zenicaonline@gmail.com

Sindrom praznične kupovine

macys-crowd

Piše: Partizan Bata

Prođe i divni decembar, prođoše praznici i aureol čarolije koju oni nose. Januar smo već dobrano potrošili, zakoračili smo u novu godinu koja nije više tako nova.

Ideja za ovaj tekst je nastala još sredinom decembra, u jeku praznične euforije i bjesomučne kupovine. Šareni izlozi su vrištali na nas crvenim brojkama koje su označavale do kojeg maksimalnog iznosa će asortiman biti snižen (a teško je samog sebe uvjeriti da “do 70%” ne znači da će sve biti sniženo 70%, nego da je to maksimalni iznos sniženja, i to u pravilu za robu koja uopće nije u izlogu).

Stvari još nisu izmakle kontroli kao za “crni petak” u Americi, ali simptomi su tu. Na sve strane gledao sam ljude koji vuku pune kese. Na društvenim mrežama dominirale su fotografije iz shopping centara.

Nije dugo trebalo da i sebe uhvatim kako razmišljam o kupovini u svojim omiljenim buticima, potaknut-upravo šarenim natpisima o sniženju. Računao sam koliki mi je budžet i koliko smijem načeti rezervu za “crne dane”. O brojkama, i odnosu zamišljeno-ostvareno, radije ne bih 😀

Psihologija mase pretočena u staru narodnu umotvorinu “Kud svi Turci tu i mali Partizan…”.

Sa jedne strane, potrošnja je motor ekonomije. Iako nisam ekonomista, poznato mi je da se potrošnja pokazala kao jedan od najučinkovitijih načina za pokretanje posrnule ekonomije. Posmatrano tako, svi smo na dobitku. I kupci koji sebe i svoje bližnje počaste novim stvarima “po nevjerovatnim cijenama”, i trgovci i proizvođači koji ekstra zarade, a i država, pod uslovom da smo dobili fiskalne račune za sve kupljeno.

Ne znam za vas, ali mene sva ta priča navodi i na razmišljanje o stvarnoj vrijednosti stvari koje kupujemo. Ne cijeni, nego vrijednosti.

Da li mi zapravo kupujemo brend i marketing i zbog toga plaćamo neusporedivo više nego li kupljeni proizvod vrijedi? Kako je moguće da npr. sako u Zari koji mi se svidio, odjednom više ne košta 200, nego 90 KM?

Da li je to konačni trijumf potrošačkog društva, gdje naše želje i potrebe zapravo diktira industrija? Da li je to trijumf individualističkog društva?

Možda, sa tendencijom na pozitivan odgovor.

Kupovina proizvoda određenih proizvođača je postao način kako prezentujemo sebe drugima, kako komuniciramo sa okolinom, ono kupljeno je naš simbolički trofej. Neki futurolozi idu čak toliko daleko da smatraju da će u budućnosti biti jača identifikacija sa omiljenim brendovima, nego sa nacionalnom pripadnošću…

Međutim, kada se izmaknemo od svih ovih analiza, ono što ostaje kao trajna vrijednost je činjenica da smo u tim danima uljepšali sopstveni i život nama dragim osobama. Da smo dobili priliku da malo opustimo remen i damo si oduška. Šta god bilo u pozadini, najvažnije je da nas to usrećuje, jer to se jedino pika.

Nije život samo broj uzdaha, nego, možda još važnije, trenutaka kada smo izgubili dah. Pa makar to bilo i zbog “fenomenalnog” sniženja.

About the Author

Related Posts

Leave a Reply

%d bloggers like this: