zenicaonline@gmail.com

Slika rata

16006453-the-symbolic-image-of-the-great-patriotic-war

Piše: Nera Halilkanović

Ponekad, kad ugasi se dan, kad nastupi tama i obuzme misli, ušuška me u sjetu, obavije razmišljanjima, gledam slike i snimke ratnih dešavanja i strahota koje su se desile u mome gradu. I svako to uranjanje ostavi neizbrisiv trag u mom srcu, kao kad nožem u deblo hrasta urežete slova, stoje tu dok je i hrasta. Naiđem na te podsjetnike slučajno, a onda sleđena, kao da ni ne dišem i ne trepćem dok ih gledam. Posmatram strahote ljudske bijede, ljudskih napora da budu od životinje gadniji, da se niže od njih spuste i budu što više opasni i opaki. Nižu se prizori strašni, a ja sjedim, sama sebi se čudim kako mogu to gledati, ali ne odustajem. Gledam nepojmljive scene, prizor u kome nestaju zgrade, guta ih plamen na očigled njihovih stanara, njihovih vlasnika. Njima se ne ruše samo stanovi, goli zidovi i namještaj. U svakom zidu ostale su riječi, prvi dječiji plač, poneka svađa sa supružnikom, sve one Nove godine kad se skupi raja, nečiji smijeh, suze, nesane noći, snovi. Ostali su na parketima njihovi koraci, hitri, zaljubljeni i lagani, kao i oni slabi kad ih savlada prehlada ili teški starački, na tri noge, sa štapom. E, ti zidovi i ti stanovi gore, gore životi, nestaju godine.. Ljudi iskaču kroz prozore višespratnica, spuštaju se niz užad, koju samo naš bosanski čovjek može tako domišljato napraviti, nesebično podijeliti sa komšilukom.

Spuštaju se niz uže Srbi, Hrvati i Muslimani, dok padaju granate kao kiša nebeska, gađaju nas oni koji su do jučer sjedili sa nama. Možda će već sutra neko od tih, koji se danas spuštaju niz uže, biti sa “one” strane. Vjerovatno će, kad se dočepa asfalta i daška slobode, probudi ono životinjsko u sebi, uguši komšijski, bratski i ljudski osjećaj. I plakat će djeca i prekrivati ručicama oči i pred njegovim zločinom, a majke će ih, nemoćne, sakrivati svojim tijelom i štititi do posljednje kapi krvi. Smjenjuju se slike, redaju prizori. Naredni je onaj u kome je preko šezdeset ljudi stradalo u jednom trenu. Mrtva tijela razbacana po cesti. Krik, jauk, smrt odjekuje, prolama se njen glas mojim gradom. Muškarci i žene, u lokvama krvi leže na jednoj od glavnih ulica grada. Mrtvi i živi, svi zajedno, gotovo jedni na drugima. Desetak muškaraca kao navijeni, bez trunke razmišljanja i straha nose preživjele u automobile i kola Hitne pomoći koja su operirala na tom području. Ne mogu oni pipati puls i tako vidjeti ko je živ, jer i previše tuče njihovo srce, previše pulsa u njihovim žilama je da bi mogli tuđi osjetiti. Tek se, onako, spretno sagnu pored unesrećenog pogledaju ga, protresu i prate njegovu reakciju. Ako ima reakcije, pomicanja tijela, ima i nade.

Čuju se strašni zvuci “Živ je, nosi njega” ili “Mrtav je, traži dalje”. Jeza i mučnina penju mi se iz stomaka u grlo, steže me i povraća mi se. Nisam ja gadljiva na krv, nisam ni strašljiva, ali taj prizor ledi krv u žilama. Tijela nose, dok krv kapa sa njih, ne kapa u kapima, čini mi se pada u litrima. Neke smještaju na zadnje sjedište, neke čak u gepek. Gledam te ljude, toliko unakažene, neki bez noge ili obje, nekima fale i ruke, krvari abdomen, iz arterija krv šiklja. Na dva – tri unakažena ide barem jedan mrtav. Leži nepomično, iskolačenih očiju, umro je sigurno u velikoj boli. Tu sam prvi put vidjela mrtvace koji sjede. Prizor kao u horor filmovima koje nikad nisam voljela, samo što ovo nije film, to je bio naš život. Ljudi u gepeku, ubačeni kako god su stigli da ih tu smjeste ljudi koji im pokušavaju spasiti život. Mogli su oni biti umjesto njih pogođeni, stvar je trenutka i „viška koraka“. Razmišljam o tome, kako se mijenja sve u trenu. Zašto da čovjek dođe do toga da se gotovo raskomadanog tijela bori za život u golfu dvojci, nekog nepoznatog čovjeka, koji je stvarno čovjek, dok ga drugi – nazovi čovjek dovede u tu situaciju. Čovjek – čovjek, reklo bi se. Jedna riječ, dva dijametralno suprotna pojma. Za ovog drugog i nema termina, on obuhvaća puno više pojmova koji se izražavaju najružnijim riječima. Nijedna nije tako slikovita, dovoljno snažna i strjelovita da ga opiše.

Gledam tragove krvi na cesti koje ostavljaju tijela unakaženih ljudi. Nema dovoljno nosila, kolica i ostalih pomagala, pa ih vuku slučajno preživjeli sugrađani, koji su spremni pomoći. Ostaju krvavi tragovi, koje kiše isprati neće, makar padale stotinu godina, jer ostala je krv nedužnika duboko u zemlji toj. Grad krvi, grad bola postade šeher Sarajevo. Vrisnula bih, onako glasno da se čuje do Mjeseca, da odjekuje planeta, da čuje cijeli svijet da u lijepoj, maloj Bosni čovjek na čovjeka puca, da nas ubijaju, obezvrjeđuju i obeščašćuju kako žele. A mi, u podrumima, skloništima, hladnim, mračnim i neprikladnim prostorima, bez prava na glas, bez ikakvog prava, bez trunke dostojanstva, bez prava na život.

Preživjeli smo, ne svi, samo sretni, ili možda nesretni. Pitam se još uvijek, dvadeset godina kasnije, ko je sretan, oni koji su braneći sebe, svoje najdraže i domovinu, pali pred neprijateljem, ostavili život na cesti, na straži, u prvoj liniji odbrane, ili mi koji smo preživjeli? Čini mi se da imam jednak broj argumenata i za jedne i druge. Jedino znam da oni koji su otišli tad, u te nesretne četiri godine, sigurno nijemo gledaju na ovih dvadeset godina u kojima ih nema. Gledaju u čudu, sa gorčinom u grlu kao što smo mi gledali na dešavanja u ratu. Nije im jasno, a nikog da im objasni da progovori za njih, šta se to dešava sa domovinom, šta je sa narodom i za šta oni poginuše, za šta živote svoje mlade položiše? Tek ponekad, jednom u godini, obiđu mjesta stradanja glavešine glavate, polože cvijeće, tako besramno se metiljaju tuda, slikaju i prikazuju a nisu dostojni ljubiti i puzati po toj zemlji još uvijek krvavoj i crvenoj od boli i tuge onih koji tu padoše. Borili su se u krvi, u mukama Isusovim, da ne izdahnu, da ne posustanu, da se vrate kući, svojoj djeci, majkama i ženama. Umrli su kad nisu trebali, umrili su a nisu htjeli, umrli su kada su trebali živjeti. Znam to, osjećam, vidjela sam, sve sam shvatila. Umrle su hiljade, i više od toga. Sa njima su umrla mnoga djetinjstva, ostali samo nedosanjani snovi o dodiru očeve ruke, želja da ga bar još jednom vide, dotaknu, da mu se u rame ućule, da im budu oslonac, sigurnost. Znam to, osjećam, umro je tako i tata moj!

About the Author

Related Posts

  1. Zenica Blues

    Vrlo gorak osjecaj tog rata je ostao jos u zraku,i jos je najgore sto ti ljudi koji su poginuli su dali za zivote za ovo stanje sto je sada.Znaci ko da su uzaludno umrli za neku drzavu koje skoro nema.Naravno neki su bili u ratu a uopste im nije bili do njega,silom prilika.Puno zemalja nekako je uspijevalo da se oporavi poslije ratova,ali ovo u Bosni ko da je bog rekao”laku noc”,kod nas ja mislim jos se ratuje protiv nekih duhova…

Leave a Reply

%d bloggers like this: