zenicaonline@gmail.com

Prihvati ljubav

KaulbachMotherWithChild

Piše: Nera Halilkanović

Čestitam, za najviše sedam mjeseci postat ćete mama! Iako je te riječi čula prilično davno još uvijek ih se sjeća tako živo, štaviše,  može i sad prizvati onaj drhtaj tijela i osjećaj zadovoljstva koji je tada osjetila. Nikada, ranije u životu, se nije tako nasmijala. Nije to bio osmijeh kakav izazove dobar vic, to je bio osmijeh duše, osmijeh cijelog tijela. Odmah je osjetila povezanost sa tim malim bićem, odmah je ono postalo njezino dijete, ne čak ni nešto novo u životu, nego dijete koje je oduvijek imala ali je sad našla put do njega. Za nju to nije bio izvjesni fetus, o kome svi govore, bilo je dijete. Tako živo i tako njezino da je skoro željela reći doktoru da se utiša, kako bi mogla osjetiti njegovo pomjeranje.

Željela je i čekala to dijete dugih šest godina. Nije se umorila čekajući, nije odustala, ili se pokolebala. Vjerovala je. Nadala se. A kažu kad nešto zaista želiš to ti se i ostvari. Zanemarila je sav rizik i sav strah sklonila u neki daleki kut, a dozvolila da je bujica sreće i emocija ponesu u najljepšu bajku, bajku koju je sanjala tolike godine.

– Budite oprezni, vlada neki virus, jedite dosta povrća i voća, propisat ću Vam i preparate koje trebate zbog imuniteta uzimati. Tek ste na početku, uživajte ali se pazite. Najbitnije nam je da prvi trimestar prođe bez problema, dalje ćemo lako. Imala je povjerenja u svog doktora, stari gospodin, sa mnogo iskustva. Od početka je sa njim dobro sarađivala, pratio je kroz sav taj period, razgovarao sa njenim mužem i davao kako liječničke tako i prijateljske savjete. Mirisalo je na dobro. Pozdravili su se, doktor joj je zakazao termin za dvije nedjelje, kako bi izvršila potrebne pretrage. Nikad sretnija, zaputila se iz zgrade bolnice prema Damirovom uredu.

Pojavit će se bez najave i reći mu vijest koja će ga sigurno obradovati. I on je to želio i čekao, pa skoro koliko i Lenka.

Na drugom kraju grada, gotovo u isto vrijeme, tog dana, osamnaestogodišnja učenica saznala je istu vijest; postat će majka. I nije sreća obuzela njeno biće, nije uzviknula od radosti, nije se čak ni osmjehnula, mislila je – nema zašto. Čula je Minja te čarobne riječi, kao i Lenka, nakon čega je, nimalo sretna i oduševljena, pala u nesvijest. Možda je to i najbolje što je mogla u tom trenutku uraditi, barem nakratko odlutati i nestati iz nesretne stvarnosti.

Dvije žene, buduće majke, iste riječi koje donose različite osjećaje. Nisu se poznavale, možda nikada ni neće, ali sam ih poznavala ja. Vidjela sam kroz njihove živote dvije strane iste medalje. Majku, koja izgara od želje za majčinstvom i stavlja sve na kocku zbog potomstva, i jednu sasvim drugačiju priču. Minja, ta mlada djevojka, da je mogla nestala bi u tom trenutku istine i spoznaje. Dok je dolazila k sebi poželjela je da je to bio samo san, neki strašni košmar koji sa buđenjem prolazi, i da se budi „čista“ i

bezbrižna, kao što je to zapravo i trebala biti. Da ne odlaze, nažalost, nedaće tako brzo od nas shvatila je Minja, kada je otvorila oči i ugledala mnoštvo nepoznatih ljudi u bijelim mantilima. Prijatna i lica puna povjerenja gledala su je dok je dolazila k sebi, a ona se osjećala kao da je kažnjena za nešto, pa je svi sa osudom i prijekorom gledaju. Osjećala se kao da je stjerana u kut i da treba priznati neko veliko nedjelo. Svi ti ljudi u bijelim kutama nisu osjetili njenu tugu, bol i gorčinu. Opazili su samo da je mlada i sama, ali ništa se iz toga nije dalo naslutiti.

Minja je bila učenica četvrtog razreda umjetničke škole. Odličan đak, uzorna u učenju, vladanju i svim izvannastavnim aktivostima. Roditelji uglednici koje su gotovo svi poznavali. Važili su za složnu i dobru obitelj. Minja je bila jedinica. Nije bila razmažena i bezobrazna kako se to obično misli da su djeca jedinci, a još k tomu i dijete uglednih i utjecajnih ljudi u gradu. Bila je uvijek svoja, sa osebujnom maštom, razmišljanjima i afinitetima koji nisu bili tipični za njene vršnjake i mlade ljude koji su živjeli u tom vremenu.

Voljela je druženja i svoj krug ljudi, s njima se osjećala dobro, slobodno, i nije se ustručavala iznijeti svoje stavove, koji su gotovo uvijek bili drugačiji, samim tim i teže prihvaćeni. Ali oni su navikli na nju takvu, to je bila njihova mala Minja, kako su je odmilja zvali.

Roditelji su imali samo nju, iako je mamina velika želja bila da ima više djece. Ispunila je Minja sva njena očekivanja, barem do tada, ali je čeznula za tim da u svojim zrelijim, iskusnijim godinama dobije još jedno dijete. Često je pomišljala i da bi to vratilo njenog supruga i nju u vrijeme mladost i one nježne dane koje su tako sretno i bezbrižno trošili, a sad su se toliko zaokupirali poslom da se skoro i ne viđaju.

Suprug se nije previše obazirao na njene želje i nastojanja, imao je, kao što rekoh ionako previše posla. Minja je bila sretno dijete, iako su drugi pokušavali naći opravdanje za njeno izdvajanje i razlikovanje od mase koja se uniformisala kako mišlju tako i izgledom. Ona je „furala svoj fazon“ i nije se dala omesti. Uvijek  spremna na sve životne izazove, avanturističkog i nemirnog duha našla se pred izazovom života, pred nečim o čemu nikad nije razmišljala. Nije još razvila u sebi taj majčinski instinkt, nije obraćala pozornost na njega, imala je druge planove i već razrađene načine kako ih ostvariti.

Duboko je zagazila na put umjetnosti, nije željela nikakve kompromise, stranputice ili alternative, željela je umjetnost jer je to bio njen jedini izričaj. Samo kroz nju je mogla iskazati sebe. A sad je bila na ivici  propasti.

Shvatila je odmah da neželjena trudnoća nije projekat ili izložba koja se može prolongirati, postaviti loše… Ovo je konkretna stvar koja zahtijeva reakciju, sad, istog momenta. Osjećanja koja do sad nije otkrila pokucala su na vrata njenog iluzijonarskog bića.

Miješala su se tako pitanja i ispreplitali osjećaji, panika, strah, bijes, tuga, bespomoćnost.. Teško ih je sve pobrojati kamo li doživjeti. Nije vidjela izlaz. Nije željela o tome ni da razmišljati, a kamo li tražiti rješenje. Kao što je za druge njen dotadašnji život bio nestvaran tako je za nju izlaz iz ove situacije bio stran i dalek. Bila je sam u svemu tome. Ona i nešto što u njoj raste, bez njene volje i moći da ga kontroliše.

Najviše je bila ljuta i razočarana u sebe.

Doživjela je sebe kao smrtnog neprijatelja koji je srušio snove i pravo na sretan život, pravo na izbor i ostvarenje želja. O bebi nije ni razmišljala, to nije bio njen svijet to nije bio dio njezinog plana. Kako je vrijeme teklo, iako je Minja stajala u njemu, shvatila je da će jako skoro biti nužno da se određene odluke donesu. Kako je imala osamnaest godina, mogla je sam odlučivati o sebi pa je samim tim imala ovlast i nad bebinim životom. Roditeljima je sve tajila, što i nije bilo toliko teško uzimajući u obzir njihovu zauzetost poslom i privatnim problemima.

U  školi je postalo vidljivo da sa Minjom nešto nije uredu, izostajala je sa nastave, a i kada bi se  pojavila, izgledala je tako da bi bolje bilo da je ostala kući. Lomila se sve vrijeme, razmišljala, zamišljala šta i kako dalje. Nedvojbena je bila njena odluka o pobačaju, pitanje je bilo samo kako je sprovesti u djelo. Kako to učiniti što brže, da ne bi ostavilo traga na  umjetničo – stvaralačku kreaciju njenog života.

Odlučila je, jedno jutro, napraviti mami i sebi po šoljicu kafe i zamoliti je da ostane kući da popričaju. I sam poziv za kafu bit će dovoljan alarm, jer to je posve neočekivan i neuobičajan prizor. Ali, neće Minja mami objašnjavati ništa, neće joj dati prostora za osudu, kritiku ili nešto treće. Ona će ju samo obavijestiti o narednom koraku i zamoliti je ili primorati da, kao utjecajna žena u ovom gradu, omogući da to odradi uz kvalitetan tim liječnika i maksimalnu diskreciju.

Jutro kao i svako drugo, nikad na nebu ne donosi znak velikih promjena. Osviće za svakog jednako ali se u svakom od nas rađa neko novo jutro ili dolazi mrkla noć.

Stiglo je i za Minju. Bez puno okolišanja i suvišnih uvoda, prešla je na problem. Nije željela dramatizirati, zauzela je snažan gard, jer takva je u suštini ona i bila. Izrekla je to šturo, bez puno emocija i osjećaja pripadnosti toj cijeloj priči. Mami su u trenu grašci znoja kliznuli niz hladan vrat, usne potamnjele, ruke oledenile.

Ništa što malo vode i šećera ne može riješiti, ali što dalje. Hoće li svjedočiti slomu živaca i napadima panike, histerije, hoće li probuditi zvijer u svojoj majci, ili će to proći onako kako je ona željela, bez puno buke i senzacija? Nakon što je došla sebi od šoka koji je doživjela kćerkinim priznanjem, odlučila je da će o tome popričati uveče.

Trebala je neko vrijeme da razmisli, iako Minja nije to tražila od nje.

Uveče, kad je sve utihnulo i dok su mnogi spavali snom pravednika, Minja je čekala svoju presudu. Kada se pojavila mama, prilično blaga i mirna, za ovakvu situaciju, pomislila je Minja da nešto ne valja. A kao da je ovo do sad valjalo, zar može otići „u gore“, mislila je.

Kako ni jedna od njih dvije nije bila od velikih riječi, mama je pokušala što kraće referirati svoju odluku.

Govorila je iz duše, i izrekla rečenicu u koju su stale sve njene nade, svi njeni sni.

– Ja želim to dijete.

Minja, vidno razočarana, svjesna da nastupa preokret, i da se stvari ne odvijaju po planu, morala je dokazati da to što ona želi i misli, iako različito od maminog stava, treba biti ispoštovano.

Do sada je sve je bilo onako kako ona zamisli, sve je mogla i radila sama, a mogla je sve što je htjela. Ovog trena staje svijet „male Minje“, djevojke sa stavom i sa neuhvativom i neshvaćenom maštom. Sada je trebala slomiti svoj ego, progutati soliter u grlu, a ne knedlu, pogaziti samu sebe i moliti, moliti da se ispoštuje njena volja, njena želja, moliti za dozvolu da ubije nedužnog stvora u sebi za kojeg nije osjećala baš ništa.

Sve riječi, svi „argumenti“ koje je izrekla nisu mogli ni stati uz maminu želju za tim djetetom, a kamo li je nadjačati.

Ono što Minja nije, za svojih osamnaest godina, doživjela i čula od svoje majke, tako snažne, uspješne žene, operisane od emocija, čula je sad. Srušila se ona hladna skulptura, nestala je snažna i uvažena gospođa, pale su maske i ostalo je jedno krhko žensko biće koje očajnički moli da se spasi jedan život. Stale su u tu molbu sve njene želje, stao je zapravo njen izgubljeni život. Željela je postati majkom po drugi put, željela je da zaiskri nova nada u njihovim srcima i domu. Kroz suze i iskreni vapaj tražila je od Minje da udovolji toj želji. Ali ne samo zbog nje i njenih neostvarenih snova, nije željela da Minja preuzme tako krupnu, za život

presudnu stvar u svoje ruke. Nije mogla zamisliti njen život u kojem bi nosila taj teški križ iz mladosti na svojim leđima. Bio je to križ i kušnja koju je željela podijeliti sa njom. Osjetila je to dijete kao novu nadu i priliku da se promjene, ona, Minja, suprug… da počnu neki novi, realniji život, život u kojem će snagu i ljubav crpiti jedno od drugog, gdje će se kao ptići u gnijezdo vraćati, imati ljubav i sigurnost.

Pošlo je mnogo godina, mnogo rođendana, prvih riječi i koraka koje Minja nije mogla doživjeti sa osmijehom. Živjela je pored Jana, ali ne sa njim i za njega. Mama je od onog dana živjela za njih dvoje, mijenjala se i činila čudesa da udovolji i izmami osmijeh „svojoj“ djeci. Minja je učila živjeti s tim. Živjeti sa nečim što joj je život dao, a da nije to željela. Prošli su periodi kriza i početnog odbijanja činjenice da je postala majka, uslijedili trenuci prihvatanja te istine, a onda kad se to desilo, kad je otvorila svoje srce, do tad zapečaćeno i otuđeno počela je da voli. Mama je bila ta koja je vodila glavnu brigu o Janu, a Minja je tek pomalo uskakala, prvo kroz igru, šetnje i sve ostale bezazlene svakodnevne aktivnosti.

Trebalo je mnogo vremena i želje da oslobodi prostor u svom srcu za maleno biće koje je tako silno vapilo za ljubavlju. Tih godina na početku i sad se sa odbojnošču sjeća, ne gleda ni slike iz tog perioda na kojima se drži postrani, kao neki nebitni gost. Sad živi i stvara samo za svog sina. Prihvatila je vremenom da život nije nešto što se može osmisliti, da mi nismo ti koji smo njegovi reditelji, nego samo glavni glumci u svom filmu koji su tu zahvaljujući dobroj i miloj ruci Onog koji sve to tako savršeno i sa puno ljubavi piše. Baka je sad tu za razonodu, putovanja i šetnje, za druženje i razgovore, sretna je i ponosna baka koja je shvatila bit i suštinu ovog prolaznog života  na zemlji.

Saznale su isti dan da će postati majke, Lenka i Minja. Lenka u kasnim tridesetim a Minja, „mala Minja“, jedva osamnaest napunila. Jedna kratka vijest je promjenila njihove živote. Dok je jedna maštala o tome da postane majka, i sve svoje nade polagala u to da će taj dan jednom osvanuti, drugu je vijest zatekla potpuno nespremnom i osudila na propast, propast koja se kroz godine pretvorila u nešto najljepše i svetije što je imala. Zaboravila je na patnju i muku kroz koju je prošla, na sva odricanja i promjene planova, do utančine isplaniranih, nakon te velike istine.

Naučila je voljeti sebe, a kroz tu spoznaju prihvatila je i Jana, a onda je on postao središte njenog svijeta. On je nadomjestio želju za umjetnošću, potrebu za dokazivanjem i ostvarivanjem sebe, on je od Minje napravio biće koje umije voljeti.

Jan nikad nije saznao kako je promjenio Minjin život, o tome još nisu pričali. Možda nikad i neće, teško bi joj sada bilo vratiti se šesnaest godina unazad i sjetiti se te odbojnosti i ravnodušnosti koju je osjećala prema njemu, a kamo li mu to još i priznati. Nema ni potrebe, on i Mia, Lenkina kćerka, ne razlikuju se uopće. Oboje su satkani od ljubavi, finog odgoja i manira a samo Minja i Lenka znaju kako su do toga došle….

About the Author

Related Posts

Leave a Reply

%d bloggers like this: