zenicaonline@gmail.com

Otišli i ostali

article-0-1659C3DD000005DC-276_964x955

Piše: Mediha Selimović

Moj radni kolega iz davnih dana otišao je iz Zenice u ljeto 1991. godine. Svi smo se čudili tada i pitali šta mu bi. Egzistencijalno sređen, porodičan čovjek, supruga radi, dvije kćerke, jedna je tada pohađala osnovnu školu, a druga kćerka završavala prvi razred srednje medicinske škole. On je imao brata koji je još kao mladić otišao „na Zapad“, tamo se oženio i formirao porodicu. Radni kolega uvijek je poredio standard svog brata sa svojim, tvrdeći kako s istim obrazovanjem, pogledima na svijet, porodicom, poslom, njih dvojica nikada neće imati ni sličan život, dajući nenadmašnu prednost životu svog brata „na Zapadu“, koji vozi dobro auto, ima veliki stan, vikendicu i provodi luksuzne godišnje odmore po svijetu…

I tako… da li iznenada ili ne, radni kolega se odlučio da napusti sve i s porodicom ode u obećanu zemlju “švapsku” u kojoj živi i radi njegov brat. Znam da smo pili kafu u „velikoj kancelariji“, bilo nas je poprilično u grupi iz koje su neki odobravali taj njegov čin, a bilo je i onih koji su ga opominjali i upozoravali. Jedna starija kolegica je rekla: Nikada to neće biti isto, tvoj brat je izašao vrlo mlad i tamo je odrastao, a ti… ti si korijenje pustio ovdje, ovdje su rođena tvoja djeca, ovdje su pošla u školu, ovdje si se naučio „razmišljati“ i tek kad odeš vidjećeš da ti je brat brat, ali i da je to ipak tvoj strani brat. Ja bih voljela da ostaneš…
Na sve to naš kolega je rekao: Ovdje ništa ne valja. Ljudi moji, ja sam realan i kažem vam da ovdje nešto smrdi. Ja idem, pa kad bih tamo kamenje jeo…
Znam da su se mnogi pogledali poslije te njegove rečenice, a isto tako znam da su je mnogi u ovom ili onom kontekstu dugo još komentarisali poslije njegovog famoznog odlaska. Neki su mislili kako je on sve znao i na vrijeme zbrisao, drugi kako je bio jako pametan, a mi budale koje ga nismo poslušale i oni malobrojni treći koji su ipak mislili da je nama najbolje, jer „tamo negdje“ nema ni Audicije, ni Nadrealista, ni Kozare, ni Neretve, ni Otpisanih… ne sluteći da nam je sve to već zakucalo na vrata i da ćemo uskoro „četiri sata čamiti čekajući“, praviti Stari most još stariji od Starog mosta, da ćemo kao „braća tifusari…preko vode do slobode“ i da ćemo se lagano i neprimjetno svi pretvoriti u neko vlastito izdanje Tihog, Prleta i Baje…
I zaista, dođoše vremena Otpisanih. Ljudi su nestajali, najavljeno ili nenajavljeno. Mnogi od jednog određenog dana nisu više došli na posao i niko nije mislio da su možda bolesni ili da su zaglavili bolnice. Uz blago slijeganje ramenima i pomisao „još jedan manje“ zvali smo kadrovsku službu da prijavimo „otpisanog“ sa tim danom. Naravno da smo znali da mi „ostajeći“ nismo ništa manje „otpisani“, ali smo ipak ostajali. Sjećam se naših argumenata, čuvali smo radni staž, ono što smo već stekli, pričali smo o nekom dostojanstvu… sve s dubokom nadom da će to „ludilo“ brzo proći i da će nama jednog dana biti dobro.
Došla su vremena kad nije bilo kafe na poslu, kad nije bilo pauze, jer na njoj ionako nismo imali šta pojesti, kad nije bilo grijanja i kad smo sjedili u kaputima… došla su vremena kad su na „obradu“ dolazili ljubavni romani umjesto faktura. Ne znam zašto se od nas tražilo da idemo na posao. Postojala je ta radna obaveza, a posla nije bilo ni za lijeka. Nije bilo ni plata i mislim da je taj rat bio fenomen naše zaslijepljenosti u svakom obliku. Muškarci su bili mobilisani, žene su čuvale firmu tako što bi se u njoj pojavile, razmijenile par ljubavnih romana, pročitavši ih u rekordnom roku. Ta šund literatura se čitala iz najprostijeg razloga: u njoj se sve lijepo završavalo i zaljubljeni bi se obavezno „uzeli na kraju“. U realnom životu, odmah s vanjske strane prozora, imali smo sasvim drugačiju sliku: zidovi zgrada bili su zalijepljeni obavještenjima o nesretnim i tužnim završecima mahom mladih ljudi koji se nikada više neće vratiti svojoj kući i svojoj porodici.
Sjećam se jedne uzbune i granata, trčanja niz stepenice u podrum zgrade u kojoj smo radili… U tom tijesnom i tamnom prostoru, osluškujući šta se dešava „gore“, jedna kolegica upita: Šta vi mislite, hoćemo li mi svi preživjeti ovaj rat?
Hoćemo, što ne bismo! – odgovori druga.
Dva dana poslije obavijestili su nas da je u Drivuši poginuo naš drug Nedžad Sušić-Nećko. Bilo mu je tek 24 godine. Sve radne kolege i kolegice iz firme prisustvovali su toj dženazi. Muk i nevjerica… uz spoznaju da ipak nećemo svi preživjeti ovaj rat. Jednog smo već izgubili. Pročitala sam Nećku oproštajno pismo, ali se tim pismom nisam definitivno oprostila. Pismo su riječi, a njegova mladost je neoprostiva, pa mi se i danas ponekad provuče kroz misli… i Nećko i mnoga druga poznata i nepoznata djeca čijim životima se platio danak ovom našem miru u nemiru.
Kako se oprostiti od one nedužne djece koju danas žrtve mira vode u evidenciji žrtava rata?
I šta je pravo ime za sve one porodice i majke kojima bi poslije gubitka namilijih i nedjeljiva Evropa, servirana na dlanu kao vlasništvo… bila jedno veliko SVEJEDNO?
Nekoliko mjeseci poslije Nećkove dženaze, u kancelariju mi je ušao još jedan mobilisani mladi kolega, Nezir. On je bio dijete sa sela, naša vic figura. Uvijek je bio mršav, nekad smo mislili da će se prelomiti hodajući, a on je tada govorio kako je to njegova prednost: Ljudi ispuhali, malo-malo pa nekoga ne mogu prepoznati, a vidi mene, uvijek isti, to je karakter od čovjeka…
Prije nego što je izašao, okrenuo se meni i rekao:
– Slušaj, ako slučajno ja poginem, nemoj da mi neko drugi „složi“ oproštajno pismo i da mi ga pročita. Samo ti, jesi čula?
– Bježi, mrako jedna!, dobacih. -Sad si to rekao i nikad više. Ne kažeš mi, kad se oženim ti si prva koju ću pozvati na svadbu.
– E, *ebem ga ja, ko se sad može oženiti, al‘ poginuti može i ko hoće i ko neće!
– A šta ako ja poginem, ko će meni „složiti“ jedno oproštajno?, upitah.
– Ko će? Neće niko, vidiš da smo svi nepismeni, nego bi tebi najbolje bilo da ti njega sama sebi napišeš i ostaviš tu negdje u ladici da imamo. Ako ti ga ja budem pis’o, biće ti: Mnogo hteo, mnogo započeo…
– Joj, samo to nemoj, molim te… radije ću ga napisati sama sebi.
Smijali smo se. Vrijeme je prolazilo, životarilo se… preživljavalo. Prijeteća vremena poput onih o kijametskom danu „kad će živi zavidjeti mrtvima“ postala su naša vremena. Milion puta mi je prošlo kroz glavu: Blago mojim roditeljima pa ovo ne doživješe.
Otprilike jedan mjesec kasnije u kancelariju je ušla Nezirova sestra. Rekla nam je da je Nezir prošle sedmice poginuo i da je sljedeći dan sahranjen u svom selu Dusini, kod Lašve. Nisu uspjeli da nas obavijeste na vrijeme, nije bilo smrtovnica po gradu, kao ni struje već mjesecima, a telefonske veze su davno prekinute… Njegova sestra je podrhtavala, a ja sam joj uspjela ponuditi samo stolicu i čašu vode.
Ostala sam mu dužna oproštajno pismo. Iako bi on možda bio zadovoljan i sa onim: mnogo hteo, mnogo započeo…
O našoj posljednjoj šali ne rekoh njegovoj sestri ništa. Tek kad je otišla, druga kolegica koja je sjedila preko puta mene i prisustvovala našem poslednjem razgovoru, promrmlja nešto poput: On je znao.
Ne vjerujem da je znao, on je bio samo jedno nedužno dijete koje se plašilo i koje nije htjelo da se to vidi. Zato se, valjda, hrabro šalio.
Godine su prošle, tragedija sijaset, gubitaka, bolova i ožljaka takođe… Kad slušam ljude pomislim da je bilo tačno onoliko ratova koliko i ljudi samih. Svako nosi svoju bitku i svoj rat, svoj opis doživljenog, svoj put… put od gubitnika do pobjednika, od pobjednika do gubitnika ili od gubitnika do gubitnika… bez pomaka.
A šta misle oni što su izašli? I koliko je iskreno ono što misle?
Svog radnog druga spočetka ove priče sam prvi put poslije 18 godina srela prošle godine u Zenici. Hodali smo po Konzumu i gurali potrošačka kolica. Sijedi čovjek mi se učinio poznat, kao i ja njemu. Zabuljili smo se jedno u drugo kao dva jarca na onoj međi… i onda smo raširili ruke. Odgurali smo kolica do kase, poplaćali ono što se u njima našlo do momenta dok se nismo ugledali i onda smo sjeli da pijemo kafu. Bivši kolega je bio prvi u mom okruženju koji je izašao iz ove zemlje. Prvi koji je sve ostavio, prije nego smo mi počeli „čamiti čekajući“… Pitam ga kako je, kako mu je porodica i još svašta nešto ga pitam.
– Mislim da smo svi dobro – reče nekako sjetno.
– Misliš li da ste svi dobro ili jeste dobro? – nasmijah se
– Mislim!- reče. – Ovako, kad nas gledaš, super smo, idilično… Stvar je u tome, želiš li da se gleda površno ili rentgenski. Ako hoćeš, površno… odmah da ti kažem: odlično smo. Radim još, supruga isto radi, kćerke su pozavršavale školu, rade i imaju svoje stanove. Starija kćerka je udata, imam unuka od 5 godina i ne mogu ti objasniti kako se unuče voli. Nije da svoju djecu nisam volio, ali mislim da sam bio mlad i nezreo, pa sam mnoge stvari propustio. Sad uživam i mislim da sam najbolji djed na svijetu. Nisam siguran da sam bio najbolji otac i zbog toga se kajem. Materijalno sam sređen, kupio sam nešto na moru, prodao sam kuću u Zenici, ali sam zato kupio neki stančić ovdje, tek kad dođem da ne budem apsolutni „beskućnik“ u gradu u kojem sam se rodio i da ne moram spavati kod rođaka. Eto, kad pogledam, ono zbog čega sam otišao i dobio sam. Ali, nisam znao da ću dobiti još mnogo toga zbog čega nisam otišao iz ove zemlje. Eto… nego kakva si s vremenom, na brzinskoj kafi nema prostora za rentgensku priču?
Nasmijah se… nikad niko od ljudi koji su milom ili silom otišli iz mog života nije poželio da mi ispriča i tu neku „rentgensku“ priču.
– I da nemam vremena, našla bih ga. Naravno da me sad interesuje i taj tvoj „rentgen“ – rekoh.
– Rentgen ti je… da je čovjek proklet. Proklet je jer žali za putevima koje nije prošao i zaboravi uživati u onima koje ima, a vrijeme prolazi. Prolazi brže nego što možeš zamisliti. Nisam ja to skont‘o juče, nego skoro pa odmah čim sam otišao od kuće, ali tad se nisam imao gdje vratiti. A bio sam i odgovoran. Istrgnuo sam porodicu iz korijena i presadio negdje drugo. Primila se porodica, nije da nije… ali nismo nikad više procvjetali k’o nekad. Nešto ti fali čitav život, okus, miris… šta li je, Boga pitaj… ali fali.
Naradio sam se pošteno, da sam u svojoj zemlji rint’o koliko radim u onoj tamo, baš sve i svašta takođe ne bih imao egzistencijalne probleme, s tim što se ne bih vječito prešaltav’o sa jednog jezika na drugi, uvijek misleći: Eh, na mom jeziku bih ja to odradio puno bolje. Radio sam svašta i tamo nisam nikad postao dobar komercijalista, kao što sam to bio ovdje. Ali, postao sam dobar građevinac, bio sam dobar šofer, liferant, perač posuđa…ma svašta sam bio i dan i noć. Supruga je građevinski tehničar i to je radila ovdje, tamo je prvih 10 godina čistila… dobro i kvalitetno. U svojoj zemlji to vjerovatno nikad ne bi radila. Sad radi kao prodavačica, žali se na radno vrijeme i noge. Pita se hoće li izdržati taj tempo i rad od jutra do mraka-na nogama, do penzije.
Da nije otišla sa mnom onomad i ona bi kao i mnogi ljudi ovdje, posmatrajući Zapad sa strane, ne živeći ga… pričala “o životu dostojnom čovjeka”, o “normalnom standardu”, misleći: Blago njima! Lako je njima!
“Lakoća” koju je ona, kao i većina, osjetila na svojoj koži, da bi imala život dostojan čovjeka nije objašnjiva ljudima koji ne odlaze od sebe i po cijenu polu/gladovanja.
Takve kalkulacije na Zapadu nisu moguće: hoćeš “dostojno”, zasuči rukave, zaboravi diplomu, čučni na koljena i ribaj! To je početak svakog doseljenog bića koje sam upoznao tamo… a nemalom broju, to je i kraj. Drugačije je samo sa djecom koja se tamo školuju ili mladim ljudima koji brže usvajaju i koji se nisu oformili u jednom sistemu. Nije isto počinjati sa 20 i 40 godina.
Iskreno, više mi je žao supruge… što je sve to morala proći i prolazi kao žena…nego što žalim sebe. Jer, ja sam htio da odemo.
Starija kćerka je ovdje prekinula medicinsku školu, tamo je nije mogla nastaviti bez znanja jezika, pa je poslije godinu dana krenula u školu za frizerku i kozmetičarku. Na tom je i ostala, razmišlja da otvori svoj salon i da radi samostalno. Mlađa je završila nešto poput naše ekonomske škole i radi u jednoj banci na šalteru. Sve u svemu, nije loše… ali nije ni dobro.
Osjećam se odgovornim za mnogo šta. Mislim da bi mi djeca bila obrazovanija da su ostala ovdje, prekinuo sam ih u osjetljivim godinama, mnogo vremena su bivale same dok smo mi trčali za hljebom… Osjećam se odgovornim nekad i zato što mi ženu bole noge, što mene bole leđa i pitam se – da sam ostao i preživio ovo sve ovdje, da li bih bio ovako neodređen i neodlučan… Imam 59 godina i ne znam šta hoću i gdje ću. Niti mi se živi tamo, niti mi se živi u Hrvatskoj, niti mi se živi ovdje… a to nije dobar znak. Ako ti se nigdje ne živi, onda nigdje ni ne pripadaš. Gdje ja pripadam, pitam se samo… Kad sam tamo, čitam naše novine, pratim naše programe, volim biti u društvu naših ljudi… Kad sam ovdje, uhvatim sebe kako gledam RTL, SAT 1, PRO 7, a da uopšte nisam registrovao kako slušam strani program. Budem ovdje deset dana i uhvati me nervoza, ne znam šta ću od sebe. Isti narod, ista priča, ista negativa… nekad odem nazad i prije nego što sam planirao. Odem na more, fino je ali 7 dana dosta, nije Bosanac Dalmatinac… Ma šta da ti pričam, došao sam u fazu da mi nije lijepo nigdje, a kad sam bio mlađi maštao sam o tome da sve ovo „pozavršavam“ pa da mi bude lijepo, da uživam k‘o čovjek, da se opustim i da se “odredim”.
Mene je Zapad izlizao, potrošio i sve češće razmišljam o onome: šta bi bilo, da je bilo… Nemam pojma. Ma mogao bih ja tebi do sutra o sebi i tim nekim previranjima, o razočarenjima, o uspjesima… nije sve bilo ružno, naprotiv… ali nije fer da samo ja pričam. Nego, daj pričaj ti malo… šta ima kod tebe i kako se ti nosiš sa životom? Ili, da te pitam ono pod naški: Jesi li se snašla tamo u toj vašoj Austriji?
– Hm, mislila sam da jesam!, rekoh. – Ali sad, sad, kako me ozrači ovaj tvoj rentgen, vidim da nisam. Nisam se snašla. Čitam naše novine, pratim našu politiku, virkam naše virtuelne stranice i sanjam na našem jeziku… I dolazim često…češće nego mnogi…
Radujem se što sam te srela, iako bi možda bilo bolje da nisam. Do ovog trenutka sam možda i mislila “da sam se snašla“, a sad sigurno znam da me snašlo… Kao i tebe. Kao i sve nas otišle i ostale.

Poslije te kafe, dok sam sa balkona svoga stana bacala pogled prema Klopačkim stijenama i više i dalje od njih, prolazile su mi neke slike vlastitog “snalaženja” kroz glavu.
Bila je zima, januar 1995. godine kad sam sa djetetom od 10 godina, sjela u autobus i 24 sata putovala do Zagreba. Put je bio neizvjestan, baš kao i odredište.
Na sebi sam imala bundu od pravog krzna (neka mi se oprosti, mladost-ludost, sada nipošto ne bih navukla pravo krzno na svoje tijelo, ali vremena su bila druga, a svijest na znatno nižem levelu) i duboke kožne čizmice, damske…
Nije mi palo napamet da postoji ta klasična “slika izbjeglice”, kako kod nas, tako i u svijetu. A, ja… ja sam samo obukla na sebe ono što sam tada imala. Sjećam se da me rat zatekao bez solidnih ravnih cipela.
Krajem te 1995. godine, kad je nastupila nova zima i kad su zapuhali žestoki bečki vjetrovi, baš onako kako je kolega opisao na kafi, već sam u punom zamahu proživljavala taj “život dostojan čovjeka”, ustajući svako jutro u pola pet… ostavljajući dijete samo da se budi i sprema u školu, dolazeći kući naveče u pola osam, tek da spremim neku večeru i padnem u nesvijest…
Deset i po sati aktivnog rada (a.k.t.i.v.n.o.g.) u svaku odbrojanu minutu, oko dva-tri sata dodatno potrošena na prevoz s jednog kraja metropole na drugu, a između toga trčanje na kurs njemačkog jezika.
Smještaj… prvo kolektivni, pa onda neka garsonjerica od 26 kvadrata, krevet na sprat i madrac na podu. Sivi kofer, skoro na sredini sobe, koji sam pakovala čak i u mislima puneći ga onim što sam u njega spakovala kad sam krenula tim putem ka “životu dostojnom čovjeka”.
A, onda…onda se desila tuzlanska “Kapija”, pa podrinjska “Srebrenica”, pa…
I moja nemoć se desila pred pitanjem koje sam sebi tada postavila: Možeš li sad svjesno uzeti svoje dijete za ruku i vratiti se u zemlju u kojoj još uvijek ubijaju nedužnu djecu?
M o ž e š l i?
Nisam to mogla učiniti svjesno… po cijenu da doživotno ribam ovu zemlju na koljenima i po cijenu da svaku noć umjesto u san, padnem u nesvijest… od umora, iscrpljenosti i “dostojanstva”.
Kad je u novembru 1995. godine Beč poklopio prvi duboki snijeg, ja sam ponovo na sebe navukla svoju krznenu bundu i duboke, kožne čizme… damske, u kojima sam i izašla iz zemlje početkom godine… te tako odjevena dolazila na posao, da ribam lažni sjaj stvarne metropole.
Ni primjetila nisam da mi se nove radne kolegice smiju. I da ja tu nekako stršim svojom pojavom… sve dok mi se poslije dva mjeseca jedna od njih nije obratila rekavši:
– Ju, sestro slatka, pa ti dođeš da radiš u ova govna kao da si ambasadorka. Nije ti ovo konzulat, bre!
Pogledah je, pa pogledah sebe… i počeh se smijati. Stežući bundu oko vrata da me ne napuše zalutali alpski vjetar, smijeh na licu u trenutku su zamijenile krokodilske suze…
Kako da ja svojoj „sestri po struci“ objasnim da nemam ništa drugo za obući ujutro, kad krenem na posao, osim onoga u čemu sam došla?
Kad je legla plata, kupila sam sebi neku sportsku zelenu jaknu i “gojzerice za Malika”, baš kao iz prijeratne “Audicije” i tako sam do kraja te zime, rahat i neupadljivo mogla trčati za životom “dostojnim čovjeka”.
Bundu nikada više nisam navukla na sebe. Taj kapitel života završen je blagim podsmijehom drugih i mojim krokodilskom suzama.
Sada, dok bacam prazne poglede prema Klopačkim stijenama, pa i dalje… znam da mi otišli, kao i oni ostali posmatramo jedni druge kao gotove produkte. Niko ni u kome ne vidi taj put… put od gubitnika do gubitnika… kao što ne vidi kroz što je sve taj neki “gubitnik” ili “pobjednik” morao proći da bude tu gdje sada jeste, nebitno je li mu za tih 20 i kusur godina postalo bolje ili gore…

I sa jednih i sa drugih usana se često omakne ono: Blago njemu! Blago njoj! Lako je njima!
A, “blago” i “lako” ovaj život ne priznaje, svejedno gdje ga živiš. Nema rentgena koji može ozračiti sve onako kako jeste i kako je stvarno postavljeno u svakome od nas.

Kao što nema ni snađenih… sve nas je snašlo… na svoj način.

About the Author

Related Posts

  1. Zenica Blues

    Ja mislim da su svi Bosanci u dilemi da li treba ostati ili otici.Vremena su gadna postala,i tu su odluke vrlo teske.Svi bi negdje isli a neznaju uopste kako je tamo na drugoj strani.Malo i nas narod takav da nigdje nije zadovoljan,cak mozda i zavidan kako je nekome bolje nego meni.Sta ces mozda nam je “grah tako pao” sto bi neki rekli.Nedavno sam procitao dobru arapsku uzrecicu o emigraciji,gdje kaze ako ne uspijes da se odreknes od stare domovine neces uspijeti da se priviknes na novu…Nek nam je bog na pomoci!

  2. Beglook

    Zivim u Njemackoj, ne dugo, pola godine. Ja i zena radimo, djete ide u skolu. Tesko je, ali iz jednog razloga , mi nismo navikli da radimo. Kod nas se u Rad racuna i kafa i cigara i mahalanje i trac i doci cu kasnije i otici cu prije… a to ovde nema , svaku minutu odradis , ali zato i svaku minutu naplatis. Za sest mjeseci sam kupio komplet namjestaj i Auto od 2000 eura. Nemam problema sa tim da Kasni plata, nemam za ratu, nemam za cipele, jel uplacen radni staz itd. Zenica mi fali, ali nazovem neku svoju raju i oni mi razbiju sve iluzije i olaksaju mi nostalgiju ISTINOM. Ne pada mi na pamet da se vratim da radim za 400-500-600 KM, i to da molim na koljenima da dobijem takav posao. Da ne odugovlacim. Ko god moze nek ide , nek se snalazi. Volim ja Zenicu , al od -Gledanja nema selameta- sto bi rekla teta Dzana.

Leave a Reply

%d bloggers like this: