeno na kisik i svu dodatnu aparaturu. Bila je jedva pri svijesti. Dotrčali smo do nje i kleknuli, milovali je i dozivali ali, bila je toliko slaba da je tek okice uspjela otvoriti da nas pogleda.

Nekoliko dana lječnici su se borili za njen život a to su bili ujedno moji najgori dani.

Na posao nisam odlazila, već sam prvog dana javila da me neće biti do daljnjeg, vrijeme sam provodila u bolinici ili pored telefona čekajući vijesti o Marti. Bila sam tu i za Sašu. Vidno potrešen, glumio je snagu i hrabrost a znala sam, bilo je i normalno, da se unutar sebe cijepa. Marta se nakon nedjelju dana počela oporavljati, vitalni parametri su se vidno popravili i skinuli su je sa aparata. Bila je oduševljena kada nas je svjesno prvi puta vidjela. Izvinjavala se zbog svega što se desilo i obećala da će biti bolja djevojčica, samo da nas ne sekira.

Uz silne isprike imala je i jednu želju. Mi smo joj onako, u želji da bude dobro, da se oporavi, spremni na sve želje i prohtjeve gotovo u glas rekli, – Samo reci, što god želiš.

Onako iscrpljena, pogledala nas je svojim plavim okicama i rekla „Želim da Ema bude moja mama, a mi obitelj“. Uzela nas za ruke, prislonila usnama i poljubila. Vrele i krupne suze potekoše mi niz lice, i kao da ispraše onu knedlu u grlu što je zastala Sašinim odlaskom. Snažno sam zagrlila malog anđela i kroz suze obećala – sve za tebe, mila.

Pogledala sam u Sašu i vidjela u kutu oka jednu suzu. Nisam bila sigurna da li je to pokajnička suza za one dane.

Ostala sam zbog Marte, jer bez nje ne bih mogla. Da li će novi dani donijeti novu nadu, ne znam… Nikad ne reci nikad.

 

About the Author

Related Posts

Leave a Reply

%d bloggers like this: