zenicaonline@gmail.com

Intervju-Nera Halilkanović

IMAG2084_1

Ima ljudi za koje osjećate kao da ih poznajete cijeli život, iako se niste, čestito ni upoznali. Ljudi koji zrače iskrenošću i dobrotom. Koji vraćaju vjeru da nije baš sve “otišlo u Honduras”, i da još uvijek ima alternative posvemašnjoj primitivizaciji svijesti.

Takva je naša Nera Halilkanović, koju ste upoznali kao novu kolumnisticu Zenica-onlinea.

Velike zasluge za njeno pridruživanje našoj redakciji, ima vaša i naša Mediha Selimović, pa joj se i ovdje, a po ko zna koji put zahvaljujem za sve ono što je uradila za naš portal.

I odmah, poslije prve objavljene priče, rodila se ideja da napravimo jedan mali intervju, da Nera podijeli svoj svijet sa nama, da vidimo ko zapravo stoji iza tih divnih priča kojima nas svaki put obraduje.

  1. Nera, reci nam nešto o sebi.

Rođena sam u Zenici, malo nešto narasla i nimalo odrasla kada je počeo rat. U školu krenula kada je prestao, tako da su moja rana sjećanja vezana za malo drugačije odrastanje i uslove od ovih danas. Bili smo složni i prilično siromašni, veseli i neopterečeni, igrali smo se loptom, mijenjali salvetice, igrali sa lišćem i blatom, vozili disko rolšule i slavili rođendane na kojima smo dobijali kesicu smokija i Kiki bonbone. Završila sam Osnovnu školu Musa Ćazim Ćatić i imam divna sjećanja iz tog perioda, kao i prijateljstva koja još uvijek traju.

Srednjoškolsko obrazovanje nastavila u KŠC “Sveti Pavao”, odakle sam izašla bogatija ne samo za znanje stečeno tamo, nego i za ljubav, sigurnost, proširene vidike i osjećaj pripadnosti. Zaista u srcu nosim sve ljude koje sam tamo susrela i koji su u mom životu konstanta i nakon završetka Gimnazije. Od ostalih bitnih tačaka u mom životu istaknula bih da sam trenutno apsolvent na Komunikologiji, posljednjih 8-9 godina živim u Sarajevu, gdje i radim.

  1. Odakle ljubav prema pisanju?

Ta ljubav živi još iz vremena osnovne škole. Dugo dakle, što je čudno za ljubav (mala šala). Otkrila ju je učiteljica kroz pismene radove na teme o kojima su drugi jedva tri rečenice sastavljali. Stidno se nastavila i kroz srednju školu, gdje sam pisala i scenarije za proslave dana škole i ceremonije ispraćaja maturanata, uz asistenciju profesorice Hrvatskog. Nakon srednje škole bilo je razmišljanja da upišem Filozofski fakultet (Svjetsku književnost), Žurnalistiku ili Medicinu. Kako je odluka pala na Medicinu, ostajalo je jako malo vremena za dodatne aktivnosti, na moje veliko razočarenje.

U momentu kada sam odlučila prekinuti studij medicine, došavši skoro do polovine studija, stekli su se uslovi za ponovno pisanje i sve radosti koje ono nosi i budi u meni.

  1. U čemu najviše pronalaziš inspiraciju?

Inspiraciju ne tražim, ona se sama rađa. Nažalost i danas, pored najbolje volje, nemam dovoljno vremena da pišem o svemu što želim, o svemu što cirkuliše mojim mislima i što me na pozitivan način muči. Dovoljna je jedna riječ, neki prizor, pogled u prirodi, ili sjećanje da se stvori priča. Sjećam se trenutaka kada je samo prolazak kroz opalo lišće u jesen pobudilo maštu na ispisivanje desetina stranica jedne priče. Mnoge priče su nastale na putovanjima, u tramvaju ili u večernjem izlasku. Onda nastaje problem, kako uloviti misli u tom trenu i zapisati barem koncept na papir, da bi se tema razrađivala u malo boljim okolnostima.

  1. Koja su ti najdraža mjesta u Zenici?

Za Zenicu me vežu sjećanja od, za sad, većeg dijela mog života. Sjećam se šetnji sa bakom i odlaska na pijacu sa njom, velikog odmora u osnovnoj školi ili odlazaka na treninge karatea i odbojke. Zbog toga volim Zenicu, zbog mojih sjećanja i ljudi koji su dio tog sjećanja. Danas navratim ne tako često. Dođem obići rodbinu i prijatelje, ali to nije taj šmek. Došli su neki novi klinci, to su neke druge priče. Jedno od najdražih mjesta u Zenici za mene jeste zasigurno Bosansko narodno pozorište Zenica, za njega me vežu kako moji glumački počeci, tako i jako veliki broj pregledanih predstava. Pored BNP-a, tu su neki kafići u koje rado svratim, poput Cabarea, Starog sata ili čuvene slastičarne Evropa. Volim i zeničke ulice i parkove, jako. Samo ne volim naš mentalitet i ljude koji to ne znaju cijeniti.

  1. Kakav je osjećaj biti dio Zenica-onlinea?

Kako studiram Komunikologiju i pratim medijsku scenu u našoj zemlji, jako sam kritički ali i negativno raspoložena prema njima. Ne sviđa mi se neprofesionalnost i neetičnost kojom odišu, a na našem fakultetu ima toliko eminentnih i kvalitetnih profesora od kojih usvajamo dragocijena znanja. Oni to ne koriste i ne vode se time kada napuste te klupe, ako su ikada u njima i sjedili. U ekipu Zenica-onlinea sam na neki način dospjela slučajno (mada u slučajnost ne vjerujem). Preko drage Medihe Selimović i njene preporuke postala sam dio ove divne redakcije. Dopada mi se snaga i entuzijazam kojoim zrači ova zajednica. Rubrike koje održavate su nadasve zanimljive i korektno ispraćene. Volim profesionalnost, ozbiljnost i etičnost kako u poslu tako i u životu. Vi to sve imate i sretna sam da sam dio Zenica-onlinea.  Želim nam mnogo uspjeha i nadam se da čitatelji prepoznaju nastojana naše redakcije (čitanost i pregledi govore tome u prilog).

  1. Da li imaš u planu objavljivanje knjige?

To je ostvarenje sna svakog ko piše i ko to voli, priznao on to ili ne. Mislim da sma na tom putu, ali da još nije vrijeme. Želim još neke stvari posložiti i proživjeti, pa i to zabilježiti. Prva knjiga je veliki korak, ona če biti svojevrsni pečat i kreirat će imidž autora. Treba biti pažljiv, ali raditi na tome, svakao. Situaciju dodatno komplikuje stanje sa poticajima mladih u našoj zemlji i odnosu spram njih. Tako da, potrebno je mnogo truda i još više dodatnih (u normalnijim zemljama nebitnih) faktora.

  1. Ljubav je čest motiv u tvojim tekstovima. Slažeš li se sa onom Đoletovom “Sve prave ljubavi su tužne”?

Ljubav je dimenzija bez koje ne bih postojala, a kamo li pisala. Ima ljubav mogo šire značenje od one muško-ženske, tako da je ljepotu i ljubav moguće pronaći i na drugim mjestima. Vesela sam i radosna osoba, trudim se vjerovati ljudima, vjerovati u dobro i ljubav. Đoleta volim i slušam, ali se nadam da nema pravo sa ovim stihom. Ali, ako se ta “tužnost” ljubavi crta ljubavlju Đoleta i Olivere, neka onda i moja bude “tužna”.

  1. Omiljeni pisac i književno djelo.

Nemam ih, kao ni omiljenu pjesmu, film… Nemam ništa omiljeno, osim vjere, roditelja i nekoliko prijatelja. Volim sve i tražim ljepotu u svakom od njih. Svaka knjiga mora imati barem jednu poučnu rečenicu, mada na posebnom mjestu u mom stvaralačkom i osjetilnom dijelu srca, kao i na polici u mojoj sobi, stoje Andrić, Selimović, Hesse, Hemon, Kapor i neki drugi.

  1. Koja te pjesma najbolje inspiriše za pisanje?

Kao što već pomenuh, ne trebam isforsirane vanjske efekte za inspiraciju i pisanje, a imam takvu ljubav i potrebu za pozitivim emocijama da se ne mogu ogranićiti na samo nečije stvaralaštvo. Ovisno o raspoloženju, volim slušati i proučavati muziku Josipe Lisac, Arsena Dedića, neizostavan je i Oliver Dragojević, a onda prošetam do Amire Medunjanin ili Olivere Katarine, pa u sadašnjost do Negativa, Balaševića, Riblje čorbe…. Nema granice, kvalitet je odrednica..

10. Nešto za kraj.

Zahvaljujem se na prijedlogu za ovo predstavljanje i radujem se našoj saradnji, koliko zbog dobre ekipe, toliko zbog toga što je u pitanju baš zenički portal….

 

About the Author

Related Posts

Leave a Reply

%d bloggers like this: