zenicaonline@gmail.com

Istorija Zenice-treći dio

12650403_10203945746404360_502245043_n

Pripremio: Muamer Kajić

Narodno pozorište u Zenici osnovano je 1950. godine i ono je uskoro steklo širi regionalni značaj kao jedan od najvažnijih kulturnih centara u centralnoj Bosni, a sa izgradnjom nove, moderne zgrade 1978. godine, taj status je i potvrđen. Osnivanjem Metalurškog instituta 1961. godine i Metalurškog fakulteta iste godine, kao i Mašinskog fakulteta 1967, Zenica dotadno dobija na značaju.
Fudbal je u Zenici uvijek bio sport broj jedan, a sedamdesete godine su zlatne godine zeničkog fudbala, kada je Čelik pravio značajne evropske rezultate i kada je izgrađen novi, tada najljepši, stadion, a danas mjesto na kojem reprezentacija BiH odigrava domaće utakmice.
Zenica je grad i općina u Bosni i Hercegovini. Zenica je središte jedne od dvanaest općina Zeničko-dobojske županije, u središnjem dijelu Bosne i Hercegovine. Površina općine je 500 km² a broj stanovnika iznosi oko 145.000. Prema do sada proučenim dokumentima, sadašnje ime grada prvi put se spominje 20. marta 1436. godine, a kasnije se Zenica spominje u seriji dokumenata vezanih za Dubrovačku Republiku. Reformama Omer paše Latasa (1850-1852) Zenica je postala sjedište mudirluka (sreza) u sastavu Travničkog Kajmankaluka (okruga). Zenica je tako postala grad sa dva lica: jedno – industrijski grad, a drugo – bosanska kasaba orijentalnog tipa. U dugom nizu decenija u najvećoj čaršijskoj mahali žive ove porodice: Čaršimamovići (posjednici zemlje od Bilinog polja do Željezare, i posjeda u sadašnjem centru grada), Talići (po njima se i danas jedna mahala zove Talića brdo), Drine (doseljenici sa Drine, vlasnici kamberovića polja), Haramandići (posjednici Zemlje u Vražalama i Bijelim vodama), Mutapčići (trgovci i vlasnici zemlje na Jaliji), Salčinovići (trgovci), Kaknje (zanatlije), Husremovići, Kratine te Begići.
Poznati su i Ekinovići, Grahići, Mujkići, Osmanići, Kulovići. U mahali Kočeva, drugoj po veličini živjelo je staro i imućno stanovništvo Čamdžići (posjednici zemlje u Blatuši), Arnauti (zanatlije i trgovci), Babahmetovići (zanatlije), Čolakovići (posjednici zemlje), Džampe, Islambegovići, Kučukovići, te Mehmedovići, Mulahasići, Omerspahići, Serdarevići, Tarabari. U trečoj mahali Sejmenu, živjele su stare trgovačke familije: Imamovići, Begagići, Tatarevići i Sarajlići. Uz to, postojale su tri manje mahale kao što su Lonđa, gdje žive Šestići, Vojvodići, Uzunovići, zatim Trgovište gdje žive Brdarevići, Baručije, te Krehići, a ima i ulica Zukići gdje su živjeli isti.
A u Perifernoj mahali Odmut živjele su porodice koje su se bavile zanatima: Opanovići, Hodžići, Skopljaci. Uz muslimansko stanovništvo u jezgru čaršije susrećemo i srpsko stanovništvo od kojih su poznati trgovci Jeftići (trgovci voćem i kožom), Damjanovići (trgovci i sudski glasnici), Čupovići (poduzetnici, čuvena Ćupovića kolonija), Lukići (mehandžije), Ristići (zemljoposjednici). Hrvatsko stanovništvo se doseljavalo sredinom XIX stoljeća i napravili su crkvu Sv.Ilije 1866.g. na ulazu u grad uz potok Mokušnice. Prvi doseljenici su porodice Rosića i Nikolića.
U atar Kamberovića polja naseliće se katolici iz Dalmacije i osnovati selo Crkvice. Od poznatih Jevrejskih prezimena tog doba izdvojio bih Atijas (vlasnik parnog mlina u blizini željezare), Karlo Weresta (vlasnik livnice sivog željeza), Vajs (štampar), Montiljo (tvornica likera), Trinki Ozmo (poduzetnik), Danon Finci i Levi (trgovci), Josip Veresta “Pepi” (zemljoposjednik.).
Gradonačelnici do oslobođenja su bili: Arnaut Sulejman(1878-?), Mutapčić Ahmed, Alikadić Esad, Haramandić Alija, Tarabar Mahmud(1913-1917), Mutapčić Osman(1917-1923), Gej Ivo-doktor, advokat sa Raba(1923-25), izvjesni Kakaradži, Dubrovčanin(1925-1926), Mutapčić Ahmed(1926-1931), Asko Borić, doktor iz Travnika(1932-1935), Mutapčić Eniz(1936-1937), Tarabar Mehmedalija(1938-1941), Salčinović Ismet(1941-1945), Mujagić Mustafa(1945-oslobodjenje). Poznato je da je Ezher Arnautović, gradonačelnik koji se bunio protiv odlijevanja sredstava iz Zenice montiranim političkim procesom osuđen na 17 godina robije.
Najstariji, naučno ispitan lokalitet je KOPILO, koje je akademik B.Čović istražio 1975. goidne.Samo ime Zenica, pominje se u dubrovačkom trgovačkom dokumentu 20.03.1436. pa se taj dan slavi i kao Dan grada Zenice. U neposrednoj blizini grada nalazi se i srednjovjekovna utvrda-grad Vranduk.
Kina, što bi mi rekli, “Metalurg” i “Central”. Sjećanja na ta kina dosežu od kraja pedesetih, da bi useljenjem u “Milconersku” zgradu 1963. godine, iz Šolajine ulice, približio se ovim kinima a posebno kinu 29.Novembar. Nekako u to vrijeme se pravila zgrada toga kina, da bi se slijedeće godine i svečano otvorilo za 29. Novembar- dan Republike. Zgrada je smještena između tada naseljenog dijela Zenice, Mejdandžika sa jedne strane i Talića brda sa druge strane. Prilaz zgradi je bio sokakom između Šestića Hana i “Lagera”, odnosno Konjske česme.
Pisati o sjećanjima o Zenici, a ne spomenuti Zeničku Sokolanu bio bi namjeran previd u današnjem vremenu. Istorija, odnosno događaji iz bilo kog vremena Zenice, ma kakvi bili, odgovarali ili ne odgovarali današnjim stanovnicima našega grada, slagali se oni ili ne slagali sa tadašnjim “piscima” toga vremena su takvi kakvi su i sa njima treba živjeti. Jedan objekat koji je svakako ostavio traga na mnoge Zeničane je svakako Zeničko Staro pozorište, odnosno prvobitna namjena objekta – Sokolana.
Objekat zeničke sinagoge građen je u vremenu od 1903. do 1905. godine.Projektant sinagoge bio je inženjer Miloš Komadina(Mostar, 1870?-1930) koji je tehničku naobrazbu sticao u Cirihu i Beču. Sinagoga je pravougaonoga osnova dimenzija 12×10 metara, sa prizemljem i prvim katom, ukupne visine 10 metara. Vanjski izgled objekta urađen je u pseudomaurskom stilu. Sinagoga je osvećena 1906. godine i imala je ulogu vjerskoga objekta sve do 1941. godine.
U toku II svjetskoga rata, u prostoru sinagoge koji je bio devastiran, bila je smještena konjušnica a za potrebe njemačke vojske.
Od 1945. do 1967. godine, prostor sinagoge imao je više različitih namjena, od skladišta do prodajnog salona namještaja. Godine 1967. u prostoru sinagoge je otvorena prva stalna historijsko-etnološka postavka zeničkog muzeja.
Jedna od najpoznatijih zeničkih kuća, zadnjih 70 godina, poznata pod imenom Hadži Mazića kuća, sagrađena je 1835. godine, da bude sjedište zeničkoga kajmekama. Kajmekam je bio direktni zastupnik valije ili vezira u modernom značenju sreskog načelnika. U zeničkoj kasabi kajmekam je bio oličenje vrhovne vlasti i nadređen kadijama, kasabaćehaji, čaršićehaji, pasvandžiji i ostalim nižim službenicima.
U ovoj godini je Austrijska česma napunila 100 godina postojanja. Ova česma je od strane graditelja dobila naziv „Austrijska česma“, jer su je Austrijanci izgradili. Zeničani su je zvali tako, ali i Čaršijska česma nakon I S.R. jer je tada pominjanje Austrije bilo incidentno. Kolokvijalni naziv s kraja šezdesetih godina je Konjska česma, koji mi se ne dopada. Ima navodno više istina zašto se tako zove. Po jednima radi napajanja konja, a po drugima jer su lule (pipe, slavine) kao biva ličile na konjsku glavu. Sve u svemu, naziv Konjska česma je novijeg datuma i trebalo bi ga potisnuti ispravnim nazivom česme – Austrijska česma.
Nazalost Historiju Zenice je promijenio Rat koji se desio 1992-1995 godine.Masakr u Zenici dogodio se 13. travnja 1993. oko podneva, kada je od granata ispaljenih prema centru Zenice poginulo i ranjeno više civila u trenutku velike gužve. U to doba dana odvijala se velika trgovačka aktivnost u samom centru grada, a u zemljopisnoj zoni koja je bila granatirana nalazilo se dvije do tri tisuće ljudi. Tačan broj granata ostao je neutvrđen, iako se spominje brojka od 9 granata ispaljenih iz haubice. Za ovo je pred haaškim sudom bio optužen (i naknadno oslobođen optužbi) general HVO-a Tihomir Blaškić.
About the Author

Related Posts

Leave a Reply

%d bloggers like this: