zenicaonline@gmail.com

Hazard-Beg

halke-na-vratima-hadzi-tahirage-sutovica-avlije-Custom

Izvor fotografije: http://www.avlija.me/

Piše: yalia-e

Eh,ta avlija.. Da ova bašta pričati može, bile bi to fantastične priče i najljepši romani. Ovo skrovito mjesto u centru grada, a opet nekako izuzeto, ispunjavao je miris ruža i jasmina, odišući ljeti, svježinom izvorske vode iz kamene česme, smještene ispod neobično lijepe krošnje omanjeg trešnjinog stabla. Mjesto na kojem su se kao na pozorišnoj bini odigravali životi generacija, koje su se tu rodile ili redovito navraćale, proživjele svoj vijek, odlazile, i ostavljale svoje životne priče u svakoj zraci zlatnog sunca, u spokoju, koji je umivao nemir sa gosta, i skidao ga, kao nepotreban teret, oduzimajući vremenu njegovu dimenziju. Sveto mjesto, koje je cvjetnim osmijehom, davalo duši priliku da se opusti i odahne, da se razmekša i uživa na udobnim jastucima mira i ljubavi.

Oaza u kojoj se evo već više od jednog vijeka isprepliće vrijeme prošlo i vrijeme sadašnje, čuvajući od zaborava mnoge priče. A posebno one, koje se najduže pamte. One, naravno, o ljubavi..

 Smještena na pokrajnjoj stazi velikih carstava, ova neobična i lijepa avlija, živjela je svoje sudbine, velike, kao i one, kraljeva i careva, koji su njome vladali ili su htjeli da vladaju. Živote, reklo bi se, običnih ljudi. A zar ima običnih ljudi, koji za ljubav žive. Ti ljudi su baš, neobična i rijetka vrsta, pogotovo u ovom vremenu sadašnjem, zatrpanom medijima, neromantikom, ogorčenjem, društvom koje je, isuviše dugo, zavedeno vlastitom duhovnom bijedom, koju, paradoksalno, ni ne vidi. Daje joj raznorazna imena, svodi pod besmislene nazivnike, i dalje lutajući u sopstvenom, naravno, mraku, jer gdje se ova bijeda nastani, tu svjetlosti ionako nema.

Ali, čak i u ovakvom jednom vremenu i njegovom društvu, ova bašta i dalje postoji.

Da, baš ona, nastala iz sna, i stvorena iz ljubavi.

A evo kako je sve počelo.

Živio jednom jedan beg, Hasan beg mu pravo ime bješe, ali ostade upamćen po drugom imenu, onom koje je dobio za života, Hazard beg. Taj beg je bio čovjek, koji je živio izvan vremena u kojem se rođenjem zatekao. Nije on nešto  mario za norme, etiku, ponašanje, a najmanje za očekivanja društva, koje je tad bilo. Nije razlikovao ljude po njihovom bogatstvu i siromaštvu, već im je u dušu zavirivao. Jedno od onih neobičnih i rijetkih bića, koji su se, kao preko reda rodili, kao da je njihovo postojanje trebalo da se desi kasnije, u nekom drugom vremenu.

Hazard beg je pripadao baš toj, rijetkoj vrsti. Neki su ga smatrali budalom, neki mu se divili, ali sličnog bića njemu nije bilo. I svi oni su ga poštovali, jer je bio kao natprirodna pojava, ona, od koje te nije strah, već baš obrnuto.

Nije on mario za svoje bogatstvo, nije ga u jastuke, dušeke i ćilime sakrivao, imao je dovoljno i za sebe i za druge.  Kao što je kuća sazdana od opeke i maltera, tako je i ovaj čovjek bio sazdan od ljubavi. Prema svemu. Nerijetko su ga viđali da priča sa magarcem, i sa cvijećem, sa psima, i na osnovu toga mnogi bi ga već proglasili ludim, ali su nekako znali da nije lud. Samo se razlikovao od svih ostalih. Njegovi kmetovi su ga voljeli. A on nije dao da se kaže da su oni njegovi kmetovi. Oni su njemu bili slobodni ljudi. I to što su mu mjesečno plaćali, u novcu ili hrani išlo je za zajedničko dobro. Novac namijenjen za čitavo imanje. Njime su se popravljale kuće i štale. Svake godine je od kmetova, jedno dijete, koje je najbolje u školi, slao u Beč na školovanje. Tako da je današnji grad, a nekad, oveće selo, dobilo, zahvaljujući Hazard begu i svog hećima i veterinara, i kadiju, i poštu, i učitelje.

Taj dobri čovjek imao je svoju veliku ljubav. Zvala se Emina. Upoznali su se, bolje reći, ugledali, na njegovom imanju, kad je ona po vodu došla. Odmah se zaljubio i zavolio je. Emina je imala 17, a on prešao kratko tridesetu. Bila je kći od brata, jednog  njegovog kmeta, koja je došla na begovo imanje iz Travnika, kad su joj roditelji umrli, odneseni nekom epidemijom.

Oženio je tri sedmice nakon što ju je prvi put vidio. Za nju je napravio ovu baštu. Kažu, da ju je, jednog dana odmarajući se u hladu,  beg zaljubljeno gledajući, upitao, koja joj je želja još neispunjena ostala. A ona, da je rekla: “Dolazi mi u san odmalena jedna avlija u snove, i u njoj sam uvijek k’o u raju.” Opisala je ona begu kako to izgleda. A ovaj se odmah posla latio. Nabavio majstore, i napravio ovu baštu, ni ne sluteći, da će ostati zauvijek da živi u legendi o njima.

Nije njihova sreća, nažalost dugo trajala. Emina je umrla na porodu zajedno sa jedinim djetetom. Od tad se beg promijenio. Povukao se od ljudi, u osamu. Dolazili su mu u posjetu mještani, I njegovi, i tudji kmetovi obilazili, jer su ga svi voljeli. Primao je on njih, mirno i dobrostivo, samo mu se njegov smijeh izgubio. Posvetio se svojim konjima, svom imanju, a najviše avliji, u kojoj su ga jednog jutra, našli kao da spava. Ležao je na Emininom omiljenom mjestu, izdahnuvši zadnjim pogledom na njenim ružama.

A zašto baš Hazard beg?

Ne zna se ko se prvi dosjetio nadimka, samo znamo kad i kako se to desilo.

Bila je to godina Halejeve komete. Do, tada još, Hasan-bega, dodje, preko nekog starog Jevrejina, trgovca, jedna knjiga o tom čudu. Ova knjiga, imala je svoj interesantan put, jer je, nekad davno, krenula, čak iz Aleksandrije.  Ne zna se ko je dao da se ova knjiga, još onda, u dalekom svijetu, prevede na naš jezik, ali tako doista bi. Elem, put sudbine je predade u radoznale ruke Hasan-bega. Iščitao je on nju sa koricama, dobivši informacije sa naučne strane.

Mišljenje tadašnjeg življa i tog vremena u Bosni, bilo je sve, samo ne naučno. Ova kometa je predstavljala Božije upozorenje, i prijetnju, bolesti, potop, suše. Naravno, da je pametni, napredni beg, odmah naletio na neprobojni zid, od strane svih, jednom riječju čitavog mjesta. Samo je stari Ciganin, starac Florin, tako se zvao, jednom prilikom, dok su sjedili u mehani, izjavio pred svim prisutnim, da je i on u mladosti, negdje na Levantu, misli, čuo tako nešto slično. On to ne bi znao ponoviti, ali tako nekako jest kako i beg kaže.

Eh, koja korist. Ostade svijet pri svome. Šta je nepoznato, to se najprije žestoko napada.

Jedne kišne, ljetne večeri, a bilo je dvije noći prije nego što će se Halejeva kometa, pojaviti na nebu, Hasan beg već ljut, od nerazumijevanja i ismijavanja, ustade usred mehane, i reče, po stoti put, da je to nebeski fenomen,  a ne Božja kazna, i da će je on zasigurno vidjeti i mahnuti joj, a ako se ne pojavi, neka svo njegovo imanje podijele kmetovima. Ljudi se nadjoše u čudu. Kiša je padala od prošle noći, i kosti su prognozirale da će i dalje padati. Ako ostane ovako, ode imanje. Veliki je to rizik za Hasan bega. Tek kad je sjeo, dodje mu u pamet, šta je rekao. Taj zaostali insan u ljudskom biću ga je toliko razljutio,..ali riječ je riječ.

Dodje i ta noć, i čitavo mjesto do večeri, gledaše u nebo. Nebo, od jutra sivo i kišno, podje popodne da se razvedrava, zvijezde sinuše, a kod Hasan bega, što se dan otaljava, sve širi osmijeh. Sjedi on tu, već od prvog sumraka, šuti, zavaljen u staroj fotelji, na trijemu Hamzine mehane. I svijet se počeo okupljati, sve veseliji, kako je kiša jenjavala, i kad se sunce pojavi, sve obuze neka radost, podjoše šegačenja i glasan smijeh. Oko pola osam naveče, ustade Hasan beg, i zagleda se napeto u nebo. Kako on tako i ostali. Zurili su svi par minuta, a onda svjetina postade nestrpljiva, krenuše opet šale, smijeh, i graja.

I u tom veselom raspoloženju, zateče ih Halejeva kometa. Prvi je, naravno, ugleda Hasan-beg, i kad podje uzbudjeno da skače i maše, svi pogledaše nebu i ostadoše zadivljeno zureći u beskonačni trak svjetlosti, koji vodjen bijelom kuglom, preleti preko čitavog neba i nestade negdje.

 Svečano uzbudjen, reklo bi se, tronut, podje beg, kad se svijesti prizva, da plješće. Svi prihvatiše, i u trenu selo odjekivaše pljeskom, vikom i smijehom. Iz mehane izadje Hamza i zasvira na harmonici i tad nastade pravi urnebes.

To je, te davne noći, zasigurno bilo, najsrdačnije mjesto na čitavoj planeti, u čast Halejevoj kometi. I trajaše do duboko u noć.

A Hasan beg dobi svoj nadimak.

Eto, od svega ostade ta legenda, i još nešto, što nas vodi u vrijeme današnje, što nas tjera da se ispriča i priča, o ljudima našeg vremena koji su u tu baštu zalazili, i koja je i ovaj put svjedokom, ljubavi, a i tuge, ljudske patnje, ali i smijeha i ničim sputane radosti. Bašte u kojoj su zvonili mobilni i slušala se glasna muzika, sa malih, a moćnih zvučnika raspoređenih po njenim ćoškovima. Avlija koja je utihnula u zadnjem ratu, i tek nakon godina ponovo oživjela glasovima, koji su se nakon vječnosti, opet sreli, dolazeći sa raznih strana svijeta. Da se nađu i ponovo okupe, neki u strahu, neki u bijesu, ali svi u čežnji za onima drugima i za vremenom  kad je život bio samo radost, prijatelj svetinja, s kojom si dijelio sve, posebno tajne, one najljepše, ljubavne.

Možda krenuti od kraja, od njihovog ponovnog okupljanja, čiji je povod bila, ništa neuobičajeno, jedna sahrana.

Samo što je nastavak isuviše dugačak, ovo je tek uvod, ali, eto, po nekim karakteristikama, mala zaokružena priča, koja ima svoje mjesto i u legendi, ali i na javi.

About the Author

Related Posts

Leave a Reply

%d bloggers like this: